Mađarska molitva sv. Florijanu

U Mađarskoj se sv. Florijan pokušao staviti u zaborav odmah nakon Drugog svjetskog rata, ali njegovi ideali nisu mogli biti zaboravljeni. Imeđu 1948. i 1991.g. vatrogasci su bili svake godine spomenuti na proslavi Oružanih snaga 29. rujna. Oživljavanje njegovog kulta bila je istinska želja mnogih, što je u konačnici i definirano 'Zakonom o službi profesionalnih pripadnika oružanih snaga' iz 1996.g. XLIII. rečenicom: «Dan vatrogasne službe je 4. svibnja, na blagdan sv. Florijana».

Mađarska molitva sv. Florijanu

Molimo Te, Gospodine, štiti nas po zaslugama i molbama sv. Florijana od svih duhovnih i tjelesnih opasnosti, posebno protiv pustošenja vatre i razornog plamena naših zlih želja. Po Kristu našem Gospodinu! Amen.

Sv. Florijan

Izvor: SZABÓ Károly, Flórián a védő zsent, Szövetkezeti Szervézesi Iroda, 1991., str. 61.

Sljemenski crijep sa sv. Florijanom nekadašnje tvornice Zagorka iz Bedekovčine, današnji Tondach

U Hrvatskoj su u prošlosti svetog Florijana osobito slavili i štovali vatrogasci u njezinom sjeverno-zapadnom dijelu, gdje su mu često podizali spomenike, postavljali slike i kipove u crkvama, u vatrogasnim domovima, pilove na raskrižjima cesta i putova, na zastavama dobrovoljnih vatrogasnih društava, obiteljskim kućama i drugdje, stavljajući se pod njegovu moćnu zaštitu. Jedan takav keramički kipić sv. Florijana štitio je vatrogasni dom i vatrogasce DVD-a Lučelnica (Klanjec), od 1936. do 2009. godine, kada je skinut zbog potrebe preuređenja krova i izgradnje novog vatrogasnog doma.

sv. Florijan

Crijep sa vatrogasnim zaštitnikom na krovu otkrio je tom prilikom predsjednik Vatrogasne zajednice Krapinsko zagorske županije Ivica Glas. Skinut je s njega uz pomoć dizalice HEP-a sa puno opreza, kako se ne bi oštetio. Skinuti sljemenjak s likom svetog Florijana, sa krova vatrogasnog doma u Lučelnici, bio je proizveden u tvornici 'Zagorka' u Bedekovčini (sada 'Tondach' Bedekovčina).

vatrogasni prišivak

Budući da se u razdoblju komunizma Sveti Florijan nije više slavio u Hrvatskoj, prestala je u tadašnjoj tvornici 'Zagorka' Bedekovčina i proizvodnja završnog crijepa – sljemenjaka s likom vatrogasnog zaštitnika, a zamijenili su ga pijetlovi i druge životinjice.

Tvornički sklop stare ciglane u Bedekovčini izgradila su braća Stejskal za proizvodnju šamota i opeke 1889. godine, koja je bila jedno od najvećih tvornica toga vremena s više od 500 zaposlenih. Poticaj za izgradnju bila su nalazišta kvalitetne gline: crvene, žute, crne, bijele, masne, pješčane itd. u okolici, a dodatna pogodnost bila je već izgrađena željeznička pruga nekoliko godina ranije. Željeznička pruga od Zagreba – Zaboka – Bedekovčine – Budinščine – Varaždina – Čakovca izgrađena je 1886.

Tvornica 'Zagorka' u Bedekovčini

Godine 1892. 'Zagorka' je prodana austrijskom poduzeću 'Wienerberger' iz Beča, koja je slovila kao najveća keramička industrija na kontinentu. Godišnje bilance radilo je centralno ravnateljstvo u Beču, a prodaju je vršio Ferdo Stejskal i to najčešće crijep. Početkom stoljeća Stejskal svoje dionice predaje svom nasljedniku Arminu Schreineru iz Zagreba. 1918. godine 'Hrvatska eskontna banka' kupuje od poduzeća 'Wienerberger' tvornicu, koja je od tada u hrvatskim rukama sa sjedištem u Zagrebu. Godine 1938. pogon crijepa kupuje poduzeće 'Braća Bohn' iz Vinkovaca, te tijekom II. svjetskog rata posluje u sastavu tog poduzeća. Poslije II. svjetskog rata, tvornica funkcionira kao društveno poduzeće i proizvodi opeku i utoreni crijep. Krajem 1992. ondašnje poduzeće 'Zagorka' za proizvodnju opeke i crijepa se privatizira i posluje do 1996. godine kao mješovito poduzeće i to s 53% vlasništva malih dioničara. Početkom 1996. god. austrijska tvrtka 'Ziegelwerke Gleinstätten' i njezin glavni direktor i dioničar gosp. Franz Olbrich kupnjom dijela dionica malih dioničara postali su suvlasnici bivše tvornice 'Zagorka', poduzeća za proizvodnju opeke i crijepa iz Bedekovčine. Od 01.01.2000 godine grupa 'Tondach' je preuzela tvornicu vučenog crijepa u Đakovu, koja posluje u okviru zajedničkog poduzeća 'Tondach Hrvatska' sa sjedištem u Bedekovčini. Preuzimanjem tvornica u Bedekovčini i Đakovu od strane grupe 'Tondach Gleinstätten' investirano je u unapređenje tehnologije i kvalitete proizvoda. Današnje poduzeće 'Tondach Hrvatska' d.d. posluje uspješno i planira širenje poslovanja.

Radnici tvornice u Bedekovčini 1935.g

Jedini crijep svetog Florijana iz ciglane Bedekovčina koji je još u ovakvo dobrom stanju u ovom dijelu Europe sada krasi vitrine poduzeća 'Tondach Hrvatska' d.d., gdje je i proizveden. Ivica Glas i predsjednik VZO Bedekovčina Željko Odak uručili su ga 2009.g. direktoru tvornice Mladenu Kopreku, koji se zahvalio i rekao da su ga prošli trnci kada je vidio ovako star, a dobro očuvan crijep s likom svetog Florijana, kojeg štuje kao vatrogasac. Tom prigodom rečeno je da vatrogasci DVD Lučelnica poklanjaju tvornici crijep za njen muzej s namjerom da se obnovi proizvodnja završnog crijepa s likom svetog Florijana zaštitnika vatrogasaca, kako bi sveti Florijan štitio od požara sve vatrogasne objekte i obiteljske kuće u lijepoj našoj domovini.

Sveti Florijane, zaštiti naše domove od svih nedaća!

Željko Ilić izrađuje kipove motornom pilom: kip sv. Florijana

Jedan je od sedam kipara u Hrvatskoj koji za izradu svojih skulptura koriste sasvim neobičnu tehniku…

Željko Ilić sa skulpturama

Sv. Martin, sv. Hubert, sv. Florijan, Dijana, rimska božica lova, samo su neke od više desetaka drvenih skulptura koje krase kuću i dvorište Željka Ilića u Lučelnici pokraj Klanjca. Lijepe i skladne skulpture ovaj svestrani 42-godišnjak izrađuje zadivljujućom spretnošću motornom pilom. Iako je kiparenje motornom pilom u inozemstvu dosta popularno, kod nas nije previše poznato.

Zaštitnik lova sv. Hubert i zaštitnik vatrogasaca sv. Florijan

Sedam kipara

U Hrvatskoj se ovim nesvakidašnjim kiparenjem bavi svega sedmero ljudi, a jedan od njih je i Željko Ilić. – Kiparenjem motornom pilom sam se počeo baviti sasvim slučajno. Moj tata je počeo s tim prije par godina, napravio jedno dvije-tri skulpture i odustao. Onda sam ja išao probati kak bu to išlo i zagrijao se za to – kaže Željko koji gotovo u potpunosti kipove izrađuje pilom, a tek za finalnu doradu koristi i druge alate. Priča, opušta ga ta kreacija u drvu, makar je, priznaje, fizički dosta naporno. Pilom radi i po četiri - pet sati dnevno. Željko radi s klasičnom motornom pilom, iako ljudi koji se bave tim malo profesionalnije koriste specijalne pile koje imaju posebne vodilice i lance.

- Slovenci koji se time bave imaju deset pila; od velikih do malih sa špičastim vodilicama i glodalima. Ti alati puno koštaju što je za hobi preskupo, dok si oni koji se time bave profesionalno mogu to priuštiti. Osobno koristim jednu lakšu pilu oko 5 kila i jednu težu pilu oko 6 kila težine. I oko njih imam dosta troškova: oštrenje, lanci, ulje, benzin itd.– kaže Željko.

Ideje iz glave i s interneta

Ideje za skulpture nalazi na internetu, a neke mu dolaze i iz glave. Dosad je napravio preko 50 skulptura. Počeo je od malih i jednostavnijih, a kad je skupio kondicije i prakse izrađuje sve veće skulpture. – Poželjno je da je drvo čim veće da iz njega mogu izrezati veći volumen. Imam i većih skulptura koje su problem za transport, najteža ima oko 80 kila. I kod same izrade kad ju morate okretati s jedne strane na drugu nije baš lako. Nakon što završim skulpturu ne volim ih bojati u neke boje jer to ide više na kič. Uglavnom koristim bezbojni premaz da se zadrži izgled drva. Vrijeme koje mi je potrebno za izradu skulpture zavisi od njene zahtjevnosti. Najduže mi je trebalo nekih 15 sati, kroz nekoliko dana, jer najdulje u komadu mogu raditi tri do četiri sata. Radim iz drveta koje imam, a posebno volim lipu koja je dosta mekana i fina za obradu. Nemam neku skulpturu koja mi je posebno draga, svaka zadnja koju napravim mi je najdraža. Uglavnom radim životinje, a ima i ljudskih motiva – ispričao je za portal zagorje.com Željko.

sv. Florijan od jablanova drveta

Nastupi na festivalima

Po zanimanju inženjer strojarstva, Željko je od osnovne škole pokazivao talent za crtanje i kiparenje u glini. S vremenom je zbog brojnih drugih obaveza zapostavio kiparenje, sve do prije pet godina kad je počeo raditi s pilama i drvom. Danas je Željko talent razvio do te mjere da nastupa i na festivalima. 

Sudjelovao je 2017. godine na 3. Hrvatskom festivalu kiparenja motornom pilom u Salinovcu pokraj Ivanca. Te godine festival je prerastao u međunarodni jer su bile ekipe iz Slovenije, Slovačke i Austrije. Natjecanje se sastoji od toga da se u dva dana izrađuju skulpture pred publikom. Ima i disciplina kada se u vremenu od 45 minuta treba izraditi skulptura. Željko je istaknuo, da su na tom festivalu ocjene njegovih radova bile vrlo pozitivne, a nastupio je i na festivalu 2018. godine u mjesecu lipnju.

Skulpture za gušt

Dosad je svoje skulpture Željko izlagao u Tuhelju na sajmu te na klanječkim Zahvalama jeseni. Kaže da se i u budućnosti namjerava baviti svojim hobijem prije svega na vlastito zadovoljstvo i veselje svojih prijatelja kojima također izrađuje drvene kipove. – Skulpture radim za sebe i svoj gušt. Radim i za prijatelje uglavnom za klijeti i okućnice. Iako imam i drugog posla, uz redovni posao na mjestu direktora u 'Zelenjak plinu', bavim se i poljoprivredom, kiparenje me rekreira i uživam u tome – ispričao nam je ovaj samouki umjetnik čija djela, mora se priznati, uistinu zaslužuju divljenje.

Izvor: zagorje.com

Vatrogasni pozdrav 'Pomoz Bog!'

Još 1868. godine, dakle dvije godine prije negoli su i bila prihvaćena pravila zagrebačkog vatrogasnoga društva, među osnivačima se naveliko raspravljalo o tome kako smisliti prikladan vatrogasni pozdrav.

Složili su se samo u tome da on mora biti na hrvatskom jeziku i u hrvatskom narodnom duhu. Ondašnji zagrebački gradonačelnik i budući predsjednik Društva Pavao Hatz uporno je tražio da u te dvije-tri riječi, koliko je pozdrav morao biti dugačak, bude izričito naglašeno „ono nešto“ tipično za vatrogasce po čemu će se oni prepoznavati. No, ubrzo se pokazalo da je kudikamo laganije bilo napisati opsežna pravila na hrvatskom i njemačkom jeziku negoli „izmisliti“ te dvije-tri riječi koje bi sve prisutne zadovoljile. Najzad zaključiše da će taj posao „najbolje obaviti Gjuro Deželić ⃰ jer je on, naposljetku, čovjek od pera, urednik književnih časopisa“ pa taj posao prebaciše Deželiću.

Gjuro Stjepan Deželić
otac hrvatskog vatrogastva

U svojim kasnijim uspomenama Deželić će priznati da mu je taj posao bio naporniji negoli napisati desetke stranica književnoga teksta. Pokušavao je najprije s prijevodima vatrogasnih pozdrava drugih naroda, ali nikako nije išlo. Izmišljao je ovo i ono, ali ni s jednim nije bio zadovoljan. Onda je odlučio krenuti od poslovice „Pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći“ te od izričaja koji se mogao svakodnevno čuti od naših ljudi prije nekog velikog i teškog posla: „Pomozi, Bože!“. Odmah je osjetio da se nalazi na pravom putu. Istina, smetala ga je dužina zaziva pa je, kombinirajući ovako i onako, napokon od pet slogova došao do trosložnog zaziva i pozdrava „Pomoz Bog!“ koji je i u ovako skraćenom obliku sačuvao ljepotu vjerničkog zaziva, ali i bio izričajno odlučan da posluži kao pozdrav ali i „komanda“ starješine.

Kad je kazao Hatzu da je pronašao pravi pozdrav i da on glasi „Pomoz Bog!“, Hatz nije bio oduševljen. Kao pravi vatrogasni zaljubljenik želio je da u pozdravu vatrogasaca bude obvezatno nešto iz rječnika vatrogastva. No, Deželić nije odustao. „Dobro“, rekao je. „Pokušat ćemo još jednom, ali sljedećih sedam dana od ponovnog sastanka, svaki dan kaži barem tri puta „Pomoz Bog“ kad ćeš nešto počinjati raditi, pa ćemo onda odlučiti“.

Zastava dobrovoljnog vatrogasnog društva
iz Ivanić-Grada rodnog mjesta Gjure Deželića

I doista. Nakon sedam dana, kad su se ponovno našli na sastanku, Hatz priđe Deželiću pa će mu: „Imao si pravo. Neka naš vatrogasni pozdrav bude: „Pomoz Bog!“. I tako je zaziv „Pomoz Bog!“ postao kasnije tradicionalnim službenim pozdravom svih hrvatskih vatrogasaca.

Ante Krmpotić

Izvor: 100 godina vatrogastva u Krašiću, Fundacija za podizanje spomenika kardinalu A. Stepincu i uređenje Krašića, Krašić, 1995.

⃰  Đuro Deželić, otac hrvatskog vatrogastva, osnovao je 1868. godine  'Zagrebačko dobrovoljno vatrogasno društvo'. Godine 1876. postao je predsjednikom novoformirane 'Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice', kasnije je imenovan doživotnim velikim vojvodom 'Zagrebačkog vatrogasnog društva', a mnoga vatrogasna društva su ga izabrala za svoga počasnoga člana.

Sv. Florijan na oslikanim pčelinjim košnicama

Kada putujemo cestom često nam pogled zna odlutati u stranu i zastati na prekrasnim zelenim pejzažima, pa na rubu neke šume ili uslijed livade uočimo male šarene kutijice obojene različitim bojama. Te šarene kutijice doimaju se po bojama kao rukohvat upravo ubranog poljskog cvijeća koje je netko iz vaze opet vratio na livadu onako priljubljene jedan uz drugi, i kada ne bi bili tako pravokutnih oblika, mislili bi da su u proljeće sastavni dio te pitoreskne zelene livade. Te male kućice kao iz nekakve bajke ustvari su velike nastambice za sićušne pčele. Ako nas put nanese malo bliže, te poput dobroćudnog diva zakoračimo u tu priču malenih zbijenih gradova, na mnogim košnicama sa prednje strane iznad ulaza u košnice ponegdje ćemo primijetiti prava mala oslikana umjetnička djela na drvenim pločicama sa različitim motivima svetaca, Isusa Krista i Majke Božje. U nekim područjima, kao npr. u Sloveniji, Austriji i sjevernoj Hrvatskoj, gdje su takve oslikane pločice kao ulaz u košnicu postale gotovo običaj, one se kasnije sa prestankom postojanja košnice posebno čuvaju i izlažu kao umjetnički eksponati. Često je u prikazu i sv. Florijan, zaštitnik od požara, kako bi svojom pojavom bdio nad košnicom i čuvao ju od svih nepogoda i bolesti.

Košnice su nastambe za pčele u koje, zbog lakše manipulacije pčelama i medom, pčelari smještaju pčelinje zajednice. Nekada u prošlosti su ljudi da bi došli do meda morali ugušiti pčele. Razvojem pčelarstva dolazi se do novih spoznaja pa tako bilježimo brojne vrste košnica. Danas su košnice nezaobilazno sredstvo u pčelarstvu. Prve poznate košnice oponašale su šupljine debla s kakvima se čovjek susretao tražeći pčele.

Nije slučajno da su pčelari upravo lik sv. Florijana oslikavali na košnice. Pčele su, genetski orijentirane na preživljavanje, stoga budući su živjele u šumi, u drvetu, ako bi osjetile požar, odnosno miris dima, preuzele bi med u želudac i napustile košnicu kako bi preživjele. Ostalo im je zapisano u genima da kad se dimi, treba uzeti med. Kad ga uzmu, onda se smire. Stoga su pčelari i izumili dimilicu kako bi smirili pčele. Postoji dimilica u koju se obično stavi vrsta gljive koja se suši, daje prirodni miris i dugotrajno gori.

Osim toga, pčele su najsličnije rimskim legionarima koji su živjeli i radili u legionarskom logoru kojem je i sv. Florijan kao rimski vojnik pripadao, gdje je postojao točno određen ritam života. Pčele, naime, kao legionari imaju strogu podjelu poslova u košnici i izvan nje. Obavljaju poslove čišćenja, one su stražarice, izletnice... Potonje su najdragocjenije jer lete, donose vodu i hranu, tj. pelud i nektar koji se kasnije pretvara u med. Moramo priznati da su pčele, bojali se tih kukaca ili ne, zapravo fascinantne. Jedna pčela za svog života proizvede najviše jednu žličicu meda. A njezin životni vijek je samo 40 do 45 dana. Organizirana je i, dok živi, radi. Marljiva je, kao i rimski vojnik. Zimi, doduše, živi dulje jer ne obavlja nikakve poslove koji je iscrpljuju, nego samo čuva zajednicu - maticu i ostatak pčelinje zajednice.

Poput pčela, dnevni život unutar zidina legijskog logora (castra legionis) i kastela rimskih legionara bio je točno određen vremenskim rasporedom od izlaska do zalaska sunca, između čega je postojao ciklus izmjene straže koji se objavljivalo sviranjem u rog. Vojnici su se budili prije izlaska sunca. Vođe pojedinih jedinica odlazili bi u zapovjedništvo k glavnom časniku po zapovijedi, ali i da podnesu izvješće o svojoj jedinici. Jutro je bilo posvećeno vježbanju s oružjem, što je bilo naročito važno za mlade vojnike. Stariji vojnici bili su zaposleni u radionicama, upravi ili zaokupljeni nekim drugim poslom, iako su i oni morali redovito vježbati. Legionari su, osim kamenoloma za gradnju, isto tako iskorištavali i rudnike, te su tim materijalom marljivo izvodili javne građevinske radove: izgradnju cesta, mostova, akvadukata... Životni vijek, baš kao i kod pčela, bio je jako kratak zbog obavljanja teških poslova koji su ih dodatno jako iscrpljivali. Po nekim istraživačima, prosječna životna dob legionara po prestanku službe koja je trajala 16 godina, i još 4 godine u pomoćnim jedinicama (vatrogasci), bila je oko 3 godine.

Boravili su u legijskim logorima pravokutnog oblika omjera dužine i širine u odnosu 3:2 čiji tlocrt se zvao 'tertiata', što znači da su veličinom i ustrojem djelovali kao obzidani mali gradovi. Izgradnja logora je, osim radi uvjetovanosti konfiguracijom zemljišta, gotovo uvijek pratila istu shemu 'tertiata', odvojene i osigurane bedemom, opkopom, kulama promatračnicama i pojačanim ulaznim vratima na sigurnom mjestu gdje ima dovoljno drva, hrane i vode. Valja napomenuti da je bilo i sasvim četvrtastih (kvadratnih) logora kao i onih koji su bili potpuno nepravilni. Unutar tabora najviše je bilo vojničkih spavaonica, smještenih uz bedeme. U središtu utvrde se nalazila zgrada zapovjedništva, stan zapovjednika, skladište za žito, radionice… U većim taborima postojala je bolnica. Kupališta su bila smještena izvan zidina logora. Zar ne podsjeća sve ovo na košnice?

Smatra se da su rimske košnice bile napravljene od kore hrasta lužnjaka, stabljika komorača ili pletera. Unutrašnjost je bila razmazana kravljim gnojem. Prepoznata je i važnost smještanja košnice u blizini vode. U starogrčkim i rimskim ruševinama postoje i dokazi o visoko postavljenim (suvremenim) košnicama čija se građa temelji na šupljini prekrivenoj drvenim štapovima. Tijekom sakupljanja meda Rimljani su koristili (spaljivali) – kravlji izmet kako bi dimili košnice!

Možda je upravo rimska vojska učila od pčela gledajući organizaciju jednog pčelinjaka, i usvajajući potrebne vrline za svoju organiziranost. Rimljani su koristili med za razne terapije, u kozmetičke svrhe i u kuhinji, u tolikoj mjeri da je smatran bitnim sastojkom hrane svakog obroka. Plinije Stariji (23. – 79.g. po. Kr.) prvi publicira 79. godine po. Kr. „Povijest životinja“ gdje često piše o pčelama i pčelinjaku. Pouzdano znamo da je pčelarstvo kod Rimljana bilo jako razvijeno, prakticirali su umjetno rojenje, izrađivali su košnice i uvodili su nove tehnike pčelarenja. Rimski pjesnik i pčelar Publije Vergilije Maron (70. – 19. g. pr. Kr.) u dijelu „Georgicon“ (Knjiga četvrta) u kojem se bavi životom i navikama pčela, piše o organizaciji pčelinjaka i pčelinje flore, a koje prikazuje kao uzor za model ljudskog društva. To je prvi znanstveni rad o pčelarstvu koji će biti u primjeni i od koristi do srednjeg vijeka.

Kad su rimski legionari podizali privremeni logor, odmah su se zastavicama i kopljima označavali pojedini odjeli, tako da su se čete kada bi došle, brzo same snašle. Svaka centurija imala je svoju zastavu na kojoj je slovima zapisano iz koje je kohorte centurija i koja je po broju, koju je nosio stjegonoša centurije. Postojale su i posebne zastavice (vexilla) za odrede na zadatku, daleko od logora, po čemu su zapravo vojne jedinice i dobile ime vexillationes (jer nose zastave). U bitci su se gledali samo stjegovi, po njima se vojska uvijek orijentirala i kada bi se uslijed ratovanja razbili redovi, vojnici su se jedino preko stjegova ponovno vraćali u formaciju.

Kao što su rimski legionari uređivali i sa zastavama u bojama označavali svoje logore, tako i pčelari na sličan način boje i pčelinju kuću. Bojanje košnice ne samo da služi za njezino ukrašavanje, već djeluje i kao pouzdana zaštita od vlage, truleži i suhog drveta. Neki pčelari odbijaju njihovo bojanje smatrajući kako su boje štetne, naivno vjerujući da pčele mogu zimi preživjeti i samo u drvenoj košnici bez ikakve zaštite. Svakako ovo mišljenje je pogrešno, jer drvo u ovom slučaju nije zaštićeno od agresivnog okoliša. Kao rezultat, vlaga prodire kroz strukturu drva, što postaje glavni uzrok truleži i plijesni u košnici, a takva klima ne koristi pčelinjim zajednicama. Govoreći o tome s kojom se bojom košnica može obojiti, vrijedi reći da je spoj na bazi akrilne boje idealan za košnicu. Stoga se košnica oslikava temeljnom akrilnom bojom jer se brzo suši, a nakon toga ne emitira neugodan miris.

Osim što osiguravaju atmosfersku zaštitu, boje igraju kao i kod legionara ogromnu ulogu i u boljem snalaženju pčela. Kukci nisu u stanju razlikovati sve boje i locirati svoj dom, pa se preporuča obojiti košnice bojama različitih boja. Time olakšavamo pčelama život jer ovo bojanje pomoći će kukcima da brzo pronađu svoju kuću, a da ne troše vrijeme na krug oko pčelinjaka.

Znači, boje im pomažu u orijentaciji. Pošto je utvrđeno da pčele raspoznaju boje naročito ljubičastog spektra, što čovjek ne može, mnogi pčelari uvjereni su da pčele svoje košnice pamte po boji i po mjestu. Boje koje pčele raspoznaju su bijela, žuta i plava, što potvrđuje razna literatura iz područja pčelarstva, pa se zato preporučuje bojanje košnica ovim bojama.

Kada birate, uvijek je bolje da svoje košnice obojite svjetlijim tonovima, jer imaju daleko manji koeficijent apsorpcije sunčeve energije u odnosu na tamnije. Crvenu i tamno zelenu boju pčele ne prepoznaju, već ih vide kao nijansiranu crnu.

Svjetlijim nijansama, pomažemo pčelama da se obrane od pregrijavanja ljeti. Također, pogrešno je uvriježeno mišljenje da bi pčelama bilo toplije u košnicama tamnijih boja preko zime, jer se one uspješnije brane od hladnoće, nego od ljetnih vrućina. Zato iskusni pčelari preporučuju bijelu, žutu, svjetlije nijanse zelene, plave i slične boje.

Pri bojanju ne treba koristiti lakove jer njihovim nanošenjem drvo ne može disati, stvara se vlaga unutar košnice uslijed čega drvo prije truli, a boja se ljušti. Najbolje je bojati temeljnom bojom, rjeđom otopinom i u hladu, da se sporije suši, a drvo dobro upije boju. Temeljna boja izrađena je od visokokvalitetne vodorazrjedive akrilne smole, pigmenata, punila, aditiva i vode, stoga je ekološki prihvatljiva, netoksična i nezapaljiva.

Drvena podloga mora biti suha, lagano izbrušena i očišćena od prašine. Treba izbjegavati rad na jakom suncu, te temperaturama ispod +10 °C. Prije upotrebe boju treba dobro promiješati! Nanosi se kistom, valjkom ili prskanjem. Po potrebi može se razrijediti vodom iz vodovoda ovisno o načinu apliciranja.

Na kraju, od toga kojom će se bojom obojiti košnice, kao i koja boja će se koristiti tijekom tog procesa i je li će biti umjetnički oslikane, ostaje na odluci pčelara, ali i na njegovom umjetničkom talentu. U pčelarstvu treba svakodnevno promatrati i osluškivati svaki vid pčelinjeg ponašanja, neprekidno istraživati i izučavati nove spoznaje te svaku teoriju provjeriti u praksi. Pčele su u prvom planu, dok je čovjek tu samo pomagač koji za pčele treba pružili najbolje moguće uvjete za njihov život i djelovanje kako bi osigurali zdravu pčelinju zajednicu u košnici, a time i proizvodnju meda.