Od davnine postoje brojne uporabe pčelinjeg voska i još uvijek vosak se koristi komercijalno za izradu finih svijeća i sastavni je dio voskova za modeliranje.
Vosak se koristi od najranijih vremena. U starom
Egiptu upotrebljavao se za lijepljenje, za površinsku zaštitu obojenih slojeva
i skulptura, za gradnju brodova. Grci i Rimljani također ga koriste kao
vodootporni materijal. Kod starijih civilizacija, u likovnoj umjetnosti,
najpoznatija upotreba je kao vezivo za boje enkaustike i različite
slikarsko-kiparske tehnike.
Vosak se koristi kao materijal za modeliranje i
lijevanje u kalupima, za zaštitu i poliranje, kao sastojak slikarskih medijuma,
komponenta voštano-smolnih masa za dubliranje u konzervaciji te u impregnaciji
krhkih materijala.
Pčelinji vosak pravo je malo čudo. Medonosne pčele (Apis
mellifera) hrane se velikim količinama nektara i peludi te iz tih
sastojaka, među ostalim, proizvode vosak – supstancu s vrlo visokim sadržajem
energije. One energetski komprimiraju svoju hranu i kroz žlijezde na trbuhu
izlučuju voštane pločice veličine oko 1 mm koje zatim upotrebljavaju za
gradnju saća. Te voštane pločice prozirne su poput gorskog kristala i lake
poput pera (0,0008 g), a 125 000 voštanih pločica daje 100 grama
pčelinjeg voska.
Svježe izgrađena prirodna saća gotovo je sasvim
bijela. Poznatu žutu boju pčelinji vosak poprima kasnije zbog pčelinje uporabe
saća. Boja voska potječe od flavonoida iz propolisa i karotinoida iz peludi.
Pčelinji vosak sastoji se od više od 300 različitih sastojaka.
Saće su remek djelo lagane konstrukcije. One su rezultat
međudjelovanja briljantne gradivne tvari i topline – pčelinjih proizvoda
stvorenih uz potrošnju goleme količine energije. Za leglo srednje veličine sa
100 000 stanica izgrađeno od oko 1,2 kg voska pčelama je potrebna
energija sadržana u 7,5 kg meda.
Saće zauzimaju najveći mogući prostor uz minimalnu
uporabu građevnog materijala. Pčele stvaraju cilindrične stanice od voštanih
pločica prekrivenih slinom i zatim zagrijavaju vosak s pomoću topline stvorene
mišićima na ambijentalnu temperaturu u košnici između 33-36°. Vosak tako
postaje plastičan i poprima oblik šesterokuta čija debljina stjenki iznosi samo
0,07 mm. Toplina aktivira enzime u slini koji putem kemijske reakcije
vosku daju čvrstoću.
Valja napomenuti i da su sve stanice saća u jednoj koloniji približno jednake veličine. Individualna odstupanja u veličini javljaju se samo od jedne kolonije do druge. Na taj se način očituje individualna osobnost pčelinjih kolonija.
Pčelinji vosak simbol je topline i strukture koju
stvaraju živa bića. On je energetski vrlo komprimirana gradivna tvar iz koje te
sitne životinje s pomoću topline ne samo grade svoje vrlo pravilne saće:
stanice koje pružaju prostor i zaštitni omotač za razvoj novog života (stanice
legla) i za stvaranje zaliha (saće s medom, nego i nama pružaju ugodu i
zadovoljstvo u vlastitom domu. Zapaljena svijeća od pčelinjeg voska otkriva
mnogo o posebnim svojstvima tog proizvoda. Ona je izvor tople svjetlosti i
ispunjava prostoriju ugodnim mirisom koji stvara osjećaj sigurnosti.
Iako su danas najčešće u upotrebi parafinske svijeće, svijeće od pčelinjeg voska imaju ne samo da isijava posebnu svijetlost, nego imaju i dugotrajnu gorivost. Pri izgaranju sagorijevaju vrlo čisto, bez imalo dima i čađe. One gore svjetlije i jače od parafinskih, odnosno više i čišće od bilo koje druge vrste svijeća i time imaju bolju vrijednost u usporedbi s ostalim svijećama što ih čini puno vrjednijima.
Pčelinji vosak je obnovljivi materijal bez aditiva i
dodataka i ima netoksična svojstva. A jednom kada svijeća izgori može se i
kompostirati. Svijeće od pčelinjeg voska ne zagađuju okoliš niti kada gore niti
kada ih se baci.
Pčelinjem vosku nisu potrebne nikakve dodatne arome
ili eterična ulja kako bi lijepo mirisao. Vosak ima svoju prirodnu aromu
meda i cvjetnog nektara. Ta aroma ispunjava dom laganim mirisom, uz koji svaki dom
može doista mirisati poput procvale livade.
Budući su pčele u pogledu svoje topline, društvene
strukture i komunikacije vrlo bliske organiziranim strukturama Rimske legije,
kojima je pripadao i zaštitnik vatrogasaca sv. Florijan, o čemu smo već pisali,
ne treba posebno naglašavati njegovu simboliku u plamenu svijeće. Bilo da se
radi o svijeći od pčelinjeg voska ili od parafinskog, simbolika uskrslog
plamena svijeće uvijek je ista. Stoga, kada u nekom svetištu palimo svijeću to
je prilika da se barem nakratko sjetimo svih vatrogasaca i njihovog poziva, te
kratko pomolimo za njih kako bi im Bog po vjernom i moćnom zagovoru sv.
Florijana podario snage da ustraju u nesebičnom zalaganju za boljitak društva.
„zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj“ (Sv. Florijan)