Zvono 'Sv. Florijana', popularno zvano 'Matilda', na Gradskoj kući u Novom Sadu (Нови Сад, Srbija)

Novi Sad je grad na lijevoj obali Dunava u južnoj Bačkoj (Нови Сад, mađ. Újvidék), koji čini upravno središte Vojvodine, Srbija. Leži u sjevernom podnožju Fruške gore, na podunavskom putu gdje je rijeka Dunav najuža i najpogodnija za prijelaz, i na spoju Malog bačkog kanala s Dunavom.

Trg slobode, Novi Sad

Novi Sad se prvi put spominje u pisanim dokumentima 1640. godine, kao naselje oko mostobrana na bačkoj strani Dunava, preko puta znamenite Petrovaradinske tvrđave, pod nazivom 'Racka varoš' odnosno 'Ratzenstadt' (od mađarskog imena za južne Slavene Rasi ili Raci prema staroj srpskoj srednjovjekovnoj državi i gradu Ras). Službeno je u katastar uveden kao naselje 1694. godine. Nastao je kao pomoćno naselje Petrovaradinskom Šancu gdje su bili smješteni vojska, graničari i trgovci. Tijekom 18. st. naselje se razvilo u važno trgovačko i gospodarsko središte Srijema i Bačke. Do 1746. nalazio se pod upravom Vojne krajine, u kojoj je bio dio Njemačko-banatske pukovnije. Godine 1748. bogati građani 'Racke varoši' odlaze u Beč, kako bi za 80.000 rajnskih forinti kupili od carice Marije Terezije status slobodnog kraljevskog grada. Zbog pomoći koju je tamošnje stanovništvo pružilo kraljici Mariji Tereziji tijekom Rata za austrijsku baštinu (1740. – 48.), ona ga je tim povodom 1. veljače 1748. (što je od 1996. i službeni Dan Grada) s uredbom proglasila slobodnim kraljevskim gradom (Neoplanta, Neusatz, Újvidék) s vlastitom upravom (magistratom).

Novi Sad, 1900.g.

Grad je stekavši svoju samoupravu dobio ime Novi Sad, ali nije imao zgradu uprave. Gradske vlasti nekoliko puta su mijenjale svoje sjedište, pri čemu je bilo sporno na kojem mjestu će biti izgrađena gradska kuća.

Gradska kuća, nekadašnji Magistrat, davne 1895.g.

Odbor za izgradnju Gradske kuće (Magistrata) bio je oformljen 1869. godine kako bi raspisao natječaj za projekt na kojem su mogli sudjelovati svi graditelji Habsburške monarhije. Kupljen je plac na kojem se nalazila kuća obitelji Stefanović, ali građani su burno reagirali na odluku o rušenju te kuće. Građani potpisuju peticiju, te traže da se kuća sačuva, međutim, Gradska uprava uspela je sprovesti svoju zamisao o njezinom rušenju za gradnju upravne zgrade. Na natječaj je bilo prijavljeno trideset dva rada. Iako su radovi Budimpeštanskih arhitekata bili najzapaženiji, odbor za izgradnju nije se odlučio niti za jedan prispjeli rad. Svi primljeni radovi bili su izloženi u velikoj dvorani starog magistrata u mjesecu svibnju iste godine. S obzirom da Odbor za izgradnju nije odabrao niti jedan izvođački projekt, odlučili su pozvati prvu trojicu arhitekata. Zatim je odlučeno da njih trojica, zajedno sa arhitektonskom komisijom, koju je izabrao grad, naprave novi projekt.

neorenesansna palača Georga Molnara

Jozef Cocek, poznati graditelj u Novom Sadu, koji je ostavio veliki trag u graditeljskoj baštini grada, radi 1890. godine projekt u neobaroknom stilu. Međutim, komisija je žestoko kritizirala fasadu, smatrajući ju previše kitnjastom i zato 'baumeister' Georg Molnar, drugi istaknuti graditelj iz tog perioda, dobiva zadatak da tu fasadu izvede u nešto smirenijem duhu. On daje rješenje za izgradnju Magistrata (Rathaus, Varoshaz) u stilu neorenesanse sa upečatljivim jonskim i korintskim stupovima. Budući da komisija nije više bila u mogućnosti ponovo organizirati izradu planova zajedno sa učesnicima natječaja, odlučuje da se ipak kao najbolji, izabere Molnarov projekt. Njemu je bila dana mogućnost da se na osnovu svih radova, njegov plan malo izmjeni i dodatno popravi i prilagodi. Konačno, komisija u jesen 1885. godine odlučuje kompletan posao od izrade projekta do izgradnje, povjeriti Georgu Molnaru za tadašnjih 300 Forinti.

Georg Molnar (Budimpešta, 1829. - Novi Sad, 1899.)

Gradnja na atraktivnom mjestu Trga Slobode započela je 1893. godine, dok je Prva sjednica u novoizgrađenoj Gradskoj kući, koja je jedna od najupečatljivijih građevina Novog Sada, održana već 1895. godine.

Trg slobode 1905.g.

Monumentalna neorenesansna palača s tornjem, predstavlja jedno od najljepših zdanja u gradu. Na sva četiri ugla palače nalaze se kupole. Na fasadi se ističu 16 alegorijskih figura grčkih boginja. Skulpture je izradio novosadski kipar Julije Anika. Kiparska plastika inspirirana antičkom mitologijom predstavlja različite ljudske djelatnosti, uvijek u skladu sa visokim moralnim vrijednostima. Danas je Gradska kuća sjedište gradonačelnika Novoga Sada i pripadajućih službi.

Najvrjednija prostorija u Gradskoj kući je svečana dvorana na prvom katu, koju je slikar Pavle Ružička na simboličan način ukrasio medaljonima u kojima su predstavljeni simboli poljoprivrednog, zanatskog i trgovačkog staleža. U toj dvorani je 3. siječnja 1895. održana prva sjednica skupštine, a u njoj su se organizirali i čuveni novosadski balovi. U toj dvorani koja može ugostiti i do 250 posjetitelja se, zahvaljujući dobroj suradnji s gradskom vlašću, često održavaju i koncerti klasične glazbe. Dvorana ima dobru akustiku, a vrlo je pogodna za programe „intimnije“ prirode (različiti vokalni, instrumentalni i vokalno-instrumentalni ansambli, manjih, komornih formacija).

Na vrhu Gradske kuće izgrađen je prekrasan visoki toranj s balkonom koji je služio vatrogascima za nadgledanje grada te alarmiranju o požarima. Za tu svrhu izgrađeno je 1907. godine i zvono sa likom Svetog Florijana, zaštitnikom grada. Zvono za uzbunu Sv. Florijan, kojeg su Novosađani zvali „Matilda“ po donatorici tog vatrogasnog zvona (pretopljeno u ratno vrijeme) godinama je brojem udara zvona oglašavalo mjesto požara u gradu.

Gradska kuća

Nekada je zvono za uzbunu moglo zvoniti u tri slučaja. Na balkonu tornja, pored zvona, dva stražara naizmjenično su motrili grad danju i noću. Kad bi primijetili požar oni su kratkim signalima obavještavali vatrogasce i građane u kojem dijelu grada gori vatra. Broj udaraca u zvono (signala) je točno označavao u kojoj je četvrti požar, tako da su vatrogasci sa Trifkovićevog trga, (gdje se u 19. stoljeću nalazila vatrogasna četa) mogli odmah uputiti na točno mjesto.

Centar sa užim djelom bio je prvi kvart, prostor između Železničke i Futoške ulice drugi, od Futoške do Kisačke treći, a dio od Kisačke prema Almaškom kraju četvrti, dok su salaši sa Klisom i Čenejom bili peti kvart.

Osim toga, ako je dan, stavljala bi se na toranj Gradske kuće crvena zastava u pravcu gdje je izbio požar, dok bi noću na motki visio zapaljen fenjer za istu svrhu.

Zvono je također služilo da svakog dana, ujutro u 5 sati označi početak rada tržnice, a svakog dana u 12 časova označavalo je zatvaranje, i podne. Također je javljalo o smrti gradskih činovnika ili vatrogasaca koji su svoju dužnost obavljali dobrovoljno, sve dok nije osnovana profesionalna vatrogasna postrojba. U tim prilikama zvono je davalo duge signale.

Za vreme predratne Jugoslavije ovo zvono nije bilo u upotrebi, a u toku okupacije (1941. – 1944.) zvonilo je za uzbunu, kada su Novi Sad nadlijetali saveznički avioni i bombardirali ga.

zvono 'Sv. Florijana'

Tada je zvono Svetog Florijana posljednji put zazvonilo, ali je sjećanje na njega i danas živo.

današnji zvonik

Životopis sv. Florijana iz knjige: Piero Lazzarin 'Sveci kroz crkvenu godinu', 2011.g.

Donosimo život sv. Florijana kako ga je sažeto i precizno napisao Piero Lazzarin u svojoj knjizi 'Sveci kroz crkvenu godinu':

4. svibnja

sveti Florijan

mučenik

(†304.)

U pogansko svetište bio je za Dioklecijanova progonstva predveden sv. Florijan, i to pred suca Akvilina. Florijan je bio veteran rimske vojske, a tada u obližnjem gradu Cetium (danas Zeiselmaur) visoki državni činovnik. U poganski je hram doveden da ondje na žrtveniku, koji se i danas može vidjeti, žrtvuje bogovima. Okrivljen je kao kršćanin, jer je u Lauriacumu posjećivao i bodrio na ustrajnost u vjeri tamošnje pozatvarane kršćane. Pozvan je da se i sam odrekne svoga kršćanskoga uvjerenja. Florijan o tome nije htio ni čuti, a kamoli izvršiti otpad od vjere. Stoga je stavljen na muke i nemilo izbijen. Napokon je osuđen na smrt i bačen u rijeku Enns pa je tako slavno završio svoje mučeništvo. Bilo je to 4. svibnja 304. Tijelo mu je kasnije pronađeno, a pokopala ga je neka udovica, po imenu Valerija.

Tu je, na tom mjestu bio nukan da žrtvuje bogovima, tu je to najenergičnije odbio i svoju kršćansku vjeru hrabro ispovjedio. Mučenikovo je tijelo pokopano nedaleko Lauriacuma, današnjega Ennsa, a nad grobom mu nastade slavna opatija St. Florian. Počeci opatije sežu u VIII. stoljeće. Prvo je pripadala benediktincima, a kasnije prešla u ruke augustinaca.

I tako sveti mučenik Florijan, nekadašnji časnik u rimskoj vojsci i visoki državni činovnik, ima dostojan nadgrobni spomenik. Njegovo je štovanje silno rašireno po: Austriji, Bavarskoj, a i po našim krajevima. Narod zaziva njegovu zaštitu protiv požara i poplava, a kao svoga zaštitnika štuju ga i vatrogasci. Njegovi kipovi rese mnoge crkve, a nije rijetkost da se nalaze i na kućama ili po gradskim trgovima.

Ime je latinskog porijekla i dolazi od riječi Florianus,a nadijevano je u čast božanstva cvijeća. Zaštitnik je vatrogasaca.

Izvor: Piero Lazzarin, Sveci kroz crkvenu godinu, Veritas, Zagreb, 2011., str. 221-222.

Kip sv. Florijana iz 1771.g. - Osijek Donji grad

Iako je Osijek (njemački Essegg, madžarski Eszék) tek četvrti grad po veličini u Hrvatskoj, može se pohvaliti sa razvijenom sviješću za borbu protiv požara od najstarijih vremena. Na području današnjega Donjega grada u III. st. pr. Kr. bilo je utemeljeno ilirsko-keltsko naselje, koje su početkom I. st. osvojili Rimljani i ondje osnovali naselje utvrđeno i opasano zidinama, nazvano Mursa. U II. st. naselje je dobilo status kolonije (Colonia Aelia Mursa), a zatim je neko vrijeme bilo sjedište namjesnika Donje Panonije. Potkraj III. i u IV. st. bilo je važna utvrda na granici rimske države i sjedište zapovjednika dunavske flote. Budući da su sve rimske tvorevine uvijek težile prema ujednačenosti, gotovo je sigurno da su i u legionarskom logoru Murse djelovali organizirani vatrozaštitari po uzoru na grad Rim, čije se iskustvo primjenjivalo diljem rimske države. Iako je sa propašću Rimskog carstva propalo i organizirano vatrogastvo, koje se kao takvo pojavljuje tek u 19. st., jedan rimski vojnik ipak je preživio i ponosno stoji od 1771.g. ispred Vatrogasnog društva Donji grad u svojoj ulici, pokazujući kako je u Osijeku uvijek bila razvijena svijest za obranu od požara.

Sv. Florijan

U prvom statutu grada Osijeka sa kraja 17. stoljeća nalazimo odredbe o prevenciji od požara, kao i pisane protupožarne propise i zaštite od požara.

Osijek i njegov most u 17. stoljeću

Kako je u 18. i 19. st. vatrogastvo u gradu Osijeku bilo u rukama oblasti, odnosno 'gradske komune', kao što je to bilo u čitavoj Hrvatskoj, nije onda bilo ni govora o nekim sustavnim jedinstvenim zakonima, već su županije i pojedini gradovi sami izdavali svoje 'pravilnike' kako se općinstvo ima čuvati od požara. Tako je Austrijska monarhija, kao dobro uređena pravna država, uredila i izdala Uredbu protiv požara još daleke 1788. g koja je vrijedila i u istočnoj Hrvatskoj. Uredba je bila u skladu sa ostalim prosvjetiteljskim smjernicama cara Josipa II. te je tako naše područje zahvaćeno vatrogastvom ranije nego neka druga područja.

natpis na latinskom:
"Sv. Florijan moli za nas"

U prvom požarnom pravilniku grada Osijeka iz 1839. g. 'Feuerlöschordnung für die königl. Freistadt Essek' kojeg je izdala 'gradska komuna' govori se o sprečavanju požara dakle o preventivi. Stavlja se pozornost na način gradnje kuće, razne opasne okolnosti i razna paljenja, naglašava se brzo otkrivanje i javljanje o mjestu požara, efikasno gašenje od pripremljenih sprava do njihove uporabe. Tim pravilnikom htjelo se točno odrediti dužnosti građana za slučaj požara, kako će se očuvati od požara i kako imaju priteći u pomoć. Sam pravilnik ima 31 stranicu i pravno je ogledalo organizirane gradske protupožarne službe bez profesionalnih osoba.

Propisnik o gašenju vatre iz 1839.g.
za slobodni kraljevski grad Osijek

Odredbe ovog propisnika mogle su zaista biti učinkovite da je bila neka organizacija, odnosno da se je građanstvo iz vlastite pobude ili uviđavnosti htjelo koristiti tim propisnikom. Staleške razlike, raštrkanost grada, vojna uprava, opći nehaj za napretkom bili su uzroci, da je taj pravilnik ostao samo na papiru, a u praksi se nije vršio. Glavni uzrok biti će ipak, jer 'gradska komuna' nije tako reći raspolagala sa nikakvim spravama. Sprave za gašenje bile su tako jednostavne i oskudne, a uz to smještene po svim dijelovima grada, da je trebalo uvijek dosta vremena kako bi se to sve organiziralo, budući se Osijek sastojao od Gornjega grada, Donjega grada i Tvrđe, 1786. odlukom Josipa II. ujedinjenih u jedinstveni grad, te Novoga grada i Retfale (priključene 1947.).

"Doprinosima građana obnovilo
Dobrovoljno vatrogasno društvo Osijek Donji grad  1936"

U takvim prilikama našao se je ipak jedan čovjek, kojemu je dobrobit građanstva ležala na srcu, a to je I. F. Wawerka, koji je svojim pisanjem u 'Lokalblattu' pozivao građanstvo na osnivanje 'Građanskog vatrogasnog društva' po uzoru na vatrogasno društvo u Augsburgu. Prvi takav pokušaj bio je 1865.g. kada se osnovalo 'Gombalačko društvo' (gimnastičko), koje je imalo zadaću pored vježbanja i drugog plemenitog odgoja mladeži, svoje članove vježbati za vatrogasnu službu. U jednom članku 'Lokalblatta' od 4. 7. 1866.g. Wawerka oštro kritizira rad 'grad. komune' te među ostalim ističe kao neophodnu potrebu i prvu dužnost gradske uprave, nabavu vatrogasnih rekvizita i ustrojstvo „dobro organiziranog dobrovoljnog ili dapače plaćenog vatrogastva“.

"Obnovila Županija Osječko baranjska 1996.g.'"

Prolazile su godine, požari su bili učestali, nered u organizaciji je i dalje vladao, dok nije došla i 1872. godina kada se je nekolicina uglednijih građana sastala 30. lipnja na dogovor radi osnutka Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Osijeku. Dana 20. listopada 1872.g. održala se prva glavna skupština na kojoj je bilo prisutno preko 150 djelatnih članova vatrogasaca na kojoj su ranije donesena pravila bila upotpunjena, a društvo se prozvalo 'Freiwilliger Turn – und Feuerwehrverein in Esseg', čime je udaren temelj današnjem vatrogastvu u Gornjem gradu.

DVD Osijek Donji grad

Građani Donjeg i Novog grada bili su u tom društvu brojno zastupljeni, te su marljivo pohađali vježbe, koje su se održavale u Gornjem gradu u vojnom skladištu sijena kraj Pukovnijskog vrta. Taj zajednički rad trajao je neprestano od god. 1872. do početka 1875. Iz praktičnih razloga bilo je to novoosnovano društvo razdijeljeno u dva kotara, odnosno u I. II. Kotar. Zapovjednik I. kotara bio je Josip Uhl, a zapovjednik II. Kotara Franjo Schmidt ml. Iz Donjeg grada.

Budući su se vatrogasne vježbe održavale u Gornjem gradu članovi iz Donjeg i Novog grada morali su ići pješice te se kasno noću vraćati svojim kućama. Ako je tko izostao sa vježbi, koje su bile česte, morao je platiti globu od 10 novčića. To je mnogima bilo naporno a i dozlogrdilo im je, te su počeli izostajati.

današnji penjački toranj

Sprave i oprema koja je bila na raspolaganju u Donjem gradu, bila je veoma oskudna i manjkava, jer su sve bolje sprave bile smještene u Gornjem gradu. Kada bi izbio požar u Donjem ili Novom gradu bili su donjogradski vatrogasci sami na požarištu gdje nisu mogli puno učiniti. Dok su gornjogradski vatrogasci na fijakerima stigli i svoje sprave lošim putevima dopremili u Donji grad, bilo bi prekasno. Ovaj zajednički rad u jednom društvu bio je veoma nepraktičan, te prava svrha nije mogla polučiti učinka radi udaljenosti Gornjega od Donjeg grada.

Stoga se skupina uglednih građana Donjeg i Novog grada okupila se 28.02.1875. g. u stanu zapovjednika II. kotara Franje Schmita ml. Kako bi raspravili taj problem. Odlučili su kako se mora energično poraditi na osnivanju samostalnog vatrogasnog društva u Donjem gradu, jer je to u interesu tog dijela grada.

Cvjetkova ulica 12

U dvorištu zgrade iza kipa sv. Florijana podignutog davne 1771.g. smjestio se Vatrogasni dom sa penjačkim tornjem za vježbanje, koji je zamijenio penjački zid (Steigerwand) napravljen od dasaka na kojem su vježbali penjači. Hodne vježbe i vježbe sa štrcaljkom tzv. 'Beerovom štrcaljkom', održavale su se na vojnom vježbalištu, na mjestu današnjeg parka pred bolnicom.

Vatrogasni dom nalazi se u Cvjekovoj ulici 12, odnosno u Florijanovoj ulici (Flos, flores, f. = cvijet) kako ga „po domaćem“ tu od milja zovu sv. Cvjetko. Spomenik je nekoliko puta bio obnavljan, za čiju su obnovu svesrdno pomagali građani grada koji jako štuju svojeg sveca. Stoga nije nikakvo čudo da su i ulicu prozvali po njemu, a i vatrogasni dom smjestili u njegovoj blizini.

spomen-karta za prikupljanje priloga za kip sv. Florijana

„Već kod osnutka društva uzet je kao društveni zaštitnik (patron) Sv. Florijan. Redovito svake godine na 4. svibnja proslavio se je taj dan dolično. U predvečerje toga dana priredila bi se uvijek bakljada do kipa Sv. Florijana na raskršću ulica Cvjetkove ulice i Široke ulice. Putem bi se povorka zaustavila pred stanom nadzapovjednika, te bi njemu najprije iskazala počast. Na sam dan Sv. Cvjetka prisustvovalo bi društvo korporativno sa glazbom sv. misi u Dolnjogradskoj župnoj crkvi a po tom bi se pošlo na trg ili spremište, gdje bi se obavilo odlikovanje dugogodišnjih članova, i to za 10, 15, 20 i 25 godina službovanja. Poslije tog službenog dijela svečanosti slijedila bi društvena veselica, u kojoj gostioni. Bratska društva iz Novog i Gornjeg grada, kao i iz Retfale bila su često puta kao gosti pozvani. Ove su se proslave prema financijalnim prilikama držale sad skromnije, sad sa većim sjajem.“ (Spomenica o pedesetgodišnjem obstanku dobrov. vatrogasnog društva u Osijeku Donjem gradu 1875 – 1925., str. 151-152).

vatrogasci ispred kipa

Potporu o osamostaljenju donjogradskom vatrogasnom društvu dalo je i gradsko poglavarstvo, koje je pozvalo društva kako u Gornjem tako i u Donjem gradu da svako posebno podnese svoje molbe za potporu te je time vatrogasno društvo Donji grad prvi put zvanično stupilo u javnost.

Društvenom pisaru povjereno je da sastavi nova društvena pravila, sastavljeni nacrt pravila usvojila je prva glavna skupština održana 01.08.1875. g., a 05.10.1875. zapovjednik II. kotara podnio je poglavarstvu opširnu predstavku i obrazloženje o potrebi osnutka vatrogasnog društva i naveo razloge zbog kojih su se donjograđani odvojili od gornjograđana. S predstavkom je podnio i društvena pravila na odobrenje. Gradsko poglavarstvo odmah je predstavku i pravila proslijedilo Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu s toplom preporukom i izvješćem. Mjesec dana kasnije stigla su potvrđena pravila. Rješenjem Kraljevske zemaljske vlade od 02.11. 1875. g. pod brojem 20. 942, nastalo je dobrovoljno vatrogasno društvo Osijek – Donji grad.

Sv, Florijan
Osijek Donji grad

Kapela i kip sv. Florijana u kompleksu dvorca Severin na Kupi

Severin na Kupi, naselje u Gorskome kotaru, 38 km zapadno od Karlovca, u blizini grada Vrbovsko kojem administrativno pripada, leži na 246 m nadmorske visine, nad desnom obalom rijeke Kupe, uz 'staru cestu' između Karlovca i Rijeke. I dok obala na suprotnoj strani rijeke pripada susjednoj državi Sloveniji, ovo povijesno naselje bilo je nadaleko poznato autobusno stajalište - tranzitni turizam (cestovno odmorište na Lujzinskoj cesti), dok nije puštena u promet autocesta A6 (Bosiljevo-Rijeka).

dvorac Severin na Kupi

Prema Severinu na Kupi nazvana je Severinska županija, upravna jedinica koju je 14. veljače 1776. godine reskriptom utemeljila carica Marija Terezija na području Gorskog kotara između Kupe i sjevernoga Jadrana, uključujući čak i grad Rijeku, odnosno Riječki gubernij; dok joj je sjedište bilo u Karlovcu. Severinska županija postojala je do 1786.g. kada ju je car Josip II. Habsburški ukinuo 20. ožujka 1786. godine, te njezin goranski dio priključio Zagrebačkoj županiji kao posebni distrikt, dok je priobalni pojas od Rijeke do Novog Vinodolskog postao Ugarskim primorjem.

I dok je car Josip II. potaknuo gradnju ceste Jozefine od Karlovca do Senja u vremenskom periodu od 1770. do 1779.g. s dužinom od 100 kilometara, koja je bila najkraći spoj Karlovca s Jadranom; gradnja najznačajnije Lujzijanske ceste (također Lujzijana i Via Ludovicea) započeta je na riječkoj Fiumari 1803.g., pod vodstvom Hrvata, podmaršala Filipa Vukasovića, koji je osobno i nadzirao izgradnju njezina dijela od Rijeke do Netretića. Nažalost nije doživio njezin završetak jer iste godine pogiba u ratu između Austrije i Francuske. I dok je Jozefina bila suviše zavojita, strma i skupa za održavanje i česta popravljanja, Lujzijana je građena po tada najmodernijim pravilima projektiranja i gradnje. Bez strmih dionica, kružnih zavoja koji su bili gotovo „šestarski“, te prohodnosti koja je bila tijekom cijele godine. Lujzijana je ne samo ubrzala transport iz unutrašnjosti prema sjevernom Jadranu nego i omogućila razvoj područja kroz koja se protezala. Uz samu cestu naseljavali su se kovači, kolari, gostioničari i svi ostali nužni zanatlije koji su putovanje Lujzijanom činili ugodnijim i sigurnijim. Uz cestu su nicala prenoćišta, gostionice, postaje za zamjenu konja…

Ubrajala se među najbolje ceste Austro-Ugarske Monarhije, zadovoljavala je potrebe ondašnje trgovine i rastuće manufakturne i industrijske proizvodnje, pritom potaknuvši razvoj prostora i naseljâ uzduž ceste. Duga je 141 km, građena od 1803. do 1811., a nazvana je po Mariji Lujzi, kćeri cara Franje I. Vodi od Rijeke preko Orehovice, Gornjega Jelenja, Mrzle Vodice, Lokava, Delnica, Skrada, Vrbovskoga, Severina na Kupi, Vukove Gorice, Netretića do Karlovca, s odvojkom od Gornjega Jelenja preko Meje do Bakra. Glavni pobornik gradnje ceste bio je biskup Maksimilijan Vrhovac, a financiralo ju je i njom upravljalo dioničko društvo. Izgrađena je s kolnikom širine 8,2 m, uzdužnim nagibima uglavnom manjima od 4%, te s vrsnim kamenim mostovima i podziđem.

Lujzijana je do mjesta Severin na Kupi dovršena 1808.g. Mjesto je već tada bilo poznato po nekoliko godina ranije obnovljenom Zrinsko-Frankopanskom kaštelu, koji je u to vrijeme postao dvorac s perivojem, i Kapelom sv. Florijana, koji danas izgledaju jako zapušteno i otužno. Dvorac u Severinu na Kupi smješten je na vrlo atraktivnoj lokaciji, na strmoj i većim dijelom šumovitoj padini desne obale rijeke Kupe. Iako trenutno nije turistički valoriziran, ovaj lokalitet bogate prošlosti u prelijepom prirodnom krajobrazu ima sve preduvjete da bude vrednovan kao izletnički i turistički biser Gorskog kotara.

Odmah po ulasku u perivoj dvorca sa desne strane nalazi se kamena figura - sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca, pored malenog zdanja koje je očito bilo stražarev prostor te u ne tako davnoj prošlosti prostorije Vatrogasnog doma Dobrovoljnog vatrogasnog društva koje je iz istih iselilo. Tako je sv. Florijan, zaštitnik kapelice, na neki način postao stražar i čuvar cijelog dvorca.

nekadašnje prostorije Vatrogasnog društva

kip sv. Florijana na ulazu

Vatrogasno društvo Severin na Kupi preselilo se je u prostorije bliže središtu mjesta, sa lijeve strane asfaltirane ceste kada se ide prema dvorcu.

DVD Severin na kupi, osnovan 1951.g.

Prolaskom kroz glavnu kapiju vanjskih zidina ulazi se u predvorje dvorca. Glavni ulaz u sami dvorac zatvaraju teška drvena vrata zaključana velikim lokotom, iznad kojih je ploča koja svjedoči o prošlom vremenu. Danas je to zapušten i devastiran objekt, zaboravljen i prepušten zubu vremena. Jedan od mnogih bisera naše povijesti ostavljen na milost i nemilost vremenu, vandalima i propadanju.

ulaz u dvorac

Najzanimljiviji detalj uz ulaz u dvorac je vidikovac na njegovom sjeveroistočnom dijelu s kamenom šternom (bunar). Odatle se pruža lijep pogled na rijeku Kupu, čiji tok vijuga uz livade i šume, a podno šumovite gorske kose Ravan preskakuje jaz u koritu na kojem se pjeni i buči probijajući se kanjonom. Niz liticu na kojoj se nalazi dvorac uređene su staze za šetnju sve do Kupe.

Lijevo od glavnog ulaza u dvorac nalaze se malena vrtna vrata na unutrašnjem portalu zidina, koja odmah uz istočnu kulu vode k perivoju koji okružuje dvorac, iza kojih izranja prema Istoku okrenuta kapela Svetog Florijana; golih zidova, napuštena i devastirana.

Kapela sv. Florijana

U vrlo je lošem stanju, bez prozora i vrata. Unutrašnjost je prepuna lišća, zidovi oljušteni i natrpani grafitima. Oronula i ogoljena, malena kapela zaštitnika vatrogasaca u dvorištu dvorca izgrađenog na litici samo je kulisa za fotografiranje koja čeka neko drugo vrijeme.

Zidovi su prošarani imenima, godinama posjete i grafitima koji govore o prolasku vremena i putnicima namjernicima koji su ovjekovječili svoja imena. Da u kapelici odavno nije bilo misâ svjedoči i kameni oltar okrenut prema zidu, kojega nije dohvatila koncilska liturgijska reforma II. Vatikanskog sabora (1962.-65.).

1889. godina  na stropu kapelice

Inventar, oltari i slike iz nje davno su izneseni i sve što se moglo pomaknuti više ne postoji. Čak je odnesena i podna ploča sa uklesanim imenima velikaša pokopanih u kapelici, čija je prazna rupa naknadno ispunjena betonom.

U grobnicu ispod kapelice silazi se sa vanjske desne strane stepenicama. U maloj grobnici nalaze se ugrađene traverze na kojima su se čuvali ljesovi sa ovozemnim ostacima žitelja dvorca kako ne bi plivali u nakupljenim oborinskim vodama. Na zidu se može vidjeti ispisana godina 1861.

natpis u grobnici

Kapela Svetoga Florijana, smještena unutar kompleksa dvorca, malih je dimenzija s naglašenim lučnim portalom i vitkim tornjićem. Kao dio kompleksa dvorca Severin na Kupi, zaštićena je kao nepokretno kulturno dobro i u stvarnosti služi samo kao kulisa za snimanje uz obližnji dvorac koji se nalazi u sličnom stanju.

Pokraj kapelice nalaze se ostaci fontane.

Kao i svaki dvorac o kojem brine država, županija ili grad, i ovaj je zatvoren i nedostupan javnosti za razgledanje. Poneki posjetitelj ulazi unutra na vlastitu odgovornost kroz ruševni prozor u prizemlju sa stražnje strane, ne poštujući njegovu privatnost i mjere opasnosti, te kao tat lunja njegovom unutrašnjošću tražeći ostatke davnoga sjaja. Unutrašnjost je oštećena, mjestimice su stropovi propali, a pristup podrumu nije moguć zbog urušavanja ulaza.

Uz dvorac se nalazi perivoj površine 6 ha, unutar čijeg se drveća nalazi i ribnjak, koji je zaštićen te proglašen spomenikom parkovne arhitekture 1966.g.

Povijesni perivoj koji okružuje dvorac građen je u tri razine. Prvi i najviši dio smješten je neposredno uz dvorac. Čine ga omanji drvored božikovine (Ilex aquifolium), koju zimi rese crvene bobice, nekoliko stabala Lawsonovog pačempresa (Chamaecyparis lawsoniana) i stabla divljeg kestena (Aesculus hippocastanum).

S južne strane uz dvorac zasađeni su brijestovi (Ulmus sp.), tise (Taxus baccata) i grmovi šimšira (Buxus sempervirens). Do druge i treće razine perivoja spuštaju se kamene stube. Druga terasa najvredniji je dio perivoja jer je u njemu smještena središnja skupina starih stabala.

Zadivljujući primjerci dendroflore su Lawsonov pačempres (Chamaecyparis lawsoniana), američki borovac (Pinus strobus), američki crveni hrast (Quercus rubra), američka tuja (Thuja occidentalis), i ostalo drveće. To su većinom vrste podrijetlom iz Sjeverne Amerike, što je posebna zanimljivost perivoja.

Od domaćih vrsta starošću se izdvaja stablo lipe (Tilia platyphyllos) čije je deblo pri dnu šuplje. U pukotine kore starih pačempresa (Chamaecyparis), maleni brgljezi često kljunom utiskuju sjemenke drveća kako bi lakše iskljucali njihov jestivi dio. Na starim stablima redovito se čuje brzo kljucanje djetlića, a često se tamo zateknu i srne.

stablo lipe

Ne zna se tko su graditelji starog grada nad Kupom. Posjed Severin spominje se u Modruškom urbaru 1486.g. i po nekim autorima grad je već tada postojao; no prvi spomen dvorca Severin na Kupi datira iz 1558. godine kada je opisan kao „kameni lukovdolski grad“, odnosno kamena obrambena kula sa drvenim kaštelom koji se nalazi na liticama iznad rijeke Kupe.

Snimak Severina na Kupi iz knjige
Radoslava Lopašića „Oko Kupe i Korane“ iz 1895.

Nije poznato kada točno, no kaštel su podigli Frankopani Tržački, koji su bili njegovi prvi vlasnici. U svojoj burnoj povijesti često je mijenjao vlasnike u čemu i treba tražiti razloge njegova današnjeg trenutnog propadanja. Pripadao je Stjepanu IV. Frankopanu Ozaljskom (*? – †1577.), koji je sa sestrom Katarinom (*? – †1561.) vrlo rano ostao bez roditelja. Djed Bernardin Frankopan je malodobnom Stjepanu IV. oporukom odredio za staratelja svojega protivnika kralja Ferdinanda I. Kralj je, kao staratelj Stjepana IV., najbolje posjede dao na upravu Nijemcima, pa se Stjepan kasnije morao žestoko boriti za povrat svojih posjeda. Katarina, sestra Stjepana IV. Frankopana, udala se 1541. za Nikolu IV. Šubića Zrinskog Sigetskog (Zrin, 1508. – Siget, 7. 9. 1566.). U jeku turske opasnosti 1544.g. Stjepan IV. Frankopan je sa svojim šurjakom Nikolom IV. Šubićem Zrinskim sklopio ugovor o zajednici dobara i međusobnom nasljeđivanju. Tako oporukom kneza Stjepana Frankopanskog Ozaljskog iz 1572.g. severinsko vlastelinstvo prelazi u posjed sinova šurjaka Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka i njegove žene Katarine te sinova Jurja, Krste i Nikole. Za osmanskih provala u 16. st. cijeli je severinski kraj bio opustošen.

Sestri i bratu, Katarini i Nikoli IV. Šubiću Zrinskom pripadao je Severin na Kupi do 1580.g., kada je kaštel nagodbom bio prepušten knezu Gašparu I. Frankopanu Tržačkom, a njega nasljeđuje Vuk II. Krsto Frankopan i sinovi. Time se kaštel vratio u prvotni posjed Frankopana kod kojih ostaje sve do sloma Zrinsko-Frankopanske urote 1671. godine kada je bio opljačkan. Nakon urote Zrinskih i Frankapana (1671.) kaštel je najprije preuzela Ugarska, a zatim Gradačka komora. Car Leopold I. Habsburški (1640. – 1705.) darovnicom, od 20. travnja 1682. godine, darovao ga je pukovniku Ivanu Franji Oršiću (1630. – 1686.), koji su tada već bili prisutni na području današnje Karlovačke županije. Dvorac Severin je u svojoj povijesti bio više puta obnavljan, a današnji barokni izgled jednokatne građevine, četverokutnog tlocrta, uglova pojačanih cilindričnim kulama i unutrašnjim dvorištem s arkadnim stupovljem, dobio je 1803.g. prilikom obnove obitelji Oršić koja je dala preurediti nekadašnji frankopanski kaštel u dvorac. Uz obnovu unutrašnjosti dvorca uređen je vrt, park, i zvjerinjak.  

Od 1809. do 1813. Severin na Kupi bio je pod francuskom upravom kao dio Ilirskih pokrajina, kada se i povezao Lujzijanskom cestom s gradovima Karlovcem i Rijekom. Od 1816. do 1822. pripadao je Kraljevini Iliriji, nakon čega je bio vraćen banskoj Hrvatskoj. God. 1823. Karlo Oršić prodao je dvorac karlovačkom plemiću i veletrgovcu Amrozu Vranyczanyju Dobrinoviću, poznatom pripadniku Ilirskog preporoda, koji ga je zajedno s lokalnim vlastelinstvom držao u posjedu do sredine 19. st. Zahvaljujući njemu, ovaj posjed je postao neformalno okupljalište hrvatskih domoljuba, za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda. Nakon oštećenja u II. svjetskom ratu bio je posljednji put obnovljen 1958.–59. od strane Šumarije Vrbovsko.

S odlaskom Vranyczanya, Severin na Kupi nešto kasnije pripada zagrebačkoj poduzetničkoj obitelji Arko Vladimira, u čijem je posjedu dvorac bio u razdoblju između dva svjetska rata, do 1945. godine kada je nacionaliziran. Dva desetljeća nakon obnove dvorac Severin na Kupi služio je kao ugostiteljski objekt, hotel, u čijoj su se središnjoj hali organizirale i svadbe, te sjedište dobrovoljnog mjesnog vatrogasnog društva. Također, je služio i kao administrativna arhiva.

nekadašnja kaljeva peć u hali

Današnji zapušteni izgled dvorca i njegove okolice, većim dijelom je 'krivica' dugogodišnjeg neriješenog vlasništva nad imanjem. Obitelj Arko tražila je povrat dvorca no spor je izgubila, te je dvorac 2012. godine temeljem pravomoćne sudske presude vraćen Gradu Vrbovskom.

Usprkos planovima i nadama lokalnog stanovništva u skoru obnovu, nitko ne zna kako i kada će to biti, stoga dvorac kao takav predstavlja samo još jedan u nizu mogućih projekata koji čekaju svoj novi život.

Sv. Florijan