Draga braćo i sestre, dragi vatrogasci,
Nalazimo se danas sabrani u crkvi kao Crkva Božja
zajedno sa sv. Florijanom zaštitnikom od požara i našim vatrogasnim
zaštitnikom, ujedinjeni sa svim našim preminulim vatrogascima i članovima vatrogasnih
društva koji su sada u slavi Božjoj, okupljeni svi zajedno oko Isusa Krista,
Gospodina našega. Svi zajedno činimo jednu veliku obitelj, Crkvu, jedno tijelo.
Kada bismo sada ove mlađe aktivnije članove društva upitali koja je njihova
uloga u vatrogasnoj vježbi 3/1A u kojoj na natjecanjima vatrogasci pokazuju
svoju spretnost i pripremljenost začuo bih odgovore: navalni 1, navalni 2,
strojar, teklić, vodni 1, vodni 2, cijevna grupa itd. Svaki vatrogasac zna koji
je njegov zadatak i uloga u vježbi. Svatko ima svoje mjesto kako god se nekome
činilo jedno teže i važnije od drugog. Činjenica je da bez svih devet vatrogasaca
koliko je potrebno za jednu ekipu ne možemo izvesti vježbu. Samo udruženi svi
zajedno oko vatrogasnog zapovjednika možemo ostvariti rezultat. Što bi se
dogodilo kada bi navalni jedan uzeo torbicu sa povezicama za puknuće cijevi,
umjesto vodnog dva. Ili kada bi ključ za spajanje usisnog voda uzeli
zapovjednik i teklić. Ili kada bi najprije krenuli spajati tlačne cijevi od
usisnih. Nastao bi kaos. Kada bi svi upravljali vatrogasnom pumpom, a nitko ne
bi želio postaviti usisni vod ne bi nikada dobili vodu za gašenje požara. Brzo
i učinkovito postavljanje opreme događa se samo zato jer svaki član ekipe zna
koji je njegov posao i obavlja ga na najbolji mogući način. To je slika Isusa
Krista, koji oko sebe okuplja i združuje Crkvu. Svatko u svojoj službi koju mu
je Bog povjerio čini Crkvu. I upravo su vatrogasci po svojim različitim ulogama
u jedno te istoj intervenciji slika jedne Crkve u svojoj različitosti. Pa i ako
pođemo od vatrogasnih kamiona uočavamo različitosti: auto-ljestva, navalno
vozilo, autocisterna, tehničko vozilo, kemijsko vozilo itd. Svatko u svojoj
službi i na svojem zadatku, ali sa istim ciljem. To je Crkva!
I toj vidljivoj crkvi pridružuje se slavna i
proslavljena Crkva, zajedno sa sv. Florijanom i njegovim drugovima koji su podnijeli
mučeničku smrt za Isusa Krista.
Sveti Florijan živio je na prijelazu iz 3. u 4.
stoljeće poslije Isusa Krista. Kao mladić pridružio se rimskoj vojsci gdje
je zahvaljujući teškom radu i odlučnosti napredovao do mjesta časnika. Po
završetku vojne službe, postavljen je na visoke dužnosti u Noricumu, jednoj od
pokrajina Rimskog Carstva (danas dio Austrije). U njegovo vrijeme bjesnio je
silan progon rimskih careva Dioklecijana i Maksimijana protiv kršćana. Progoni
su bili izrazito žestoki, želeći pod svaku cijenu zatrti slobodu, rast i razvoj
kršćanstva u Rimskom Carstvu.
Carevi koji su i sami došli iz redova vojske nisu
ispočetka progonili kršćane u vojsci i na dvoru, iako su znali da ih je već
postojao pozamašan broj. Naposlijetku, želeći i sami učvrstiti svoju vlast kako
ih netko ne bi nasilno smijenio, jer su znali da su i oni tako došli na vlast,
proglašavaju se apsolutnim bogovima. Progon protiv kršćana nije bio samo
vjerski već i politički, jer ne priznavanjem njih samih kao bogovima, kršćani nisu
priznavali ni njihove vladarske zakone, a onda ni njihov cjelokupni državni
poredak. Stoga, bojeći se za svoju vlast car Dioklecijan izdaje nalog da se
vojnici kršćani, koji nisu htjeli žrtvovati, otpuste iz vojske i iz svjetovnih službi.
Kada je došao drugi carev nalog, da se poubijaju svi, koji se ne žele klanjati rimskim
bogovima uključujući i njih same, mnogi su se kršćani sakrili pobjegavši u gore
i u pećine. Gdjekoje su pogani uhvatili, zatvorili te ih nastojali mukama
prisiliti na štovanje njih i njihovih bogova.
Sveti Florijan čim je dočuo, kako se kršćani hvataju i
zatvaraju, pošao je odmah u Lauriacum (danas Lorch), kako bi pružio podršku uhvaćenim
vojnicima kršćanima koji su bili bačeni u tamnicu. Na putu u Lauriacum sreo je
vojnike, koji su po naredbi upravitelja provincije Aquilinusa upravo pošli
hvatati kršćane, pa doznavši od njih, za čim idu, reče im: »Braćo i suborci,
što druge tražite jer i ja sam kršćanin? Idući javite dakle upravitelju, da sam
kršćanin i da sam ovdje«. - Tada ga vojnici uhvate i odvedu pred upravitelja.
Očitujući svoju vjeru, upravitelj Aquilinus ga je
nagovarao neka se odrekne kršćanskog Boga i prizna rimske, prijeteći mu teškim
kaznama. No, Florijan mu, ne bojeći se, odgovara: »Ja istinsku žrtvu nudim samo
Gospodinu svom Isusu Kristu, koji je držao prikladnim dovesti me do ovoga časa«.
Uvrijeđeni upravitelj Aquilinus stoga naređuje svojim vojnicima neka ga bičuju
dok ne promijeni mišljenje. Sveti Florijan mu, trpeći radosno muke, odgovara: »I
kad sam ljudsku vojsku služio, pa ipak tajno Boga svoga štovah, odakle me đavao
nije mogao iznova zauzeti. Imaš snagu moga tijela, moju pak dušu ne možeš
dotaknuti; sam naime Bog u njoj prevladava«. - Razjaren ovim odgovorom dao je upravitelj
Florijana svući i umjesto bičevanja grozno tući oštrim gvožđem. Usred tih muka
pokazivao je sveti mučenik veselo lice i podjednako slavio Boga, potičući Aquilinusa
da zapali vatru, govoreći mu: »Ako pak želiš znati da se ne bojim tvojih mučenja,
zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj«.
Uplašen njegovim riječima i videći da mu je sav trud
uzaludan izrekao je osudu, te umjesto da ga spali, upravitelj je naredio da se
Florijanu stavi kamen oko vrata i baci u rijeku Enns, koja teče pokraj
Lorcha, što je bila tipična kazna kojom su se kažnjavali kršćani onoga vremena.
Blaženi je Florijan s veseljem saslušao osudu i radosno pošao na svoje
svratište, kao da se ide kupati. Kada su došli na mjesto odakle je trebao biti
bačen u rijeku, zamolio je Florijan vojnike, koji su do jučer obavljali sa
njime vojnu službu, da mu dopuste da se pomoli Bogu. Dugo se sveti Florijan
molio, dok nije došao neki mladić, bijesan i okrutan, zamjerivši vojnicima: »Zašto
stojite i ne izvršavate upraviteljevu zapovijed?« I ovo rekavši gurne mučenika
s mosta u rijeku. Bilo je to 4. svibnja 304. godine.
Neka pobožna žena Valerija sahranila je tijelo sveca,
koje je čudom isplivalo na jedan kamen uz obalu. Na mjestu ukopa sagrađena je kasnije
prekrasna crkva, a potom i veliki samostan. Pripovijeda se, da je neki ugljar upao
u goruću peć, pa dozvavši u pomoć svetoga Florijana iz nje izišao neozlijeđen. Svetog
Florijana slikaju kao vojnika, koji na goruću kuću izlijeva vrč vode, kojemu se
vjernici oduvijek obraćaju u zagovoru od požara, a vatrogasci ga štuju kao svojeg
zaštitnika.
Florijanov kult prerastao je lokalne okvire i utkao se u temelje šireg regionalnog razvoja srednjovjekovnog kršćanstva. Znamo da je njegovo štovanje silno rašireno po Austriji, Češkoj, Moravskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Južnom Tirolu, kao i u Poljskoj i Bavarskoj, ali i po našim krajevima, već stoljećima, čak i za više od tisućljeća, gdje ga se štuje kao jednog od najpopularnijih svetaca. Brojne crkve i kapele sagrađene su u Hrvatskoj i u susjednim zemljama u njegovu čast. U njima su mnogi oltari ukrašeni zavjetnim kipovima i slikama sa njegovim likom, a nije rijetkost da se nalaze i na kućama ili po trgovima, pod čiju se zaštitu narod stavlja i kome se utječe u požarima i poplavama. Sv. Florijan je i drugotni zaštitnik zagrebačke nadbiskupije, u čijem propriju je naveden od 1938.g. kao takav. Sveti narod Božji mu se od davnina utjecao za pomoć u nevoljama, stoga molimo i mi danas, sv. Florijana, da i nama, njegovim sljedbenicima i nasljedovateljima njegovih velikih vrlina, podari snagu, odvažnost i ustrajnost za obavljanje plemenitih zadataka u služenju svim potrebnima koji se nalaze ili im neposredno prijeti opasnost. Za kraj, možemo samo sa njegovom molitvom završiti, koju je izrekao pred smrt na današnji dan 304.g.:
Molitva svetog Florijana
Gospodine, Bože moj, u tebe se uzdam i ne mogu te
zanijekati, nego se za tebe borim i tebi prinosim žrtvu hvale.
Neka me zaštiti tvoja desnica, jer blagoslovljeno je
ime tvoje na nebu i na zemlji.
Gospodine, daj mi vrlinu podnošenja i prihvati me među
svete tvoje borce, koji su prije mene ispovijedali sveto ime tvoje.
Odjeni me, Gospodine u bijelu haljinu svoje vrline i u
Duhu Svetom ojačaj me.
I ne dozvoli da budem pogažen od đavla, nego mi budi
vođa na putu pravde i u vrlini svojoj, da te hvalim i tebi himan kazujem, jer
si blagoslovljen u vjekove.
Amen.