Sličica Sv. Florijana br. 83 u albumu MAKI – Sveci Katoličke crkve

Novinsko-izdavačka kuća 'Glas Koncila', s dugogodišnjom tradicijom izdavanja katoličkog tjednika, Malog koncila 'MAK' te brojnih drugih izdanja vjerskog sadržaja i prehrambena industrija 'Kraš', ostvarili su 1997.g. međusobnu suradnju kroz zajednički program za djecu 'MAKI – album svetaca' i 'MAKI – čokolada sa sličicama svetaca'.

Album se sastojao od praznih polja u koja se trebalo zalijepiti 240 različitih sličica svetaca koje su se dobivale uz kupnju čokoladice. Na poleđini svake sličice bio je ispisan kratki stih, po kojem se je prepoznavao svaki svetac, i broj kako bi se mogao smjestiti u album.

poleđina sličice

Uz mjesto za sličicu stajao je u albumu i opširniji tekst o životu sveca. Kada se zalijepila sličica na pojedino mjesto u albumu, njezina poleđina trebala se sačuvati (njih 240) kako bi se zajedno sa albumom poslali na adresu Kraša te sudjelovalo u nagradnoj igri. Kao dokaz da je zaprimljeno sudjelovanje u nagradnoj igri, na kućnu adresu dobivale su se veće slike Isusa i Marije koje su se nalijepile na početak albuma. Time se postajalo sudionikom velikog nagradnog izvlačenja s mnoštvom vrijednih nagrada.

prazno polje u albumu sa opisom sveca

„Nema samo 240 svetaca. Ima ih na tisuće koji su u kalendaru, ali ima ih na milijune koje slavimo na blagdan Svih svetih, 1. studenoga. Mnogi od nas na krštenju dobili su ime po nekom svecu. Zato na dan našeg sveca-imenjaka slavimo i svoj imendan.“

sličice Maki

„Svaki dječak ili djevojčica, mladić ili djevojka žele u svojem životu učiniti velika djela. Većina ih ne zna kako, neki samo čekaju priliku ili traže ideju. U albumu ćeš naći 240 života punih pustolovina, jer sveci su Božji pustolovi, junaci. Vidjet ćeš da mnogi nisu od početka bili sveti. Oni su se promijenili svojom voljom, uz Božju pomoć. Upravo smo to istaknuli u njihovu životopisu. Svako vrijeme ima svoje svece: mučenici u doba progona, naučitelji u doba krivovjerja, kraljevi u doba pokrštavanja naroda, milosrdni sveci u doba općeg siromaštva i gladi, misionari u doba otkrivanja Amerike i drugih novih svjetova itd. I ovo naše vrijeme traži nove svece, možda će to biti netko od tvojih drugova, ili možda ti sam(a)!“ (iz predgovora albuma).

prednja strana albuma

Predstavljanje albuma i čokolada sa sličicama svetaca održano je 10. prosinca 1997.g. u dvorani Dječačkog sjemeništa na Šalati. Program su predstavili mr. Božica Bregant, mr. Tomo Petrić, dr. Zvonimir Grubišić i don Luka Depolo. Priredbi je bio nazočan i varaždinski biskup mons. Marko Culej, a glazbenim programom uveličali su je operna prvakinja Lidija Horvat Dunjko, uz orguljašku pratnju Marija Penzera, zbor “Makovci” iz Čakovca te lutkarska scena “Ivana Brlić Mažuranić” iz Zagreba.

stražnja strana albuma

Na predstavljanju je sudjelovalo više stotina djece koje je animirao don Luka Depolo, dok je priredbu vodio član uredništva “Glasa Koncila” prečasni Mijo Gabrić. Don Luka Depolo istaknuo je kako je taj program za djecu pripreman dvije godine, a poduzet je zbog činjenice da mladom naraštaju nedostaje uzora, velikana u koje bi se mogli ugledati. Tim pothvatom željelo se djeci predočiti kako su “dobri” upravo najveći i vječno slavni i da se svatko, čak ako je i loš, može promijeniti i postati dobar. Don Luka zahvalio se je tom prilikom pokretaču ideje programa za djecu Borisu Matovšeku i Dragi Bašiću, koji je zaslužan za tiskarski dio posla i stalnu potporu koju je davao u stvaranju programa.

„Dobro je imati svojeg sveca zaštitnika, molitvom ga uvijek možete zazvati u pomoć. Sveci su činili čuda i pomagali ljudima i za života i nakon smrti. Upravo na temelju dokazanih čudesa koja je netko učinio nakon smrti, Crkva ga službeno proglašava svecem.“ (iz predgovora albuma).

U albumu pod rednim brojem 83 nalazi se sveti Florijan, zaštitnik vatrogasaca.

sličica sv. Florijana

Treba svakako pohvaliti taj hvalevrijedan projekt, iako se dogodio u tekstu sv. Florijana jedan lapsus, jer nisu „na smrt osudili druga 304 kršćanina“, nego njih 40 («I uhvaćeno ih je brojem četrdeset svetih»), kako je zapisano u Pasiji (Incipit passio sancti Floriani martiris, br. 2). Isto tako u ikonografskom prikazu ne prikazuje se sa guskom nego sa simbolom orla («Tada po višnjem božanskom dopuštenju dođe orao raširenih krila i zaštićivaše ga u obliku križa», Pasija br. 8).

Vatrogasne značke

Iako vatrogasne značke najčešće nemaju veliku materijalnu vrijednost, njihovo je značenje u proučavanju povijesti postojanja vatrogasnih društava veliko. Značke su ono što im samo ime kaže: znakovi, oznake, nešto što izravno upućuje na nešto drugo.

Potrebno je razlikovati simbole od znakova. Dok simboli (grč. syn ballein = spojiti zajedno) predstavljaju stvarnu prisutnost dviju stvarnosti koje se prožimaju u jednoj, poput npr. novčanice od 100 kn koja nije samo komad papira koji upućuje na tu vrijednost, nego stvarno jest sto kuna u svojoj biti te nominalne vrijednosti; dotle znakovi jesu oznake koje upućuju na nešto drugo. Jedna stvarnost upućuje na drugu stvarnost. Poput prometnih znakova koji daju uputu, odnosno obavještavaju sudionika u prometu za pojedinu situaciju na cesti. Npr. prometni znak za opasnost na cesti, nije sam po sebi opasan te ne predstavlja nikakvu opasnost kao takav, nego upućuje vozače da se na nekom dijelu ceste nalazi neka opasnost. Tako i značke daju obavijest o osobi koja ju nosi. U našem slučaju one su tu da označe pripadnost pojedinom vatrogasnom društvu ili organizaciji.

vatrogasne značke

Iako na reveru sakoa značke mogu djelovati kao ukras, njihova namjena nije prvenstveno estetska jer podrijetlo njihovog nošenja nisu broševi, nego ordeni. Funkcija broševa je isključivo ukrasna, dok su ordeni bili i ostali osobna iskaznica, koja govori o tome tko i što je njihov nositelj, opisujući ga.

vatrogasno odlikovanje (Austrija)

I dok se ordeni nose na vatrogasnoj odori te prikazuju posebnost osobe koja ih nosi, dotle se značke, u svojoj jednostavnijoj izvedbi, obično nose na civilnom odijelu ili odjeći, pokazujući time pripadnost ili simpatiju za neko društvo sa kojim se povezujemo i kojega na neki način predstavljamo. Znak postaje poveznica nas i toga društva kojemu želimo pripadati, jer svatko od nas želi negdje ili nečemu pripadati. Makar i na taj sićušni simbolični način kao član ili simpatizer. Našim nošenjem mi postajemo ta stvarnost, na koju nas znak upućuje.

Vatrogasne značke ne samo da su postale poveznica pojedinca i pojedinog vatrogasnog društva, nego su u razmjenama i poklanjanjima postale važna poveznica i među članovima različitih vatrogasnih društava, koja na taj način postaju prijateljska i bratska. Naprosto, svako društvo je u drugoj polovici ‘70-ih i početkom ‘80-ih smatralo nasušnom potrebom imati svoju značku...  I neprestano su ih štancali, osobito za obljetnice i događaje: 10, 20, 30 godina, 50 godina društva, vatrogasni slet…, u najrazličitijim bojama, veličinama i oblicima. I svatko je svakome poklanjao značku svojeg društva.

štanca za vatrogasnu značku

Dobivale su se od pripadajućeg društva kao spomenice, kao nagrada za sudjelovanje na natjecanjima ili jednostavno samo kao poklon društva. Poklanjale su se pokroviteljima vatrogasnih društava, koji su obično bili načelnici općina i gradonačelnici jer “utjecajnima” je svatko htio pokloniti značku svojeg društva. Tako su se značke počele umnažati, izazivajući spontano kod ljudi njihovo sakupljanje. Istodobno, broj značaka davao je status vlasniku jer svatko je htio imati što veći pregled različitih društava koje bi potom poput šarenih plemenitih kovina izložio na vidljivom mjestu u svojemu domu.

značka iz štance

Značke su uvijek bivale odlagane nekamo, na karton, u spužvu ili stiropor, nije ih se bacalo. Još do jučer 'orden' koji su dobivali samo zaslužni, potom po nekom kriteriju odabrani, postao je u kratkom roku reprezentativni znak društva i 'znakići' za sakupljanje među vatrogascima. Iako su se u to vrijeme značke dijelile posvuda, budući je svako poduzeće imalo i više znački za različite SOUR-e i OUR-e, odnosno odjeljenja, čineći pravu poplavu znački, a time i njihovu devalvaciju; vatrogasne značke uspjele su tematski opstati među sakupljačima te još i danas među starijom, a i mlađom populacijom kao sastavni dio vatrogasnih memorabilija, budeći u njima sakupljačku strast koja se razvila iz ljubavi prema vatrogastvu.

Iako se sakupljanje značaka nikada nije razvilo u posebnu disciplinu kao filatelija i numizmatika, upravo zbog njihove prevelike popularizacije i prenapučenosti u albumima; vatrogasne značke uspjele su preživjeti i njihov sjaj nije nipošto iščeznuo među vatrogasnim sakupljačima. I dok se po siteovima značke prodaju uglavnom u “lotu”, praktično na vagu, vatrogasne značke drže iznenađujuću cijenu, te se najčešće prodaju po komadu.

I danas, kao i nekad, sakupljači vatrogasnih memorabilija ponosno pokazuju njihovo svjetlucanje na raznim izložbama, na kojima iako uslijed patine vremena redovito zasvijetli njihov zlatni, srebrni i brončani sjaj metala, pokazujući da se njihove boje tokom minulih godina nisu nimalo istrošile. Možda i upravo zato što nikada i nisu spadale u hobi sakupljanja znački, već u vatrogasne memorabilije, pokazujući time kritizerima kako nije istina da se sakupljanje znački nije nikad razvilo u ozbiljnu disciplinu te steklo priznatu reputaciju jer nije imalo lijepo međunarodno ime antičkog korijena kao filatelija ili numizmatika.

Vatrogasne memorabilije, lat. memorabilia, znači u prijevodu 'znamenitost', odnosno 'ono što vrijedi pamtiti'. Povijest svakako vrijedi upamtiti, i nikako ju ne smijemo sa značkama odbaciti, da ne bi sa prljavom vodom bacili i „dijete“. Ako ne na reverima sakoa onda svakako u albumima gdje i zaslužuju. Interesantno je među značkama vatrogasnih društva zamijetiti i stare značke poznatih tvrtki proizvođača vatrogasnih aparata i opreme, koje i danas postoje, iako više ne rade značke.

Bilo kako bilo, iako je mnoge značke iz vremena komunizma unatoč sjaju prekrila siva mrena i patina vremena, one za nas ostaju izričaj nekog društva, pomoću kojega možemo iščitavati povijest. Pa i po onim nenapravljenim vatrogasnim značkama, koje se u Jugoslaviji nisu nikada iskovale u štanci ili izlile u kalupu, naprosto jer nisu smjele. Tako postoji vatrogasna značka koja je za to vrijeme bila zabranjena, sa likom sveca čiji sjaj nije nikada izblijedio. To je značka sv. Florijana zaštitnika vatrogasaca, koju jedino nije potrebno polirati da bi jače svijetlila.

značka sv. Florijana

DUHOVNA PRIČA: - Tata, ne vidim te!

Kršćanin je često u napasti da odgovori: „Oče, ja te ne vidim…“. Naš hod zemljom je zamračen, no Bog nas vidi i to je najvažnije. Bog nas nikad ne ostavlja, ni na trenutak. On nas drži za ruku i onda kada mi toga nismo svjesni.

Jedna sretna obitelj živjela je u kući na rubu grada. Jedne je noći u kuhinji izbio požar. Dok se vatra rasplamsavala, roditelji i djeca istrčali su iz kuće. Iznenada su u paničnom strahu otkrili da nema najmlađeg člana obitelji, petogodišnjeg dječaka. On se, uplašen vatrom i zbunjen gustim dimom popeo na kat.

Što da rade? Otac i majka su se očajnički gledali, dvije su sestre počele vikati. Vratili su se u kuću zahvaćenu vatrom bilo je nemoguće… Vatrogasci još ne bijahu stigli.

Iznenada, gore u potkrovlju, otvori se prozor. Dječak proviri i stade vikati: „Tata! Tata!“. Otac priđe i poviče: „Skoči!“

Dječak je pred sobom vidio samo vatru i crni gusti dim, a kad je čuo glas odgovorio je: „Tata, ja te ne vidim…“

„Vidim ja tebe, slobodno skoči!“, vikao je otac. Dječak je skočio i začas se, živ i zdrav, našao u snažnom očevu zagrljaju.

Priča ističe pouzdanje koje treba imati naša molitva. Dijete na prozoru kuće koja gori – zar to nije slika kršćanina pred Bogom? Kad se nađe u opasnosti, on može čuti kako mu se Bog obraća: „Pouzdaj se u mene, baci se u moje ruke“. Kršćanin je često u napasti da odgovori: „Oče, ja te ne vidim…“. Naš hod zemljom je zamračen, no Bog nas vidi i to je najvažnije. Bog nas nikad ne ostavlja, ni na trenutak. On nas drži za ruku i onda kada mi toga nismo svjesni.

Bruno Ferrero

Život sv. Florijana iz knjige: Dr. Maksimilijan Lach, Život svetaca za svaki dan u svibnju, u Zagrebu 1941.g.

Donosimo život sv. Florijana iz knjižice 'ŽIVOT SVETACA za svaki dan u svibnju' dr. Maksimilijana Lacha, kojeg je izdalo 'Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima' 1941.g. u Zagrebu. To je jedan od najboljih i najtočnijih kratkih životopisa o sv. Florijanu, iako zbog razvoja leksika hrvatskog jezika na prvi pogled zvuči pomalo anakrono. U jezik namjerno nismo dirali a također nismo ispravljali citate sv. Florijana, odnosno popravljali sa suvremenim hrvatskim jezikom, kao ni završni citat iz svetopisamskog Psalma 36, 9b-10 sa današnjim prijevodom iz Biblije »potocima svojih slasti ti ih napajaš. U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo«, kako bi se osjetio duh starine i izričaj toga vremena. Čitajući životopis sv. Florijana možemo samo konstatirati kako je dr. Lach vjerno prenio Florijanov život, kao i citate iz Florijanovih Pasija, čitateljima svojega vremena. Gotovo istovjetno kao i suvremeni prijevod latinskih Pasijâ, čime je pokazao da unatoč razvoju jezika, misao i poruka ostaju isti ukoliko se dostojno prevedu iz izvornih tekstova.

sv. Florijan

Rimski car Dioklecijan odluči pod konac svojega vladanja zatrti kršćansku vjeru. Najprije zapovijedi, da se svi carski službenici i vojnici, koji su kršćani, odpuste iz službe i vojske, a napokon odredi, da se ubiju svi, koji ne bi htjeli žrtvovati bogovima.

U ono vrieme bijaše u taboru rimskoga cara u Laureaku (u sadašnjem Lorchu) mnogo vojnika kršćana među njima i vojvoda Florijan. Kad vojnici kršćani nisu htjeli žrtvovati bogovima, bili su odpušteni iz vojske i iz službe. Kad je došao drugi carev nalog, da se poubijaju svi, koji ne bi htjeli klanjati bogovima, mnogi su kršćani pobjegli u gore i u pećine. Gdjekoje su pogani uhvatili, bacili ih u tamnice i nastojali, da ih glađu, žeđom i drugim mukama prisile na štovanje krivih bogova. U to strašno doba podigao je Bog kršćanskoga junaka Florijana, koji je hrabrio i ostale kršćane na jakost i uztrajnost u vjeri. Florijan nije bio više u Laureaku, kad je stigao carev nalog, ali čim je dočuo, kako se kršćani hvataju i zatvaraju, pošao je odmah onamo, da i sam strada za Krista i ohrabri svoju braću. Na putu u Laureak sretne vojnike, koji su po naredbi carskoga namjesnika Akvilina upravo pošli hvatati kršćane, pa doznavši od njih, za čim idu, reče im: »Šta druge tražite? Evo mene, ja sam kršćanin.« - Onda ga vojnici uhvate i odvedu pred namjesnika Akvilina. Ovaj ga je nagovarao, da žrtvuje bogovima, jer će ga inače morati kazniti. Florijan odrješito reče: »Gospodine Bože moj, u tebe sam se uzdao i tebe se odreći ne mogu, nego za te vojujem i tebi prinosim žrtvu hvale. Tvoja desnica neka me brani, jer je tvoje ime blagosloveno na nebu i na zemlji. Gospodine, daj mi jakost, da trpim, i primi me među svete borce, koji su prije mene izpoviedali sveto ime tvoje.« - Namjestnik Akvilin čuvši ovo, reče: »A što to luduješ, te prezireš carske zapoviedi?« - Florijan odgovori: »Ja sam dosele tajno štovao Boga mojega. Ti imaš vlast nad mojim tielom, ali ne možeš dirati u moju dušu. Kao vojnik pokoravam se tvojoj zapoviedi, ali me ne će nitko moći nagovoriti, da žrtvujem bogovima, jer se ne klanjam tim ništavilima.« - Razjaren ovim odgovorom dao je namjestnik Florijana svući i grozno izbiti i pleći mu oštrim gvožđem razkidati. Usred tih muka pokazivao je sveti mučenik veselo lice i podjednako slavio Boga i izjavljivao, da je kršćanin.

Namjestnik Akvilin videći da mu je sav trud uzalud izreče osudu, neka vojnici Florijana odvedu k potoku Ensu, koji teče kraj Lorcha, i s mosta bace u vodu. Blaženi je Florijan s veseljem saslušao osudu i radostno pošao, kao da se ide kupati. Kad su došli na mjesto, objesili su mu kamen o vrat, ali su mu dopustili, da se pomoli Bogu. Dugo se sveti Florijan molio, dok nije došao neki mladić, biesan i okrutan, te rekao vojnicima: »Što stojite i ne vršite naloga namjestnikova?« I ovo rekavši gurne mučenika s mosta u potok, i u onaj čas mladić osliepi. Bilo je to 4. svibnja godine 304.

Neka pobožna žena Valerija sahranila je tielo svetoga Floriana. Na tom mjestu je poslije sagrađena crkva, a kasnije i veliki samostan. Svetog Florijana slikaju kao vojnika, koji na goruću kuću izlieva vrč vode i katolici ga obćenito štuju kao zaštitnika od požara. Pripovieda se, da je neki ugljar pao u goruću ugljaru, pa dozvavši u pomoć svetoga Florijana iz nje izišao neozlijeđen.

†

Radost, koju je sveti Florijan usred najvećih muka osjećao, radost je u Duhu Svetom. Ta je radost zapravo sladkoća ljubavi Božje i predosjećaj vječnoga blaženstva. Do ljubavi Božje dolazi se borbama i velikom čistoćom srdca. Samo čista duša podpuno razumije rieči psalmiste:

»Iz potoka sladosti tvoje napajaš ih, Gospodine, jer je u tebe izvor života i u svjetlosti tvojoj vidimo svjetlost.« Tom svjetlošću preziremo sviet i znamo, kako je sve varavo i prolazno, štogod je u svietu.

†

Daj nam, svemogući Bože, da se zagovorom svetoga Florijana učvrstimo u ljubavi tvojega imena. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Dr. Maksimilijan Lach, Život svetaca za svaki dan u svibnju, Hrvatsko književno družtvo sv. Jeronima, 1941., Zagreb, str. 265-266.