22. prosinca 2019.

Za sretan Božić i radosne blagdane bez požara

Šarene kuglice, treptajuće lampice, razni ukrasi. Mnogima je Božić nezamisliv bez ukrašenog bora. Kićenje drvca vjerojatno je jedan od najradosnijih događaja uoči Božića. Tada je obično cijela obitelj na okupu kako bi svi zajednički sudjelovali u njegovom ukrašavanju.

kuglica za bor

Taj običaj toliko se uvriježio među ljude da u današnje vrijeme ukrašene borove za vrijeme blagdana možemo vidjeti na svakom koraku, od gradskih trgova do dućana i poslovnih prostora. Raskoš božićnih svjetala svuda je oko nas prisutno.

okićeni sv. Florijan, Gradići, advent 2019.g.

Rimski pisci opisivali su Rimljane kako na zimski solsticij pale svijeće da bi proslavili rođendan nepobjedivog sunca i rimske saturnalije, čiji se glavni praznik obilježavao 25. prosinca. Ta se simbolika vraćanja svjetla svijetu, prema njima, svidjela službenicima mlade Crkve, koji su na taj dan odlučili slaviti rođenje Isusa Krista.


Za kršćane Božić predstavlja neizreciv događaj «darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira» (Lk 1, 78-79). To je događaj u kojem nas u otajstvenoj betlehemskoj noći pohađa Bog u vidu malenog djeteta Isusa, čija svjetlost obasjava srca vjernika cijelog svijeta. Stoga kršćani ukrašavaju svaki kutak svojeg doma ukrasima i lampicama kako bi na simbolički način ta noć najjače svijetlila od svih drugih noći u godini. Brojni se gradovi i zemlje natječu u kićenju božićnog drvca, ipak prava domovina ovog običaja nije poznata. Ukrašavanje božićnog drvca počelo je najvjerojatnije u Njemačkoj u 18. stoljeću, da bi se potom raširilo po cijelom svijetu.

vatrogasno božićno drvce

Za drvce se obično uzima zimzeleno stablo koje se unosi u dom ili se postavlja na otvorenom, a tijekom dana oko Božića ukrašava se kuglicama, slasticama te božićnim lampicama, malim raznobojnim svjetiljkama, dok su se u prošlosti češće ukrašavala svijećama. Na vrh drvca često se postavljaju anđeo ili zvijezda repatica koja predstavlja Betlehemsku zvijezdu iz zapisa o rođenju Isusa Krista u Evanđelju.

vatrogasci u Kanadi

Postoji legenda koja govori da je u 7. stoljeću engleski propovjednik u Njemačku došao propovijedati i naviještati Evanđelje. Kako bi na najbolji način protumačio jedinstvo Svetoga Trojstva, koristio je sortu sjeverne bijele jele trokutastog oblika koja je simbolizirala Trojstvo. Stablo simbolizira vezu neba i zemlje, korijenje koje je usađeno u zemlju i raste prema nebu. Obraćeni pogani štovali su to stablo, za kojeg su dotad vjerovali da je to jedna vrsta hrasta.

Ilustracija ukrašavanja drvca, Njemačka 1876.g.

Druga legenda govori da je sam Martin Luther ukrasio božićno drvce početkom 16. stoljeća svjećicama.

Božićno drvce iz 1900. godine

U srednjem je vijeku u nekim dijelovima Europe postojao običaj priređivanja predstave o raju u crkvi za Božić. Dio te predstave bilo je i stablo na koje su se vješale jabuke. Jabuke su predstavljale plodove stabla spoznaje dobra i zla u rajskom vrtu. Uz njih su išle i figure Adama i Eve (kojih se Crkva spominje na Badnjak) i zmije. Kasnije su se jabukama dodali i drugi plodovi, a onda i kugle i druge figurice.

vatrogasne cijevi složene u oblik božićnog drvca

Premda je kićenje božićnog drvca stari običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se i prije na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti.

kuglica za bor

Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali. Imućniji su imali posebne figurice i ukrase. Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva.

Božićne jaslice

I danas zimsku idilu na boru i ispod bora najbolje dočarava usitnjeni stiropor, vata ili piljevina što predstavlja veliku požarnu opasnost u kombinaciji sa grijaćim tijelima. Prirodno božićno drvce predstavlja osobitu opasnost jer se brzo osuši i potrebno mu je svega 30 sekundi da izgori i zahvati okolni namještaj. Stoga božićno drvce treba držati podalje od svih izvora topline, kao što su kamini, peći i električne grijalice. Također treba izbjegavati korištenje svijeća i prskalica u vidu ukrasa za bor, i klasične žarulje sa žarnom niti. Božićna drvca, plastična ili prava, brzo mogu izgorjeti i blagdane pretvoriti u pravu katastrofu velikog razmjera.

požar u kući uslijed zapaljenja bora

Također upaljene svijeće na adventskom vijencu ne smiju se ostavljati bez nadzora, bez obzira koliko to lijepo i mistično izgledalo. Iako svaka od njih četiri predstavlja određenu simboliku, jer je na Četvrtu nedjelju Došašća najveća svijetlost, budući su upaljene sve svijeće, tom prilikom, ako su preblizu postavljene, može doći do povećanog zagrijavanja među njima; te uslijed neravnomjernog topljenja i nekontroliranog curenja i istjecanja voska (parafina), uzrokovati zapaljenje cijelog vijenca, koji je napravljen od ispletene kukuruzovine, slame, božikovine ili borovih grana.

Adventski vijenac

Vatrogasci upravo u vrijeme blagdana imaju povećan broj intervencija gašenja požara uglavnom uzrokovanih zapaljenjem božićnih ukrasa, vijenaca, drvca i lampica u stanovima, kućama i na fasadama objekata koji u dodiru s oblogom od stiropora lako mogu uzrokovati požar.


Prije blagdanskog korištenja električnih instalacija za ukrašavanje treba obavezno pregledati imaju li žice od lampica kakva oštećenja, jer zbog oštećene izolacije može nastati požar. Treba pregledati i produžne kablove koji su često uzroci požara. Prilikom temeljitog pregleda treba biti posebno oprezan, jer ih godišnje samo jedanput izvlačimo iz kutija ili vrećica koje su stajale negdje na tavanu, u garaži ili podrumu. Treba također provjeriti je li koja žaruljica razbijena ili pokvarena.


Zbog nedostatka regulative, prije ulaska u Europsku uniju, na hrvatskom tržištu bilo je u prodaji lampica sumnjive kvalitete. Iako je, čini se, danas sve sigurnije, ljudi i dalje kupuju na “sivom tržištu”. Osim na tržnicama, lampice sumnjive kvalitete i podrijetla mogu se kupiti i preko interneta, a često su upola jeftinije od onih u prodavaonicama. Kod nas najviše ljudi vole klasične lampice i sige koje vise s prozora ili balkona.


Nekad su u prodaji bile lampice sa žarnom niti, koje su zamijenile lampice koje su podsjećale na rižu. I te polako odlaze u povijest, a mijenjaju ih LED lampice koje ne proizvode toplinu kao stari modeli. Iako se gotovo sve proizvode u Kini, lampice moraju poštovati standarde i imati sve propisane certifikate.


Ljudi ih također često žele koristiti vani, iako nemaju izolaciju od vlage, stoga ih samo omotaju u plastičnu vrećicu, što nije nikako dobro. Na otvorenom se smiju paliti samo lampice koje su otporne na vlagu.


Prilikom kupnje treba obratiti pažnju da se kupe lampice s transformatorom, koje imaju certifikat po europskim propisima i na etiketi upozorenje. Lampice moraju imati transformator, koji podsjeća na punjač za mobitel, te prilagođava struju lampicama. Na žici je naljepnica s upozorenjima s oznakom CE koja potvrđuje da ispunjavaju zahtjeve za sigurnost prema EU propisima, te oznaka jesu li za vanjsku ili unutarnju upotrebu.


Jeftine lampice ukazuju na sumnjivu kvalitetu jer niža cijena znak je proizvodnje s lošijim dijelovima. Imaju obični utikač i regulator. Vodiči koji povezuju lampice su aluminijski, umjesto bakreni, i da bi bili jednako vrijedni kao bakreni moraju biti 36 posto deblji, no žice su tanje pa uslijed većeg otpora struje dolazi do većeg zagrijavanja.



Savjeti za kućanstva:


1. Ne pričvršćujte žice oštrim predmetima, čavlima ili klamericom

2. Isključujte lampice iz napajanja ako izlazite iz kuće ili idete spavati

3. Ne prekrivajte lampice tkaninom ili drugim predmetima koji nisu dio lampica

4. Ne palite lampice kraj izvora topline (peći, plin, grijači, svijeće)

5. Nemojte priključivati lampice dok su u svojoj ambalaži

6. Provjerite mogu li se pokvarene žaruljice zamijeniti

7. Ne vješajte ukrase za žice lampica

8. Čuvajte podalje od djece


Kako bismo u radosti svetkovali Božić i vrijeme božićnih blagdana do Nedjelje Krštenja Gospodnjeg proveli u miru, kada obično raskićujemo bor i pospremamo ukrase do iduće liturgijske godine, poštujmo i držimo se ovih upozorenja.


Čestit Božić i Sretna Nova Godina!


15. prosinca 2019.

Spomenik sv. Florijanu u Somboru (Сомбор, Srbija)

Sombor je grad u Bačkoj (Град Сомбор, mađ. Zombor), u Vojvodini (Srbija), te predstavlja administrativno središte Zapadnobačkog okruga. Sombor je nastao prije hunskih provala u Europu i dolaska Ugara u Podunavlje i to na 'otočićima Mostonge'.

Sombor sa okolicom na vojnoj karti iz 1782-85. god.

O podrijetlu imena grada postoji veći broj teorija, a najvjerojatnija je ona po kojoj ime Sombor dolazi od Samobor, 'bor na osami, osamljeni bor'.


Poslije izgona Turaka Sombor je postao dijelom Habsburške Monarhije 1687. godine. Prestankom turske opasnosti, stvorili su se uvjeti za gospodarski oporavak i napredak grada. S vremenom je postao važno prometno čvorište, trgovačko, obrtničko pa djelomično i industrijsko središte. Brojne škole, dolazak željeznice u 19. st. i pretvaranje Sombora u važno željezničko čvorište, stvorilo je temelje za znatno povećanje putničkog, poštanskog i robnog prometa. Stvorilo se radništvo koje je bilo drugačijeg socijalnog položaja i razmišljanja od salašara iz okružja.


Budući da su među radnom snagom: zidarima, krovopokrivačima i tesarima bili većinom bunjevački Hrvati, oni su bili ti koji su organizirali prvu sindikalnu podružnicu. To je bilo 12. lipnja 1904. godine, što je ujedno dodatno pridonijelo nacionalnoj emancipaciji bunjevačkih Hrvata.




U vrijeme krovova od trski i starih dimnjaka, tijekom 18. i 19. stoljeća, česti su bili požari u Somboru. U najvećem od njih, 1826. godine, izgorjele su Gradska bolnica na Apatinskom putu i 82 kuće u njenom okruženju. Zbog toga su Somborci svih vjeroispovijesti izuzetno cijenili Sv. Florijana Mučenika, zaštitnika od požara i patrona dimnjačara i vatrogasaca, o čemu svjedoči i natpis u podnožju spomenika sv. Florijana kojeg su Somborci izgradili:


„Zdravo sveti Florijane
Slavni Kristov Mučeniče
Od požara nas obrani
I gromove ti odstrani“

Prvi spomenik Sv. Florijanu u Somboru podignut je na samom početku ulice nazvane njegovim imenom (današnja Batinska, Батинска) još 1781. godine.



Spomenik je nastao trudom i sredstvima somborskih građana njemačke narodnosti, a 4. svibnja te godine blagoslovio ga je Antun Josić, gvardijan somborskog Franjevačkog samostana i upravitelj župe Sv. Trojstva u Somboru.

Fotografija sa svečanog otkrivanja obnovljenog
spomenika Sv. Florijanu u Somboru 1919. god.

Prema zapisu kroničara franjevačkog manastira u Somboru fra Bone Mihaljevića, tog dana je do spomenika dovedena procesija, uz pucnjavu pištolja, sviranje truba i udaranje bubnjeva, koja se poslije toga vratila do crkve Sv. Trojstva, gdje je služena sveta misa.


Sredstva za održavanje spomenika, koja su prikupili priložnici i dobrotvori, nalazila su se kod Vendelina Bišofa, ovdašnjeg pivara (braksatora). Večernja pobožnost kod ovog spomenika održavana je osam dana neprekidno, tokom ove i mnogih narednih godina. Spomenik Sv. Florijanu bio je načinjen od kamena, a nalazio se na kamenom postolju, okruženom ogradom od kovanog željeza, sa osam oblih kamenih stupova.




Kada su djeca, je li iz nestašluka ili iz nekog drugog razloga, 1919. g. srušila kip, spomenik sv. Florijana je detaljno obnovljen sredstvima grada, o čemu, na postolju spomenika, svjedoče četiri ploče urezane na latinskom, njemačkom, mađarskom i hrvatskom jeziku.


„Despice res viles ut Christi sis citius miles.
Haec statua est erigata Anno Domini MCMXIX.“

„Prezri stvari bezvrijedne da brže postaneš Kristov vojnik.
Ovaj spomenik podignut je godine Gospodnje 1919.“

Sv. Florijan, Sombor

8. prosinca 2019.

Požar dimnjaka

Dimnjaci su okomiti kanali od negorivog materijala koji odvode plinove od ložišta izvan objekta u atmosferu. Prethodnikom dimnjaka možemo smatrati otvor na najvišem djelu čovjekova prebivališta, koji je služio za odvod dima i čađe, zbog čega su prostorije i oprema za loženje i kuhanje bile crne. Zbog toga je glavna prostorija rimskih kuća i dobila ime Atrium, što znači tamna i čađava prostorija.


Otvori u krovu imali su zadatak da omoguće strujanje dima naviše, koje se temelji na razlici u težini toplih plinova i hladnog vanjskog zraka, kao i na razlici tlaka koji je prisutan i vanjskog atmosferskog tlaka, čime se dim i drugi plinoviti produkti gorenja odvode u atmosferu, i na taj način osigurava se kisik u ložištu za što potpunije gorenje.


Budući da je čađa po svojem kemijskom sastavu čisti ugljik, ne treba ni govoriti kakvu su požarnu opasnost predstavljali takvi otvori u krovu na vrhu zabatnog zida, kada je vatra zbog nakupine čađe zahvaćala krov, a onda i cijelu kuću. Također veliku požarnu opasnost predstavljala su i otvorena ložišta unutar te prostorije. Danas se otvoreni kamin u kući odabire jedino u funkciji šarma (kao i atmosfere koju čini), dok je nekad on imao isključivo ulogu kako za grijanje tako i za pripremanje hrane.


Jednostavna rupa u krovu služila je za evakuaciju dimova, dok danas imamo sasvim razrađene sustave koji omogućuju sakupljanje topline, sadržavajući otvore za onemogućavanje vraćanja dimova i druge prednosti, a da i ne govorimo o modernim pećima na kruto, tekuće i plinovito gorivo, ili na električnu energiju.


U starini su kamini u imućnijim kućama imali otvor za stavljanje drva sa stražnje strane (iz druge prostorije) kojeg je zatvarala ploča od lijevanog željeza, od kraja 15. stoljeća ukrašene uglavnom reljefima, npr. grbovi plemića, prizorima iz Biblije, a često i motivom sv. Florijana zaštitnikom od požara i zaštitnikom dimnjačara, dok je sa prednje strane u centralnoj prostoriji bila kamin peć. S jedne strane te metalne ploče štitile su zdanje od vatre, a s druge strane odbijale su toplinu vatre prema naprijed, tj. prema kaminu. Uz to, željezo je čuvalo toplinu, i držalo je dugo kamin toplim, čak i nakon gašenja vatre.

Kamin u Niedaltdorfu, Njemačka

Renesansna kamin peć u gradskoj vijećnici,
(1572.g.) Rapperswil, Švicarska

Sv. Florijan, kamin ploča

U današnje vrijeme takve ukrasne ploče sa reljefima smatraju se antikvitetima te su popularni predmeti kolekcionara, ali ih se ne preporučuje više koristiti u izvornoj funkciji, budući je unutarnja strana reljefa trajno oštećena od vatre.




Obično su bile kvadratnog oblika, ponekad su imale polukružni ili kovrčavi gornji kraj, ali se ne smiju miješati sa starinskim ugradbenim željeznim pećnicama koje su na ploči imale obodni utor za bočne panele.

primjer metalne pećnice od pet ploča

Sv. Florijan, ugradbena metalna pećnica

Također ne smijemo ih miješati sa pločama za grijane ormariće u zidu, gdje su se u posebnoj komori grijala jela ili kvasac za tijesto. Takve lijevane ploče bile su ugrađene u otvor u vatrozidu između otvorenog ognjišta u kuhinji i susjednog dnevnog boravka sa kaminom, radi zračenja topline

Sv. Florijan, ploča grijanog ormarića


 Reljefna strana ploče često je bila nadograđena ormarom sa prorezima, tako da je topli zrak mogao ući u sobu. Te ploče za grijane komore u svojem korištenju bile su ograničene na usko geografsko područje. Proizvodile su se samo u željezarama u istočnoj Belgiji, Loreni, Luksemburgu, Eifelu, Hunsrücku i današnjem Saarlandu.


Slično kao i nekad, u današnje vrijeme, priključak za odvodnju dima od ložišta, odnosno kamina ili peći izvodi se šamotnim ili željeznim cijevima na dimnjak, koji treba biti izgrađen kao samostalni građevinski element sa svojim temeljem; izveden uz zid, a ne kao sastavni dio zida. Materijali od kojih se grade dimnjaci trebaju biti negorivi, nepropusni za plinove, otporni na kemijsko djelovanje plinova, glatkih stijenki, čvrst i dobar toplinski izolator (da plinove zaštiti od gubitka topline). Solidna izvedba dimnjaka jamči da se toplina neće prenijeti na okolni gorivi materijal. Zidovi se uslijed topline mogu lako zagrijati, pri čemu se javljaju unutarnja naprezanja i deformacije koja su vidljiva u obliku većih pukotina po cijeloj površini dimnjaka.


Funkcioniranje dimnjaka temelji se na razlici u specifičnoj težini plinova (plinovi koji nastaju gorenjem na temperaturi od 200° C te su 20% lakši od zraka na temperaturi od 20° C). Lakši plinovi se dižu u vis.


Smetnje u funkcioniranju dimnjaka nastaju zbog:
- nepovoljne razlike u temperaturi - ljeti,
- nepovoljne struje vjetrova,
- loše toplinske izolacije dimnjaka,
- nedostatne visine dimnjaka,
- nedostatnog presjeka dimnjaka,
- nepravilnog održavanja i čišćenja,
- hrapave unutarnje stijenke dimnjaka.


Čađa koja se postepeno taloži na unutarnjim površinama dimnjačkog kanala, može se od iskri ili plamena iz ložišta lako zapaliti. Čađa sagorijeva postepeno, tako da se vatra u dimnjaku postepeno penje naviše, pri čemu se intenzitet izgaranja sve više povećava. Obzirom da čađa predstavlja čisti neizgorjeli ugljik, prilikom sagorijevanja čađe oslobađaju se velike količine topline, tako da temperatura u dimnjaku, pri gorenju čađe, može dostići i do l000° C. Ovako visoka temperatura gorenja čađe djeluje i na zidove dimnjaka.


Pokazatelji da je došlo do požara dimnjaka:

- karakterističan zvuk koji dolazi iz dimnjaka (glasno huktanje)
- jako zagrijani zidovi kojima je obzidan dimovodni kanal
- let iskri iz grla dimnjaka
- karakterističan miris paleži



Pri gorenju čađe u dimnjaku postoji opasnost prijenosa požara iz dimnjaka na konstrukcije ili zapaljivi materijal i opremu kuće, a osobito ako na dimnjaku postoje pukotine kroz koje plamen može zahvatiti zapaljivi materijal. Kod prolaza dimnjaka uz drvenu stijenu ili kod prolaza drvene grede uz dimnjak, unutarnja ploha dimovodnog kanala treba biti udaljena minimalno 20 cm od drva, a prostor zapunjen negorivim materijalom. Također postoji opasnost zapaljenja dijelova konstrukcija, zapaljivog materijala i opreme kuće bez neposrednog širenja požara, već uslijed djelovanja topline kroz zagrijane zidove, usijana vratašca od dimnjaka ili užarene metalne poklopce na otvorima za dimovodne cijevi.


Vatru u dimnjaku teško je ugasiti, jer se ona nalazi na površinama na koje je teško djelovati nekim sredstvom za gašenje. Zato se najčešće primjenjuje metoda ugušivanja, zatvaranjem svih otvora mokrim krpama. Pri tome treba biti strpljiv, jer gašenje na ovaj način iziskuje dulji vremenski period.


Osnovni zadatak pri tome nije gašenje, nego sprečavanje širenja požara na neposrednu okolinu.


Pri tome razlikujemo dva najtipičnija slučaja:

-          Ako je kuća izgrađena od tvrdog materijala, dimnjaci solidno izvedeni, a u blizini otvora dimnjaka se ne nalaze zapaljivi predmeti i ne prijeti opasnost od iskara, nije potrebno provoditi intervenciju u pogledu gašenja požara čađi u dimnjaku. Potrebno je samo kontrolirati gorenje i sačekati da čađa izgori, te prije napuštanja objekta načiniti detaljan pregled konstrukcije i prostorija. Naročito treba pripaziti na mjesta prolaza dimovodnih kanala kraj gorivog materijala (drva), pogotovo na mjestima prolaska kanala kroz krovnu konstrukciju ako je ona izgrađena od drva.

-          Ako je u pitanju kuća s drvenim tavanicama, drvenom krovnom konstrukcijom sa zapaljivim pokrovom, te u slučaju kada iskre neposredno ugrožavaju okolinu, potrebno je poduzeti mjere aktivnog gašenja. Osnovni je zadatak spriječiti širenje požara na neposrednu okolinu. U tu svrhu potrebno je postaviti dežurstvo vatrogasaca koji moraju paziti na let iskara, te u svim katovima, gdje se nalaze otvori u dimnjaku, zatvoriti vratašca i paziti da se u blizini ne zapali gorivi materijal.



Potpuno gašenje je teško postići. Nakon ugušivanja vatre zapaljenu čađu treba čeličnom četkom i kuglom skinuti s unutarnjih površina dimovodnog kanala, te kroz dimovodna vratašca u podrumu, očistiti. Za tu svrhu koristi se komplet dimnjačarskog alata.


Ako je gorenje u dimnjaku tako jako da prijeti opasnost od širenja požara, onda je potrebno započeti gašenje sa ručnim aparatima za gašenje prahom, tako da se prah ubacuje na mjesto najnižeg otvora dimnjaka, usmjerujući mlaz prema gore.


Strogo je zabranjeno upotrebljavati vodu za gašenje dimnjaka jer ne samo da bi izazvala opekotine na koži, nego bi došlo do pucanja i urušavanja dimnjaka (1 litra vode stvori 1700 litara pare).


Kada se ustanovi da nema opasnosti od nastajanja novog požara vatrogasci trebaju sve prostore zahvaćene požarom očistiti, odstraniti nagorjele dijelove, ako je izneseno pokućstvo vratiti ga natrag.


Pošto se vatrogasci uvjere da nema mogućnosti za širenje požara (zidovi i stropovi nisu zagrijani) odlazi se s intervencije, uz obavezno dežurstvo samih ukućana kojima se nalaže da što prije pozovu dimnjačara kako bi se temeljito očistio dimnjak.