Molitva sv. Florijana

Svatko se ponekad nađe u teškoj životnoj situaciji kad nitko ne može pomoći te se sjeti Boga i počinje moliti. Molitva je uzdizanje duše k Bogu. Crkva vjernicima predlaže moliti u određenim prigodama: ujutro i navečer, prije i poslije jela, nedjeljom u zajednici na svetoj misi i za obiteljskim stolom… Ali možemo moliti u svakom trenutku i na svakom mjestu, jer svi su trenuci i sva su mjesta prikladna za molitvu – u automobilu, kod kuće i na radnom mjestu.

vatrogasac u molitvi na dan
terorističkog napada 11.rujna 2001.g.

Zaštitnik vatrogasaca Sv. Florijan izrekao je pred smrt dirljive riječi kojima se obratio Bogu, a koje svima nama mogu biti poticaj i naša molitva kojom Boga molimo za zaštitu. Osobito u svim opasnim životnim situacijama u kojima se možemo naći, bilo da se kao civili susretnemo sa požarom, poplavom ili nekom nepogodom, bilo da kao vatrogasci dobrovoljno ili profesionalno živimo svoj poziv pa trebamo utjehu i Božju pomoć u intervencijama i svakodnevnom radu. Neka nam svima u srcima bude njegova molitva.

Molitva žene vatrogasca

'Vatrogasna molitva' čiji je autor A. W. Smokey Linn toliko je ušla u srca vatrogasaca i njihovih obitelji, da mnogi smatraju kako se niti ne zna tko ju je napisao. Prevedena je na mnoge svjetske jezike (njemački, madžarski, slovenski, poljski, češki...), pa tako i na hrvatski, o kojoj smo već pisali. Ta molitva često ide uz Molitvu žene vatrogasca čiji autor je nepoznat.

oltar sv. Florijana, Stiftbasilik St. Florian
Sankt Florian kod Ennsa

Molitva žene vatrogasca

Stol je postavljen, jelo je primljeno, naši gosti uskoro će stići.

Moj muž ponovno nestaje s nadom da će djetetu u potrebi prići.

Dok čekam doma sama, naši planovi su pošli krivo,

moj prvi nagon je da sjednem i u plaču sve vidim sivo.

No, ubrzo ponovno shvaćam životnu važnost mene,

kada sam pristala uzeti dužnosti vatrogasca žene.

Iako ima puno nedostataka, stavit ću ih u svoju prednost,

znajući da će djeca izreći „moj tata je život spasio“ s ponosom kao vrijednost.

Jaki vjetrovi ljutih plamena možda će njegova konačna sudbina postati,

ali sa Božjom pomoći ja ću uz svog vatrogasca vjerni suputnik ostati.

(autor je nepoznat, preveo: N. Turkalj)
Izvor: texashillcountry.com

Vatru gasi, brata spasi!

Vatrogasno geslo „Vatru gasi, brata spasi!“, vjerojatno je najbolje i najljepše opisao i obrazložio Stjepan Maraković, osnivač i zapovjednik vatrogasnog društva u Rešetari, u svojoj knjižici „Vatrogasac, drama iz vatrogasnog života u tri čina“ u izdanju 'Knjižare i tiskare M. Bauer' iz Nove Gradiške 1937.g.

On je na slikovit način prikazao bit tog, kako ga on naziva, „uzvišenog gesla“ u kojem se očituje „bratska ljubav i požrtvovnost“. Opisao ga je na paradoksalni način idući do njegove krajnosti spašavanja neprijatelja u nevolji, pokazujući pritom temeljni smisao vatrogastva kroz priču dviju obitelji. U središtu radnje je Franjo Lucić, vatrogasac, po zanimanju stolar, koji je aktivni sudionik u seoskom vatrogasnom društvu, razapet između vatrogasne dužnosti i obiteljske ljubavi: prema djeci koja ga mole i plaču sa sklopljenim rukama da ne ide na intervenciju i ostane s njima, i žene od koje ne nalazi razumijevanje, dapače samo osudu jer ide gasiti kuću njihovog vjerovnika, bogatog trgovca Jakoba Bogatića koji svu njihovu siromašnu imovinu stavlja na javnu dražbu želeći si naplatiti dug posuđenog novca za gradnju njihove skromne kuće. Dolaskom na mjesto požara zatiče zaključane u sobi na katu supružnike Teru i Jakoba Bogatića, koji se nalaze u životnoj opasnosti. Najprije je nedvoumeći se spasio gospođu, koju je prenesao do balkonskih vrata te predao dvojici vatrogasaca, da bi potom gušeći se od dima, došao do Jakoba „koji je već onesviješten“ ležao na podu, te na trenutak zastao nad njime razmišljajući bi li ga spasio ili ne: „Ne mogu ga ostaviti, da živ izgori! Ili, da ga ostavim…. Da se ovdje zaguši! Onda sam spašen i ja i moja žena i djeca!“. Na trenutak se kolebao i već je došao do balkona, kada se trgnuo i izrekao: „Ah… kakove su to misli?!! Ja sam vatrogasac! Poštenje nada sve!“, vratio se i spasio Jakoba. Zatim se, unatoč upozorenju od kolega da se „već ruši krov i tavan“, vratio u smrtnu opasnost kako bi pograbio „ostatke novca i vrijednosnih papira“, svjestan da spašavajući tuđu imovinu gubi svoju, ali ne kalkulirajući, nego „u najvećoj životnoj opasnosti“ krenuo je spašavati sve što se spasiti može. Tu se na slikoviti način paradoksalni događaj sažeo u geslo 'Vatru gasi, brata spasi!' koji sam za sebe objašnjava tu sintagmu. Lako je spasiti prijatelja ili nepoznatog čovjeka koji ti nije učinio ništa nažao, ali imati milost prema neprijatelju koji prema njemu nije imao milosti, i koji je par trenutaka prije požara na molbu svoje žene Tere da mu oprosti dug jer će njegova obitelj završiti na cesti, ljutito izrekao: „Ako bih ja svakomu oprostio, onda bih ja ostao bez kuće“, to je zaista teško ali u tome se očituje bit vatrogasne službe. Jednaka briga i pažnja za sve, pri čemu vatrogasac svojom požrtvovnošću riskira čak i vlastiti život, da se spasi drugi i njegova imovina. U tom apsurdu očituje se središnja poruka koju je Stjepan Maraković izrekao na usta vatrogasca Franje, koji unatoč zadobivenim opekotinama, i nerazumijevanju od žene, samo dva dana prije dražbe koja mu prijeti, nije nimalo dvojio i požalio u donesenoj odluci: „Ja se u mojoj duši ipak osjećam toliko sretan i zadovoljan, da sam svoga vjerovnika ili bolje, da kažem dušmanina spasio i jedan dio njegove imovine“. Upravo u toj sreći da si mogao pomoći nekom u nevolji, na zadivljujući način očituje se značenje vatrogasnog poziva u kojem se „gaji bratska ljubav i požrtvovnost“ za drugoga, iz čega se po sebi nameće i tumačenje tog, kako ga on naziva, „uzvišenog gesla“ gdje vidimo da je brat za vatrogasca svatko tko treba njegovu pomoć.

sv. Florijan

Čuda sv. Florijana

U Pasiji, zapisu o sv. Florijanu, nalazimo podatak da se po zagovoru ovom svecu događaju «velika ozdravljenja (po milosti koja je njemu dana od Boga, demoni bježe, grozničavi ozdravljaju) i svi slabi koji se budu punom vjerom nadali postižu milosrđe», što predstavlja snažnu rečenicu i veliki izazov za ovo naše moderno vrijeme. Pogotovo drugi dio rečenice u kojem se nalazi čak i svojevrsna garancija za sve one koji se vjerom nadaju, da «postižu milosrđe», već sada, ovdje na Zemlji. Ovdje nije samo obećano da će postići milosrđe, već da «postižu milosrđe» (misericordiam consequuntur), što je puno više. Pasija dalje navodi, da se na mjestu na kojem je sv. Florijan bio pokopan pojavio izvor vode «koji kao svjedočanstvo toga stoji sve do danas», čime se želi dokazom još snažnije potkrijepiti i istaknuti zagovorna moć sv. Florijana i za ovo naše vrijeme, kao i za sva buduća vremena. Ali, za to treba pouzdanje u njega…

Donosimo priču o vatrogasnom zapovjedniku Windsora, Aronu Levinu i njegovoj supruzi Amy koji žive i rade u Kaliforniji, onako kako su je oni naveli na svojoj poslovnoj stranici:

Aron Levin

„Suočeni s opasnošću, vatrogasci se obraćaju sv. Florijanu radi zaštite. Naš vatrogasni zapovjednik – pivski majstor pretrpio je manje opekline dok je bio na poslu u jednoj od vatrogasnih intervencija. Naša obitelj je zahvalna sv. Florijanu, jer je čuvao našeg junaka od još gorih posljedica. Drugi nisu uvijek te sreće. Uzeli smo tu sudbonosnu noć kao znak da slijedimo svoje snove i otvorimo pivovaru sv. Florijan. Kao podsjetnik na to koliko je naša obitelj imala sreće, obazrivo odgovaramo na potrebe vatrogasnih organizacija u zajednici u nastojanju da pružimo bolju budućnost svima. Neka nas Sveti Florijan štiti u ovom pothvatu, koji smo 'skuhali' u njegovo ime.“

Oni s ponosom ističu da: „Pivovara sv. Florijan daruje najmanje 5% njihovog profita vatrogasnim organizacijama utemeljenim u njihovoj zajednici“. Pivovara je 100% u njihovom vlasništvu, koju vode uz pomoć zaposlenika, i dvojice sinova koji još uče o proizvodnim procesima i „ snažnoj poslovnoj etici“, a „koji jedva čekaju da jednog dana preuzmu obiteljski posao“, svesrdno im pomažući „uz blisko vođeni nadzor, naravno!“. Prije nekoliko godina, ponukani mjesnim katastrofalnim požarom Walley Fire, njihovi sinovi su smislili i odlučili prikupljati limenke i bočice (prikupili su ih u kamionskim količinama), koje su kasnije pretvorili u novčana sredstva za pomoć humanitarnim organizacijama. „Oni su nastavili svoj projekt do današnjeg dana, pokazujući da svi možemo učiniti nešto kako bi napravili razliku u našem Svijetu“. Za kraj, budući da je sv. Florijan zaštitnik i pivara, pozivaju da „popijemo za junaka u svima nama“, jer „zajedno smo Pivovara sv. Florijana!“

Do danas, ulaskom u tri natjecanja piva, Aron Levin dobio je 4 medalje. Aron i dalje služi svojoj lokalnoj zajednici kao vatrogasac s punim radim vremenom.

(Izvor: stfloriansbrewery.com)

Križ sv. Florijana

U Pasiji nalazimo podatak da je sv. Florijan bačen u rijeku Enns, koja se tada "uplašila" «podigavši svoje valove», te je njegovo tijelo čudesno isplivalo na neki uzdignuti kamen, koji je stvarno postojao budući da se i danas uz obalu mogu vidjeti veći komadi kamenja. No, budući da rijeka Enns utječe u Dunav, stvari postaju mnogo jasnije. U starini je Dunav smatrana za mističnu rijeku koja je bila kontaminirana sa mnoštvom pogasnkih bogova, koji su se na taj način uplašili i predali njegovo tijelo, čime se želi istaknuti pobjeda Boga u koji je vjerovao svetac, u odnosu na na sav poganski kult.

križ sv. Florijana

Dalje se navodi: «Tada po višnjem božanskom dopuštenju dođe orao raširenih krila i zaštićivaše ga u obliku križa». U Rimskom Carstvu orao je smatran amblemom carske snage koji se prikazivao sa raširenim krilima i kandžama u kojima drži simbole pobjede. Upravo je taj orao na paradoksalan način pokazao da je Florijan izvojevao konačnu pobijedu nad carem Dikolecijanom i cijelim Carstvom. Taj amblem Božje pobjede postat će vatrogasni simbol, odnosno križ sv. Florijana.

U križu sv. Florijana možemo, ako se bolje zagledamo, prepoznati amblem orla:

Tome nam može pripomoći i kameja orla od oniksa koja datira iz razdoblja Augustove vladavine, dok okvir od zlata i srebra datira iz druge polovice 16. stoljeća:

Orao (aquila) koji je bio stijeg cijele legije, u vrijeme Carstva bio je izrađen od zlata, a nosio ga je orlonoša (aquilifer). Čuvala ga je prva kohorta, a iz logora je izlazio samo sa vojskom. Legija koja je izgubila svoj simbol aquila ('zlatni orao') morala je biti raspuštena, a u nekim slučajevima i osramoćena.

Vatrogasci diljem svijeta na značkama, odorama, kacigama, i vozilima nose križ svetog Florijana, što je postao prepoznatljivi znak vatrogastva, a ujedno stavljajući se pod moćni zagovor sveca kojem po pozivu pripadaju.

Vrata sv. Florijana bazilike sv. Lovre u Ennsu – Lorchu

Vrata sv. Florijana  (Porta st. Floriani) djelo je kipara Petera Dimmela ⃰  iz Linza, koji je u osam reljefnih slika u bronci opisao patnju i smrt, kao i preobraženje lorških mučenika, sv. Florijana i njegovih drugova. Osam brončanih reljefa prikazuju Passio Floriani u slijedećim slikama:

Slika 1: Upravitelj rimske provincije Obalnog Norika (Noricum Ripense) govori svojem predstojniku ureda uredbu cara Dioklecijana, prema kojoj se kršćani trebaju ukloniti iz javnih dužnosti.

Slika 2: Florijan ostaje vjeran svojim uvjerenjima i žrtvuje svoju karijeru za vjeru u Krista. Budući je ostao kršćanin bio je prisiljen umiroviti se. Stoga je uzeo svoj štap, te ostavio svoje mjesto djelovanja.

Slika 3: Florijan je čuo za progon kršćana u Laurijaku (Lauriacumu). Zbog toga se uputio tamo kako bi pomogao svojim drugovima. No, on je izvan Laurijaka sam bio prepoznat i uhvaćen.

Slika 4: Upravitelj opet pokušava uvjeriti svojeg bivšeg predstojnika ureda da prinese bogovima i carevima žrtvu, kao vanjski znak otpadništva od kršćanstva. Budući da sva iskušavajuća obećanja nisu urodila plodom, on naređuje mučenje.

Slika 5: 4. svibnja 304.g. na taj datum presuda je bila, povijesno kritički gledano, garantirano provedena. Sudski provoditelj doveo je Florijana iz zatvora na most rijeke Enns, gdje je bio bačen u vodu. Teški kamen ga je povukao u dubine.

Slika 6: Po kratkom postupku okončali su svoje živote i 40 zatvorenih kršćana. Oni su radi prigovora savjesti zbog prinošenja žrtve caru i time kao neprijatelji države pogubljeni u tamnicama Laurijaka. Svjedočili su vjerom u jedinog istinskog Boga i njegovog sina Krista. Smrtni ostaci tih mučenika pokopani su u jednostavnom antičkom kamenom lijesu na glavnom oltaru bazilike u Lorchu.

Slika 7: Orao koji golemim krilima pokriva Florijanovo mrtvo tijelo simbol je božanske zaštite i uskrsnuća novom životu.

Slika 8: Mučeniku u vodi rijeke Enns, pučka pobožnost stoljećima je davala posebnu moć nad elementom vode.

U središtu vrata nalazi se lovorov vijenac kojim su se u Rimskom carstvu krunili atlete u čijem se središtu nalaze grčka slova XP, odnosno HR, od Hristos – KRIST. Bog kruni svoje mučenike slavom Kristovom.

Ispod lijeve ulazne ručke nalazi se pontifikalni grb pape Pavla VI (pontifikat od 21. lipnja 1963. - 6. kolovoza 1978.), a ispod desne ulazne ručke nalazi se biskupski grb ddr. Franz Salesius Zaunera, biskupa Linza od 1956. – 1980.g. koji je 3. svibnja 1968.g. posvetio glavni oltar Bazilike u kojemu počivaju ostaci 40 bezimenih mučenika.

Tu je prisutno i simboličko značenje: do Krista, koji za sebe kaže: 'Ja sam vrata' (Iv 10, 9), odnosno u njegovu Crkvu ulazi se preko njegovog namjesnika pape i biskupa, koje dohvaćamo rukama ovdje na Zemlji i između kojih moramo proći, da bi kroz našu svakodnevnu patnju i svjedočenjem vjere u Isusa Krista, poput Florijana i njegovih drugova, ušli u Kraljevstvo nebesko.

biskup ddr. Hanz Sal. Zauner

⃰  Peter Hans Dimmel – rođen 31. kolovoza 1928.g., proslavljeni je austrijski akademski kipar, posebno u radovima sakralne tematike. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

Crkva sv. Lovre u Lorchu - Ennsu, grobnica drugova mučenika sv. Florijana

U crkvi sv. Lovre u Lorchu - Ennsu čuvaju se posmrtni ostaci 40 mučenika drugova sv. Florijana, koji su «umrli u zatvoru», kako nas Pasija u bitnom izvještava.

crkva sv. Lovre

Relikvije se čuvaju ispod glavnog oltara u kamenom koritu u kojemu su i nađeni prilikom arheološkog iskapanja početkom 20. stoljeća.

križ u apsidi crkve iznad glavnog oltara

kameno korito sa kostima u oltaru

Tijekom obnove crkve sv. Lovre, koja je započela 1894.g. poduzetim od Udruge muzeja grada Ennsa, radnici su 1900.g. uklonili drvenu ploču oltara i u dijelovima oštećenog kamena prednjeg zida naišli na šupljinu. U oltaru su pronašli neukrašeno – bez sumnje antikno kameno korito veličine 76 x 75 x 43 cm. Korito je bilo pokriveno, s danas poznatom pločom od granita 76 cm široke, 88 cm visoke i 12 cm debele, koja je posvećena Geniusu (zaštitni duh) Legio II Italica i datira iz 191.g., kada je legija još boravila u obližnjem Albingu. Iako ploča nema vremensku poveznicu sa koritom u koje su pohranjeni mučenici 304.g., očito su bili pokriveni njome iz razloga jer su pripadali istoj legiji.

ploča koja je pokrivala kameno korito,

izložena u temeljima ispod crkve

Sadašnji brončani poklopac kojim je korito zatvoreno ima na sebi natpis: OSSA SS. MARTYRUM LAUREACENSIUM DENUO SUO LOCO CONDITA 1968, «Kosti sv. Mučenika iz Lorcha, opet pohranjene na svoje mjesto 1968.g.». Ispred oltara nalazi se natpis: «Ispred ovog oltara sa relikvijom sv. Florijana i 40 lorških mučenika kleknuo je papa Ivan pavao II. 25. 6. 1988.g. u tihoj molitvi».

natpis u podu ispred glavnog oltara

Priča o nastanku 'Vatrogasne molitve' ('Firefighter's Prayer')

Mnogi znaju za 'Vatrogasnu molitvu' ali, je li znate tko ju je napisao i što se podrazumijevalo u njoj u vremenu kada je nastala?

Vatrogasna molitva

('Firefighter's Prayer')

Kada dužnost zove Bože, gdje

bijesni vatrena kob,

daj mi snage spasiti neki život

bez obzira na dob.

Pomozi mi zagrliti dijete prije nego

kasno bude,

ili spasiti stariju osobu od strašne

sudbe hude.

Učini me opreznim i čujnim,

za najslabiji zvuk,

a brzim i učinkovitim zaustaviti

vatreni huk.

Želim ispuniti svoj poziv i dati najbolje

od sebe,

čuvati svoje susjede i zaštititi

njihova dobra

od bijede.

A ako prema tvojoj volji trebam dati

život kao cijenu,

molim te blagoslovi svojom 

zaštitnom rukom

moju djecu i moju ženu.

Alvin William "Smokey" Linn,

(preveo: Nikola Turkalj)

'Klečeći vatrogasac' - kip se nalazi u 43. Ulici,
u blizini Emigrantske štedionice, New York

Danas je ta molitva često smatrana samo pjesmom koju je izvorno napisao Alvin William "Smokey" Linn. No, za njegovu unuku Penny McGlachlin, to je mnogo više. Njen djed Smokey Linn pridružio se u gradu Wichita države Kansas u vatrogasni odjel 1947.g. nakon povratka iz 2. svjetskog rata. Umirovljen je 1975.g. te je postao predsjednik mjesnog kluba za kampiranje. Linn je 31. ožujka 2004.g. umro od komplikacija nakon operacije. Završetak Linnove molitve može se pronaći na spomeniku ispred nove vatrogasne postaje u gradu Brunswick, okruga Maine. Slijedeći govor kojeg je izrekla Penny McGlachlin na posvećenju te postaje 15. srpnja 2006. godine. «Alvin W. Linn zaradio je ime» Smokey «sa 15 godina kada je utrčao u zapaljenu staju svog djeda i ispeljao iz nje kamion model T. Izašli su u jednom komadu van, ali sjedalo i njegove hlače su se pušile. To mora da je bio znak kako će se stvari u budućnosti razvijati, jer to nije bio posljednji put da je utrčao u plamteću zgradu. Kada sam imala otprilike 4 godine mislila sam da je moj djed rođeni vatrogasac koji je živio u postaji, a tek povremeno bi nas posjećivao u kući naše bake. Od njega sam naučila nekoliko stvari za vrijeme posjeta vatrogasnoj postaji, od kojih je jedna od njih bila da ako hodate uz neki od kamiona koji se čisti netko će sigurno pritisnuti gumb sirene (samo da bi vidio koliko ćete daleko odskočiti). Moj djed postao je jedan od prvih instruktora Crvenog križa u Wichiti, kako bi naučio i certificirao ljude za oživljavanje i prvu pomoć. Ja sam u svojoj školi bila jedina osmogodišnjakinja koja je imala oba certifikata, bez obzira je li sam to htjela ili ne. Mnogo sam naučila o djedu od vremena kada nas je napustio do danas. Moja baka nam je ispričala mnoge priče koje nije nikada nikome rekla, kao što je njegovo vrijeme provedeno u obalnoj straži tijekom 2. svjetskog rata na brodu na Sjevernom Atlantiku kojeg je pogodio torpedo japanske podmornice. Bio je jedan od rijetkih preživjelih. No, većina priča je o tome što se dešavalo na poslu. Nakon svake smjene dolazio je doma i pričao o svojoj obitelji o poslovima koje je radio, neki su bili teži, a neki lakši».

Aron W. "Smokey" Linn

A. W. "Smokey" Linn napisao je 'vatrogasnu molitvu' nakon što je bio pozvan u akciju spašavanja djece u gorućem stanu u zgradi. Vatrogasci su mogli vidjeti djecu na prozorima, ali ih nisu mogli spasiti zbog željeznih rešetki na prozorima koje je vlasnik stana dao ugraditi. Sve što su mogli učiniti je da pokušaju obuzdati vatru. Jednog jutra Smokey je sjedio u kuhinji vatrogasne postaje i pokušavao u riječi pretvoriti emocije koje su bile u njemu te večeri. Riječi 'Vatrogasne molitve' su molitve jednog čovjeka (čovjeka koji je bio više nego samo vatrogasac), svom Gospodinu i Spasitelju. Smokey je bio suprug, otac, djed i sin koji je znao koliko može biti neprocjenjiv i kratak život.

mnogi misle da je autor molitve nepoznat,
ali iza njenog nastanka stoji cijela priča osobe

Vatrogasna molitva je originalno objavljena u knjizi naziva „A Celebration of Poets“ izdane 1958.g. Zadnje izdanje knjige bilo je 1998.g. Želja obitelji je da sve zasluge za 'Vatrogasnu molitvu' idu autoru, A. W. Smokey Linnu.

(Izvor: texashillcountry.com)

Dan sjećanja na preminule vatrogasce

Prvoga dana mjeseca studenoga svake godine slavimo blagdan Svih svetih. Tog dana slavimo svete koje je Crkva proglasila, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim djelima ostvarili ideal kršćanskog života. Njihove su duše ušle u Kraljevstvo Božje nakon smrti opravši svoje krsne haljine bjelinom Jaganjčevom, ili krvlju poput sv. Florijana i njegovih drugova mučenika. Kako ne znamo poimence sve koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan kada se zajednički molimo za svete i blažene, poznate i nepoznate...

Oltar sv. Florijana u mjestu Sankt Florian, istoimene crkve, blizu Ennsa

Dušni dan slavimo svake godine 2. studenog, kada se sjećamo svojih dragih pokojnika. Prisjetimo se naših dragih vatrogasaca koji više nisu s nama... To je prilika da se zajednički molimo za sve njih, koji su svoj život trošili i izgarali poput svijeće, nesebično pomažući i služeći svima, vjerno obavljajući svoju službu.

Dan duša

Svelo lišće tiho pada,

otsvud magle sive,

a grobove svojih dragih

kite ruke žive.

Bogzna, da l' svakog druga

našeg kogod sjeća,

da l' na grob mu mrtvom stavlja

barem stručak cvijeća.

Možda nema nikog svoga

da ga se spomene,

možda na tom grobu njegvom

zadnja travka vene.

Sjetimo se druga svoga

barem ovog puta,

palimo mu svijeću sitnu

posred humka žuta.

Neka znade da je spomen

naša na njeg živa,

nek' mu bude srcu lakše

što pod zemljom sniva! . .

pjesnik vatrogastva Bogumil Toni 
(Iskre i plameni, 1933.g.)

"Sveti Florijane, moli za nas!"

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

I svjetlost vječna svijetlila njima!

Počivali u miru Božjem!

Amen.