Posao vatrogasaca jedan je od najstresnijih i najopasnijih poslova. Hrabri vatrogasci riskiraju svoje živote kako bi obranili tuđe, kao i imovinu. Naziv vatrogasac pokriva zapravo samo jedan dio posla kojim se ovi ljudi bave. Osim gašenja požara oni odrađuju nebrojeni broj intervencija, bilo da se radi o poplavama, prometnim nesrećama ili nečem trećem u često puta jako teškim uvjetima. Pa da odrade i samo vatrogasnu vježbu to predstavlja za tijelo veliki fizički napor, budući da je sama oprema koju nose jako teška. Primjerice, vatrogasna jakna teži 2, 38 kilograma, boca 11, 89 kilograma, a mlaznica 2, 53 kilograma. Ukupno vatrogasci na sebi nose 42, 33 kilograma. Pri tome sredstvo za gašenje i hidrauličke sprave za razvaljivanje nisu uračunati...
No je li oduvijek bilo tako?
U vrijeme sv. Florijana, rimskog vojnika i vatrogasca,
koji je pogubljen 304.g. u vrijeme cara Dioklecijana, vatrogastvo je bilo dobro
razvijeno, a naročito Rimska vojska. Služenje u Rimskoj vojsci do reforme
vojskovođe Gaja Marija 101.g. pr. Kr. bila je opća vojna obveza svih građana.
Gaj Marije (Gaius Marius), 157.-86.g. pr. Kr., da bi osigurao što veći
broj vojnika pozvao je u vojnu službu dobrovoljce koji su bili opremljeni na
trošak države, te su postali zaposlenici države u trajanju od – u to vrijeme –
16 godina. Tom je vojnom reformom 101.g. pr. Kr. utrt put profesionalizaciji
rimske vojske omogućivši svim mladićima stupanje u vojnu službu, bez obzira na
imetak i podrijetlo. Od tada su u vojsku odlazili samo dobrovoljci koji su
plaću, oružje i opremu dobivali od države čime se omogućilo znatno povećanje
brojnosti vojske i legija. Vojska je od tada bila sastavljena od dobrovoljaca,
pretežno predstavnika nižih društvenih slojeva, pripadnika slobodnog dijela
rimskog stanovništva, nešto kasnije i od stanovnika provincija, a zatim i od
pripadnika barbarskih plemena, koja su se nastanila na rimskom području, ali
koje je nekad država i preko volje primala.
Od vremena Gaja Marija legionari su prtljagu (sarcinae) nosili obješenu na štap koji bi nosili na ramenu; zato su ih pogrdno nazivali 'Marijeve mule'. U prtljagu su spadale osobne stvari, odjeća, zaliha hrane i vode za tri do petnaest dana, pribor za spravljanje jela (kablić i vojnička porcija), pletena košara, lanac, kožni remen, oruđe; pilu, pijuk, lopatu i trnokop, te dva do četiri kolaca za pravljenje nasipa oko tabora što je iznosilo oko 20 kg. Osim prtljage, legionari su nosili zaštitnu opremu (kaciga i oklop) i naoružanje ukupne težine 20-29 kg. Prema arheološkim nalazima i rekonstrukcijama prstenasti oklop (lorica hamata) težio je 12-15 kg, a obručasti oklop (lorica segmentata) oko 9 kg, kaciga (cassis) oko 2-3 kg, štit (scutum) 5,5-7,5 kg i naoružanje preko 4 kg (laka sulica oko 2 kg, mač sa koricama oko 1,5 kg i bodež). Samo vojničke sandale (caligae) težile su nešto manje od kilograma. Puna oprema iznosila je oko 40 - 49 kg tereta.
Služenje vojske u Rimskom Carstvu bio je izrazito
težak posao, jer usprkos stalnoj opasnosti od pogibelji postojala je neprestana
fizička aktivnost. Osim iscrpljujućih vojničkih hodnji triput mjesečno, bili su
danomice pod punom opremom uvježbavani ujutro i poslijepodne. Vojničkim korakom
trebalo je prijeći 20 000 koraka za samo pet ljetnih sati, odnosno 29,6 km što
znači da su se kretali otprilike 5 km/h. Dok je punim korakom, koji je brži (6
km/h), trebalo prevaliti 24 000 koraka za isto toliko sati (35,52 km) pod punom
opremom. Također, i trkom i skokom da što jačim naletom istrčavaju na
neprijatelja i preskakuju opkope. Trebali su biti vrsni plivači, poznavati i
biti vješti i u drugim vještinama (mač, koplje i dr.).
Također sudjelovali su i u obavljanju zahtjevnih i
teških graditeljskih radova. Upravo su vojnici bili Rimska građevinska radna
snaga koja je u provincijama izgradila kilometre cesta, brojne mostove i
vodovode, pa i cijele gradove, što je bilo dio njihove integracijske politike,
odnosno romanizacije, a time i rimske civilizacije. Neki reljefi na Trajanovom
stupu nastalom poč. 2. st. prikazuju jedinice inženjerije kako grade pontonske
mostove preko Dunava i legionare kako podižu logore. Naime, rimska vojska bila
je primarno pješačka pa bi, čim bi osvojili neko područje, gradili ceste
ponajprije za njihovo brže kretanje, kao i kretanje državne pošte i uprave.
Ali, i zbog bolje trgovačke komunikacije i migracije stanovništva. Time su
izgradili veličanstvenu cestovnu mrežu koju su uvijek povezali sa već
postojećim cestama koje su vodile prema Rimu, čime su stvorili učinkovitu
cestovnu infrastrukturu koja je povezivala i najudaljenije gradove sa središtem
države (svi putevi vode u Rim), čije trase se još i danas upotrebljavaju.
Dužina službe varirala je zavisno od jedinice, za
legionare je u doba principata iznosila najprije 16 godina, zatim 20 godina, nakon
čega je legionar zadržan još četiri godine kao veteran u pomoćnim jedinicama. Obično
su bili raspoređeni upravo u vatrogasnim jedinicama, jer je prijetila stalno
opasnost od požara, koje su bile za to vrijeme izrazito razvijene. Početne
požare gasili su vunenim pokrivačima namočenim u ocat čime se priječio pristup
zraka gorivoj tvari (ugušivanje), a za veće su imali propisanu dvocilindarsku
stapnu crpku, pomoću koje su na vatru izbacivali vodu čime se gorućem
materijalu snižavala temperatura (ohlađivanje), koja je ujedno bila i obvezna
protupožarna oprema patricijskih domova. Bili su opremljeni ljestvama,
vjedrima, pokrivačima otpornima na vatru, crpkama koje su se mogle spojiti na
javne fontane, od kojih je svaki od njih imao svoje zaduženje, npr. rukovatelj
crpkom, vodonoša, rukovatelj pokrivačima za gašenje, osvjetljivač garišta i dr.
Najreprezentativnije dostignuće u pneumatici predstavljao je sifon ili savijena
'U' cijev pomoću koje se pretakalo tekućinu iz posude u posudu pomoću
atmosferskog tlaka. Najbolji primjer bila je svakako pumpa pod pritiskom koja
je opskrbljivala grad Pergamon od poč. 2. st. pr. Kr. i nastavljala se
upotrebljavati još najmanje četiri stoljeća. Ta tehnologija uspješno je prenesena
i u rimski svijet, gdje su ti obrnuti sifoni sagrađeni u dolinama, uvijek kada
je dolina bila tako duboka da se nisu mogli graditi svodovi za akvadukte.
Tehnologija sifona bila je ugrađena i u izum vatrogasne štrcaljke (stapne
pumpe) koja se pripisuje Ktesibiju starogrčkom izumitelju i matematičaru (Ctesibius)
iz Aleksandrije (oko 250.g. pr. Kr.), koji je izumio prve štrcaljke ili pumpe
za gašenje i navodnjavanje. One su stvarale mlaz vode, odnosno dizale vodu za
dobavu iz fontana ili bunara, a sastojale su se od: cilindara, klipova, ventila
i cijevi. Arheološki nalazi pokazuju rasprostranjenost takvih pumpi u Rimskom
Carstvu koje su prvotno bile od bronce, da bi se kroz vrijeme uveli i dugi
materijali, npr. olovo. One su se inicijalno koristile za navodnjavanje vrtova,
nakon čega je ta pumpa evoluirala po učinkovitosti i složenosti kako bi se
mogli nositi sa vatrogasnim izazovima poput aparata za gašenje požara.
Dakle, posao vatrogasca kao što vidimo bio je oduvijek
opasan i težak. Razlika je jedino u tome što se današnji vatrogasci susreću
samo sa novim izazovima. A što se tiče opreme, nje nikad nije dovoljno! Jer
dosta toga strada pri intervencijama, dosta toga je staro pa se zamjenjuje novom,
a dosta toga je jednostavno zastarjelo pa se zamjenjuje novim materijalima i
tehnologijama, kao primjerice čelična boca za disanje sa kompozitnim
materijalima kako bi vatrogascima barem malo olakšali ionako jako težak i
iscrpljujuć fizički posao.
Nema komentara:
Objavi komentar