Sveti Florijan živio je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće poslije Isusa Krista. Kao mladić pridružio se rimskoj vojsci gdje je zahvaljujući teškom radu i odlučnosti napredovao do mjesta časnika. Po završetku vojne službe, postavljen je na visoke dužnosti u Noricumu, jednoj od pokrajina Rimskog Carstva (danas dio Austrije). U njegovo vrijeme bjesnio je silan progon rimskih careva Dioklecijana i Maksimijana protiv kršćana. Progoni su bili izrazito žestoki, želeći pod svaku cijenu zatrti slobodu, rast i razvoj kršćanstva u Rimskom Carstvu.
Carevi koji su i sami došli iz redova vojske nisu
ispočetka progonili kršćane u vojsci i na dvoru, iako su znali da ih je već
postojao pozamašan broj. Naposlijetku, želeći i sami učvrstiti svoju vlast kako
ih netko ne bi nasilno smijenio, jer su znali da su i oni tako došli na vlast,
proglašavaju se apsolutnim bogovima. Progon protiv kršćana nije bio samo
vjerski već i politički, jer ne priznavanjem njih samih kao bogovima, kršćani nisu
priznavali ni njihove vladarske zakone, a onda ni njihov cjelokupni državni
poredak. Stoga, bojeći se za svoju vlast car Dioklecijan izdaje nalog da se
vojnici kršćani, koji nisu htjeli žrtvovati, otpuste iz vojske i iz svjetovnih službi.
Kada je došao drugi carev nalog, da se poubijaju svi, koji se ne žele klanjati rimskim
bogovima uključujući i njih same, mnogi su se kršćani sakrili pobjegavši u gore
i u pećine. Gdjekoje su pogani uhvatili, zatvorili te ih nastojali mukama
prisiliti na štovanje njih i njihovih bogova.
Sveti Florijan čim je dočuo, kako se kršćani hvataju i
zatvaraju, pošao je odmah u Lauriacum (danas Lorch), kako bi pružio podršku uhvaćenim
vojnicima kršćanima koji su bili bačeni u tamnicu. Na putu u Lauriacum sreo je
vojnike, koji su po naredbi upravitelja provincije Aquilinusa upravo pošli
hvatati kršćane, pa doznavši od njih, za čim idu, reče im: »Braćo i suborci,
što druge tražite jer i ja sam kršćanin? Idući javite dakle upravitelju, da sam
kršćanin i da sam ovdje«. - Tada ga vojnici uhvate i odvedu pred upravitelja.
Očitujući svoju vjeru, upravitelj Aquilinus ga je
nagovarao neka se odrekne kršćanskog Boga i prizna rimske, prijeteći mu teškim
kaznama. No, Florijan mu, ne bojeći se, odgovara: »Ja istinsku žrtvu nudim samo
Gospodinu svom Isusu Kristu, koji je držao prikladnim dovesti me do ovoga časa«.
Uvrijeđeni upravitelj Aquilinus stoga naređuje svojim vojnicima neka ga bičuju
dok ne promijeni mišljenje. Sveti Florijan mu, trpeći radosno muke, odgovara: »I kad sam ljudsku vojsku služio, pa ipak tajno
Boga svoga štovah, odakle me đavao nije mogao iznova zauzeti. Imaš snagu moga
tijela, moju pak dušu ne možeš dotaknuti; sam naime Bog u njoj prevladava«.
- Razjaren ovim odgovorom dao je upravitelj Florijana svući i umjesto bičevanja
grozno tući oštrim gvožđem. Usred tih muka pokazivao je sveti mučenik veselo
lice i podjednako slavio Boga, potičući Aquilinusa da zapali vatru, govoreći mu:
»Ako pak želiš znati da se ne bojim tvojih mučenja, zapali oganj i u ime
Gospodina moga popet ću se na nj«.
Uplašen njegovim riječima i videći da mu je sav trud
uzaludan izrekao je osudu, te umjesto da ga spali, upravitelj je naredio da se
Florijanu stavi kamen oko vrata i baci u rijeku Enns, koja teče pokraj
Lorcha, što je bila tipična kazna kojom su se kažnjavali kršćani onoga vremena.
Blaženi je Florijan s veseljem saslušao osudu i radosno pošao na svoje
svratište, kao da se ide kupati. Kada su došli na mjesto odakle je trebao biti
bačen u rijeku, zamolio je Florijan vojnike, koji su do jučer obavljali sa
njime vojnu službu, da mu dopuste da se pomoli Bogu. Dugo se sveti Florijan
molio, dok nije došao neki mladić, bijesan i okrutan, zamjerivši vojnicima: »Zašto
stojite i ne izvršavate upraviteljevu zapovijed?« I ovo rekavši gurne mučenika
s mosta u rijeku. Bilo je to 4. svibnja 304. godine.
Neka pobožna žena Valerija sahranila je tijelo sveca,
koje je čudom isplivalo na jedan kamen uz obalu. Na mjestu ukopa sagrađena je kasnije
prekrasna crkva, a potom i veliki samostan. Pripovijeda se, da je neki ugljar upao
u goruću peć, pa dozvavši u pomoć svetoga Florijana iz nje izišao neozlijeđen. Svetog
Florijana slikaju kao vojnika, koji na goruću kuću izlijeva vrč vode, kojemu se
vjernici oduvijek obraćaju u zagovoru od požara, a vatrogasci ga štuju kao svojeg
zaštitnika.
Molitva svetog Florijana
Gospodine, Bože moj, u tebe se uzdam i ne
mogu te zanijekati, nego se za tebe borim i tebi prinosim žrtvu hvale.
Neka me zaštiti tvoja desnica, jer
blagoslovljeno je ime tvoje na nebu i na zemlji.
Gospodine, daj mi vrlinu podnošenja i
prihvati me među svete tvoje borce, koji su prije mene ispovijedali sveto ime
tvoje.
Odjeni me, Gospodine u bijelu haljinu
svoje vrline i u Duhu Svetom ojačaj me.
I ne dozvoli da budem pogažen od đavla,
nego mi budi vođa na putu pravde i u vrlini svojoj, da te hvalim i tebi himan
kazujem, jer si blagoslovljen u vjekove.
Amen.
(molitvu je sv. Florijan izrekao pred smrt 4. svibnja
304.g.)
Nema komentara:
Objavi komentar