Diploma Vatrogasne zajednice Savske banovine u Zagrebu (1929. - 1939.)

Moderno organizirano vatrogastvo na području Hrvatske zasnovano na radu dobrovoljnih vatrogasnih društava i profesionalnih vatrogasnih postrojbi započelo je u drugoj polovini 19. stoljeća osnutkom Gradskog vatrogasnog zbora u Rijeci 1863. godine i Prvog hrvatskog dobrovoljnog vatrogasnog zbora u Varaždinu 1864. godine.

Vatrogasna diploma iz 1932.g.

Povećanjem broja vatrogasnih društava otvorilo se pitanje osnivanja organizacije koja bi povezala postojeća društva, pomogla osnivanje novih, te radila na boljem organiziranju vatrogastva. Prvi poticaj za osnivanje krovne organizacije potječe iz Varaždina 1871. godine. Konkretni sastanci za ovjekovječenje ove ideje održani su u Sisku tokom 1874. godine. Pravila Buduće Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice poslana su Visokoj kraljevskoj Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zemaljskoj vladi krajem 1875. godine koja je ista odobrila 18. siječnja 1876. godine. Konstituirajuća sjednica Hrvatsko slavonske vatrogasne zajednice održana je 5. lipnja 1876. godine u Zagrebu. Za prvog predsjednika zajednice izabran je Gjuro Stjepan Deželić (1838. – 1907.), otac hrvatskog vatrogastva. Cilj Zajednice od osnutka bio je jačanje vatrogasne organizacije koji bi nastao kao odraz povećanja broja vatrogasnih društava, brigom o opremljenosti i osposobljenosti vatrogasaca, evidencijom intervencija te ostalim poslovima vezanim uz promicanje vatrogastva.

Ista zajednica postoji i danas pod nazivom Hrvatska vatrogasna zajednica, preživjevši teška razdoblja između dva svjetska rata te primivši teške udarce prvenstveno kroz veliki broj članova koji su izgubili živote, uništenu i otuđenu opremu te uništene vatrogasne domove i spremišta, te uvijek mijenjajući svoj naziv.

Vatrogasna diploma iz 1937.g.

Nakon Prvog svjetskog rata Zajednica djelovala je u sklopu Države SHS, potom Kraljevine SHS. Promjenom ustrojstva i imena države u Kraljevina Jugoslavija, nametnuta je i promjena imena organizacije u Vatrogasna zajednica Savske banovine (1929. – 1939.), čime je započelo razdoblje intenzivne borbe za povratak naziva i za bolji položaj hrvatskog vatrogastva. Zajednica je djelovala i u Banovini Hrvatskoj (1939. – 1941.). Tijekom Drugog svjetskog rata Zajednica mijenja naziv u Vatrogasni savez Nezavisne države Hrvatske, dok je dio vatrogasnih postrojbi djelovao i u Narodno oslobodilačkom pokretu.

Nakon Drugog svjetskog rata uslijedila je obnova vatrogasnih društava, te uspostava „vatrogasne milicije“ u gradovima. Zajednica nastavlja sa radom 1949.g. pod imenom Savez dobrovoljnih vatrogasnih društava, a 1955. mijenja ime u Vatrogasni savez Hrvatske. Ovo razdoblje je obilježilo povećanje broja pogotovo industrijskih vatrogasnih društava, te jačanje vatrogastva u Istri, Primorju i Dalmaciji. U tom razdoblju jača proizvodnja domaće vatrogasne opreme, te vatrogasne jedinice postupno nabavljaju motorna vozila, čime je povećana efikasnost na intervencijama. Posljednja promjena imena dogodila se u razdoblju Domovinskog rata (1991. – 1995.) kada Vatrogasni savez Hrvatske 1993. godine mijenja svoj službeni naziv u Hrvatska vatrogasna zajednica.

Na slikama se nalaze dvije diplome Vatrogasne zajednice Savske banovine u Zagrebu, prva je iz 1932.g. velikodostojnika Alfred Antonia Potockog (1886. – 1958.), a druga je povodom otkrivanja spomenika Đuri Deželiću 1937.g. Tiskane su višebojnim tiskom na papru dimenzija 58 × 44 cm Zaklade tiskare Narodnih novina u Zagrebu. Obje diplome su jako slične prikazujući na sivkastom polju uz lijevi i gornji rub pojas stilizirane folklorne ornamenate; 2 medaljona s ilustracijama: vatrogasac spašava ženu i dijete od poplave i vatre, s razlikom što diploma iz 1932.g. ima na sredini gornjeg ornamenta uz vatrogasni log stiliziran prikaz vatrogasca i gornji grad sa zagrebačkom katedralom. U sredini ispod natpisa vatrogasnog pozdrava:' Pomoz Bog', koji je utemeljio otac hrv. Vatrogastva Gjuro Stjepan Deželić, nalazi se bijeli medaljon sa zaštitnikom vatrogasaca Sv. Florijanom.

Logo sv. Florijana

Uz Diplomu dodjeljivao se i Križ vatrogasne zajednice Savske banovine, 45 mm, Griesbach & Knaus, Zagreb.

Križ za zasluge uz Diplomu

Crkva sv. Florijana između sela Martinčići i Kave u grožnjanskoj općini u Istri

Predstavnici vatrogastva Istarske županije, profesionalni i dobrovoljni vatrogasci, obilježavaju dan svog zaštitnika svetog Florijana, rimskog časnika i mučenika, središnjom svečanošću u Grožnjanu i Marušićima svake godine 4. svibnja. I dok su vatrogasci svoja slavlja na tom mjestu počeli nekoliko godina unatrag, mještani Martinčića i okolnih naselja štuju svetog Florijana kao svog zaštitnika od tuče, gromova i neplodonosti polja, okupljajući se svake godine upravo na njegov dan u maloj crkvici svetog Florijana ili ispred nje, između sela Martinčići i Kave u grožnjanskoj općini te sela Marušića (područje Grada Buje), gdje se jednom godišnje održava misno slavlje posvećeno upravo tome svecu.

Ujedno, to je i gotovo jedina crkva Sv. Florijana u Istri. Povijesno je postojala romanička crkvica sv. Florijana između Dvigrada i Rovinštine, gdje se zapadno od istarskog sela Žuntići ispod brda Gradine nekad nalazila (link). Također na brežuljku podno sela Kranjci u Istri podignuta je polovicom 6. st. romanička crkvica Sv. Flora, posvećena istoimenom biskupu koji je 524. godine službovao u istarskom Novigradu, dok je u 13. st. ta ista bila posvećena sv. Florijanu, čiji kipić se nalazi na oltaru uz kipić sv. Roka. Danas je to opet crkva sv. Flora (link).

Crkva svetog Florijana između sela Martinčići i Kave potječe iz vremena kasne romanike 14. stoljeća i u vlasništvu je 70-tak obitelji sa tog područja. Nekoliko puta bila je obnavljana, a i sada traži hitnu renovaciju kako bi se sačuvala, osobito njena unutrašnjost.

Nekada je, kažu drevni zapisi, oko crkvice bilo groblje, a nedaleko od crkve je napušteno istoimeno naselje s nekoliko ruševina.

Unutrašnjost crkve krasi prekrasan oslik koji je 60-tih godina 20.st. naslikao mjesni slikar Keko iz Tribana, naselja u sastavu Grada Buja u Istarskoj županiji. Kip sv. Florijana čuva se kod obitelji Raganzin iz naselja Ljubići, te se postavlja u crkvu samo na dan sv. Florijana.

Klupe su poklon crkve u Grožnjanu. Budući da svaka obitelj iz Grožnjana posjeduje svoju klupu, kupnjom novih, stare su odlučili donirati upravo crkvici sv. Florijana.

Mještani koliko mogu u svojim mogućnostima brinu o crkvici, te redovito kose travu.

Budući je sv. Florijan svetac zaštitnik vatrogasaca, upravo iz tog razloga istarski se vatrogasci s gostima tu okupljaju od 2008.g. te u dogovoru sa mještanima dogovaraju slavlje i procesiju kako im se ista ne bi preklapala. Ukoliko zbog nestabilnog vremena ne bi bilo moguće okupljanje vatrogasaca sa procesijom, svečana zahvalna misa za vatrogasce održava se u grožnjanskoj župnoj crkvi.

Kip sv. Florijana u Vinkovcima

Grad Vinkovci nalazi se na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske, smješten na rijeci Bosut između Dunava i Save, 20 km udaljen od grada Vukovara koji je sjedište Vukovarsko-srijemske županije. Prostire se uz Bosutsku nizinu, te autocestu i željezničku prugu koje spajaju Zapadnu Europu s Bliskim istokom, te Srednju Europu s Jadranskim morem. Grad i njegovo šire područje nalazi se na 78–125 m nadmorske visine, s površinom od 102.805 ha, od čega 60.623 ha oranica i 29.149 ha pretežito hrastovih i jasenovih šuma, s blagom kontinentalnom klimom te s dovoljnim i povoljnim rasporedom padalina. U Vinkovcima je do početka 19. stoljeća većina kuća bila najvećim dijelom pokrivena slamom ili šašinom. Materijali kojima su bile izgrađene kuće, pogotovo oni čime su bile pokrivene, s lošim odvodom dima, predstavljali su veliku opasnost po sigurnost stanovništva i imovine. Da bi spriječili nastanak požara građani Vinkovaca morali su brinuti o protupožarnim mjerama reduciravši načine gradnje, stoga na prijelazu u 20. stoljeće u središtu grada nije više bilo zgrade koja je imala slamnati krov ili šindru. Također, suzbijanju požara pomoglo je i osnivanje vatrogasnog društva 1880.g., ali i trajan zagovor kod vatrogasnog zaštitnika sv. Florijana kojemu su se građani od davnina utjecali.

kip sv. Florijana

Kip svetog Florijana je jedan od najstarijih vinkovačkih spomenika i zasigurno jedan od najprepoznatljivijih motiva Vinkovaca. Nalazi se u Ervenici, odnosno na križanju ulica Pavleka Miškine i Matije Gupca. Izrađen je u pješčenjaku. Točna godina njegova postavljanja nije poznata, ali sa sigurnošću možemo reći da je to bilo krajem 19. stoljeća, jer se već 1900. godine kip sv. Florijana pojavljuje na vinkovačkim razglednicama.

U vrijeme osnivanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva, dakle 1880.godine, Vinkovci su obuhvaćali površinu od 51,97 km². Bile su izgrađene 823 kuće u kojima je obitavalo 1189 domaćinstava s ukupno 5277 stanovnika. Od osnutka vatrogasno društvo bilo je neprestano u nastojanjima da se što bolje opremi, da prati razvoj vatrogasne tehnike ali i da se razvija i na duhovnom polju ne zaboravljajući kome se povjerilo za svoj zagovor. Svečano su slavili svoga sveca zaštitnika sv. Florijana, ili, kako su često nazivali taj dan u zapisnicima, Florijanovo. Tako je prva poznata nam proslava bila 4. svibnja 1891.g., kako stoji zapisano u 'Sjedničkom zapisniku' od 20. travnja 1891.g.

Bio je to uobičajeni protokol: Ujutro oko 9 sati velika sveta misa na kojoj su sudjelovali i vatrogasci, skoro uvijek sa tri svećenika, a poslije mise išla je procesija kipu sv. Florijana… sa vatrogascima i glazbom. Na povratku išlo bi se pokraj spremišta i vatrogasnoga tornja, te bi se prostorije blagoslovile. Tom prigodom skupljali su se milodari i poklanjali društvu koje je taj novac trošilo za održavanje spomenika. Poslije svečanosti kod kipa sv. Florijana slijedila je zakuska ili ručak, već prema novčanim mogućnostima u pojedinoj godini.

U blizini kipa sv. Florijana u Ervenici, u parku Lenijama, nalazio se jedan drugi spomenik - Spomenik srebrnoga pira njegova veličanstva Franje Josipa (koji se također pojavljuje na vinkovačkim razglednicama). Ukoliko znamo da je Franjo Josip 1854. godine oženio Elizabetu Bavarsku (odnosno Austrijsku), poznatiju pod nadimkom Sisi, možemo pretpostaviti da je Spomenik srebrnoga pira Njegova veličanstva u Vinkovcima postavljen 1879. godine. U Lenijama se nalazio sve do 1918. godine kada je nakon pada Austro-Ugarske srušen. Nakon rušenja Spomenika srebrnoga pira, malo je toga od njega sačuvano. Svega nekoliko kamenih blokova te kovana željezna ograda. Koliko su građani Vinkovaca voljeli svojeg vatrogasnog zaštitnika sv. Florijana pokazuje podatak da su upravo tom kovanom željeznom ogradom zamijenili postojeću drvenu ogradu koja se nalazila oko kipa sv. Florijana, te je i danas sv. Florijan ograđen ogradom koja je prvotno ograđivala spomenik Elizabete Austrijske i Franje Josipa.

Nebriga tijekom vremena komunizma kada je sv. Florijan bio izbačen iz vatrogasnih društava i ratne godine domovinskog rata uzeli su svoj danak u propadanju kipa. No, još su jednom građani iskazali svoju ljubav prema svojem kipu sv. Florijana u slobodnoj državi Hrvatskoj pišući apele gradu skrećući pozornost na njegovo derutno stanje i potrebu za restauracijom tokom minulih godina.

Vijećnik u Vijeću II. mjesnog odbora 'Stjepan Radić' Drago Majstorović uputio je stoga 2016.g. otvoreno pismo dr. sc. Mariu Banožiću, dipl. oec., pročelniku Upravnog odjela za kulturu i turizam i Janku Fa, ing. agr., predsjedniku Vijeća II. mjesnog odbora 'Stjepan Radić':

Poštovani pročelniče, poštovani predsjedniče,

Za početak bi bilo dobro parafrazirati aforizam španjolsko-američkog filozofa Georgea Santayane – „onaj tko zaboravlja svoju povijest, osuđen je ponavljati ju“ – u „onaj tko se ne brine o svojoj kulturnoj baštini, osuđen je izgubiti ju“. Upravo je to simptomatično za Vinkovce – grad koji se diči činjenicom da je rodno mjesto brojnih velikana hrvatske kulture i umjetnosti poput Radauša, Šerbedžije, Kozaraca, Sremeca, Hettricha itd., a istovremeno potpuno zapostavlja svoju kulturno-povijesnu baštinu u raznim oblicima na što smo već ranije više puta ukazivali. Ovdje bih se htio osvrnuti na katastrofalno loše stanje kipa Sv. Florijana (ranokrščanskog sveca iz III./IV. st. ubijenog za Dioklecijanovih progona i zaštitnika Poljske, grada Linza, vatrogasaca i suzaštitnika Zagrebačke nadbiskupije), u ulici Matije Gupca u jednom od najstarijih dijelova grada Vinkovaca. Ovaj spomenik je samo jedan od primjera sustavne nebrige grada prema određenim dijelovima svoje povijesti i kulture kojom, unatoč dugoj povijesti grada, ipak prilično oskudijevamo i smatram da si ne možemo dopustiti luksuz zanemarivanja niti jednog dijela svoje arhitektonske kulturne baštine, posebice zato jer postoji već previše primjera tipičnog urbanog kulturocida prema mnogim starim građevinama u gradu i to ne samo iz razdoblja samostalne Hrvatske, već i iz prošle države.

Apeliram kako je spomeniku nužna hitna rekonstrukcija jer je njegovo sadašnje stanje šaka u oko estetici grada te pozivamo gradonačelnika i Vas kao najodgovornije ljude u Vinkovcima da što prije procijene situaciju oko trenutnog stanja i moguće (ali i nužne) rekonstrukcije ovoga preko stotinu godina starog spomenika koji je već saživio u sjećanju brojnih generacija Vinkovčana.

I uspjelo se. Već iduće godine 2017. krenulo se sa radovima temeljite restauracije kipa, koji su završeni do kraja travnja iste godine, a radovi su bili vrijedni 40.000,00 kn. Tako je sv. Florijan dočekao svoj dan 4. svibnja, odnosno dan svoje mučeničke smrti, potpuno preobražen na svojem starom mjestu u Vinkovcima, učinivši tako da i Vinkovci zablistaju u novome svijetlu.

 

sv. Florijan, Vinkovci

Kip sv. Florijana u naselju Sonta (Сонта, Srbija)

Sonta (srp. Сонта, mađ. Szond, nje. Waldau) je naselje u Bačkoj u Vojvodini. Upravno pripada zapadnobačkom okrugu, općini Apatin u Republici Srbiji.

kip sv. Florijana 70-ih godina 20.st.

(Iz knjige: Šokica pripovida, Hrvatska Riječ, 2011. )

Iljadudevestotridesttreće stigo kip Sveti Florijan u bašču crkve Sveti Lovra u Sonte. Stigo baš za njegov dan, 4.maj.

Podiglo ga dobrotvorno vatrogasko društvo od milodara građana općine Sonta. I danas još tako piše na kipu. Do to doba crkvencka bašča je bila odgradita. Ni ni bila bašča neg odgraditi dvor, pa se istom zatrče i ker i svinče i krava isprid čorde u bašču. A bila skoro ko Mostonga. Močvarna. S prolića i s jeseni se sve usmradi i stvori šuga po baružica. Blato i mulj. Jedva prideš crkve. Ka' je stigo Florijan nikako oma se i bašča ogradila i okolo šiširovina i kestenje posadilo. Tako je bašča postala za ugled.

Sveti Florijan je od vatre. Zaštitnik od ognja, pa ga i naši vatrogasi metnili za njevoga zaštitnika. Držali vatrogasi a i svaj svit u Sonte Dan Florijana naveliko. Slabo se išlo na njive radit, svetkovalo se, jel je on Vatrenjak.Vatrogasi se uredu u njeva posvečana ruva. Na čelu komandir u bili rukavica, barjaktar barjakom sa izvezitim čekićom, sikiricom i šlemom. Nuž njega naj što dirigira trumbetašima. Poredu se u stroj stari vatrogasi. Počasni čljanovi, pa onda već majstori-vatrogasi, pa mladi kalfe, pa pioniri. Tako svega do dvisto čljanova. Prvi vatrogaski dom je bijo oma do opštine na današnjemu broju 61 Vojvođancka ulica. Drugi sokak. Krenu tako urediti strojevim korakom a u live ruke jim šlem, ko Florijanov, pa priko u crkvu na malu misu. U crkve se nakrca svita. Svako volji vidit vatrogasko društvo.

u dvorištu crkve sv. Lovro u Sonti pedesetih godina

Posli mise svi ope u redu isprid Florijana. Postroju se i na komandu:

- Mirno! Pozdrav sad! 

Lupu čižme o čižme, ruka k desnomu slipomu oku pojde. Pozdrav svetomu Florijanu! Pa kad zasviru u te njeve fanfare! Trumbete. Potrefilo se nikako da su baš svi trumbetaši i vatrogasi. P' onda se ope poreda u red na čelu sa raspećom i župnikom, gosponošama, vatrogasima i drugim svitom, pa se obilazi oko Florijana moli i piva.Ta to je bilo svita!.

Vatrogas ni, ni mogo bit svako. Mada je bilo vatrogasko društvo dobrovoljno. Najviše su to bili majstori. Oni su uvik doma. Radu svoj zanat. Šusteri, šnajderi, štrikeri, mesari, tišljeri, moleri, kovači, cimermani, bunardžije, ćurčije, čadžari...T' di su vako ljudi? Liti po njiva, zimi po trske i po fatova. Ako se i trefilo da je kakigod paor bijo vatrogas taj je bijo jako na oprezu.

Visoko gore na opštine, na krovu je bila napravita o'drveta ko forme čeka u šume.Tu je bila sirena. Sirena se oglašavala tako što se ručno okretala sa jednim točkim. Kad zasvira svi trču i malo i veliko se laća kabla i vode. Jedno nuz drugo se poreda, pa onda “podaj dalje“. U požarno vrime je uvik dežuro jedan paor u opštine sa konjma i kolma dvajstčetiri sata. Na koli dva velika bureta puna vode.Tako se svaki dan sminjivali. Vatrogasi nisu imali spremu bogzna kaku. Imali su za navuč vatrogasko ruvo, radni opasač sa zataknitom sikiricom. Na glave šlem, a na noga gumene čižme. Imali su još i nikoliko gas maski. Vatrogaska kola su imala jedno veliko drveno bure. Otprilike oko pesto litri vode je u njega stalo. Ta su kola vukli konji. Sonta je onda bila opština i imala je svoje konje. Svoju ergelu. Al, ako se potrefilo da su konji zauzeti a sirena zasvira, prvi paor koji naide nuz opštinu, mora stat. Ispregne konje i upregne u vatrogaska kola. Punila su se vodom, jel u Jamača, jel sa kanala kod Sveta Ivana. Pumpala su ručno po dva čoveka jel po četiri, dok nije novo vrime donelo motore.U požarno vrime, a to je najviše u vrime žetve, sokakom je išo birov sa ručnom sirenom. Danju i noću. Obilazijo je selo. Dežuro. Najveće zlo sa vatrom se dešavalo u Abisinije. U Srcu Valpova. Dabome u Sonte. Tamo su bile skoro sve starovircke kuće. Pojate. Ukopane u zemlju otprilike tako oko po metera. Niske i trskom pokrite. Svaki krov su mogla dodirnit i dica od šest, sedam godina ako se pripnu na prste. Tu su dvorovi bili puni puzdera. Najviše se š njim grijalo. Puzderače se ložile a donašo se iz fabrike. Kudeljare. Za džabe. Doduše bilo je i kukuruzvine i ogrizina. Tu kad bukne oma izgori desetak kuća. Zoto se prija nisu somporače ostavljale da su svakomu pri ruke. Somporače je u kuće imala samo reduša. Didaci su lule palili trudom. Ka' su se ostavljala dica sama doma sakrivale se. Za ne daj Bože! Čadžari su imali uvik pune ruke posla mada su i sami ukućani čistili svoje odžake. Nijedna kuća u selu se niščim drugim nije grijala neg samo tvrdim gorivom. Drvetom, puzderom, ogrizinama, kočanjama, pa i simenjačom i prošćom ako je koja latež dotrajala. Malo ko je do pedeseti prošloga vika trošijo ugalj. Potpaljivalo se slamom. Dvorovi su bili puni taki matrijala za ložit, pa je onda i bilo fanj :

- Eno gori vatra!

Sirena zavije a vatrogasi iz isti stopa trč na vatru makar bili i u kućni aljina.

Na Dan Svetoga Florijana uveče je uvik bijo vatrogaski bal. Obdržavo se na ćošu današnje Vojvođancke br.79. To je bijo bircuz kod Vendlike a posli Marka Franciša. Danas je tu sigrališče za dicu. Na vatrogaski bal je mogo it svako, ne samo vatrogasi. Ope je svirala njeva pleh muzika. Oni koji su zaslužili dobijali su kolajne. Tombola je isto uvik sigrala. Od tombola se malo pripomoglo vatrogasima. Zarad toga se pravijo vatrogaski bal još i na Poklade.

Još i sad opstojava vatrogasko društvo u Sonte. Ni se utrnilo. Tinja. Ima desetak čljanova. Vežbu pomalo i idu se kadgoda utecavat na takmičenja. Moderno doba je donelo za vatrogase prominju na bolje al kad stignu moderna vatrogaska kola iz varoši, tu su još uvik naši vatrogasi. Oni svojima uputama pomognu, a najviše kod kuća nabijača.

Dan Svetoga Florijana se vada još situ samo oni koji taj dan idu na misu. To su uglavnomu starije žene i di koji muški. Jedino oni ne zaboravu Florijana, pa ga posli mise otidu pozdravit.

Ruža Silađev

Sv. Florijan, Sonta

Sv. Florijan u 'Zakonu o vatrogastvu' NN 125/19 iz 01.01.2020.g

U razdoblju od 1945. godine do 1990. u Hrvatskoj se nije slavio Sveti Florijan. Bio je uklonjen iz vatrogasnih domova, zabranjivane su i odbačene zastave s njegovim likom i službeno je “nestao” iz vatrogastva. Tadašnje vatrogastvo razvijalo se u okvirima prvog Zakona o vatrogasnim društvima u NR Hrvatskoj od 22. svibnja 1948. godine, koje nije poštivalo Crkvu i njezine vjerske svečanosti. U tom razdoblju zabranjeno je sudjelovanje vatrogasaca u dotadašnjim obilježavanjima crkvenih proslava, npr. vatrogasne straže uz Božji grob u crkvi, obilježavanje zaštitnika Sv. Florijana, procesije za Tijelovo i druge vjerske svečanosti. Umjesto vjerskog sadržaja sve veća aktivnost i naglasak stavljali su se na politička predavanja i društvena okupljanja pod tim vidom. Dan vatrogastva pomaknut je odlukom I. kongresa Saveza DVD NR Hrvatske sa 4. svibnja, odnosno dana mučeničke smrti sv. Florijana, na 2. svibnja, dan kada je 1876.g. osnovana Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica, kako bi se trajno zatrla povezanost vatrogastva sa sv. Florijanom.

Sto godina poslije, odnosno nakon proglašenja slobodne i samostalne države Hrvatske 1991.g., Sveti Florijan vraća se ponovno u dobrovoljna vatrogasna društva i profesionalne vatrogasne jedinice. Obnavlja se ljubav i štovanje prema vatrogasnom zaštitniku. Prihvaća se opet Dan Svetog Florijana (“Zakon o vatrogastvu, 1993.”) koji je potvrdio i novi Zakon o vatrogastvu NN 125/19 koji je stupio na snagu 01.01.2020.g., a koji ga spominje na jednom mjestu:

On u I. poglavlju 'Opće odredbe' u članku br. 3 donosi:

(1) Dan svetog Florijana je dan vatrogastva i u Republici Hrvatskoj obilježava se 4. svibnja.

(2) Tijekom mjeseca svibnja, u svrhu promicanja vatrogastva i zaštite od požara, provodi se manifestacija »Mjesec zaštite od požara«.

Sv. Florijan

 

Kip sv. Florijana ispred DVD-a i JVP-a u Makarskoj

Makarska je priobalni grad u Splitsko-dalmatinskoj županiji, smješten podno planine Biokovo. Središte je Makarskog primorja (poznato pod imenom, Makarska rivijera), središte makroregije koja se proteže od Brela na zapadu do Gradca na istoku. Jedno od najvećih blaga koje Makarska ima, su pripadnici DVD-a i Javne vatrogasne postrojbe koji skladno djeluju kao dva prsta na jednoj ruci.

Dobrovoljno vatrogasno društvo u Makarskoj djeluje od 1935.g. i u svojih 86 godina gotovo da i ne postoji intervencija u Dalmaciji, ali i u Hrvatskoj u kojoj nisu sudjelovali svojim požrtvovnim doprinosom. Dobrovoljno vatrogasno društvo ponosi se ne samo svojom bogatom poviješću, nego i izuzetnom opremljenošću, koju zahvaljuju izvrsnoj suradnji s gradom, odnosno gradonačelniku i zamjeniku gradonačelnika koji imaju sluha za sve njihove probleme te ih žurno rješavaju. Od 1935. do danas makarski vatrogasci spasili su bezbroj života, a o materijalnim dobrima nije potrebno ni govoriti.

Na istoj lokaciji, gotovo pod istim krovom, službeno je 15. travnja 2019.g. osnovana Javna vatrogasna postrojba Grada Makarske, kada je na prijedlog gradonačelnika Jure Brkana donesena odluka na Gradskom vijeću pod predsjedanjem Marka Ožića Bebeka i to jednoglasno. Nakon toga, imenovano je prvo Upravno vijeće u koje su kao članovi imenovani Matko Andrijašević, Ivan Nemčić, Ljubomir Ljubičić i Stjepan Eljuga. U kratkom roku trebalo je izraditi sve zakonske i podzakonske akte, koje su uspjeli izraditi uz svesrdnu pomoć DVD-a i Odjela za društvene djelatnosti Grada Makarske. Danas raspolažu sa osam vozila različite namjene koja su dobili od DVD-a i zapošljavaju 27 djelatnika, od kojih je 26 operativnih vatrogasaca. Sva vozila gotovo su u potpunosti opremljena opremom u skladu sa pravilnikom. U 2020-oj nabavljena je i vatrogasna prikolica za gašenje požara vrijedna 96.000 kuna.

Osnivanjem JVP-a nije se htjelo zanemariti i obezvrijediti djelovanje DVD-a, nego dapače udvostručiti djelovanje i rad vatrogasaca, napravivši pritom odličnu sinergiju. Postiglo se da DVD i dalje radi zajedno sa JVP-om, uz bolje uvjete i sigurnost uz koju mogu obavljati svoje zadatke sa dobrom opremljenošću i modernom opremom.

Ispred prostorija DVD-a otkriven je 7. listopada 2016.g. kip sv. Florijana povodom 80 godina postojanja DVD-a Makarska i više od 100 godina od prvog spomena vatrogastva u Makarskoj. Dobrovoljno vatrogasno društvo Makarska dva dana slavilo je tu jubilarnu 80-tu obljetnicu postojanja i uspješnog djelovanja. Okrugli rođendan vatrogasci su proslavili bogatim programom koji je započeo Danom otvorenih vrata uz prigodne vježbe vatrogasaca u vatrogasnom domu.

Kip zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana dar je vatrogasaca iz Hrašća. Blagoslovio ga je makarski župnik don Pavao Banić uz prisustvo zapovjednika DVD-a Makarska Dražena Glavine, okupljenih vatrogasaca i visokih uzvanika. Kip je postavljen kao zahvala i molba za nebesku pomoć sv. Florijana, koji je svojom zagovornom molitvom pripomogao makarskim vatrogascima da izgrade moderne i kvalitetne postrojbe dobrovoljnih i profesionalnih vatrogasaca koje zajedno djeluju kao jedna duša u dva tijela, te su kao takve postale ponos svima u Makarskoj, županiji i cijeloj Hrvatskoj.

Drugi dan proslave održan je prijem počasnih gostiju u gradskoj vijećnici, na kojoj su prisustvovali Franjo Gregurić i Teodor Fritzki, počasni predsjednici Hrvatske vatrogasne zajednice, Zlatko Križanić, potpredsjednik Hrvatske vatrogasne zajednice, Dino Kozlevac zamjenik predsjednika Hrvatske vatrogasne zajednice i Klaudijo Karlović, zamjenik županijskog vatrogasnog zapovjednika Istarske županije. Također, prisutni su bili i predstavnici prijateljskih društava Freiwillige Feuerwehr Neumarkt, DVD Hrašće, DVD Umag i DVD Ravne na Koroškem. Položeni su i vijenci na Spomen ploči u vatrogasnom domu i na Središnjem križu na Gradskom groblju. Proslava je završena defileom vatrogasnih vozila po ulicama Makarske te podjelom zahvalnica članovima društva za dugogodišnji rad u vatrogastvu.

Od tada na blagdan sv. Florijana 4. svibnja ispred Vatrogasnog doma polaže se cvijeće na njegov spomenik, te se tom prigodom održava i smotra vatrogasne opreme i tehnike Dobrovoljnog vatrogasnog društva i Javne vatrogasne postrojbe Grada Makarske.

 

Sv. Florijan

Jedina vatra koja se ne gasi - 'Duha ne gasite!' (1 Sol 5,19)

Sv. Раvао kаžе: “Duhа nе trnite! Рrоrоštvа nе рrеzіrіtе!” (1. Ѕоl 5,19-20). Каkо kао kršćаnі gаѕіmо Duhа Ѕvеtоgа і nа štо vаlја рrіраzіtі? 

Gаšеnје оbіčnо роvеzuјеmо ѕ vаtrоm. Vаtru gаѕіmо kаd је роlіјеmо vоdоm. Čіnеćі tаkо, ѕаѕvіm је ugаѕіmо іlі znаtnо ѕmаnјіmо nјеn орѕеg і učіnkоvіtоѕt.

Vаtrа је u Ріѕmu ѕіmbоl Duhа Ѕvеtоgа. Оn је vruć, gоrlјіv, zаnеѕеn. Vаtrа је znak preobrazujuće sile Duha Svetoga. Izraz 'Duh' dolazi od hebrejske riječi 'Ruah' koja u prvotnom smislu znači: dah, zrak, vjetar. Isus upotrebljava osjetnu sliku vjetra da bi Nikodemu dočarao transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Božji. Sveto pismo, liturgija i bogoslovni govor označuju ga Duhom Svetim, bez mogućeg dvoznačja s drugim izričajima 'duh' i 'svet'.

'Duh Sveti' je vlastito ime Onoga koga zajedno s Ocem i Sinom častimo i slavimo. Isus Krist nam je objavio trojstvenog Boga, kao Oca i Sina i Duha Svetoga. On je od Oca poslao Duha Svetoga svojoj Crkvi. I Crkva je krštavala svoju djecu: ”U ime Oca i Sina i Duha Svetoga” – po zapovijedi Gospodnjoj.

Kada Isus najavljuje dolazak Duha Svetoga, nazivlje ga 'Paraklet' ili u latinskom prijevodu 'Ad–vocatus', tj. 'Onaj koji stoji uz'. Obično se prevodi kao 'Tješitelj', budući da je Isus prvi tješitelj jer daje čovjeku milost kajanja i obraćenja. Ali Isus naziva Duha Svetoga i 'Duhom istine'.

Osim toga, u Pavlovim poslanicama nalaze se i ovi nazivi: Duh obećanja, Duh posinjenja, Duh Kristov, Duh Gospodnji, Duh Božji. U Petrovim pak poslanicama: Duh slave.

U teološkom govoru nalazimo i ove izraze za Duha Svetoga: Duh Očev, Božja ljubav, Božji dar, Duh Crkve. I, ako ima sličnih pojmova, oni se odnose na Duha Svetoga.

Kada prorok Ilija s neba privlači oganj na žrtvu, Biblija ga opisuje ”kao oganj koji se diže, a riječ mu je plamtjela kao buktinja” (Sir 48,1). Taj oganj je simbol ili slika Duha Svetoga koji preobražava ono što dotakne. Ivan Krstitelj, koji ide pred Gospodinom ”u duhu i sili Ilijinoj”, najavljuje Krista koji će ”krstiti Duhom Svetim i ognjem” (Lk 3,16). O ognju govori i sam Isus: ”Oganj dođoh baciti na zemlju, i kako bih želio da je već planuo” (Lk 12,49). Na Duhovsko jutro, Duh Sveti silazi na učenike u obliku plamenih buktinja i ispunja ih svojim ”plamenom” (Dj 2,3). Oganj će u duhovnoj predaji ostati kao najizražajniji simbol djelovanja Duha Svetoga. Zato nas sv. Pavao poziva i preklinje: ”Duha ne gasite!”. Lјudі роd kоntrоlоm Duhа іmајu žаrа, gоrlјіvоѕtі і рrеlіјеvајu ѕе.

Duhа gаѕіmо kаd оdbіјаmо nјеgоvе роtісаје u ѕvоmе žіvоtu. Моždа ѕmо ѕnаžnо роtаknutі na neke stvari u životu, аlі ѕuѕрrеžеmо ѕе zbоg ѕtrаhа оd lјudі. Ne bojimo se otvoriti svoje srce Bogu, kako bi njegov Duh snažno djelovao u nama!

Sv. Florijan - 'Opći religijski leksikon' Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža

Florijan (lat. Florianus), sv., mučenik (III. st. – Lorch, 304). Rimski vojnik. U doba Dioklecijanovih progona, čuvši za osudu na smrt 40 kršćana uhićenih u Lorchu sam se prijavio namjesniku Akvilinu. Prvo je mučen, potom bačen vezan za mlinski kamen u rijeku Enns. Tijelo mu je pronašla i pokopala matrona Valerija; na njegovu su grobu podigli kapelu. Ime mu je uvedeno u VII. st u Jeronimov martirologij, potom u XVI. st. u službeni rimski (Martyrologium Romanum). Štovanje mu je rašireno u srednjoeuropskim zemljama; drugi je patron Zagrebačke nadbiskupije. Zaštitnik je vatrogasaca, čuvar od požara i suše. Spomendan: 4. V.

Izvor: Opći religijski leksikon, (ur: Adalbert Rebić), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, str. 269.

Molitva za proglašenje svetim vatrogasnog brata bl. Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika

Blaženi Alojzije Stepinac bio je kao i naš vatrogasni zaštitnik sv. Florijan po svojem mladenačkom pozivu vojnik i vatrogasac. I dok sv. Florijana za vrijeme Dioklecijanovih progona protiv kršćana, poslije vojne službe, zatičemo u civilnoj službi u uredu upravitelja provincije, blaženog Alojzija Stepinca za vrijeme komunističkog progona protiv vjere susrećemo kao svećenika i pastira Zagrebačke nadbiskupije. Iako je blaženi Alojzije Stepinac živio sedamnaest stoljeća kasnije, obojica su svojim životom i smrću žarko svjedočila svoju vjeru i obojica su imali slični rani životni put u svojem zvanju. Jedan i drugi bili su vojnici i vatrogasci.

bl. Alojzije Stepinac

tajnik vatrogasnog društva

Gospodine Bože, izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija, pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj i branitelj istine
i kao hrabri svjedok vjernosti Crkvi.

Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se za siromašne i obespravljene;
ostavio nam je divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe i ustrajnosti u trpljenju.

Ponizno te molimo
da nas obdariš svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece sveopće Crkve,
da bismo ga mogli još predanije slijediti
i uteći se njegovu moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.

Po njegovim molitvama jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

 

Više o životu našeg vatrogasnog brata bl. Alojzija Stepinca možete pročitati OVDJE

Dan sv. Florijana

Sveti Florijan

Sveti Florijan živio je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće poslije Isusa Krista. Kao mladić pridružio se rimskoj vojsci gdje je zahvaljujući teškom radu i odlučnosti napredovao do mjesta časnika. Po završetku vojne službe, postavljen je na visoke dužnosti u Noricumu, jednoj od pokrajina Rimskog Carstva (danas dio Austrije). U njegovo vrijeme bjesnio je silan progon rimskih careva Dioklecijana i Maksimijana protiv kršćana. Progoni su bili izrazito žestoki, želeći pod svaku cijenu zatrti slobodu, rast i razvoj kršćanstva u Rimskom Carstvu.

Carevi koji su i sami došli iz redova vojske nisu ispočetka progonili kršćane u vojsci i na dvoru, iako su znali da ih je već postojao pozamašan broj. Naposlijetku, želeći i sami učvrstiti svoju vlast kako ih netko ne bi nasilno smijenio, jer su znali da su i oni tako došli na vlast, proglašavaju se apsolutnim bogovima. Progon protiv kršćana nije bio samo vjerski već i politički, jer ne priznavanjem njih samih kao bogovima, kršćani nisu priznavali ni njihove vladarske zakone, a onda ni njihov cjelokupni državni poredak. Stoga, bojeći se za svoju vlast car Dioklecijan izdaje nalog da se vojnici kršćani, koji nisu htjeli žrtvovati, otpuste iz vojske i iz svjetovnih službi. Kada je došao drugi carev nalog, da se poubijaju svi, koji se ne žele klanjati rimskim bogovima uključujući i njih same, mnogi su se kršćani sakrili pobjegavši u gore i u pećine. Gdjekoje su pogani uhvatili, zatvorili te ih nastojali mukama prisiliti na štovanje njih i njihovih bogova.

Sveti Florijan čim je dočuo, kako se kršćani hvataju i zatvaraju, pošao je odmah u Lauriacum (danas Lorch), kako bi pružio podršku uhvaćenim vojnicima kršćanima koji su bili bačeni u tamnicu. Na putu u Lauriacum sreo je vojnike, koji su po naredbi upravitelja provincije Aquilinusa upravo pošli hvatati kršćane, pa doznavši od njih, za čim idu, reče im: »Braćo i suborci, što druge tražite jer i ja sam kršćanin? Idući javite dakle upravitelju, da sam kršćanin i da sam ovdje«. - Tada ga vojnici uhvate i odvedu pred upravitelja.

Očitujući svoju vjeru, upravitelj Aquilinus ga je nagovarao neka se odrekne kršćanskog Boga i prizna rimske, prijeteći mu teškim kaznama. No, Florijan mu, ne bojeći se, odgovara: »Ja istinsku žrtvu nudim samo Gospodinu svom Isusu Kristu, koji je držao prikladnim dovesti me do ovoga časa«. Uvrijeđeni upravitelj Aquilinus stoga naređuje svojim vojnicima neka ga bičuju dok ne promijeni mišljenje. Sveti Florijan mu, trpeći radosno muke, odgovara: »I kad sam ljudsku vojsku služio, pa ipak tajno Boga svoga štovah, odakle me đavao nije mogao iznova zauzeti. Imaš snagu moga tijela, moju pak dušu ne možeš dotaknuti; sam naime Bog u njoj prevladava«. - Razjaren ovim odgovorom dao je upravitelj Florijana svući i umjesto bičevanja grozno tući oštrim gvožđem. Usred tih muka pokazivao je sveti mučenik veselo lice i podjednako slavio Boga, potičući Aquilinusa da zapali vatru, govoreći mu: »Ako pak želiš znati da se ne bojim tvojih mučenja, zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj«.

Uplašen njegovim riječima i videći da mu je sav trud uzaludan izrekao je osudu, te umjesto da ga spali, upravitelj je naredio da se Florijanu stavi kamen oko vrata i baci u rijeku Enns, koja teče pokraj Lorcha, što je bila tipična kazna kojom su se kažnjavali kršćani onoga vremena. Blaženi je Florijan s veseljem saslušao osudu i radosno pošao na svoje svratište, kao da se ide kupati. Kada su došli na mjesto odakle je trebao biti bačen u rijeku, zamolio je Florijan vojnike, koji su do jučer obavljali sa njime vojnu službu, da mu dopuste da se pomoli Bogu. Dugo se sveti Florijan molio, dok nije došao neki mladić, bijesan i okrutan, zamjerivši vojnicima: »Zašto stojite i ne izvršavate upraviteljevu zapovijed?« I ovo rekavši gurne mučenika s mosta u rijeku. Bilo je to 4. svibnja 304. godine.

Neka pobožna žena Valerija sahranila je tijelo sveca, koje je čudom isplivalo na jedan kamen uz obalu. Na mjestu ukopa sagrađena je kasnije prekrasna crkva, a potom i veliki samostan. Pripovijeda se, da je neki ugljar upao u goruću peć, pa dozvavši u pomoć svetoga Florijana iz nje izišao neozlijeđen. Svetog Florijana slikaju kao vojnika, koji na goruću kuću izlijeva vrč vode, kojemu se vjernici oduvijek obraćaju u zagovoru od požara, a vatrogasci ga štuju kao svojeg zaštitnika.

 

Molitva svetog Florijana

Gospodine, Bože moj, u tebe se uzdam i ne mogu te zanijekati, nego se za tebe borim i tebi prinosim žrtvu hvale.

Neka me zaštiti tvoja desnica, jer blagoslovljeno je ime tvoje na nebu i na zemlji.

Gospodine, daj mi vrlinu podnošenja i prihvati me među svete tvoje borce, koji su prije mene ispovijedali sveto ime tvoje.

Odjeni me, Gospodine u bijelu haljinu svoje vrline i u Duhu Svetom ojačaj me.

I ne dozvoli da budem pogažen od đavla, nego mi budi vođa na putu pravde i u vrlini svojoj, da te hvalim i tebi himan kazujem, jer si blagoslovljen u vjekove.

Amen.

 

(molitvu je sv. Florijan izrekao pred smrt 4. svibnja 304.g.)

Proces nastajanja likovne skulpture sv. Florijana u drvu - Gustav Just

Kiparstvo je grana likovne umjetnosti; vrsta likovnog izražavanja trodimenzionalnim oblicima i tijelima - skulpturama; umjetnost oblikovanja volumena u prostoru.

Neki teoretičari umjetnosti, npr. Marcel Bačić, strogo razlikuju termine skulptura (lat. sculpere = sjeći, rezati) i plastika (grčki plassein = oblikovati) Kod skulpture praktično se radi o oduzimanju materijala od površine umjetničkog djela, npr. drveta kod rezbarenja, a kod plastike se radi o modeliranju materijala, npr. gline. Ovo značenje termina već implicira njihova etimologija .

Za razliku od slike koja ima samo dvije dimenzije (visinu i širinu), kip ima i treću – dubinu; kiparsko djelo se može osjetiti, odmjeriti, pa i "pročitati" dodirom ruke, tj. taktilno – opipati. Stoga kiparsko djelo promatramo drukčije nego sliku. Da bi smo ga sagledali u cjelini, valja ga vidjeti sa svih strana. Za razliku od slike koja ima samo jednu kompoziciju, kiparsko djelo sadrži toliko kompozicija, koliko ima kutova gledanja (svakim pomakom motrišta gledanja mijenja se odnos dijelova skulpture prema cjelini).

Zastanimo na trenutak i zapitajmo se koji su sve postupci potrebni da bi od drveta iz šume nastala skulptura izložena u prostoru. Razmislimo također o tome kojim se sve alatima kipari koriste prilikom obrade drva.

Građevinski tehničar, grafičar, slikar i skulptor Gustav Just, rođen je u Beču 1939.g. Slikar koji svojim slikama udiše radost. Pogotovo tamo gdje im daje osobne fusnote koje šaljivo podcrtavaju njegovu pažnju prema detaljima. Ali ne postoji ništa što Gustava karakterizira samo bolje nego kad sam kaže: "Čini mi se da je najvažnije u slikanju zadovoljstvo u njemu - manje rezultat nego radnja". Nekoliko slikarskih putovanja već ga je odvelo u Istanbul, Njemačku i Švicarsku. Glavni motiv, međutim, često ostaje njegov "voljeni" Beč i okolica. Stoga nije slučajno što je na svojim Internet stranicama sa javnošću podijelio upravo fotografije nastanka skulpture u drvetu voljenog austrijskog sveca, zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana. Ljubav prema izradi skulpture u drvetu počinje od 1957.g., a drvo je postalo i njegova profesionalna preokupacija. 1960. završio je tehničku škola za izradu namještaja / HTL Mödling, te 1964.g. viši odjel za drvnu tehnologiju / HTL Mödling radeći kao građevinski tehničar, dizajner namještaja i dizajna interijera. 1982.g. polaže majstorski ispit u stolarstvu, te postaje nastavnik na HTL Mödling u Austriji.

 

Izvor: www.gustavjust.at