Društvo prijatelja pješačenja i
planinarenja 'Wanderfreunde Burgheim' njemačkog grada Burgheim, okruga
Neuburg-Schrobenhausen u gornjoj Bavarskoj, dodjeljivalo je od 1973.g. za
višegodišnje članstvo u društvu počasne medalje sa likom sv. Florijana.
Ljubitelji prirode u Burgheimu okupljaju su se kako bi zajedno pješačili preko
livada, polja i šuma uživajući u prirodi i cjelodnevnom druženju.
|
planinarska medalja sa likom sv. Florijana |
Iako društvo danas ne broji mnogo
članova, do danas su ostala okupljanja u prirodi, hodočašća, procesija
Tijelova, pješačenje bakljama za vazmeno bdijenje, a osobito susret za
Međunarodni dan planinara 7. ožujka. Društvo ima svojeg predsjednika i
zamjenika, tajnika, blagajnika i Glavni odbor koji na Glavnoj skupštini svojim
dugogodišnjim prijateljima pješačenja dodjeljuje godišnjice i planinarske
medalje kao zahvalu za njihov doprinos. Obično se na medaljama nalaze likovi
svetaca ljubitelja prirode kao sv. Antun padovanski koji je propovijedao
životinjama (1974.g.), sv. Hubert zaštitnik lovaca (1976.g.)… u koje se uklopio
i zaštitnik vatrogasaca sv. Florijan. Slogan društva 'Wanderfreunde Burgheim',
kao i slogan svih društava ljubitelja pješačenja i planinarenja širom Njemačke
je: 'Pozdrav Bogu – sretno u hodu!' (Gott zum Gruß – gut zu
Fuß).
|
članovi društva 'Wanderfreunde Burgheim' |
|
grb grada Burgheima |
Koja je poveznica sv. Florijana i
pješačenja?
U Duljoj verziji Pasije nalazimo
podatak kako je sv. Florijan išao pješice: «On pak budući da je stanovao kod grada Cetija (današnjeg
Sankt Pöltena, op.prev.), čuvši da se ovo zbiva kod Lavoriaka (današnjeg Lorcha, op.prev.) reče svojima: “Trebam ići u
Lavoriak k upravitelju i ondje za Kristovo ime podnijeti razne kazne.” I
opraštajući se sa svojima krene na put» (Dulja
verzija Pasije, br. 2). Cestovna udaljenost tih dvaju gradova iznosi oko 104 km, što je vrlo
slično bilo i u vremenu sv. Florijana, budući da su današnje prometnice većinom
izgrađene na rimskim kamenim cestama. To je udaljenost koja se prijeđe za oko
sat vremena vožnje autom, dok lokalnim putem iznosi oko 100 km što bi po
navigaciji za pješaka bilo oko 21 sat hoda ako uzmemo da je prosječna brzina
pješaka između 4-5 km/h ili florijanskim, odnosno vojničkim riječnikom rečeno
oko 67 i pol rimskih milja (1
rimska milja = 1479 m) za to mu je trebalo oko dva dana hoda.
|
rimska cesta od Cetija do Laurijaka kojom je išao sv. Florijan |
Pisac rimske vojne
doktrine Vegecije Renat u Prvoj knjizi svojeg djela Sažetak vojne doktrine
zapisao je da su legionari vojničkim korakom trebali «triput mjesečno» za
vježbu «prijeći 20 000 koraka za samo pet ljetnih sati», odnosno 29,6 km što
znači da su se kretali otprilike 5 km/h. Dok je punim korakom, koji je brži (6
km/h), trebalo «prevaliti 24 000 koraka za isto toliko sati» (35,52 km) pod
punom opremom koja je iznosila oko 40 - 49 kg tereta. Također, i trkom i skokom
«da što jačim naletom istrčavaju na neprijatelja» i «preskakuju opkope».
|
sv. Florijan |
Upravo su vojnici bili
Rimska građevinska radna snaga koja je u provincijama izgradila kilometre
cesta, brojne mostove i vodovode, pa i cijele gradove, što je bilo dio njihove
integracijske politike, odnosno romanizacije, a time i rimske civilizacije.
Neki reljefi na Trajanovom stupu nastalom poč. 2. st. prikazuju jedinice
inženjerije kako grade pontonske mostove preko Dunava i legionare kako podižu
logore.
|
Trajanov stup, mramorni stup u Rimu
podignut 112-113-g. u čast pobjede nad Dačanima |
Naime, rimska vojska bila je primarno pješačka pa bi, čim bi osvojili
neko područje, gradili ceste ponajprije za njihovo brže kretanje, kao i
kretanje državne pošte i uprave. Ali, i zbog bolje trgovačke komunikacije i
migracije stanovništva. Time su izgradili veličanstvenu cestovnu mrežu koju su
uvijek povezali sa već postojećim cestama koje su vodile prema Rimu, čime su
stvorili učinkovitu cestovnu infrastrukturu koja je povezivala i najudaljenije
gradove sa središtem države (svi putevi
vode u Rim), čije trase se još i danas upotrebljavaju. Uz njih su podizali
miljokaze – kamene stupove za označavanje milja, i potrebne putne postaje, o
čijem su održavanju vodili posebnu brigu.
|
Rim prikazan na karti Tabula Peutingeriana
kao središte: 'svi putevi vode u Rim' |
Takva strategija se
možda najbolje uočava promatrajući njihove karte (Tabula Peutingeriana, 340.g. po. Kr.) u kojima je prikaz prometnica ne samo u prvom planu, nego gotovo
jedini njihov sadržaj, iako karta ne prikazuje sve rimske putove, nego samo
magistralne. Potrebno je istaknuti da je stvarno postojala rimska cesta kojom
je Florijan pješice išao od grada Cetiuma (danas St. Pölten u Donjoj
Austriji) do Lauriacuma (Pasija br. 2 i 3), koja je bila dio
zapadno-istočne veze, odnosno državno granične ceste koja je povezivala
dunavske provincije s Galijom, slijedeći najčešće tok Dunava uz njegovu južnu
obalu.
|
Blaboriciaco = Lauriacum (rimski logor) i Ovilia = Ovilava
(Tabula Peutingeriana) |
|
transkripcija karte Tabula Peutingeriana |
Njezine važnije postaje bile su: Castra
Regina (Regensburg), Castra Batava
(Passau), Lentia (Linz), Lauriacum (Lorch kod Ennsa u Gornjoj
Austriji), Adjuvense (Ybbs), Arelape (Pöchlarn), Namara (Melk), Aelium Cetium
(St. Pölten), Comagenae (Tulln), Vindobona (Wien), Ala Nova (Schwechat), Karnunt
(Petronell). Preko Arabone (Raab) i Akvinka (Budim) cesta je išla dalje u
smjeru istoka dalje prema donjem toku Dunava. S tom se cestom spajao čitav niz
sjeverno-južnih cestovnih pravaca, koji su na italskome tlu započinjali u
cestovnim čvorištima Veroni i Akvileji. Od Akvileje išla je cesta koja je i Ovilave (Wels) u kojem je službovao
Upravitelj provincije Obalnog Norika (Noricum
Ripense), spajala sa dunavskim limesom.
|
Vindobona = Beč (Tabula Peutingeriana) |
Nema komentara:
Objavi komentar