Još 1868. godine, dakle dvije godine prije negoli su i bila prihvaćena pravila zagrebačkog vatrogasnoga društva, među osnivačima se naveliko raspravljalo o tome kako smisliti prikladan vatrogasni pozdrav.
Složili su se samo u tome da on mora biti na hrvatskom
jeziku i u hrvatskom narodnom duhu. Ondašnji zagrebački gradonačelnik i budući
predsjednik Društva Pavao Hatz uporno je tražio da u te dvije-tri riječi,
koliko je pozdrav morao biti dugačak, bude izričito naglašeno „ono nešto“
tipično za vatrogasce po čemu će se oni prepoznavati. No, ubrzo se pokazalo da
je kudikamo laganije bilo napisati opsežna pravila na hrvatskom i njemačkom
jeziku negoli „izmisliti“ te dvije-tri riječi koje bi sve prisutne zadovoljile.
Najzad zaključiše da će taj posao „najbolje obaviti Gjuro Deželić ⃰ jer je on,
naposljetku, čovjek od pera, urednik književnih časopisa“ pa taj posao
prebaciše Deželiću.
Gjuro Stjepan Deželić otac hrvatskog vatrogastva |
U svojim kasnijim uspomenama Deželić će priznati da mu
je taj posao bio naporniji negoli napisati desetke stranica književnoga teksta.
Pokušavao je najprije s prijevodima vatrogasnih pozdrava drugih naroda, ali
nikako nije išlo. Izmišljao je ovo i ono, ali ni s jednim nije bio zadovoljan.
Onda je odlučio krenuti od poslovice „Pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći“ te
od izričaja koji se mogao svakodnevno čuti od naših ljudi prije nekog velikog i
teškog posla: „Pomozi, Bože!“. Odmah je osjetio da se nalazi na pravom putu.
Istina, smetala ga je dužina zaziva pa je, kombinirajući ovako i onako, napokon
od pet slogova došao do trosložnog zaziva i pozdrava „Pomoz Bog!“ koji je i u
ovako skraćenom obliku sačuvao ljepotu vjerničkog zaziva, ali i bio izričajno
odlučan da posluži kao pozdrav ali i „komanda“ starješine.
Kad je kazao Hatzu da je pronašao pravi pozdrav i da
on glasi „Pomoz Bog!“, Hatz nije bio oduševljen. Kao pravi vatrogasni
zaljubljenik želio je da u pozdravu vatrogasaca bude obvezatno nešto iz
rječnika vatrogastva. No, Deželić nije odustao. „Dobro“, rekao je. „Pokušat
ćemo još jednom, ali sljedećih sedam dana od ponovnog sastanka, svaki dan kaži
barem tri puta „Pomoz Bog“ kad ćeš nešto počinjati raditi, pa ćemo onda odlučiti“.
Zastava dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Ivanić-Grada rodnog mjesta Gjure Deželića |
I doista. Nakon sedam dana, kad su se ponovno našli na
sastanku, Hatz priđe Deželiću pa će mu: „Imao si pravo. Neka naš vatrogasni
pozdrav bude: „Pomoz Bog!“. I tako je zaziv „Pomoz Bog!“ postao kasnije
tradicionalnim službenim pozdravom svih hrvatskih vatrogasaca.
Ante Krmpotić
Izvor: 100 godina vatrogastva u Krašiću,
Fundacija za podizanje spomenika kardinalu A. Stepincu i uređenje Krašića,
Krašić, 1995.
⃰ Đuro Deželić, otac hrvatskog vatrogastva, osnovao je 1868. godine 'Zagrebačko dobrovoljno vatrogasno društvo'. Godine 1876. postao je predsjednikom novoformirane 'Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice', kasnije je imenovan doživotnim velikim vojvodom 'Zagrebačkog vatrogasnog društva', a mnoga vatrogasna društva su ga izabrala za svoga počasnoga člana.
Nema komentara:
Objavi komentar