Kršćanin je često u napasti da odgovori: „Oče, ja te
ne vidim…“. Naš hod zemljom je zamračen, no Bog nas vidi i to je najvažnije.
Bog nas nikad ne ostavlja, ni na trenutak. On nas drži za ruku i onda kada mi
toga nismo svjesni.
Jedna sretna obitelj živjela je u kući na rubu grada.
Jedne je noći u kuhinji izbio požar. Dok se vatra rasplamsavala, roditelji i
djeca istrčali su iz kuće. Iznenada su u paničnom strahu otkrili da nema
najmlađeg člana obitelji, petogodišnjeg dječaka. On se, uplašen vatrom i
zbunjen gustim dimom popeo na kat.
Što da rade? Otac i majka su se očajnički gledali,
dvije su sestre počele vikati. Vratili su se u kuću zahvaćenu vatrom bilo je
nemoguće… Vatrogasci još ne bijahu stigli.
Iznenada, gore u potkrovlju, otvori se prozor. Dječak
proviri i stade vikati: „Tata! Tata!“. Otac priđe i poviče: „Skoči!“
Dječak je pred sobom vidio samo vatru i crni gusti
dim, a kad je čuo glas odgovorio je: „Tata, ja te ne vidim…“
„Vidim ja tebe, slobodno skoči!“, vikao je otac.
Dječak je skočio i začas se, živ i zdrav, našao u snažnom očevu zagrljaju.
Priča ističe pouzdanje koje treba imati naša molitva.
Dijete na prozoru kuće koja gori – zar to nije slika kršćanina pred Bogom? Kad
se nađe u opasnosti, on može čuti kako mu se Bog obraća: „Pouzdaj se u mene,
baci se u moje ruke“. Kršćanin je često u napasti da odgovori: „Oče, ja te ne
vidim…“. Naš hod zemljom je zamračen, no Bog nas vidi i to je najvažnije. Bog
nas nikad ne ostavlja, ni na trenutak. On nas drži za ruku i onda kada mi toga
nismo svjesni.
Bruno Ferrero
Nema komentara:
Objavi komentar