Zavjetna slika «Požar grada Varaždina» iz 1776. godine

Osim destruktivnog požara koji je zadesio Varaždin 1665. godine poslije kojeg su se građani zavjetovali kako će u čast zaštitniku od požara sv. Florijanu sagraditi crkvu, još je jedan katastrofalni požar 1776. g. posebno obilježio povijest grada. Jer, ne samo da je ovaj požar promijenio vizuru grada, već su nakon te 1776. g. značajni elementi političke uprave grada Varaždina trajno preselili u Zagreb. Tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća Varaždin je zbog izrazito zapaljive građe kojom je bio izgrađen kao i zbog nepostojanja organiziranog sustava obrane te čak neprovedenih mjera protupožarne zaštite bio doslovno prepušten sreći ili nesreći. Iako su reforme tijekom sredine osamnaestog stoljeća zahvatile i protupožarnu zaštitu kao i discipliniranje građana različitim odredbama sve to nažalost nije spriječilo nekoliko požara u osamnaestom stoljeću (1738. i 1771.), kao i najveću vatrenu katastrofu koja je zadesila grad 1776. godine. Osim u povijesnim zapisima, ovaj požar ostao je trajno predočen i u umjetničkoj slici ulja na platnu nepoznatog autora koja prikazuje sv. Florijana iznad grada Varaždina te 1776. godine kako gasi požar, a nalazi se u župnom dvoru crkve svetog Nikole u Varaždinu.

'Požar grada Varaždina' iz 1776. g., nepoznati autor

Za sve je kriv pokvareni zub 

Tog sudbonosnog 25. travnja 1776. godine skupina kmetova iz obližnjeg Sračinca gasila je vapno u ulici Dugi konec na gradskom majuru (gradski posjed s gospodarskim zgradama). Među njima je bio mladi Jakob Verček. Pošto ga je zabolio zub pušio je duhan, jer se tada smatralo kako duhan ima ljekovita svojstva. I tako je Jakob sa zapaljenim duhanom krenuo u potragu za posudom u kojoj bi mogao nositi vodu za gašenje vapna. Našao je kantu u kojoj se nosio napoj za svinje. Kad je uzeo kantu, prema njemu je krenula krmača koja je pomislila da joj nosi hranu. Jakob se prepao, pobjegao pred krmačom, posrnuo i pao sa zapaljenim duhanom na balu slame. Kako je bilo vjetrovito i suho vrijeme, slama se zapalila i brzo proširila na obližnje objekte. Vatra se brzo po drvenim građevinama i krovovima kuća proširila s majura na sam grad. Nisu bile pošteđene ni plemićke građevine. Ipak, Verčec nije bio jedini kriv za cijelu katastrofu budući da je u objektu trgovca Jakominia došlo do eksplozije baruta kojeg je čuvao, što je dodatno pojačalo širenje požara. U požaru koji je trajao do 28. travnja, od 501 kuće izgorjelo je njih 385. Veliki dio stanovništva je nakon požara napustio grad. Zbog nesmotrenosti i izazivanja požara, Jakob Verček kažnjen je s 24 udarca bičem na gradskom trgu, kao primjer drugima.

Unatoč svim do tada uvedenim mjerama te čak uspješnom gašenju požara nekoliko godina ranije, odnosno 1769. godine prilikom kojeg su građani zajedničkim snagama uspjeli ugasiti požar, jačina i razmjeri ovog požara ipak su bili preveliki za tek nekoliko sprava koje je grad u tom trenutku posjedovao. Varaždinska uprava je nakon ove katastrofe zatražila pomoć okolnih općina i gradskih središta, jer je bilo procijenjeno da će za obnovu grada biti potrebno 50 000 forinti. Poslije požara magistrat je konačno donio odluku o zabrani gradnje drvenih kuća unutar gradskih zidina. Određeno je da svaka kuća mora imati zidani dimnjak, a već postojeći dimnjaci bili su provjereni i popisani. Po prikupljenim sredstvima i donesenim propisima krenula je obnova grada te je Varaždin ubrzo postao veliko gradilište.

Već četiri godine kasnije zabilježeno je kako se u Varaždinu nalazi isti broj kuća kao i prije požara za što se najzaslužnijim smatraju trgovci i obrtnici grada koji su za razliku od visokog plemstva odlučili ostati u gradu. Današnje središte Varaždina svoj izgled može zahvaliti upravo obnovi poslije ovog požara, iako su kulturne i političke posljedice za grad Varaždin te hrvatske krajeve općenito bile opsežne. Zbog požara su sjedište Hrvatskog kraljevskog vijeća kao i Banski stol morali biti premješteni u Zagreb, a zajedno s time u Zagreb su preselili svi potrebni dužnosnici i plemstvo s banom. Dotadašnji veliki kulturni i gospodarski procvat u Varaždinu kao posljedica zadobivanja političke važnosti 1767. godine ipak je unatoč opsežnim obnovama nepovratno te 1776. g. bio prekinut. Unatoč tome dogodile su se značajne stvari vezane za vatrogastvo; jer iako su se tek u devetnaestom stoljeću počela osnivati vatrogasna društva na hrvatskim prostorima, ipak sve navedeno govori u prilog činjenici kako je prvo od njih bilo osnovano 1864. godine upravo u Varaždinu.

Tko zna, da je naš nesretni Jakob bolje održavao zube, možda bi i danas Varaždin bio glavni grad.

 

sv. Florijan

 

 

Kip sv. Florijana na glavnom oltaru u crkvi Svetog Florijana u Varaždinu

Glavni oltar u svetištu crkve Svetog Florijana u Varaždinu izradio je tada najznačajniji varaždinski kipar Ivan Adam Rosemberger i to 1740. godine kako je navedeno na samom oltaru. Marmorizirana arhitektura oltara sastoji se od tri razine, baze oltara gdje se u središtu na oltarnoj menzi nalazi pozlaćeni tabernakul, središnjeg dijela sa skulpturama odvojenim stupovima i pilastrima te atičkog dijela iznad glavnog gređa gdje se u središnjem dijelu nalazi slika s prikazom sv. Jurja koji ubija zmaja dok su bočno na atici postavljene manje skulpture sv. Helene Križarice s anđelom i sv. Elizabete kneginje s prosjakom. Slika Sv. Juraj ubija zmaja, nedatirana i nesignirana, vjerojatno je rad iz osamnaestog stoljeća. Danas se u središnjem dijelu oltara, smješten na svetohraništu, nalazi kip sv. Florijana odjevenog u karakterističnu vojničku odoru sa svojim atributom mlinskim kamenom u lijevoj ruci te vjedrom u desno ruci iz kojeg pada voda prema varaždinskoj gradskoj vijećnici u plamenu, koja se nalazi u podnožju desne noge kipa. Niša u kojoj se nalazi kao i skulptura sudeći prema izvedbi kasniji su rad devetnaestog stoljeća o čemu svjedoči i izvještaj inventara iz 1932.- 1934. godine u koje se navodi kako je «kip sv. Florijana u niši (180cm) novije djelo, manje vrijednosti».

 

sv. Florijan

Ostatak skulptura na oltaru Rosembergerov su rad te potječu iz razdoblja nastanka oltara. U središnjoj razini, bočno od središnje skulpture sv. Florijana smješteni su sv. Sebastijan (lijevo) i sv. Rok (desno). Bočno od sv. Sebastijana nalazi se skulptura sv. Franje Ksaverskog dok se lijevo od sv. Roka nalazi skulptura sv. Ivana Nepomuka. Skulpture su flankirane bogato izvedenim marmoriziranim stupovima (pri čemu središnji i najistaknutiji par ima zavojito oblikovna, tordirana tijela) i pilastrima, a na zaključnom vijencu atičkog dijela smješteni su anđeli (putti) i krilate glavice koje izviru iz oblaka.

sv. Rok

sv. Sebastijan

Prema sudu povjesničarke umjetnosti dr. Doris Baričević glavni oltar sv. Florijana najreprezentativniji je Rosembergerov oltar. Za oltar sv. Florijana navodi sljedeće: «Oltarna arhitektura Matije Saurera tu djeluje još raskošnije poradi brojnih stupova i pilastara i mnogostruko lomljenog vijenca, a bočna proširenja nad lukovima ophoda daju mu dojam veće lakoće i prozračnosti. Kipovi Sebastijana i Roka, Franje Ksaverskog i Ivana Nepomuka po stavu, drapiranju odjeće i živom neposrednom izrazu pripadaju najboljim djelima I. A. Rosembergera, ali je kod kipova sv. Helene Križarice i sv. Elizabete kneginje na atici zamjetna lagana modifikacija crta lica prema jače zaobljenim obrisima, a i nabori svojim mekanijim vijugama odudaraju od Rosembergerova gustog nizanja i preklapanja uskih bridova.» (D. Baričević, Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske, Institut za povijest umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2008., str. 147.).

glavni oltar sv. Florijana (detalj)

Ostali, bočni oltari u brodu crkve, oltar sv. Apolonije i oltar sv. Lucije nisu datirani no neki smatraju kako su nastali otprilike u isto vrijeme, između 1740. i 1748. godine. Ikonografski repertoar izveden na oslicima na svodu lađe crkve ponavlja se i na bočnim oltarima u lađi crkve. Desni oltar (strana Poslanice) posvećen je sv. Apoloniji te se u središtu oltara u donjoj zoni nalazi slika sv. Apolonije dok se u gornjoj nalazi dimenzijama manja slika sv. Barbare. Bočno od sv. Apolonije smještene su skulpture Bogorodičinih roditelja dok je slika sv. Barbare okružena sa skulpturana četvero anđela.

Oltarna pala sv. Barbare, oltar sv. Apolonije

Lijevi oltar (na strani Evanđelja) posvećen je sv. Luciji te se u središtu oltara u donjoj zoni nalazi slika sv. Lucije s bočnim skulpturama sv. dok se u gornjoj razini nalazi dimenzijama manja slika sv. Katarine Aleksandrijske okružena skulpturama četvero anđela. Oba oltara imaju u kartuši u području atike izveden natpis; na oltaru sv. Lucije stoji:

«PROSVIETLI OČI MOJE DA NE ZASPIM NA PROKLETSTVO», dok na oltaru sv. Apolonije stoji: «ZUBE GRIEŠNIKA POLOMITI ĆE BOG U USTIMA NJIHOVIMA».

Arhitektura i polikromacija bočnih oltara koji su pandan jedno drugome, izuzev manjih dimenzija te time i različitog broja stupova i pilastara, odgovara središnjem oltaru sv. Florijana. Sudeći po izradi arhitekture oltara kao i skulpturama koje okružuju oltarne slike vjerojatno se također radi o suradnji Ivana Adama Rosembergera, Matije Sauera i Blaža Grubera.

oltar sv. Florijana

Bočne skulpture svetica na oltaru sv. Lucije te lijeva bočna skulptura na oltaru sv. Apolonije, fizionomijom, slaganjem draperije i polikromacijom odgovaraju bočnim skulpturama sv. Helene Križarice i sv. Elizabete kneginje s glavnog oltara sv. Florijana. Lijeva bočna skulptura s oltara sv. Apolonije nešto je grublje oblikovanog lica i zdepastije oblikovanog tijela dok je draperija izvedena s vidno manje bridova nego kod ostalih skulptura. Sve četiri oltarne slike nisu signirane ni datirane te do sad nisu bile atribuirane. Pale u donjim zonama dvaju oltara formata su uspravnog pravokutnika, konkavno uvučenih uglova i segmentno potisnutih kraćih stranica, a njihove dimenzije – prema Inventaru iz 1932.-1934. godine iznose 215 x 120 cm. Smještene su u jednostavno profilirane, posrebrene okvire.

oltar sv. Apolonije

Manje atičke slike također su formata uspravno postavljenoga, pravokutnika, zasječenih donjih uglova, segmentnoga zaključka i konkavno uvučenih triju preostalih stranica. Kadrom i načinom prikaza monumentalnih svetačkih likova u prednjem prostornom pojasu, donje slike pandan su jedna drugoj, jednako kao i gornje slike. Donje veće slike prikazuju figure u punoj veličini. Sv. Lucija prikazana je u raskošnoj odjeći bogate draperije, držeći u lijevoj ruci atribute svojega mučeništva, tanjur s iskopanim očima i bodež. Na oblacima koji je okružuju s lijeve strane lebde dvije krilate anđeoske glavice, dok anđelćić (putto) s desne strane nad svetičinom glavom pridržava mučenički vijenac.

oltar sv. Lucije

Manja slika s istog oltara prikazuje sv. Katarinu Aleksandrijsku u figuri do bedara, također s atributima svojeg mučeništva, palminom grančicom: lijevom se rukom oslanja na kotač za mučenje pred kojim je odložen mač, a u uzdignutoj desnici drži palminu grančicu. Na srodan način prikazana je i sv. Barbara na gornjoj slici na oltaru sv. Apolonije. Sv. Barbara pritom u desnoj ruci drži palminu grančicu te u lijevoj ruci kalež s Presvetim Tijelom. Donja slika na oltaru sv. Apolonije prikazuje sv. Apoloniju također s atributima mučeništva, palminom grančicom u lijevoj ruci i zubarskim klještima u desnoj ruci. Iz zlatnih oblaka ponad svetičine glave proviruju dva para krilatih anđeoskih glavica. Fizionomije lica sv. Apolonije, sv. Katarine Aleksandrijske i sv. Barbare odgovaraju istom autoru s izvođenjem uskih ustašca, rumenih obraza i izduženog nosa te bademastih očiju upravljenih pogleda s naglašenih donjim kapcima. Iako je atribucija ovih slika do sad izostala, navedene karakteristike odgovaraju izvedbi svetica sa zidnih slika atribuiranih Blažu Gruberu, a posebice izvedbi Bezgrješne Bogorodice s bočnog oltara sv. Marije u kapeli sv. Vida u Varaždinu, datirane natpisom u donjem dijelu kompozicije u 1737. godinu. S druge strane, prikaz sv. Lucije kao i nebeska pozadina na slici nešto su tvrđe izrade te je moguće kako su prisutne naknadne intervencije.

Oltarna pala sv. Katarine Aleksandrijske, oltar sv. Lucije

Izvor: Tihana Kušter, Diplomski rad: OD BOLESTI I VATRE. Zavjetne crkve Slobodnog kraljevskog grada Varaždina, Zagreb, 2017., str. 93-98.

Postupak restauracije i rekonstrukcije medaljona s oslikom sv. Florijana u crkvi Svetog Florijana u Varaždinu

U crkvi Sv. Florijana u Varaždinu, na zapadnom i srednjem traveju svoda lađe, nalazi se šest pravilno raspoređenih oslikanih medaljona. U bočnim medaljonima bliže svetištu prikazane su sv. Lucija i sv. Apolonija dok se u središnjem medaljonu nalazi prikaz Presvetog Trojstva. Bliže koru nalaze se bočni medaljoni s prikazima sv. Katarine Aleksandrijske i sv. Barbare dok se u središnjem nalazi prikaz sv. Florijana. Svaka od svetica jednako kao i sv. Florijan u svojoj hagiografiji vezane su uz motiv vatre ili spaljivanja. Manji oslici s prikazima svetica jednostavnog su elipsoidnog formata dok su središnji medaljoni nešto razvedeniji i veći. Medaljon s prikazom sv. Florijana prikazuje u središtu gotovo cijelu figuru sveca, sa vjedrom koje izlijeva na nedefinirani grad u lijevom kutu slike.

Sv. Florijan nakon restauratorskih radova

Na njima su od 2008. do 2011. godine izvedeni opsežni konzervatorsko-restauratorski radovi, a tijekom istraživanja ustanovljeno je da je ispod preslika 19. stoljeća očuvan stariji zidni oslik koji odgovara vremenu gradnje crkve, sagrađene 1738. godine, na mjestu stare drvene kapele koja je srušena 1733. godine. Godina 1738. smatra se i godinom završetka radova, kako je navedeno u latinskom natpisu na trijumfalnom luku crkve: U ČAST SV. FLO­RIJANU MUČENIKU OVA CRKVA JE PODIGNUTA GODINE GOSPODNJE 1738. Nakon potpunog uklanjanja preslika, u medaljonima su se pokazali prikazi sv. Florijana, Sv. Trojstva, sv. Lucije, sv. Apolonije, sv. Katarine Aleksandrijske i sv. Barbare, a njihov je autor prepoznat u varaždinskom slikaru, pozlataru i polikromatoru Blažu Gruberu (oko 1700. – Varaždin, 1753.). Tijekom radova posebna pozornost posvećena je reintegraciji i rekonstrukciji oštećenja u medaljonima, osobito velike lakune na prikazu sv. Florijana. Na toj lakuni rekonstrukcija je izvedena tehnikom suhog pastela čija je primjena u restauratorskim radovima na zidnim slikama zabilježena već potkraj 17. stoljeća.

Konzervatorsko-restauratorska istraživanja na medaljonima

Početna konzervatorsko-restauratorska istraživanja izvedena su, međutim, više od desetljeća prije početka radova na zidnom osliku. Istražni radovi na svodnom osliku obuhvatili su 1997. godine izradu slikarskih sondi na tri medaljona smještena na zapadnom traveju svoda lađe, do trijumfalnog luka kojima se ispitivalo postojanje starijih slikanih slojeva. Središnji, ujedno i najveći medaljon zapadnog traveja, razvedenije je forme, dok su okolna dva manja, oblika elipse. U manjim ovalnim medaljonima u susvodnicama zatečeni su dekorativni motivi karakteristični za slikarstvo kasnog 19. stoljeća, dok je u središnjem, većem medaljonu zatečen prikaz simbola euharistije sa zvjezdasto raspoređenim stiliziranim zrakama svjetlosti.

Istražnim sondama ustanovljeno je postojanje starijeg, baroknog oslika sa svetačkim prizorima u medaljonima koji se dimenzijama i oblikom poklapaju s onima 19. stoljeća. Dodatno sondiranje izvedeno početkom restauratorskih radova 2008. godine potvrdilo je postojanje dobro očuvanog baroknog oslika i na tri medaljona središnjeg traveja, jednakih dimenzija i rasporeda kao i na zapadnom. Istraživanjem je ustanovljeno da ispod dekorativnog oslika iz 19. stoljeća koji je prekrivao cijeli svod postoje dva vapnena premaza i barokni figuralni oslik u svih šest medaljona.

Konzervatorsko-restauratorski radovi na medaljonima

Temeljem rezultata istraživanja odlučeno je da će se prezentirati izvorni, barokni oslik, dok će se oslik iz 19. stoljeća detaljno dokumentirati. Radovi su počeli 2008. godine uklanjanjem naknadnih slojeva s baroknoga izvornog oslika.

uklanjanje preslika

Uklanjanje naknadnih slojeva izvodilo se uglavnom mehaničkim putem, medicinskim skalpelima. Slikani sloj iz 19. stoljeća te bijeli vapneni premazi koji su prekrivali izvorni oslik bili su prilično tvrdi i vrlo teško uklonjivi. Na samom početku rada bilo je nužno koristiti se otapalima radi oslabljivanja vrlo čvrstih i tvrdih premaza. Tako je na pojedinim dijelovima medaljona prije mehaničkog skidanja nanesena celulozna vatena pulpa natopljena otopinom limunske kiseline radi oslabljivanja vapnenog sloja. Stanjivanjem slojeva ublažena je i tvrdoća. S radom je nastavljeno isključivo mehaničkim alatima, kojima se lakše kontroliralo čišćenje. S obzirom na zrnatu strukturu barokne žbuke, vapneni prelič je iz takvih "jamica" na površini bilo jednostavnije uklanjati mehaničkim alatima, čime je i smanjena opasnost od oštećivanja slikanoga sloja. Poseban problem bila su područja vrlo dobre adhezije preliča uz barokni oslik. Naime, mjestimično se, odvajanjem vapnenih tragova preliča, odvajao i barokni oslik u plohama vrlo male površine. Zato oslik nije sasvim dočišćen od naknadnih slojeva. Zaključeno je da je oslik bolje ostaviti nedočišćenim nego nepovratno izgubiti dijelove izvornoga slikanog sloja. Time su barokne scene možda izgubile na intenzitetu obojenja, ali svakako nisu izgubile na čitljivosti i jasnoći.

Zapadni travej lađe prije početka

konzervatorsko-restauratorskih radova

opis baroknog oslika nakon uklanjanja preslika

Tek nakon uklanjanja svih naknadnih bojenih slojeva s baroknog oslika bilo je moguće razaznati o kojim je svecima riječ. U središnjim, većim medaljonima tako su smješteni prikazi Sv. Trojstva i sv. Florijana, dok su u manjima, ovalnima prikazi sv. Lucije, sv. Apolonije, sv. Katarine Aleksandrijske i sv. Barbare. Slike su izvedene u fresco tehnici. Iako slike nisu signirane, sa sigurnošću je utvrđeno da su djelo varaždinskog slikara Blaža Grubera ili njegova slikarskog kruga. Stilska obilježja i karakteristično oblikovanje ovalnih lica likova krupnih očiju i širokih nosnica, analogni su signiranim Gruberovim djelima iz istoga razdoblja, kao što su zidne slike s prikazima Uznesenja Marijina na nebo, Sv. Ignacija od Loyole i Sv. Donata, na svodu sakristije crkve Sv. Marije u Varaždinu koje je slikar izveo 1727. godine te slike Sv. Filip i Sv. Franjo Ksaverski u kapeli Sv. Fabijana i Sebastijana u Varaždinu ili slika Presveto Trojstvo iz samostana Sv. Nikole u Čakovcu (oko 1748.). Blaž Gruber, slikar, polikromator i pozlatar naveden je kao jedan od majstora koji su oslikali i pozlatili crkveni drveni inventar kojim je crkva Sv. Florijana opremljena četrdesetih godina 18. stoljeća. Pretpostavlja se da je slikar u isto vrijeme bio angažiran i na oslikavanju svoda. Blaž Gruber, ili Blasius Grueber, u prvoj polovici 18. stoljeća živio je i djelovao na području Varaždina. Vjerojatno štajerskog podrijetla, nakon deset godina boravka u gradu postaje i varaždinskim građaninom. Nastanio se unutar gradskih zidina gdje je kupio drvenu kuću. No, očito je već ranije posjedovao vlastitu kuću budući da je u kupoprodajnom ugovoru zabilježeno kako 1744. godine prodaje kuću izvan gradskih zidina pekaru Ivanu Kainighu i njegovoj supruzi Marijani. Godine 1751. Grueber je zajedno s kožarom Davidom Mongerom postao i skrbnikom crkve sv. Florijana, crkve u kojoj je osim na zidnim oslicima radio i pozlatarsko-polikromatorske radove. Osim toga, pri sastavljanju svoje oporuke Gruber je na samrti izrazio želju da bude pokopan u istoj crkvi što je nekoliko dana kasnije bilo i izvršeno.

U gornjem dijelu trijumfalnog luka sačuvan je i već spomenuti latinski natpis s godinom 1738., kada je završena gradnja crkve, koji kronološki i stratigrafski odgovara baroknim slikama, zbog čega se smatra da su nastali istovremeno.

oštećenja

Nakon čišćenja, mjestimično su zatečena mehanička oštećenja na osliku.

Površinom i intenzitetom najveće oštećenje nalazilo se uzduž središnjega dijela medaljona s prikazom sv. Florijana, gdje je slikani sloj zajedno s izvornim žbukanim slojevima potpuno otpao. Razmjer oštećenja otkriven je tek nakon uklanjanja naknadnih preslika. Otpali dio je tijekom prijašnjih intervencija na slikama bio zapunjen žbukanom zakrpom, koja je nanesena nekoliko milimetara iznad razine izvornoga oslika te tako "sakrila" rubni dio oslika uz zakrpu. Zatečena zakrpa bila je u lošem stanju, razlomljena i mjestimično odvojena od ruba oštećenja zidne slike. Osim toga, zatečen je velik broj oštećenja malih površina na svim medaljonima, te na natpisu na trijumfalnom luku. Na dijelovima oslika s pastoznijim namazom boje, slikani sloj je mjestimično otpao. Zatečena su i dublja oštećenja manjih površina koja zadiru i u žbuku. Svi oslici prošarani su širim i užim pukotinama, od kojih su neke prethodno već bile zapunjene žbukom. Zatečene zapune su, kao i kod velike zakrpe na središnjem medaljonu, oslabjele te su na rubovima mjestimično odvojene od zidne slike.

nadoknada žbukanog sloja

Razlomljena stara zakrpa na medaljonu s prikazom sv. Florijana nije uklonjena odjednom, nego u fazama. Nakon odvajanja manjeg dijela zakrpe, oštećeni rub oslika privremeno bi se opšio žbukom radi sprečavanja njegova odvajanja. Nakon što je zakrpa potpuno uklonjena, otkriveno je da je slikani sloj s pripadajućom izvornom žbukom otpao u cijelosti, do zidane građe.

Stara žbukana zakrpa na medaljonu s prikazom sv. Florijana zamijenjena je novom žbukom u dva sloja. Omjer dviju žbuka je isti, a razlikuju se u granulaciji pijeska. U prvom sloju žbuke pijesak je krupnije granulacije, a u završnom sitnije. Žbuka prvoga sloja ojačana je umetanjem manjih komada opeke. Površina nove žbuke razinom je nanesena nekoliko milimetara niže od oslika. Vrlo tanke pukotine na medaljonima nisu zapunjavane jer, gledajući slike s prizemlja crkve, one ionako nisu uočljive.

 

reintegracija slikanog sloja

Na sva oštećenja u sloju žbuke, osim najvećeg na sceni sa sv. Florijanom, kao podloga za reintegraciju slikanog sloja nanesen je tonirani kit.

Na svim oštećenjima slikanog sloja izvedena je reintegracija. Ta faza radova izvedena je mješavinom pigmenata u prahu i otopine gumiarabike. Primijenjena je tehnika nizanja točaka promjera oko 1 do 2 milimetra kako bi se nadomjestili dijelovi izgubljenoga oslika. Vrlo često primjenjivana metoda tratteggio, odnosno metoda nizanja malih vertikalnih linija koje u konačnici vizualno nadomještaju nedostajući oslik, bila bi primjereniji odabir da se radi o ravnim zidnim plohama. Iako linije u tratteggiu dopuštaju i praćenje zakrivljenja u formi oslika, zaključeno je da bi takvim načinom reintegracije postigli suviše vibrantnu podlogu te da bi linije mjestimično mogle "nespretno" pratiti zakrivljenja forme. Odluci ide u prilog i činjenica da je tu fazu radova izvodilo više restauratora, pa je tako moglo doći i do više različitih rješenja glede polaganja linija. Zaključeno je da je, s obzirom na okolnosti, točkanje metoda kojom će se postići zadovoljavajući rezultat uz najmanji rizik od mogućih prepravaka.

Važno je napomenuti da podloga nije prezasićena nadoknadom, odnosno da točke nisu gusto raspoređene. Promatranjem konačnog rezultata te faze radova iz blizine, dobiva se dojam prozračnosti, čak i nedovršenosti.

Sv. Florijan tijekom restauratorskih radova;

uklanjanje stare žbukane zakrpe

rekonstrukcija velike lakune središnjeg medaljona

Na medaljonu s prikazom sv. Florijana otpao je veći dio slikane scene. Otkriveno oštećenje protezalo se uzduž središnjega dijela medaljona, pri čemu je izgubljen gotovo cijeli lik sv. Florijana, kao i likovi anđela koji ga uokviruju.

Izvođenje rekonstrukcije slikanog sloja nije bilo u planu, nego je u posljednjoj fazi radova planirano naknadnu žbuku samo tonirati te je na taj način povezati s izvornim oslikom. Međutim, kako su radovi odmicali, a pogotovo nakon završetka reintegracije slikanog sloja na ostalim medaljonima, odlučeno je rekonstruirati nedostajući lik. Odluka o rekonstrukciji nedostajućeg dijela slikanog sloja na sceni s prikazom sv. Florijana donesena je usmenim dogovorom s ovlaštenim konzervatoricama Ivanom Peškan i Vesnom Pascuttini-Juraga iz Konzervatorskog odjela u Varaždinu i konzervatorima-restauratorima izvođačima tijekom posljednje faze konzervatorsko-restauratorskih radova na osliku, 2011. godine. Razvedenost i bogatstvo forme u crtežima drugih medaljona činili su "prazninu" na medaljonu s prikazom sv. Florijana još istaknutijom, što je pridonijelo donošenju odluke o pokušaju izvedbe rekonstrukcije lika sveca kojemu je crkva posvećena. Nedostatak arhivske građe i podataka vezanih uz uobičajeni prikaz ikonografije takvih scena u 18. stoljeću uvelike je otežao ovu fazu radova. Rekonstrukcija na zidu započeta je tek nakon dugotrajnog istraživanja, izrade nekoliko idealnih rekonstrukcija u digitalnom obliku i konzultiranja s povjesničarima umjetnosti, konzervatorima i kolegama konzervatorima-restauratorima.

Rekonstrukcija likova tako je temeljena na komparativnim studijama s drugim djelima Blaža Grubera i na ikonografiji scene s djela drugih autora. Za rekonstrukciju položaja svečeva tijela poslužila je barokna skulptura sv. Florijana iz niše pročelja crkve. Zrcalni prikaz frontalno fotografirane kamene skulpture je uz manje prilagodbe uspješno integriran u Gruberovu scenu. Florijanovo lice oslikavano je prema fizionomijama likova Blaža Grubera, poput oblikovanja lica Margarete Kortonske sa slike iz samostana Sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu, koju je Blaž Gruber naslikao oko 1730. godine.

Slikar je svetoga Florijana prikazao kao rimskoga vojnika, ali čini se u slobodnijoj interpretaciji odjeće. Svečeva kaciga nije rekonstruirana temeljem podataka o izgledu odora rimske vojske, jer niti jedan pronađeni podatak nije bilo moguće povezati sa slikanom scenom, na kojoj su zatečeni tragovi svjedočili o raskošnoj perjanici na metalnoj kacigi. Rekonstrukcija kacige tako je izvedena slobodnijim likovnim rješenjem, u duhu zatečenoga oslika. Rekonstrukcija draperije oblikovana je na temelju draperija s drugih Gruberovih slika, a dva rekonstruirana kerubina zapravo su replicirani likovi s drugih scena na svodu.

nakon konzervatorsko-restauratorskih radova

Crtež rekonstrukcije namjerno je izveden magličasto, čineći ga manje oštrim od izvornoga. Konture nadomještenog crteža s podnožja crkve, odakle će gledatelji promatrati scene, djeluju jednako oštro kao i zidne slike unutar ostalih medaljona. Razlika u oštrini je, naravno, jasno vidljiva tek izbliza.

Prije rekonstrukcije slikanog sloja izveden je i osnovni crtež, gdje je vezivo pigmentima bilo vapneno mlijeko. Takav osnovni, točnije rečeno pomoći crtež, postavljen je s pomoću digitalno izrađene i ispisane idealne rekonstrukcije uvećane do veličine samog oslika. Pomoćnim crtežom postavljene su konture središnjeg lika i okolnih anđela da bi se olakšala izvedba rekonstrukcije i izbjegle pogreške s proporcijama likova. Rekonstrukcija nije izvedena tehnikom koja je primijenjena u reintegraciji slikanog sloja, za što postoje estetski i tehnološki razlozi. Izvedba rekonstrukcije načinom kojim je izvedena reintegracija vjerojatno ne bi dala zadovoljavajući krajnji rezultat, jer vizualni dojam rekonstrukcije ne bi bio jednak originalu.

Kad bi se upotrebljavala gumiarabika, rekonstrukciju bi, pretpostavlja se, bilo potrebno izvesti nizanjem gušće postavljenih točaka jer ne postoji već zatečena slikana podloga kao na drugim scenama. Tako bi rekonstruirani dio prizora sa sv. Florijanom na kraju izgledao suviše plošno. Valja napomenuti da i blaga otopina gumiarabike sušenjem, nakon slojevitog nanošenja na podlogu, često rezultira vidljivim sjajem, a u ovom slučaju slojevitost bi bila nužna za postizanje potrebne pokrivnosti i intenziteta. Naposljetku je rekonstrukcija izvedena tehnikom suhog pastela, što je stvorilo odgovarajući optički dojam. Mrvljeni suhi pastel je na podlogu nanošen suhim mekim kistom. Štapići suhog pastela ribani su u prah te su širim potezima kistom nanošeni na pripremljenu podlogu. Zrnatost strukture podloge pridonijela je boljem prianjanju pastela pa je podnijela i više uzastopnih "namaza". Takvom metodom gradnje crteža postignuta je plastičnost figura, što je odgovaralo značajkama Gruberova oblikovanja, a sloj pastela djeluje prozračno i usklađeno s tonovima okolnog oslika.

Sv. Florijan u središnjem traveju, 

nakon nadoknade žbukanog sloja

Tehnika suhog pastela u reintegraciji slikanog sloja na zidnim oslicima

Suhi pastel nije uobičajena tehnika za reintegracije ili rekonstrukcije manjkajućeg slikanog sloja na zidnim slikama ili na umjetninama općenito. Ipak, njegove su značajke (poput jednostavnog nanošenja, dobre razmazivosti i postojanosti kao i zadovoljavajućeg optičkog dojma i reverzibilnosti) odavno poznate te je primjena pastela već zabilježena u konzervatorsko-restauratorskim intervencijama na zidnim slikama. Potkraj 17. stoljeća talijanski slikar i restaurator Carlo Maratta (Camerano, 1625. – Rim, 1713.) na zahtjev pape Inocenta XI. preslikao je dio freske s prikazom Bogorodice (Madonna che cuce) Guida Renija u palači Quirinale u Rimu. Slikarov zadatak bio je prekriti Bogorodičin dekolte. Maratta je, da bi udovoljio Papinim ćudorednim motivima a da ipak ne odstupi od etičkog pristupa u intervenciji takve vrste gdje je reverzibilnost korištene tehnike bila prioritet, odlučio sporni veo na Bogorodičinim prsima naslikati tehnikom pastela. Prema očuvanim dokumentima, rimski je slikar često u obnovama zidnih oslika u reintegraciji slikanog sloja primjenjivao tehniku pastela, svjestan da njegova intervencija nije i posljednja. Gian Pietro Bellori opisuje primjerice Carla Marattu kao iznimno obzirnog restauratora koji nije olako pristupao restauriranju, te ističe kako je iskazivao veliko poštovanje prema invencijama znamenitih majstora na čijim je djelima radio.

Pastel nije često korištena tehnika u restauratorskim radovima na zidnim slikama ili se barem nije često spominjala u zapisima i arhivskoj građi u Hrvatskoj. U novije vrijeme korišten je na Odjelu za zidno slikarstvo i mozaik Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu u reintegraciji slikanog sloja na zidnim slikama u svetištu crkve Sv. Jeronima u Štrigovi te na zidnim slikama u kapeli Sv. Franje Ksaverskog dvorca Oršić u Gornjoj Stubici.

Kao tehnika rekonstrukcije i reintegracije slikanog sloja, ipak se relativno rijetko koristi te je Marattina česta uporaba pastela u reintegraciji oštećenja kao i etički pristup u korištenju reverzibilnih materijala vrlo zanimljiv primjer, imamo li na umu intervencije izvedene desetljećima poslije. U vrijeme nakon Marattijeva djelovanja, mnogi su zidni oslici u velikoj mjeri izmijenjeni i vizualno prilagođeni onodobnom likovnom ukusu, često nereverzibilnim materijalima.

Jedna od najvažnijih prednosti pastela pred mnogim tehnikama jest potpuna reverzibilnost, uvjet koji vjerojatno među prvima pokušavamo zadovoljiti pri odabiru materijala koji se upotrebljavaju u restauriranju. Naneseni pastel je sa zidne podloge vrlo lako ukloniti jednostavnom suhom spužvom. Lako se nanosi, ne zahtijeva sušenje pa ne postoji opasnost od postupne promjene boje, što se sušenjem zna javljati kod nekih tehnika. Uljana boja, primjerice, nakon određenog vremenskog odmaka tamni, što može promijeniti cjelokupni dojam povijesnog oslika. Pastel je tehnika mnogih dobrih karakteristika, ali uz poštivanje određenih uvjeta. Zbog lake uklonjivosti nije ga primjereno koristiti u nižim zonama zida, u prostorima s posjetiteljima, jer postoji veća mogućnost slučajnog brisanja. Kako pastel sadrži gumiarabiku koja je vodotopiva, nije ga uputno upotrebljavati ni na vlažnim zidovima. Svod crkve Sv. Florijana u dobrom je stanju, nije vlažan, a vjerojatnost za prokišnjavanje krovišta i vlaženja zidnog oslika je vrlo mala. Stoga pastel, kada uvjeti to dopuštaju, možemo uzeti u obzir kao ravnopravnu tehniku u rekonstrukciji i reintegraciji slikanog sloja na zidnim slikama.

Uporaba pastela je još prije više od tristo godina davala rezultate koji bi i prema današnjim parametrima zadovoljili stroge konzervatorsko-restauratorske standarde. Jednostavna primjena i optički sličan dojam fresco osliku, mogla bi u mnogim slučajevima zahtjevnih rekonstrukcija zidnih slika dati prednost upravo toj tehnici.

detalj sv. Florijana nakon dovršene rekonstrukcije 

Izvor:

Ivana Drmić, Rekonstrukcija i reintegracija slikanog sloja na svodu lađe u crkvi Sv. Florijana u Varaždinu, u: Godišnjak Hrvatskoga restauratorskog zavoda, Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb, br. 4, 2013. str. 27-36.

 

 

Zidna slika Blaža Grubera s prikazom sv. Florijana na svodu crkve Svetog Florijana u Varaždinu

Svod barokne crkve Sv. Florijana u Varaždinu krasi šest medaljona oslikanih fresco secco tehnikom. Sve do početka sustavnih konzervatorsko-restauratorskih radova 2008. godine, svod je bio preslikan bojenim slojem dekorativnih motiva, vjerojatno iz 19. stoljeća, te dvama starijim vapnenim premazima. Uklanjanjem preslika otkrivene su slikane scene sa stilskim obilježjima baroka, koje su prema načinu građenja crteža i morfologije likova pripisane varaždinskom slikaru Blažu Gruberu.

 

crkva Sv. Florijana, Varaždin

Na svodu lađe u varaždinskoj crkvi Sv. Florijana nalazi se šest oslikanih medaljona unutar profiliranih štuko-okvira iz 18. stoljeća. Po tri medaljona simetrično su raspoređena unutar dva lađna traveja. Središnja dva medaljona dimenzijama su veća i razvedenijeg oblika od okolna četiri koji su elipsastog oblika. Svaki medaljon prikazuje po jednu scenu slikanu tehnikom fresco secco. U središnjim medaljonima prikazani su Sv. Trojstvo i sv. Florijan kako gasi požar, dok su u ovalnima smještene sv. Lucija, sv. Apolonija, sv. Katarina Aleksandrijska te sv. Barbara. Svi prikazani sveci mučenici su iz 3. stoljeća. Medaljoni su okruženi štukaturnom bojenom dekoracijom.

 

Cijeli je svod lađe, uključujući i prizore u medaljonima bio preslikan dekorativnim oslikom, vjerojatno iz 19. stoljeća. Sustavni konzervatorsko-restauratorski radovi na slikama u medaljonima počeli su 2008. godine uklanjanjem naknadno nanesenih slojeva na izvorni Gruberov oslik - preslika kao i dvaju starijih vapnenih premaza. Zbog iznimno snažne povezanosti najstarijeg vapnenog premaza uz izvorni oslik, ta je faza radova potrajala četiri radne sezone. Kako ne bi došlo do oštećenja, čišćenje se izvodilo vrlo oprezno, medicinskim skalpelima.

 

Na osnovi načina građe crteža, prikaza likova te komparativnoga materijala, sa sigurnošću je utvrđeno da su otkrivene slikane scene djelo varaždinskoga baroknog slikara Blaža Grubera ili njegova slikarskog kruga. Na trijumfalnome luku sačuvan je i latinski natpis s godinom 1738, koji je kronološki i stratigrafski sukladan baroknim slikama, zbog čega se smatra da su nastale iste godine.

 

Nakon dugotrajne konzervatorsko-restauratorske faze uklanjanja naknadnih bojenih slojeva, oštećene površine i pukotine zapunjene su vapneno-pješčanim kitom. Da bi tonski bila što sličnija izvornome osliku, smjesa je tonirana pigmentima u prahu. Na svim dijelovima medaljona gdje je slikani sloj bio otpao ili se oljuštio, izvedena je, u većoj ili manjoj mjeri, njegova reintegracija. Primijenjena je tehnika nizanja točaka promjera oko 1 do 2 milimetra da bi se nadomjestili dijelovi izgubljenoga oslika. Kao vezivo pri izradi te faze radova korištena je blaga otopina gumiarabike.

 

Uzduž središnjega dijela medaljona s prikazom sv. Florijana slikani je sloj zajedno sa žbukanim slojevima potpuno bio otpao. Oštećenje je otkriveno tek nakon uklanjanja naknadnih preslika. Zatečena zakrpa bila je u lošem stanju, razlomljena i mjestimično odvojena od ruba oštećene zidne slike. Ta je stara zakrpa, nanesena u debelom sloju od nekoliko centimetara iznad razine površine izvornoga oslika, uklonjena i zamijenjena novom. Nova žbuka, sastavljena od jednog dijela vapna i četiri dijela pijeska, nanesena je u dva sloja: u donjem je sloju pijesak krupnije granulacije, u gornjem sitnije, a njezina je površina razinom niža od oslika.

 

Dio prizora koji je nedostajao - gotovo cijeli lik sv. Florijana, rekonstruiran je na osnovi drugih djela Blaža Grubera, te na osnovi prikaza toga sveca drugih autora. Tako je za rekonstrukciju položaja svečeva tijela, uz određene prilagodbe, poslužio frontalni prikaz barokne skulpture sv. Florijana koji se nalazi u niši na pročelju crkve. Florijanovo lice građeno je na temelju Gruberova načina crtanja, koji karakteriziraju ovalna punašna lica nježnih crta i krupne oči. Rekonstrukcija Florijanova lica jednim je dijelom temeljena i na načinu oblikovanja lica Margarete Kortonske sa slike iz samostana Sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu, koju je Blaž Gruber naslikao oko 1730. godine.

 

Prije rekonstrukcije na pripremljenu žbukanu podlogu postavljen je temeljni crtež, koji je izveden pigmentima u prahu pomiješanima s vapnenim mlijekom. Rekonstrukcija je izvedena tehnikom suhoga pastela. Ta tehnika je najsličnija vizualnom dojmu fresco secco tehnike kojom je izvedena sama slika, a naneseni pastelni namaz je reverzibilan, odnosno vrlo lako uklonjiv.

sv. Florijan

Autorica: Ivana Drmić, konzervator-restaurator

 

Izvor: www.h-r-z.hr