Proces nastajanja likovne skulpture sv. Florijana u drvu - Gustav Just

Kiparstvo je grana likovne umjetnosti; vrsta likovnog izražavanja trodimenzionalnim oblicima i tijelima - skulpturama; umjetnost oblikovanja volumena u prostoru.

Neki teoretičari umjetnosti, npr. Marcel Bačić, strogo razlikuju termine skulptura (lat. sculpere = sjeći, rezati) i plastika (grčki plassein = oblikovati) Kod skulpture praktično se radi o oduzimanju materijala od površine umjetničkog djela, npr. drveta kod rezbarenja, a kod plastike se radi o modeliranju materijala, npr. gline. Ovo značenje termina već implicira njihova etimologija .

Za razliku od slike koja ima samo dvije dimenzije (visinu i širinu), kip ima i treću – dubinu; kiparsko djelo se može osjetiti, odmjeriti, pa i "pročitati" dodirom ruke, tj. taktilno – opipati. Stoga kiparsko djelo promatramo drukčije nego sliku. Da bi smo ga sagledali u cjelini, valja ga vidjeti sa svih strana. Za razliku od slike koja ima samo jednu kompoziciju, kiparsko djelo sadrži toliko kompozicija, koliko ima kutova gledanja (svakim pomakom motrišta gledanja mijenja se odnos dijelova skulpture prema cjelini).

Zastanimo na trenutak i zapitajmo se koji su sve postupci potrebni da bi od drveta iz šume nastala skulptura izložena u prostoru. Razmislimo također o tome kojim se sve alatima kipari koriste prilikom obrade drva.

Građevinski tehničar, grafičar, slikar i skulptor Gustav Just, rođen je u Beču 1939.g. Slikar koji svojim slikama udiše radost. Pogotovo tamo gdje im daje osobne fusnote koje šaljivo podcrtavaju njegovu pažnju prema detaljima. Ali ne postoji ništa što Gustava karakterizira samo bolje nego kad sam kaže: "Čini mi se da je najvažnije u slikanju zadovoljstvo u njemu - manje rezultat nego radnja". Nekoliko slikarskih putovanja već ga je odvelo u Istanbul, Njemačku i Švicarsku. Glavni motiv, međutim, često ostaje njegov "voljeni" Beč i okolica. Stoga nije slučajno što je na svojim Internet stranicama sa javnošću podijelio upravo fotografije nastanka skulpture u drvetu voljenog austrijskog sveca, zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana. Ljubav prema izradi skulpture u drvetu počinje od 1957.g., a drvo je postalo i njegova profesionalna preokupacija. 1960. završio je tehničku škola za izradu namještaja / HTL Mödling, te 1964.g. viši odjel za drvnu tehnologiju / HTL Mödling radeći kao građevinski tehničar, dizajner namještaja i dizajna interijera. 1982.g. polaže majstorski ispit u stolarstvu, te postaje nastavnik na HTL Mödling u Austriji.

 

Izvor: www.gustavjust.at

Usporedba težine opreme sv. Florijana i današnjeg vatrogasca

Posao vatrogasaca jedan je od najstresnijih i najopasnijih poslova. Hrabri vatrogasci riskiraju svoje živote kako bi obranili tuđe, kao i imovinu. Naziv vatrogasac pokriva zapravo samo jedan dio posla kojim se ovi ljudi bave. Osim gašenja požara oni odrađuju nebrojeni broj intervencija, bilo da se radi o poplavama, prometnim nesrećama ili nečem trećem u često puta jako teškim uvjetima. Pa da odrade i samo vatrogasnu vježbu to predstavlja za tijelo veliki fizički napor, budući da je sama oprema koju nose jako teška. Primjerice, vatrogasna jakna teži 2, 38 kilograma, boca 11, 89 kilograma, a mlaznica 2, 53 kilograma. Ukupno vatrogasci na sebi nose 42, 33 kilograma. Pri tome sredstvo za gašenje i hidrauličke sprave za razvaljivanje nisu uračunati...

No je li oduvijek bilo tako?

U vrijeme sv. Florijana, rimskog vojnika i vatrogasca, koji je pogubljen 304.g. u vrijeme cara Dioklecijana, vatrogastvo je bilo dobro razvijeno, a naročito Rimska vojska. Služenje u Rimskoj vojsci do reforme vojskovođe Gaja Marija 101.g. pr. Kr. bila je opća vojna obveza svih građana. Gaj Marije (Gaius Marius), 157.-86.g. pr. Kr., da bi osigurao što veći broj vojnika pozvao je u vojnu službu dobrovoljce koji su bili opremljeni na trošak države, te su postali zaposlenici države u trajanju od – u to vrijeme – 16 godina. Tom je vojnom reformom 101.g. pr. Kr. utrt put profesionalizaciji rimske vojske omogućivši svim mladićima stupanje u vojnu službu, bez obzira na imetak i podrijetlo. Od tada su u vojsku odlazili samo dobrovoljci koji su plaću, oružje i opremu dobivali od države čime se omogućilo znatno povećanje brojnosti vojske i legija. Vojska je od tada bila sastavljena od dobrovoljaca, pretežno predstavnika nižih društvenih slojeva, pripadnika slobodnog dijela rimskog stanovništva, nešto kasnije i od stanovnika provincija, a zatim i od pripadnika barbarskih plemena, koja su se nastanila na rimskom području, ali koje je nekad država i preko volje primala.

Od vremena Gaja Marija legionari su prtljagu (sarcinae) nosili obješenu na štap koji bi nosili na ramenu; zato su ih pogrdno nazivali 'Marijeve mule'. U prtljagu su spadale osobne stvari, odjeća, zaliha hrane i vode za tri do petnaest dana, pribor za spravljanje jela (kablić i vojnička porcija), pletena košara, lanac, kožni remen, oruđe; pilu, pijuk, lopatu i trnokop, te dva do četiri kolaca za pravljenje nasipa oko tabora što je iznosilo oko 20 kg. Osim prtljage, legionari su nosili zaštitnu opremu (kaciga i oklop) i naoružanje ukupne težine 20-29 kg. Prema arheološkim nalazima i rekonstrukcijama prstenasti oklop (lorica hamata) težio je 12-15 kg, a obručasti oklop (lorica segmentata) oko 9 kg, kaciga (cassis) oko 2-3 kg, štit (scutum) 5,5-7,5 kg i naoružanje preko 4 kg (laka sulica oko 2 kg, mač sa koricama oko 1,5 kg i bodež). Samo vojničke sandale (caligae) težile su nešto manje od kilograma. Puna oprema iznosila je oko 40 - 49 kg tereta.

Služenje vojske u Rimskom Carstvu bio je izrazito težak posao, jer usprkos stalnoj opasnosti od pogibelji postojala je neprestana fizička aktivnost. Osim iscrpljujućih vojničkih hodnji triput mjesečno, bili su danomice pod punom opremom uvježbavani ujutro i poslijepodne. Vojničkim korakom trebalo je prijeći 20 000 koraka za samo pet ljetnih sati, odnosno 29,6 km što znači da su se kretali otprilike 5 km/h. Dok je punim korakom, koji je brži (6 km/h), trebalo prevaliti 24 000 koraka za isto toliko sati (35,52 km) pod punom opremom. Također, i trkom i skokom da što jačim naletom istrčavaju na neprijatelja i preskakuju opkope. Trebali su biti vrsni plivači, poznavati i biti vješti i u drugim vještinama (mač, koplje i dr.).

Također sudjelovali su i u obavljanju zahtjevnih i teških graditeljskih radova. Upravo su vojnici bili Rimska građevinska radna snaga koja je u provincijama izgradila kilometre cesta, brojne mostove i vodovode, pa i cijele gradove, što je bilo dio njihove integracijske politike, odnosno romanizacije, a time i rimske civilizacije. Neki reljefi na Trajanovom stupu nastalom poč. 2. st. prikazuju jedinice inženjerije kako grade pontonske mostove preko Dunava i legionare kako podižu logore. Naime, rimska vojska bila je primarno pješačka pa bi, čim bi osvojili neko područje, gradili ceste ponajprije za njihovo brže kretanje, kao i kretanje državne pošte i uprave. Ali, i zbog bolje trgovačke komunikacije i migracije stanovništva. Time su izgradili veličanstvenu cestovnu mrežu koju su uvijek povezali sa već postojećim cestama koje su vodile prema Rimu, čime su stvorili učinkovitu cestovnu infrastrukturu koja je povezivala i najudaljenije gradove sa središtem države (svi putevi vode u Rim), čije trase se još i danas upotrebljavaju.

Trajanov stup

Dužina službe varirala je zavisno od jedinice, za legionare je u doba principata iznosila najprije 16 godina, zatim 20 godina, nakon čega je legionar zadržan još četiri godine kao veteran u pomoćnim jedinicama. Obično su bili raspoređeni upravo u vatrogasnim jedinicama, jer je prijetila stalno opasnost od požara, koje su bile za to vrijeme izrazito razvijene. Početne požare gasili su vunenim pokrivačima namočenim u ocat čime se priječio pristup zraka gorivoj tvari (ugušivanje), a za veće su imali propisanu dvocilindarsku stapnu crpku, pomoću koje su na vatru izbacivali vodu čime se gorućem materijalu snižavala temperatura (ohlađivanje), koja je ujedno bila i obvezna protupožarna oprema patricijskih domova. Bili su opremljeni ljestvama, vjedrima, pokrivačima otpornima na vatru, crpkama koje su se mogle spojiti na javne fontane, od kojih je svaki od njih imao svoje zaduženje, npr. rukovatelj crpkom, vodonoša, rukovatelj pokrivačima za gašenje, osvjetljivač garišta i dr. Najreprezentativnije dostignuće u pneumatici predstavljao je sifon ili savijena 'U' cijev pomoću koje se pretakalo tekućinu iz posude u posudu pomoću atmosferskog tlaka. Najbolji primjer bila je svakako pumpa pod pritiskom koja je opskrbljivala grad Pergamon od poč. 2. st. pr. Kr. i nastavljala se upotrebljavati još najmanje četiri stoljeća. Ta tehnologija uspješno je prenesena i u rimski svijet, gdje su ti obrnuti sifoni sagrađeni u dolinama, uvijek kada je dolina bila tako duboka da se nisu mogli graditi svodovi za akvadukte. Tehnologija sifona bila je ugrađena i u izum vatrogasne štrcaljke (stapne pumpe) koja se pripisuje Ktesibiju starogrčkom izumitelju i matematičaru (Ctesibius) iz Aleksandrije (oko 250.g. pr. Kr.), koji je izumio prve štrcaljke ili pumpe za gašenje i navodnjavanje. One su stvarale mlaz vode, odnosno dizale vodu za dobavu iz fontana ili bunara, a sastojale su se od: cilindara, klipova, ventila i cijevi. Arheološki nalazi pokazuju rasprostranjenost takvih pumpi u Rimskom Carstvu koje su prvotno bile od bronce, da bi se kroz vrijeme uveli i dugi materijali, npr. olovo. One su se inicijalno koristile za navodnjavanje vrtova, nakon čega je ta pumpa evoluirala po učinkovitosti i složenosti kako bi se mogli nositi sa vatrogasnim izazovima poput aparata za gašenje požara.

Dakle, posao vatrogasca kao što vidimo bio je oduvijek opasan i težak. Razlika je jedino u tome što se današnji vatrogasci susreću samo sa novim izazovima. A što se tiče opreme, nje nikad nije dovoljno! Jer dosta toga strada pri intervencijama, dosta toga je staro pa se zamjenjuje novom, a dosta toga je jednostavno zastarjelo pa se zamjenjuje novim materijalima i tehnologijama, kao primjerice čelična boca za disanje sa kompozitnim materijalima kako bi vatrogascima barem malo olakšali ionako jako težak i iscrpljujuć fizički posao.

Misno slavlje na dan Svetog Florijana - Vlastiti Misal Zagrebačke nadbiskupije

SVETI FLORIJAN, mučenik

4. svibnja

Spomendan

Bio je visoki časnik u vojsci i upravitelj ureda carskog namjesnika provincije Norik Akvilina. Prigodom pokušaja da oslobodi četrdeset uhvaćenih kršćana, bio je i sam uhvaćen i s kamenom oko vrata bačen u rijeku Enns (gornja Austrija), god 304. Postao je jedan od najomiljenijih svetaca ne samo južnih Germana, već i u našim sjevernim krajevima. Vjernici ga časte kao zaštitnika protiv vatrene i vodene stihije. Narodna umjetnost ga prikazuje u liku časnika koji gasi goruću kuću.

 

Ulazna pjesma

Svjetlost vječna sjat će svetima Tvojim, Gospodine, za vječna vremena, aleluja.

Usp. 4 Ezr 2, 35

 

Zborna

Bože, sveti Florijan je nasljedovao muku Gospodnju; zato si ga odlikovao mučeničkom pobjedom i prosvijetlio svoju Crkvu. Daj da i mi idemo njegovim stopama, te stignemo u vječnu radost. Po Gospodinu.

 

1. ČITANJE: - 2 Mak 6, 18.21.24-31

Radosno sve to podnosim u strahopoštovanju prema njemu.

Čitanje Druge knjige o Makabejcima

U one dane: Eleazara, jednog od prvaka među pismoznancima, čovjeka već poodmakle dobi ali otmjene vanjštine, nagovarali su, silom mu otvarajući usta, da jede svinjetinu. Oni koji su predsjedavali tome bezbožnom obrednom obroku, kako su odavna poznavali tog čovjeka, uzeše ga nasamo nagovarati da sa sobom donese mesa koje smije uživati i koje je sam pripravio. Neka se samo pretvara da po kraljevoj zapovijedi jede od žrtvenog mesa. On bez oklijevanja izjavi: »Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar sa devedeset godina prešao na tuđinske običaje. Zbog mog pretvaranja da spasim ono malo prolaznog života, mogli bi i sami zastraniti, a ja bih tako na svoju starost navukao ljagu i sramotu. Jer, sve kad bih sada i umakao ljudskoj kazni, ni živ ni mrtav neću izbjeći rukama Svemogućega. A sada, junački se odričući života, pokazat ću se dostojnim svoje starosti i mladićima ostaviti plemenit primjer kako se za časne i svete zakone valja spremno i velikodušno izložiti smrti.« Nakon tih riječi odmah pristupi mučilištu. Oni koji su ga vodili, promijeniše dotadašnju naklonost u mržnju: njegove riječi činile im se ludošću. Kad je već pod udarcima umirao, uzdahnu i reče: »Gospodin, koji posjeduje sveto znanje, dobro zna da sam se mogao izbaviti smrti, ali da na svom tijelu podnosim teške muke bičevanja jer u duši radosno sve to podnosim u strahopoštovanju prema njemu.« I tako je on preminuo i svojom smrću ostavio ne samo mladeži nego i većini naroda, primjer hrabrosti i spomenik kreposti.

Riječ je Gospodnja.

 

PSALAM: 34 (33), 2-3.4-5.6-7.8-9

Gospodin me izbavi od straha svakoga.

 

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,

njegova će mi hvala biti svagda na ustima!

Nek se Gospodinom moja duša hvali:

nek čuju ponizni i nek se raduju!

-----------

Veličajte sa mnom Gospodina,

uzvisujmo ime njegovo zajedno!

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,

izbavi me od straha svakoga.

-----------

U njega gledajte i razveselite se,

da se ne postide lica vaša.

Eto, jadnik vapi, i Gospodin ga čuje,

izbavlja ga od svih tjeskoba.

-----------

Anđeo Gospodnji tabor podiže

oko njegovih štovalaca da ih spasi.

Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin:

blago čovjeku koji se njemu utječe!

 

2. ČITANJE: 2 Kor 4, 7-15

Umiranje Isusovo u tijelu pronosimo

Čitanje druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo! Imamo blago u glinenim sudovima, da izvanredna ona sila bude očito Božja, a ne od nas. U svemu potisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni - uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo, da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa, da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. Tako smrt djeluje u nama, život u vama. A budući da imamo isti duh vjere, kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo, pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa, i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. A sve je to za vas: da milost - umnožena - zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu.

Riječ je Gospodnja.

 

ALELUJA: Jak 1, 12

Aleluja!

Blago čovjeku koji trpi kušnju, jer će, prokušan, primiti vijenac života.

 

EVANĐELJE: Iv 12, 24-26

Ako pšenično zrno umre, donosi obilat rod.

† Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme:

Reče Isus svojim učenicima:

»Zaista, zaista, kažem vam:

ako pšenično zrno, pavši na zemlju,

ne umre,

ostaje samo;

ako li umre,

donosi obilat rod.

Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.

A tko mrzi svoj život na ovome svijetu,

sačuvat će ga za život vječni.

Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.

I gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga.

Ako mi tko hoće služiti mi, počastit će ga moj Otac.«

 

Riječ je Gospodnja.

 

 

Darovna

Gospodine, o spomendanu blaženog mučenika Florijana prinosimo Ti ovu žrtvu pomirenja i hvale. Po njoj nas privedi oproštenju i trajnom zahvaljivanju. Po Kristu.

 

Predslovlje mučenika

Mučeništvo – znak i primjer

 

R. Gospodin s vama.

O. I s duhom tvojim.

R. Gore srca.

O. Imamo kod Gospodina.

R. Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu.

O. Dostojno je i pravedno.

 

Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno, da vazda i svagdje zahvaljujemo tebi, Gospodine, sveti Oče, svemogući vječni Bože.

Po primjeru Isusa Krista sveti je mučenik Florijan ispovijedio tvoje ime i krv svoju prolio. Mučenička krv očituje čudesnu tvoju snagu, kojom podupireš ljudsku nemoć i slabe ljude krijepiš da svjedoče za tebe, po Kristu našem Gospodinu.

I stoga s nebeskim te silama ovdje na zemlji trajno slavimo i bez prestanka veličanstvu tvome kličemo:

 

Svet, svet, svet gospodin Bog Sabaot. Puna su nebesa i zemlja tvoje slave. Hosana u visini. Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana u visini.

 

s notama:

Pričesna pjesma

Ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod, aleluja!

Iv 12, 24-25

 

Popričesna

Gospodine, u radosti današnjeg dana primili smo nebeske darove. Ovom gozbom navješćujemo smrt Tvoga Sina, da sa svetim mučenicima zavrijedimo slavu njegova uskrsnuća.

Po Kristu.

Izvor: Vlastiti Misal Zagrebačke nadbiskupije, Nadbiskupski duhovni stol, 1997., Zagreb.