19. prosinca 2020.

Sv. Florijan od voska

Od davnine postoje brojne uporabe pčelinjeg voska i još uvijek vosak se koristi komercijalno za izradu finih svijeća i sastavni je dio voskova za modeliranje.



Vosak se koristi od najranijih vremena. U starom Egiptu upotrebljavao se za lijepljenje, za površinsku zaštitu obojenih slojeva i skulptura, za gradnju brodova. Grci i Rimljani također ga koriste kao vodootporni materijal. Kod starijih civilizacija, u likovnoj umjetnosti, najpoznatija upotreba je kao vezivo za boje enkaustike i različite slikarsko-kiparske tehnike.



Vosak se koristi kao materijal za modeliranje i lijevanje u kalupima, za zaštitu i poliranje, kao sastojak slikarskih medijuma, komponenta voštano-smolnih masa za dubliranje u konzervaciji te u impregnaciji krhkih materijala.



Pčelinji vosak pravo je malo čudo. Medonosne pčele (Apis mellifera) hrane se velikim količinama nektara i peludi te iz tih sastojaka, među ostalim, proizvode vosak – supstancu s vrlo visokim sadržajem energije. One energetski komprimiraju svoju hranu i kroz žlijezde na trbuhu izlučuju voštane pločice veličine oko 1 mm koje zatim upotrebljavaju za gradnju saća. Te voštane pločice prozirne su poput gorskog kristala i lake poput pera (0,0008 g), a 125 000 voštanih pločica daje 100 grama pčelinjeg voska.





Svježe izgrađena prirodna saća gotovo je sasvim bijela. Poznatu žutu boju pčelinji vosak poprima kasnije zbog pčelinje uporabe saća. Boja voska potječe od flavonoida iz propolisa i karotinoida iz peludi. Pčelinji vosak sastoji se od više od 300 različitih sastojaka.





Saće su remek djelo lagane konstrukcije. One su rezultat međudjelovanja briljantne gradivne tvari i topline – pčelinjih proizvoda stvorenih uz potrošnju goleme količine energije. Za leglo srednje veličine sa 100 000 stanica izgrađeno od oko 1,2 kg voska pčelama je potrebna energija sadržana u 7,5 kg meda.



Saće zauzimaju najveći mogući prostor uz minimalnu uporabu građevnog materijala. Pčele stvaraju cilindrične stanice od voštanih pločica prekrivenih slinom i zatim zagrijavaju vosak s pomoću topline stvorene mišićima na ambijentalnu temperaturu u košnici između 33-36°. Vosak tako postaje plastičan i poprima oblik šesterokuta čija debljina stjenki iznosi samo 0,07 mm. Toplina aktivira enzime u slini koji putem kemijske reakcije vosku daju čvrstoću.




Valja napomenuti i da su sve stanice saća u jednoj koloniji približno jednake veličine. Individualna odstupanja u veličini javljaju se samo od jedne kolonije do druge. Na taj se način očituje individualna osobnost pčelinjih kolonija.



Pčelinji vosak simbol je topline i strukture koju stvaraju živa bića. On je energetski vrlo komprimirana gradivna tvar iz koje te sitne životinje s pomoću topline ne samo grade svoje vrlo pravilne saće: stanice koje pružaju prostor i zaštitni omotač za razvoj novog života (stanice legla) i za stvaranje zaliha (saće s medom, nego i nama pružaju ugodu i zadovoljstvo u vlastitom domu. Zapaljena svijeća od pčelinjeg voska otkriva mnogo o posebnim svojstvima tog proizvoda. Ona je izvor tople svjetlosti i ispunjava prostoriju ugodnim mirisom koji stvara osjećaj sigurnosti.



Iako su danas najčešće u upotrebi parafinske svijeće, svijeće od pčelinjeg voska imaju ne samo da isijava posebnu svijetlost, nego imaju i dugotrajnu gorivost. Pri izgaranju sagorijevaju vrlo čisto, bez imalo dima i čađe. One gore svjetlije i jače od parafinskih, odnosno više i čišće od bilo koje druge vrste svijeća i time imaju bolju vrijednost u usporedbi s ostalim svijećama što ih čini puno vrjednijima.



Pčelinji vosak je obnovljivi materijal bez aditiva i dodataka i ima netoksična svojstva. A jednom kada svijeća izgori može se i kompostirati. Svijeće od pčelinjeg voska ne zagađuju okoliš niti kada gore niti kada ih se baci.



Pčelinjem vosku nisu potrebne nikakve dodatne arome ili eterična ulja kako bi lijepo mirisao. Vosak ima svoju prirodnu aromu meda i cvjetnog nektara. Ta aroma ispunjava dom laganim mirisom, uz koji svaki dom može doista mirisati poput procvale livade.



Budući su pčele u pogledu svoje topline, društvene strukture i komunikacije vrlo bliske organiziranim strukturama Rimske legije, kojima je pripadao i zaštitnik vatrogasaca sv. Florijan, o čemu smo već pisali, ne treba posebno naglašavati njegovu simboliku u plamenu svijeće. Bilo da se radi o svijeći od pčelinjeg voska ili od parafinskog, simbolika uskrslog plamena svijeće uvijek je ista. Stoga, kada u nekom svetištu palimo svijeću to je prilika da se barem nakratko sjetimo svih vatrogasaca i njihovog poziva, te kratko pomolimo za njih kako bi im Bog po vjernom i moćnom zagovoru sv. Florijana podario snage da ustraju u nesebičnom zalaganju za boljitak društva.



zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj“ (Sv. Florijan)

 

 

12. prosinca 2020.

Kip sv. Florijana u 'Muzeju za umjetnost i obrt' u Zagrebu

Nukleus zbirke 'Kiparstvo' Muzeja za umjetnost i obrt, Trg Republike Hrvatske 10 u Zagrebu, čini sakralno kiparstvo nastalo u periodu od petnaestog do dvadesetog stoljeća koje predstavlja najveći i najznačajniji fond te vrste u Hrvatskoj. Uz prvo otkupljeni fond kipova i oltara iz kasnogotičkog razdoblja, osobito su vrijedni oni artefakti nastali u baroknom razdoblju u kontinentalnoj Hrvatskoj. Rezbareni su u drvu, polikromirani i pozlaćeni. Svojim morfološko stilsko tipološkim karakteristikama u najvećem broju pripadaju srednjoeuropskom kiparskom krugu ponajviše istočnoalpskoj regiji iz koje su se u najvećoj mjeri slijevali utjecaji prema kontinentalnom dijelu Hrvatske. Kvalitetom izvedbe, tipološkom raznolikošću i rasponom ikonografske tematike, zbirka daje presjek cjelokupnog razvoja baroknog kiparstva kontinentalne Hrvatske.



Naziv zbirke

Kiparstvo

Inventarna oznaka

MUO-013819

Naslov predmeta

Sveti Florijan

Književni naziv

kip

Država nastanka

Mjesto nastanka nepoznato

Materijal izrade

Drvo • boja

Tehnika izrade

rezbarenje • bojenje (premazivanjem ili prodorom bojila)

Stoljeće nastanka

kraj 18. st. početak 19. st.

Dimenzije (v1xš1xd1)

170 × 55 × 45 cm

Opis predmeta

Vitki lik svetog Florijana stoji na niskom podnožju, frontalno, u kontrapostu, s glavom okrenutom prema desnom ramenu i licem u profilu. Desna, spuštena ruka sipala je vodu iz kabla na krov kućice koja stoji do svečeve noge, s plamenom na krovu. Lijeva je ruka držala zastavu. Odjeven je kao rimski vojnik - u oklop, kratki haljetak s cingulumom i visoke čizme.. Plašt prelazi preko grudi, a otraga pada niz leđa sve do podnožja i služi ujedno za pojačanje statičnosti kipa. Na glavi je šljem s perjanicama. Lice je pravilno; ravna nosa i duguljastih očiju, s brkovima i kratkom bradicom.

 

Izvor: repozitorij.muo.hr

5. prosinca 2020.

Sveti Florijan u Ilustriranoj svjetskoj enciklopediji 'Sveci' autorice Tesse Paul

Ilustrirana svjetska enciklopedija, autorice Tesse Paul u suradnji sa savjetnikom velečasnim Ronaldom Creighton-Jobe, izašla je u originalu pod naslovom 'Saints' 2009.g. u izdavačkoj kući Anness Publishing Ltd, dok je u Hrvatskoj prevedena i objavljena u Rijeci 2010.g. od strane nakladnika LEO-COMMERCE d.o.o. pod naslovom 'Sveci'. Hrvatsko izdanje uredio je g. Leonardo Marušić, prijevod izvršila gđa Rajna Maršanić-Jovanović, dok je recenzent bio prof. dr. sc. Milan Špehar.



Ovaj ilustrirani enciklopedijski priručnik „istražuje religijsku i socijalnu povijest kršćanskih svetaca od Svete obitelji i apostola preko srednjeg vijeka do današnjih dana. Obuhvaća životopise svetaca, s povijesnim informacijama o vremenu u kojem su živjeli, koja su sveta djela izvodili, njihove spomen-dane i zaštitništvo.

Posebne tematske stranice istražuju sve aspekte svetosti, od mučeništva, hodočašća i djece-svetaca do čudesa, neuništivosti tijela i relikvija. Sadrži iscrpne popise spomen-dana svetaca zaštitnika.

S više od 500 izuzetnih fotografija, uključujući umjetničke slike, kipove i artefakte.“



Budući da se na ovoj stranici bavimo proučavanjem sv. Florijana, pogledajmo što se u enciklopediji donosi za sv. Florijana na 243. stranici.

„Obraćeni rimski časnik, Florijan se pridružio progonjenim kršćanima i bio je mučen, a zatim utopljen u rijeci Enns. Njegov tijelo se sačuvalo i njegove relikvije pohranjene su u njegovu svetištu u opatiji Sv. Florijana u Linzu.“

- Odmah upada u oči lektorska pogreška „Njegov tijelo“, kao i u kazalu na 253. stranici gdje umjesto imena na hrvatskom jeziku „Florijan“ stoji na engleskom „Florian“. U knjizi nije naveden lektor.



- Na mjestu ukopa sv. Florijana sagrađena je opatija (prvotno je pripadala benediktincima, dok je kasnije prešla u ruke augustinaca) u mjestu Sankt Florian, a ne u Linzu. Gradić Sankt Florian sa oko 6000 stanovnika udaljen je 15-tak km od Linza, u kojemu se ne čuva tijelo jer nije sačuvano. Stoga je navod u Enciklopediji pogrešan, iako se na naslovnici knjige navodi kako je ovo „pouzdan priručnik o životima i djelima više od 500 svetaca“. U mjestu Enns koji je 10 km udaljen od Sankt Floriana gdje je opatija, nalazi se crkva sv. Lovre u kojoj su pohranjene kosti 40 drugova mučenika. Njihove relikvije čuvaju se ispod glavnog oltara u kamenom koritu, kojima je kardinal Karol Wojtyla, kasniji papa Ivan Pavao II. prilikom posvećenja oltarnog bloka pridružio relikviju sv. Florijana iz Krakowa, kako bi sv. Florijan bio napokon sa svojim vojnicima.



Na 91. stranici navedeni su 'Sveci zaštitnici zanimanja' pri čemu se za vatrogasnu službu navode: Agata, Lovro i Katarina Sijenska („Sienska“). Nema spomena za sv. Florijana i Sv. Barbaru. Sv. Lovro i sv. Agata bili su mučeni na vatri, pa su se oni do pojave vatrogasne službe smatrali kao zaštitnici od vatre u nekim krajevima, što je kasnije postao sv. Florijan, i sv. Barbara za Italiju i Francusku.

 


Na 136. stranici navedeni su 'Sveci zaštitnici naroda' i za Austriju stoji Leopold II, Rupert. Iako je sv. Florijan prvi po imenu poznati mučenik današnje Austrije, nije njezin zaštitnik i zato ga s pravom nema, ali nije to svakako ni Leopold II., nego Sveti Leopold III., sin Leopolda II. Sveti Leopold III. zaštitnik je Austrije, grada Beča i zajedno sa sv. Florijanom zaštitnik savezne države Gornje Austrije.

 


Nećemo dalje komentirati jer onda izlazimo iz teme. Prava je šteta što nema niti jedne sličice sv. Florijana, pa makar uz sv. Sebastijana ili sv. Ivana Nepomuka, kako ga se često prikazuje na tzv. kužnim pilovima (sveci zaštitnici od kuge, poplava i požara). Budući autorica dolazi iz engleskog govornog područja, u najmanju ruku je čudno što sv. Florijan nije naveden kao zaštitnik vatrogasne službe jer upravo američke i kanadske vatrogasne postrojbe u svojemu amblemu imaju križ sv. Florijana, a datum njegove smrti 4. svibnja uzima se kao međunarodni dan vatrogasaca.