Mađarska molitva sv. Florijanu
Sv. Florijan |
Izvor: SZABÓ Károly, Flórián a védő
zsent, Szövetkezeti Szervézesi Iroda, 1991., str. 61.
Sv. Florijan |
Izvor: SZABÓ Károly, Flórián a védő
zsent, Szövetkezeti Szervézesi Iroda, 1991., str. 61.
U Hrvatskoj su u prošlosti svetog Florijana osobito slavili
i štovali vatrogasci u njezinom sjeverno-zapadnom dijelu, gdje su mu često
podizali spomenike, postavljali slike i kipove u crkvama, u vatrogasnim
domovima, pilove na raskrižjima cesta i putova, na zastavama dobrovoljnih
vatrogasnih društava, obiteljskim kućama i drugdje, stavljajući se pod njegovu
moćnu zaštitu. Jedan takav keramički kipić sv. Florijana štitio je vatrogasni
dom i vatrogasce DVD-a Lučelnica (Klanjec), od 1936. do 2009. godine, kada je
skinut zbog potrebe preuređenja krova i izgradnje novog vatrogasnog doma.
sv. Florijan |
Crijep sa vatrogasnim zaštitnikom na krovu otkrio je tom
prilikom predsjednik Vatrogasne zajednice Krapinsko zagorske županije Ivica
Glas. Skinut je s njega uz pomoć dizalice HEP-a sa puno opreza, kako se ne bi oštetio.
Skinuti sljemenjak s likom svetog Florijana, sa krova vatrogasnog doma u
Lučelnici, bio je proizveden u tvornici 'Zagorka' u Bedekovčini (sada 'Tondach'
Bedekovčina).
vatrogasni prišivak |
Budući da se u razdoblju komunizma Sveti Florijan nije više slavio u Hrvatskoj, prestala je u tadašnjoj tvornici 'Zagorka' Bedekovčina i proizvodnja završnog crijepa – sljemenjaka s likom vatrogasnog zaštitnika, a zamijenili su ga pijetlovi i druge životinjice.
Tvornički sklop stare ciglane u Bedekovčini izgradila
su braća Stejskal za proizvodnju šamota i opeke 1889. godine, koja je bila
jedno od najvećih tvornica toga vremena s više od 500 zaposlenih. Poticaj za
izgradnju bila su nalazišta kvalitetne gline: crvene, žute, crne, bijele,
masne, pješčane itd. u okolici, a dodatna pogodnost bila je već izgrađena željeznička
pruga nekoliko godina ranije. Željeznička pruga od Zagreba – Zaboka –
Bedekovčine – Budinščine – Varaždina – Čakovca izgrađena je
1886.
Tvornica 'Zagorka' u Bedekovčini |
Godine 1892. 'Zagorka' je prodana austrijskom poduzeću
'Wienerberger' iz Beča, koja je slovila kao najveća keramička industrija na
kontinentu. Godišnje bilance radilo je centralno ravnateljstvo u Beču, a
prodaju je vršio Ferdo Stejskal i to najčešće crijep. Početkom stoljeća
Stejskal svoje dionice predaje svom nasljedniku Arminu Schreineru iz Zagreba.
1918. godine 'Hrvatska eskontna banka' kupuje od poduzeća 'Wienerberger'
tvornicu, koja je od tada u hrvatskim rukama sa sjedištem u Zagrebu. Godine
1938. pogon crijepa kupuje poduzeće 'Braća Bohn' iz Vinkovaca, te tijekom II. svjetskog
rata posluje u sastavu tog poduzeća. Poslije II. svjetskog rata, tvornica
funkcionira kao društveno poduzeće i proizvodi opeku i utoreni crijep. Krajem
1992. ondašnje poduzeće 'Zagorka' za proizvodnju opeke i crijepa se privatizira
i posluje do 1996. godine kao mješovito poduzeće i to s 53% vlasništva malih
dioničara. Početkom 1996. god. austrijska tvrtka 'Ziegelwerke Gleinstätten' i
njezin glavni direktor i dioničar gosp. Franz Olbrich kupnjom dijela dionica
malih dioničara postali su suvlasnici bivše tvornice 'Zagorka', poduzeća za
proizvodnju opeke i crijepa iz Bedekovčine. Od 01.01.2000 godine grupa 'Tondach'
je preuzela tvornicu vučenog crijepa u Đakovu, koja posluje u okviru zajedničkog
poduzeća 'Tondach Hrvatska' sa sjedištem u Bedekovčini. Preuzimanjem
tvornica u Bedekovčini i Đakovu od strane grupe 'Tondach Gleinstätten' investirano
je u unapređenje tehnologije i kvalitete proizvoda. Današnje poduzeće 'Tondach
Hrvatska' d.d. posluje uspješno i planira širenje poslovanja.
Radnici tvornice u Bedekovčini 1935.g |
Jedini crijep svetog Florijana iz ciglane Bedekovčina
koji je još u ovakvo dobrom stanju u ovom dijelu Europe sada krasi vitrine poduzeća
'Tondach Hrvatska' d.d., gdje je i proizveden. Ivica Glas i
predsjednik VZO Bedekovčina Željko Odak uručili su ga 2009.g. direktoru
tvornice Mladenu Kopreku, koji se zahvalio i rekao da su ga prošli trnci kada
je vidio ovako star, a dobro očuvan crijep s likom svetog Florijana, kojeg
štuje kao vatrogasac. Tom prigodom rečeno je da vatrogasci DVD Lučelnica poklanjaju tvornici crijep za njen muzej s namjerom da
se obnovi proizvodnja završnog crijepa s likom svetog Florijana zaštitnika
vatrogasaca, kako bi sveti Florijan štitio od požara sve vatrogasne objekte i
obiteljske kuće u lijepoj našoj domovini.
Sveti Florijane, zaštiti naše domove od svih nedaća!
Jedan je od sedam kipara u Hrvatskoj koji za izradu svojih skulptura koriste sasvim neobičnu tehniku…
Željko Ilić sa skulpturama |
Zaštitnik lova sv. Hubert i zaštitnik vatrogasaca sv. Florijan |
sv. Florijan od jablanova drveta |
Još 1868. godine, dakle dvije godine prije negoli su i bila prihvaćena pravila zagrebačkog vatrogasnoga društva, među osnivačima se naveliko raspravljalo o tome kako smisliti prikladan vatrogasni pozdrav.
Složili su se samo u tome da on mora biti na hrvatskom
jeziku i u hrvatskom narodnom duhu. Ondašnji zagrebački gradonačelnik i budući
predsjednik Društva Pavao Hatz uporno je tražio da u te dvije-tri riječi,
koliko je pozdrav morao biti dugačak, bude izričito naglašeno „ono nešto“
tipično za vatrogasce po čemu će se oni prepoznavati. No, ubrzo se pokazalo da
je kudikamo laganije bilo napisati opsežna pravila na hrvatskom i njemačkom
jeziku negoli „izmisliti“ te dvije-tri riječi koje bi sve prisutne zadovoljile.
Najzad zaključiše da će taj posao „najbolje obaviti Gjuro Deželić ⃰ jer je on,
naposljetku, čovjek od pera, urednik književnih časopisa“ pa taj posao
prebaciše Deželiću.
Gjuro Stjepan Deželić otac hrvatskog vatrogastva |
U svojim kasnijim uspomenama Deželić će priznati da mu
je taj posao bio naporniji negoli napisati desetke stranica književnoga teksta.
Pokušavao je najprije s prijevodima vatrogasnih pozdrava drugih naroda, ali
nikako nije išlo. Izmišljao je ovo i ono, ali ni s jednim nije bio zadovoljan.
Onda je odlučio krenuti od poslovice „Pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći“ te
od izričaja koji se mogao svakodnevno čuti od naših ljudi prije nekog velikog i
teškog posla: „Pomozi, Bože!“. Odmah je osjetio da se nalazi na pravom putu.
Istina, smetala ga je dužina zaziva pa je, kombinirajući ovako i onako, napokon
od pet slogova došao do trosložnog zaziva i pozdrava „Pomoz Bog!“ koji je i u
ovako skraćenom obliku sačuvao ljepotu vjerničkog zaziva, ali i bio izričajno
odlučan da posluži kao pozdrav ali i „komanda“ starješine.
Kad je kazao Hatzu da je pronašao pravi pozdrav i da
on glasi „Pomoz Bog!“, Hatz nije bio oduševljen. Kao pravi vatrogasni
zaljubljenik želio je da u pozdravu vatrogasaca bude obvezatno nešto iz
rječnika vatrogastva. No, Deželić nije odustao. „Dobro“, rekao je. „Pokušat
ćemo još jednom, ali sljedećih sedam dana od ponovnog sastanka, svaki dan kaži
barem tri puta „Pomoz Bog“ kad ćeš nešto počinjati raditi, pa ćemo onda odlučiti“.
Zastava dobrovoljnog vatrogasnog društva iz Ivanić-Grada rodnog mjesta Gjure Deželića |
I doista. Nakon sedam dana, kad su se ponovno našli na
sastanku, Hatz priđe Deželiću pa će mu: „Imao si pravo. Neka naš vatrogasni
pozdrav bude: „Pomoz Bog!“. I tako je zaziv „Pomoz Bog!“ postao kasnije
tradicionalnim službenim pozdravom svih hrvatskih vatrogasaca.
Ante Krmpotić
Izvor: 100 godina vatrogastva u Krašiću,
Fundacija za podizanje spomenika kardinalu A. Stepincu i uređenje Krašića,
Krašić, 1995.
⃰ Đuro Deželić, otac hrvatskog vatrogastva, osnovao je 1868. godine 'Zagrebačko dobrovoljno vatrogasno društvo'. Godine 1876. postao je predsjednikom novoformirane 'Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice', kasnije je imenovan doživotnim velikim vojvodom 'Zagrebačkog vatrogasnog društva', a mnoga vatrogasna društva su ga izabrala za svoga počasnoga člana.
Kada putujemo cestom često nam pogled zna odlutati u stranu i zastati na prekrasnim zelenim pejzažima, pa na rubu neke šume ili uslijed livade uočimo male šarene kutijice obojene različitim bojama. Te šarene kutijice doimaju se po bojama kao rukohvat upravo ubranog poljskog cvijeća koje je netko iz vaze opet vratio na livadu onako priljubljene jedan uz drugi, i kada ne bi bili tako pravokutnih oblika, mislili bi da su u proljeće sastavni dio te pitoreskne zelene livade. Te male kućice kao iz nekakve bajke ustvari su velike nastambice za sićušne pčele. Ako nas put nanese malo bliže, te poput dobroćudnog diva zakoračimo u tu priču malenih zbijenih gradova, na mnogim košnicama sa prednje strane iznad ulaza u košnice ponegdje ćemo primijetiti prava mala oslikana umjetnička djela na drvenim pločicama sa različitim motivima svetaca, Isusa Krista i Majke Božje. U nekim područjima, kao npr. u Sloveniji, Austriji i sjevernoj Hrvatskoj, gdje su takve oslikane pločice kao ulaz u košnicu postale gotovo običaj, one se kasnije sa prestankom postojanja košnice posebno čuvaju i izlažu kao umjetnički eksponati. Često je u prikazu i sv. Florijan, zaštitnik od požara, kako bi svojom pojavom bdio nad košnicom i čuvao ju od svih nepogoda i bolesti.
Nije slučajno da su pčelari upravo lik sv. Florijana
oslikavali na košnice. Pčele su, genetski orijentirane na preživljavanje, stoga
budući su živjele u šumi, u drvetu, ako bi osjetile požar, odnosno miris dima,
preuzele bi med u želudac i napustile košnicu kako bi preživjele. Ostalo im je
zapisano u genima da kad se dimi, treba uzeti med. Kad ga uzmu, onda se smire.
Stoga su pčelari i izumili dimilicu kako bi smirili pčele. Postoji dimilica u
koju se obično stavi vrsta gljive koja se suši, daje prirodni miris i
dugotrajno gori.
Osim toga, pčele su najsličnije rimskim legionarima
koji su živjeli i radili u legionarskom logoru kojem je i sv. Florijan kao
rimski vojnik pripadao, gdje je postojao točno određen ritam života. Pčele,
naime, kao legionari imaju strogu podjelu poslova u košnici i izvan nje.
Obavljaju poslove čišćenja, one su stražarice, izletnice... Potonje su
najdragocjenije jer lete, donose vodu i hranu, tj. pelud i nektar koji se
kasnije pretvara u med. Moramo priznati da su pčele, bojali se tih kukaca ili
ne, zapravo fascinantne. Jedna pčela za svog života proizvede najviše jednu
žličicu meda. A njezin životni vijek je samo 40 do 45 dana. Organizirana je i,
dok živi, radi. Marljiva je, kao i rimski vojnik. Zimi, doduše, živi dulje jer
ne obavlja nikakve poslove koji je iscrpljuju, nego samo čuva zajednicu -
maticu i ostatak pčelinje zajednice.
Poput pčela, dnevni život unutar zidina legijskog
logora (castra legionis) i kastela rimskih legionara bio je točno
određen vremenskim rasporedom od izlaska do zalaska sunca, između čega je postojao
ciklus izmjene straže koji se objavljivalo sviranjem u rog. Vojnici su se
budili prije izlaska sunca. Vođe pojedinih jedinica odlazili bi u
zapovjedništvo k glavnom časniku po zapovijedi, ali i da podnesu izvješće o
svojoj jedinici. Jutro je bilo posvećeno vježbanju s oružjem, što je bilo
naročito važno za mlade vojnike. Stariji vojnici bili su zaposleni u
radionicama, upravi ili zaokupljeni nekim drugim poslom, iako su i oni morali
redovito vježbati. Legionari su, osim kamenoloma za gradnju, isto tako iskorištavali
i rudnike, te su tim materijalom marljivo izvodili javne građevinske radove:
izgradnju cesta, mostova, akvadukata... Životni vijek, baš kao i kod pčela, bio
je jako kratak zbog obavljanja teških poslova koji su ih dodatno jako
iscrpljivali. Po nekim istraživačima, prosječna životna dob legionara po
prestanku službe koja je trajala 16 godina, i još 4 godine u pomoćnim jedinicama
(vatrogasci), bila je oko 3 godine.
Boravili su u legijskim logorima pravokutnog oblika
omjera dužine i širine u odnosu 3:2 čiji tlocrt se zvao 'tertiata', što znači
da su veličinom i ustrojem djelovali kao obzidani mali gradovi. Izgradnja
logora je, osim radi uvjetovanosti konfiguracijom zemljišta, gotovo uvijek
pratila istu shemu 'tertiata', odvojene i osigurane bedemom, opkopom, kulama
promatračnicama i pojačanim ulaznim vratima na sigurnom mjestu gdje ima
dovoljno drva, hrane i vode. Valja napomenuti da je bilo i sasvim četvrtastih
(kvadratnih) logora kao i onih koji su bili potpuno nepravilni. Unutar tabora
najviše je bilo vojničkih spavaonica, smještenih uz bedeme. U središtu utvrde
se nalazila zgrada zapovjedništva, stan zapovjednika, skladište za žito,
radionice… U većim taborima postojala je bolnica. Kupališta su bila smještena
izvan zidina logora. Zar ne podsjeća sve ovo na košnice?
Smatra se da su rimske košnice bile napravljene od
kore hrasta lužnjaka, stabljika komorača ili pletera. Unutrašnjost je bila
razmazana kravljim gnojem. Prepoznata je i važnost smještanja košnice u blizini
vode. U starogrčkim i rimskim ruševinama postoje i dokazi o visoko postavljenim
(suvremenim) košnicama čija se građa temelji na šupljini prekrivenoj drvenim štapovima.
Tijekom sakupljanja meda Rimljani su koristili (spaljivali) – kravlji izmet
kako bi dimili košnice!
Možda je upravo rimska vojska učila od pčela gledajući
organizaciju jednog pčelinjaka, i usvajajući potrebne vrline za svoju
organiziranost. Rimljani su koristili med za razne terapije, u kozmetičke svrhe
i u kuhinji, u tolikoj mjeri da je smatran bitnim sastojkom hrane svakog
obroka. Plinije Stariji (23. – 79.g. po. Kr.) prvi publicira 79.
godine po. Kr. „Povijest životinja“ gdje često piše o pčelama i pčelinjaku.
Pouzdano znamo da je pčelarstvo kod Rimljana bilo jako razvijeno, prakticirali
su umjetno rojenje, izrađivali su košnice i uvodili su nove tehnike pčelarenja.
Rimski pjesnik i pčelar Publije Vergilije Maron (70. – 19. g. pr.
Kr.) u dijelu „Georgicon“ (Knjiga četvrta) u kojem se bavi životom i navikama
pčela, piše o organizaciji pčelinjaka i pčelinje flore, a koje prikazuje kao
uzor za model ljudskog društva. To je prvi znanstveni rad o pčelarstvu koji će
biti u primjeni i od koristi do srednjeg vijeka.
Kad su rimski legionari podizali privremeni logor,
odmah su se zastavicama i kopljima označavali pojedini odjeli, tako da su se
čete kada bi došle, brzo same snašle. Svaka centurija imala je svoju zastavu na
kojoj je slovima zapisano iz koje je kohorte centurija i koja je po broju, koju
je nosio stjegonoša centurije. Postojale su i posebne zastavice (vexilla)
za odrede na zadatku, daleko od logora, po čemu su zapravo vojne jedinice i
dobile ime vexillationes (jer nose zastave). U bitci su se gledali samo
stjegovi, po njima se vojska uvijek orijentirala i kada bi se uslijed ratovanja
razbili redovi, vojnici su se jedino preko stjegova ponovno vraćali u
formaciju.
Kao što su rimski legionari uređivali i sa zastavama u
bojama označavali svoje logore, tako i pčelari na sličan način boje i pčelinju
kuću. Bojanje košnice ne samo da služi za njezino ukrašavanje, već djeluje i kao
pouzdana zaštita od vlage, truleži i suhog drveta. Neki pčelari odbijaju
njihovo bojanje smatrajući kako su boje štetne, naivno vjerujući da pčele mogu
zimi preživjeti i samo u drvenoj košnici bez ikakve zaštite. Svakako ovo mišljenje
je pogrešno, jer drvo u ovom slučaju nije zaštićeno od agresivnog okoliša. Kao
rezultat, vlaga prodire kroz strukturu drva, što postaje glavni uzrok truleži i
plijesni u košnici, a takva klima ne koristi pčelinjim zajednicama. Govoreći o
tome s kojom se bojom košnica može obojiti, vrijedi reći da je spoj na bazi akrilne
boje idealan za košnicu. Stoga se košnica oslikava temeljnom akrilnom bojom jer
se brzo suši, a nakon toga ne emitira neugodan miris.
Osim što osiguravaju atmosfersku zaštitu, boje igraju kao i kod legionara ogromnu ulogu i u boljem snalaženju pčela. Kukci nisu u stanju razlikovati sve boje i locirati svoj dom, pa se preporuča obojiti košnice bojama različitih boja. Time olakšavamo pčelama život jer ovo bojanje pomoći će kukcima da brzo pronađu svoju kuću, a da ne troše vrijeme na krug oko pčelinjaka.
Znači, boje im pomažu u orijentaciji. Pošto je
utvrđeno da pčele raspoznaju boje naročito ljubičastog spektra, što čovjek
ne može, mnogi pčelari uvjereni su da pčele svoje košnice pamte po boji i po mjestu.
Boje koje pčele raspoznaju su bijela, žuta i plava, što potvrđuje razna
literatura iz područja pčelarstva, pa se zato preporučuje bojanje košnica ovim
bojama.
Kada birate, uvijek je bolje da svoje košnice obojite svjetlijim
tonovima, jer imaju daleko manji koeficijent apsorpcije sunčeve energije u
odnosu na tamnije. Crvenu i tamno zelenu boju pčele ne prepoznaju, već ih
vide kao nijansiranu crnu.
Svjetlijim nijansama, pomažemo pčelama da
se obrane od pregrijavanja ljeti. Također, pogrešno je uvriježeno
mišljenje da bi pčelama bilo toplije u košnicama tamnijih boja preko zime, jer
se one uspješnije brane od hladnoće, nego od ljetnih vrućina. Zato iskusni
pčelari preporučuju bijelu, žutu, svjetlije nijanse zelene, plave i slične
boje.
Pri bojanju ne treba koristiti lakove jer
njihovim nanošenjem drvo ne može disati, stvara se vlaga unutar
košnice uslijed čega drvo prije truli, a boja se ljušti. Najbolje je
bojati temeljnom bojom, rjeđom otopinom i u hladu, da se sporije suši, a
drvo dobro upije boju. Temeljna boja izrađena je od visokokvalitetne
vodorazrjedive akrilne smole, pigmenata, punila, aditiva i vode, stoga je
ekološki prihvatljiva, netoksična i nezapaljiva.
Drvena podloga mora biti suha, lagano izbrušena i
očišćena od prašine. Treba izbjegavati rad na jakom suncu, te temperaturama
ispod +10 °C. Prije upotrebe boju treba dobro promiješati! Nanosi se kistom,
valjkom ili prskanjem. Po potrebi može se razrijediti vodom iz vodovoda ovisno
o načinu apliciranja.
Na kraju, od toga kojom će se bojom obojiti košnice,
kao i koja boja će se koristiti tijekom tog procesa i je li će biti umjetnički
oslikane, ostaje na odluci pčelara, ali i na njegovom umjetničkom talentu.
U pčelarstvu treba svakodnevno promatrati i osluškivati svaki vid pčelinjeg
ponašanja, neprekidno istraživati i izučavati nove spoznaje te
svaku teoriju provjeriti u praksi. Pčele su u prvom planu, dok je čovjek
tu samo pomagač koji za pčele treba pružili najbolje moguće uvjete za
njihov život i djelovanje kako bi osigurali zdravu pčelinju zajednicu u
košnici, a time i proizvodnju meda.