Sv. Florijan od voska

Od davnine postoje brojne uporabe pčelinjeg voska i još uvijek vosak se koristi komercijalno za izradu finih svijeća i sastavni je dio voskova za modeliranje.

Vosak se koristi od najranijih vremena. U starom Egiptu upotrebljavao se za lijepljenje, za površinsku zaštitu obojenih slojeva i skulptura, za gradnju brodova. Grci i Rimljani također ga koriste kao vodootporni materijal. Kod starijih civilizacija, u likovnoj umjetnosti, najpoznatija upotreba je kao vezivo za boje enkaustike i različite slikarsko-kiparske tehnike.

Vosak se koristi kao materijal za modeliranje i lijevanje u kalupima, za zaštitu i poliranje, kao sastojak slikarskih medijuma, komponenta voštano-smolnih masa za dubliranje u konzervaciji te u impregnaciji krhkih materijala.

Pčelinji vosak pravo je malo čudo. Medonosne pčele (Apis mellifera) hrane se velikim količinama nektara i peludi te iz tih sastojaka, među ostalim, proizvode vosak – supstancu s vrlo visokim sadržajem energije. One energetski komprimiraju svoju hranu i kroz žlijezde na trbuhu izlučuju voštane pločice veličine oko 1 mm koje zatim upotrebljavaju za gradnju saća. Te voštane pločice prozirne su poput gorskog kristala i lake poput pera (0,0008 g), a 125 000 voštanih pločica daje 100 grama pčelinjeg voska.

Svježe izgrađena prirodna saća gotovo je sasvim bijela. Poznatu žutu boju pčelinji vosak poprima kasnije zbog pčelinje uporabe saća. Boja voska potječe od flavonoida iz propolisa i karotinoida iz peludi. Pčelinji vosak sastoji se od više od 300 različitih sastojaka.

Saće su remek djelo lagane konstrukcije. One su rezultat međudjelovanja briljantne gradivne tvari i topline – pčelinjih proizvoda stvorenih uz potrošnju goleme količine energije. Za leglo srednje veličine sa 100 000 stanica izgrađeno od oko 1,2 kg voska pčelama je potrebna energija sadržana u 7,5 kg meda.

Saće zauzimaju najveći mogući prostor uz minimalnu uporabu građevnog materijala. Pčele stvaraju cilindrične stanice od voštanih pločica prekrivenih slinom i zatim zagrijavaju vosak s pomoću topline stvorene mišićima na ambijentalnu temperaturu u košnici između 33-36°. Vosak tako postaje plastičan i poprima oblik šesterokuta čija debljina stjenki iznosi samo 0,07 mm. Toplina aktivira enzime u slini koji putem kemijske reakcije vosku daju čvrstoću.

Valja napomenuti i da su sve stanice saća u jednoj koloniji približno jednake veličine. Individualna odstupanja u veličini javljaju se samo od jedne kolonije do druge. Na taj se način očituje individualna osobnost pčelinjih kolonija.

Pčelinji vosak simbol je topline i strukture koju stvaraju živa bića. On je energetski vrlo komprimirana gradivna tvar iz koje te sitne životinje s pomoću topline ne samo grade svoje vrlo pravilne saće: stanice koje pružaju prostor i zaštitni omotač za razvoj novog života (stanice legla) i za stvaranje zaliha (saće s medom, nego i nama pružaju ugodu i zadovoljstvo u vlastitom domu. Zapaljena svijeća od pčelinjeg voska otkriva mnogo o posebnim svojstvima tog proizvoda. Ona je izvor tople svjetlosti i ispunjava prostoriju ugodnim mirisom koji stvara osjećaj sigurnosti.

Iako su danas najčešće u upotrebi parafinske svijeće, svijeće od pčelinjeg voska imaju ne samo da isijava posebnu svijetlost, nego imaju i dugotrajnu gorivost. Pri izgaranju sagorijevaju vrlo čisto, bez imalo dima i čađe. One gore svjetlije i jače od parafinskih, odnosno više i čišće od bilo koje druge vrste svijeća i time imaju bolju vrijednost u usporedbi s ostalim svijećama što ih čini puno vrjednijima.

Pčelinji vosak je obnovljivi materijal bez aditiva i dodataka i ima netoksična svojstva. A jednom kada svijeća izgori može se i kompostirati. Svijeće od pčelinjeg voska ne zagađuju okoliš niti kada gore niti kada ih se baci.

Pčelinjem vosku nisu potrebne nikakve dodatne arome ili eterična ulja kako bi lijepo mirisao. Vosak ima svoju prirodnu aromu meda i cvjetnog nektara. Ta aroma ispunjava dom laganim mirisom, uz koji svaki dom može doista mirisati poput procvale livade.

Budući su pčele u pogledu svoje topline, društvene strukture i komunikacije vrlo bliske organiziranim strukturama Rimske legije, kojima je pripadao i zaštitnik vatrogasaca sv. Florijan, o čemu smo već pisali, ne treba posebno naglašavati njegovu simboliku u plamenu svijeće. Bilo da se radi o svijeći od pčelinjeg voska ili od parafinskog, simbolika uskrslog plamena svijeće uvijek je ista. Stoga, kada u nekom svetištu palimo svijeću to je prilika da se barem nakratko sjetimo svih vatrogasaca i njihovog poziva, te kratko pomolimo za njih kako bi im Bog po vjernom i moćnom zagovoru sv. Florijana podario snage da ustraju u nesebičnom zalaganju za boljitak društva.

„zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj“ (Sv. Florijan)

 

 

Kip sv. Florijana u 'Muzeju za umjetnost i obrt' u Zagrebu

Nukleus zbirke 'Kiparstvo' Muzeja za umjetnost i obrt, Trg Republike Hrvatske 10 u Zagrebu, čini sakralno kiparstvo nastalo u periodu od petnaestog do dvadesetog stoljeća koje predstavlja najveći i najznačajniji fond te vrste u Hrvatskoj. Uz prvo otkupljeni fond kipova i oltara iz kasnogotičkog razdoblja, osobito su vrijedni oni artefakti nastali u baroknom razdoblju u kontinentalnoj Hrvatskoj. Rezbareni su u drvu, polikromirani i pozlaćeni. Svojim morfološko stilsko tipološkim karakteristikama u najvećem broju pripadaju srednjoeuropskom kiparskom krugu ponajviše istočnoalpskoj regiji iz koje su se u najvećoj mjeri slijevali utjecaji prema kontinentalnom dijelu Hrvatske. Kvalitetom izvedbe, tipološkom raznolikošću i rasponom ikonografske tematike, zbirka daje presjek cjelokupnog razvoja baroknog kiparstva kontinentalne Hrvatske.

Naziv zbirke

Kiparstvo

Inventarna oznaka

MUO-013819

Naslov predmeta

Sveti Florijan

Književni naziv

kip

Država nastanka

Mjesto nastanka nepoznato

Materijal izrade

Drvo • boja

Tehnika izrade

rezbarenje • bojenje (premazivanjem ili prodorom bojila)

Stoljeće nastanka

kraj 18. st. početak 19. st.

Dimenzije (v1xš1xd1)

170 × 55 × 45 cm

Opis predmeta

Vitki lik svetog Florijana stoji na niskom podnožju, frontalno, u kontrapostu, s glavom okrenutom prema desnom ramenu i licem u profilu. Desna, spuštena ruka sipala je vodu iz kabla na krov kućice koja stoji do svečeve noge, s plamenom na krovu. Lijeva je ruka držala zastavu. Odjeven je kao rimski vojnik - u oklop, kratki haljetak s cingulumom i visoke čizme.. Plašt prelazi preko grudi, a otraga pada niz leđa sve do podnožja i služi ujedno za pojačanje statičnosti kipa. Na glavi je šljem s perjanicama. Lice je pravilno; ravna nosa i duguljastih očiju, s brkovima i kratkom bradicom.

 

Izvor: repozitorij.muo.hr

Sveti Florijan u Ilustriranoj svjetskoj enciklopediji 'Sveci' autorice Tesse Paul

Ilustrirana svjetska enciklopedija, autorice Tesse Paul u suradnji sa savjetnikom velečasnim Ronaldom Creighton-Jobe, izašla je u originalu pod naslovom 'Saints' 2009.g. u izdavačkoj kući Anness Publishing Ltd, dok je u Hrvatskoj prevedena i objavljena u Rijeci 2010.g. od strane nakladnika LEO-COMMERCE d.o.o. pod naslovom 'Sveci'. Hrvatsko izdanje uredio je g. Leonardo Marušić, prijevod izvršila gđa Rajna Maršanić-Jovanović, dok je recenzent bio prof. dr. sc. Milan Špehar.

Ovaj ilustrirani enciklopedijski priručnik „istražuje religijsku i socijalnu povijest kršćanskih svetaca od Svete obitelji i apostola preko srednjeg vijeka do današnjih dana. Obuhvaća životopise svetaca, s povijesnim informacijama o vremenu u kojem su živjeli, koja su sveta djela izvodili, njihove spomen-dane i zaštitništvo.

Posebne tematske stranice istražuju sve aspekte svetosti, od mučeništva, hodočašća i djece-svetaca do čudesa, neuništivosti tijela i relikvija. Sadrži iscrpne popise spomen-dana svetaca zaštitnika.

S više od 500 izuzetnih fotografija, uključujući umjetničke slike, kipove i artefakte.“

Budući da se na ovoj stranici bavimo proučavanjem sv. Florijana, pogledajmo što se u enciklopediji donosi za sv. Florijana na 243. stranici.

„Obraćeni rimski časnik, Florijan se pridružio progonjenim kršćanima i bio je mučen, a zatim utopljen u rijeci Enns. Njegov tijelo se sačuvalo i njegove relikvije pohranjene su u njegovu svetištu u opatiji Sv. Florijana u Linzu.“

- Odmah upada u oči lektorska pogreška „Njegov tijelo“, kao i u kazalu na 253. stranici gdje umjesto imena na hrvatskom jeziku „Florijan“ stoji na engleskom „Florian“. U knjizi nije naveden lektor.

- Na mjestu ukopa sv. Florijana sagrađena je opatija (prvotno je pripadala benediktincima, dok je kasnije prešla u ruke augustinaca) u mjestu Sankt Florian, a ne u Linzu. Gradić Sankt Florian sa oko 6000 stanovnika udaljen je 15-tak km od Linza, u kojemu se ne čuva tijelo jer nije sačuvano. Stoga je navod u Enciklopediji pogrešan, iako se na naslovnici knjige navodi kako je ovo „pouzdan priručnik o životima i djelima više od 500 svetaca“. U mjestu Enns koji je 10 km udaljen od Sankt Floriana gdje je opatija, nalazi se crkva sv. Lovre u kojoj su pohranjene kosti 40 drugova mučenika. Njihove relikvije čuvaju se ispod glavnog oltara u kamenom koritu, kojima je kardinal Karol Wojtyla, kasniji papa Ivan Pavao II. prilikom posvećenja oltarnog bloka pridružio relikviju sv. Florijana iz Krakowa, kako bi sv. Florijan bio napokon sa svojim vojnicima.

Na 91. stranici navedeni su 'Sveci zaštitnici zanimanja' pri čemu se za vatrogasnu službu navode: Agata, Lovro i Katarina Sijenska („Sienska“). Nema spomena za sv. Florijana i Sv. Barbaru. Sv. Lovro i sv. Agata bili su mučeni na vatri, pa su se oni do pojave vatrogasne službe smatrali kao zaštitnici od vatre u nekim krajevima, što je kasnije postao sv. Florijan, i sv. Barbara za Italiju i Francusku.

 

Na 136. stranici navedeni su 'Sveci zaštitnici naroda' i za Austriju stoji Leopold II, Rupert. Iako je sv. Florijan prvi po imenu poznati mučenik današnje Austrije, nije njezin zaštitnik i zato ga s pravom nema, ali nije to svakako ni Leopold II., nego Sveti Leopold III., sin Leopolda II. Sveti Leopold III. zaštitnik je Austrije, grada Beča i zajedno sa sv. Florijanom zaštitnik savezne države Gornje Austrije.

 

Nećemo dalje komentirati jer onda izlazimo iz teme. Prava je šteta što nema niti jedne sličice sv. Florijana, pa makar uz sv. Sebastijana ili sv. Ivana Nepomuka, kako ga se često prikazuje na tzv. kužnim pilovima (sveci zaštitnici od kuge, poplava i požara). Budući autorica dolazi iz engleskog govornog područja, u najmanju ruku je čudno što sv. Florijan nije naveden kao zaštitnik vatrogasne službe jer upravo američke i kanadske vatrogasne postrojbe u svojemu amblemu imaju križ sv. Florijana, a datum njegove smrti 4. svibnja uzima se kao međunarodni dan vatrogasaca.

Sv. Florijan na prigodnoj poštanskoj marki Vatrogasne olimpijade u Varaždinu 2005.g.

Međunarodno natjecanje vatrogasaca organizira se svake četvrte godine pod okriljem CTIF-a (Međunarodni tehnički odbor za preventivnu zaštitu i gašenje požara). Ova su natjecanja započela 1961.g., a popularno se zovu i 'Vatrogasna olimpijada'. Grad Varaždin je od 17. do 24. srpnja 2005.g. bio domaćin spomenute olimpijade s gotovo 4000 sudionika iz 30-ak zemalja.

Autor prigodne marke je Danijel Popović, a tiskana je u arcima od 8 maraka plus 2 privjeska gdje jedan privjesak prikazuje svečanu vatrogasnu kacigu iz 19. stoljeća, a drugi gašenje požara kanaderom.

Marka je tiskana u offset tiskari 'Zrinski' Čakovec, veličina marke 29,8 x 35,5 mm, papir običan, zupčanje češljasto 14. Nominala marke je 2,30 kn, višebojna je, na slici je prikazana panorama Varaždina i kip sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca. Marka je tiskana u nakladi od 200.000 primjeraka. Uz poštansku marku izdana je i FDC br. 15/ 05 u količini od 1.400 primjeraka te prigodni žig br. 328.

Treba naglasiti kako je ovo jedinstveno poštansko izdanje Republike Hrvatske u obliku 8 + 2 marke. Uz poštansku marku i FDC, Hrvatska pošta izdala je prigodnu dopisnicu za unutarnji poštanski promet - bez nominale, a koja je vrijedila 1,80 kuna. Na dopisnici je inačica poštanske marke Republike Hrvatske br. 555 uz sliku Varaždina, kipa sv. Florijana i logotipa natjecanja. Dopisnica je višebojna, tiskana u offset tiskari 'Narodne novine' u Zagrebu, a veličina je 150 x 105 mm, naklada 20.000 te nosi redni broj 34.

Uoči Vatrogasne olimpijade 19. lipnja 2004.g., uz 140 godina postojanja DVD Varaždin, 'Varaždinski klub kolekcionara' izdao je prigodnu omotnicu br. 115/ 2004. u 1.000 primjeraka s prigodnim žigom. Autor omotnice i žiga je Krunoslav Čolo. Za samo vatrogasno natjecanje 'Varaždinski klub kolekcionara' izdao je omotnicu br. 138/ 2005. i prigodni žig s datumom 17. srpnja 2005., a tiskana je u nakladi od 1.600 primjeraka.

'Varaždinski klub kolekcionara' izdao je i razglednicu grada Varaždina sa simbolima vatrogastva - crkva sv. Florijana i kip sv. Florijana, u nakladi 'Vall 042' i panoramu grada Varaždina, u nakladi 'TIVA Varaždin'.

Nekadašnja drvena kapela sv. Florijana u Varaždinu (1669. - 1733.)

Prva drvena kapela sv. Florijana u Varaždinu bila je izgrađena sa sjeverne strane opkopa srednjovjekovne utvrde Starog grada, na mjestu današnje crkve posvećene vatrogasnom zaštitniku. Budući da su u drugoj polovici šesnaestog stoljeća izgrađeni novi gradski bedemi te se uz njih formirala ophodna cesta, tijekom sedamnaestog stoljeća došlo je do proširenja gradskog predgrađa i povećanja broja stanovništva uz samu cestu. Uz istu ophodnu cestu, via fossata ambiens, utemeljena je i izgrađena nakon razornog požara 1665. godine drvena kapela na čijem je mjestu kasnije izgrađena i današnja zidana crkva.

Varaždin u 17. stoljeću

Kapela je, kao što je prijepisom dokumenta iz 1669. godine u izvještaju vizitacije iz 1808. godine navedeno, bila podignuta 1669. godine, odnosno četiri godine poslije spomenutog požara. Ova drvena kapela sv. Florijana bila je posvećena već 15. veljače 1671. godine te se od početka navodi kao filijala župe sv. Nikole Biskupa u Varaždinu. Izvještaj vizitatora Kristofora Kupinića navodi kako je kapela tada od opreme posjedovala tek kalež s pliticom i albu s humeralom te kako je već tada imala oslikani tabulat. Izgrađena je u predjelu grada spomenutom kao 'Dianički konecz', dok se u kasnijim izvještajima mjesto navodi samo kao 'gradsko grabište' (fossa) dakle mjesto u neposrednoj blizini gradskih zidina. Bila je drvena s oslikanim tabulatom u svetištu i lađi crkve. Već godinu dana nakon posvećenja, kapela je bila opremljena s dostatnom crkvenom opremom. Isprva se u kapeli sv. Florijana nije nalazio prikaz njezinog sveca zaštitnika, već tek dvije polikromirane i pozlaćene skulpture sv. Lucije i Blažene Djevice Marije, te pet slika na platnu. Posljednji puta kapela se navodi kao posve drvena 1675. godine. U izvještaju iz 1678. godine navodi se kako je kapela već imala zidane temelje, u blizini groblje, podignut drveni toranj s posvećenim zvonom kao i oltar u svetištu posvećen vatrogasnom zaštitniku, s crno obojenom i pozlaćenom skulpturom i njegovom slikom u središtu oltara. U predvorju (portico) crkve nalazila su se dva oltara; oltar sv. Lucije s oslikanom i pozlaćenom skulpturom sv. Lucije te oltar sv. Apolonije s njezinom slikom u središtu. Deset godina kasnije, 1688. godine, kapela je opisana kao u temelju zidana dok je ostatak izgrađen od hrastovine, s oslikanim tabulatom te dobrim krovom prekrivenim hrastovim daščicama. Glavni oltar bio je upotpunjen s dvije pozlaćene skulpture sv. Josipa i sv. Joakima postavljene bočno od središnje skulpture sv. Florijana, dok se u gornjem središnjem dijelu oltara nalazila pozlaćena skulptura Blažene Djevice Marije te dvije pozlaćene skulpture anđela. Oltari u predvorju također su bili dodatno obogaćeni. Na oltar sv. Lucije, bočno od središnje skulpture svete Lucije bile su postavljene slike (imago…in Tabula picta) sv. Katarine i sv. Barbare što je kao tipologija oltara (sa skulpturom u sredini i bočnim slikama) neuobičajeno. Na oltar sv. Apolonije, bočno od slike sv. Apolonije bile su smještene marmorizirane skulpture (nalik bijelom mramoru) sv. Ivana Evanđelista i sv. Marije Magdalene te u gornjem dijelu oltara pozlaćena skulptura Blažene Djevice Marije. Bilješka vizitatora kako su skulpture bile marmorizirane također je zanimljiva budući da iz tog razdoblja nije sačuvan takav tip skulptura. Osim toga, izvještaj vizitacije navodi kako se u unutrašnjosti za razliku od prvih pet, tada nalazilo već petnaest slika na platnu.

Varaždin, Stari grad, 1870-1900

Stara drvena kapela srušena je 1733. godine, na čijem je mjestu izgrađena zidana crkva. Zbog novih urbanističkih zakonitosti i rješenja, nova crkva vatrogasnog zaštitnika dobila je i novu orijentaciju – ulaz je smješten na istoku, dok je svetište okrenuto na zapadnu stranu. Radovi na novoj crkvi dovršeni su 1752. godine, dok je kripta sagrađena 1773. godine. Novu kriptu sagradio je majstor Jakov Erber. Nažalost, povijesni izvori ne spominju do kada je stara kripta bila rabljena, ni kada je zazidana.

Crkva sv. Florijan 1921.g.

Prva zaštitna arheološka istraživanja provedena su tijekom građevinskih radova na iskopu za drenažu uz sjevernu i zapadnu stranu kapele 2001. godine. Istraživanjima je potvrđen izvorni vanjski hodni sloj oko kapele. Arheološki nadzor proveden je prilikom građevinskog zahvata na prostoru sakristije 2005. godine. Nađena je manja količina atipične keramike koja je datirana u 18. i 19. st., te manja količina ljudskih kostiju. Arheološkim radovima istražena je unutrašnjost kapele sv. Florijana, tj. prostor lađe i svetišta. U istočnom dijelu lađe današnje kapele nađeni su temelji prve drvene kapele. Temelji su sačuvani do zapadne linije masivne, kamene ploče koja se nalazi u sredini lađe (ulaz u kriptu). Stara kripta na tom je mjestu zidom odijeljena od one mlađe, Eberove kripte.

Nacrt za izgradnju kripte, Jakob Erber, 1775. g.

Unutrašnja širina stare kapele iznosila je 640 cm (širina zidova 60 cm). Sačuvana dužina kapele do tjemena apside jest 895 cm. Udaljenost temelja stare kapele od  zida postojeće kapele jest 100 cm, dok je zid postojeće kapele postavljen usporedno s zidom stare kapele. Kapela je na istočnom kraju bila zaključena poligonalnom apsidom. Sačuvan je i temelj oltara (190x100 cm). Svi istraženi temelji građeni su od krupnijega lomljenog kamena s obilnom uporabom žućkasto-bjelkastog veziva. Gotovo cijelom širinom lađe rasprostire se jednostavna, svođena kripta. Međutim, nije moguće zaključiti koja je bila njena puna dužina, kao ni kako se ulazilo u nju. Kripta je bila podijeljena na dva jednaka dijela – sjeverni i južni (širina pojedine volte 200 cm), koji su međusobno odijeljeni kamenim zidom. Dva dijela kripte na zapadnom dijelu spaja mala, poprečna volta trapezoidna oblika. Temelji kripte također su izgrađeni od nepravilna, žućkasta lomljenca. Kripta je na istočnom dijelu zaključena ravnim zidom, također građenim od lomljenog kamena.

arheološka iskapanja u crkvi sv. Florijana

Prostor lađe najlakše je podijeliti upravo granicama dviju navedenih kripti. One su odijeljene kamenim zidom postavljenim u smjeru sjever-jug, od zida do zida nove kapele. Erberova kripta zauzima cijeli prostor spomenutog dijela lađe te veći dio svetišta. Kripta je u podijeljena u devet polja (šest u lađi i tri u svetištu). Sve konhe (grč. svod u obliku školjke; polukupola) građene su od opeke. Glavni ulaz u kriptu nalazio se na sjevernom zidu kapele. Taj je ulaz apostrofiran malim, kamenim raspelom. Kako se ulaz nalazi ispod današnjega hodnog sloja, te kako su oko crkve već izvedeni svi potrebni građevinski radovi, nije postojala mogućnost da se u kriptu uđe kroz ta vrata. U tu se kriptu ušlo kroz sekundaran ulaz, tj. kroz prolaz koji se nalazi ispod kamene ploče smještene u sredini lađe. Prostor kripte podijeljen je u nekoliko dijelova dvama hodnicima. Prvi, kraći hodnik (hodnik A) proteže se u smjeru sjever- -jug (tj. od izvornog ulaza na sjevernom zidu kapele prema jugu). Drugi hodnik (hodnik B) proteže se od razdjelnog zida sa starom kriptom na istoku do glavnog oltara na zapadu. U prostoru ispod svetišta hodnik 'B' rastvara se u pravilnu pravokutnu prostoriju. Cijeli je prostor kripte nadsvođen, dok je podnica izrađena od utabane zemlje. Sve grobnice u kripti smještene su u duboke, lučno svođene niše. Sve su niše podjednakih dimenzija (200-220x55x80 cm). Postavljene su na tri razine i u većoj mjeri prate linije temelja nove crkve sv. Florijana, ali i linije svodnog sustava. Na svim su grobnicama jasno vidljivi tragovi natpisa izvedeni plavom bojom. Netaknuto je zatečeno svega 12 grobnica.

Erberova kripta

Hodnik 'A' je na sjevernoj strani zaključen već spomenutim vratima. Vrata (158x113 cm) imaju klesan kameni okvir. Uz prag su sačuvane tri visoke stube, smještene unutar temelja sjevernog zida crkve, s blagim otklonom prema zapadu. Može se pretpostaviti da je vrijeme kada su vrata zazidana ujedno i vrijeme kada kripta prestaje biti u funkciji. S istočne strane kripta je određena kamenim zidom kojim su odijeljene stara i nova kripta. Na tom zidu nema niša s grobnicama zbog male širine hodnika (185 cm). Sa zapadne strane hodnika 'A' prostor je iskorišten u trima razinama, s time da se na svakoj nalaze po tri niše. Iznimka je srednji red, gdje je iskorištena puna visina svoda, tako da se na vrhu nalazi još jedna plitka, mala niša. U južnom produžetku hodnika 'A', u dijelu koji se nalazi južno od hodnika 'B', bilo je smješteno sedam (osam?) grobnica. I taj je prostor uvelike bio određen lučnim svodom tog dijela kripte. Istočni je dio bio podijeljen u (barem) tri niše, od čega je ostala sačuvana samo jedna. Na južnom, začelnom zidu srednje (uništene) niše vrlo se jasno mogu vidjeti tragovi starog oslika, tj. natpisa. Iako natpis nije čitljiv, jasno je da se iza tog zida nalazi još jedan red niša. Te bi grobnice tlocrtno zauzele prostor do južnog temelja crkve. Stoga su to kronološki najstariji sačuvani ukopi u novoj kripti. Zapadni dio tog prostora ostao je u cijelosti sačuvan, odnosno sve su četiri niše ostale konstruktivno netaknute. I na njihovim su začelnim zidovima također vidljivi tragovi starog oslika (bojanih oznaka grobnih vanjskih ploča), stoga se može zaključiti da se i iza tih niša nalazi red niša koje su vremenski sukladne spomenutim nišama u istočnom dijelu tog prostora.

Varaždin u prošlosti

Na istočnom zidu tog prostora također su utvrđeni zanimljivi nalazi. Već spomenut ulaz u kriptu (ulaz iz lađe) zauzeo je prostor dviju starijih niša. Od njih je ostao sačuvan samo dio pregradnog svoda, te dio oslika na vanjskoj ploči pojedine niše. Južno od njih nalazi se još jedna od dvanaest zatvorenih grobnica. Hodnik 'B' s južne strane nema ni jednu nišu. Sa sjeverne je pak strane uzidana niša koja se svojim rješenjem razlikuje od svih ostalih. Ta je niša položena po dužini paralelno s hodnikom te je u cijelosti iskoristila prostor sve do vrha luka. Ispod nje smještena je samo jedna, znatno niža niša. Iza te gornje niše vidljiv je dio južnog zida najviše niše iz hodnika 'A'. Nadalje, dolazi do znatnog skošenja u prostornoj organizaciji sjevernije niše prema istoku. Na kraju hodnika 'B' nalazi se pravokutna prostorija. Istočni zid te prostorije nalazi se neposredno ispod istočne linije stube glavnog oltara. Sa svih četiriju strana određena je nišama postavljenima u tri, odnosno četiri razine. Sve niše smještene su tako da maksimalno prate rješenja svodnog sustava. Prostorija se gotovo u cijelosti poklapa s prostorom svetišta ispred glavnog oltara. U toj prostoriji nađeno je pet intaktnih grobnica. U iskopu u unutrašnjosti crkve sv. Florijana nađeno je malo pokretnog arheološkog materijala. Nađena keramika pripada grupi uobičajene novovjekovne kućne keramike. Posebno treba izdvojiti mali ulomak majolike beretine (maiolica berettina odnosno bigia ili azzurrini). Nađena je i veća količina jako korodiranih, kovanih čavala. Jedina je iznimka metalni privjesak – križić jednakih stranica sa sačuvanim jednostavnom karičicom. Očekivano, u kripti je nađen samo jedan keramički predmet (jednostavan vrč s drškom). Kako je na njegovu dnu nađena veća količina organske tvari tamno plave boje, može se pretpostaviti da su to ostaci plave boje kojom su se označavale netom zatvorene grobnice. U kripti su pronađena i dva metalna predmeta. Jedan je nalaz iskrivljena tanka metalna pločica s ugrebanim natpisom u nekoliko redova. Drugi je predmet metalna ploča s rubovima oblikovanima u vidu kartuše. U gornjem dijelu ploče naslikani su svetački likovi. U donjem dijelu ploče goticom je ispisan natpis u nekoliko redova. Svi pronađeni predmeti nalaze se u 'Odjelu za restauriranje arheoloških nalaza' Hrvatskog restauratorskog zavoda gdje se, u skladu s mogućnostima, obrađuju na odgovarajući način.

današnja crkva sv. Florijana

Crkva sv. Florijana za Varaždin predstavlja neprocjenjivu vrijednost jer ne samo što u današnje vrijeme, predstavlja jedan od najljepših varaždinskih sakralnih objekata, radi skladnih proporcija i kvalitetna inventara koji obogaćuje interijer, nego pokazuje jednu istinsku čežnju starih varaždinaca prema Bogu i njegovom neumornom borcu protiv požara sv. Florijanu, da im pomogne u borbi protiv katastrofalnih požara. O tome nam svjedoči i velika ljubav građana grada Varaždina kroz brigu za svoju zavjetnu crkvu. Iako je crkva stradala u velikom požaru 1776., već sljedeće godine bila je obnovljena, čime su građani na poseban način htjeli zahvaliti svojem vatrogasnom zaštitniku za zagovor i zaštitu. To nam zorno predočava i slika naslikana njemu na čast povodom tog strašnog požara iz 1776.g., koji uz požar iz 1665.g. spada među dva najrazornija požara u povijesti tog baroknog grada.

sv. Florijan na slici sa prikazom
požara u Varaždinu 1776.g.

Izvor:

Tajana Pleše, u: Hrvatski arheološki godišnjak, Varaždinska županija, 4/2007., str. 165-167.

Tihana Kušter, Diplomski rad: OD BOLESTI I VATRE. Zavjetne crkve Slobodnog kraljevskog grada Varaždina, Zagreb, 2017.

Od legende o vukovima do izgradnje Crkve sv. Florijana u Varaždinu, poslije razornog požara 1665.g.

Destruktivni požar nakon kojeg su se građani zavjetovali kako će u čast zaštitniku od požara sv. Florijanu sagraditi crkvu zadesio je Varaždin 1665. godine. Notar Andrija pl. Hus zabilježio je 27. ožujka 1665. u Protokolu varaždinskog magistrata «zapis o nikad sličnom zabilježenom požaru» koji je zadesio grad na sam Uskrsni ponedjeljak iste godine.

Uršula, supruga Grgura Horvatića, stanovnica Brodovskog konca, predgrađa izvan zidina grada, na sam je Uskrs na blagoslov zajedno s mesom potajno u crkvu unijela i vučju kost. Idućeg dana, Uršula je poslala svoju služavku zajedno sa stokom na ispašu. Zapalila je blagoslovljenu vučju kost te počela njome dimiti oko kuće. Uršula je vjerovala kako će paljenjem blagoslovljene vučje kosti odagnati vukove koji su proždirali njezinu stoku. Pod utjecajem jačeg proljetnog vjetra, zadimljena kost se rasplamsala te se proširila na kuću sa slamnatim krovom Grgura i Uršule Horvatić i izazvala, kao što notar navodi, Božju kaznu za opisano praznovjerje.

Ubrzo se iz posjeda Grgura i Uršule Horvatić počela rasplamsavati jaka vatra, upravo u vrijeme jutarnje mise oko sedam sati kad je župnik u župnoj crkvi zajedno s građanima slavio misu. Vatra je u idućim satima zahvatila cijelu unutrašnjost grada zajedno sa sjevernim predgrađem ispred gornjih vrata te istočnim dijelom sve do maltarnice utvrde. Proširila se i na južno predgrađe te je spaljena cijela Kraljevska ulica, tzv. Dugi konec kao i cijelo područje Vidovskog konca sve do Biškupca. Uz sve crkve u unutrašnjosti grada, izgorjele su gotovo sve kuće, a pošteđenima je ostala samo nova staja zapovjednika utvrde i osam kuća između maltarnice i utvrde. Požar prisutan i pred gornjim i pred donjim vratima grada konačno je dosegnuo vrhunac pred kućama Biškupca.

Posljedice vatre bile su ogromne. U požaru je osiromašio ogroman broj građana koji su da bi preživjeli bili prisiljeni od kuće do kuće prosjačiti za kruh. Poginula je jedna žena i nekoliko djece, a izgorjela je i sva stoka, što je u idućim mjesecima bilo i glavnim uzrokom gladi u gradu. Mnogi su danima nakon požara umirali od udisanog dima. Također, uginula je i većina stoke te je ubrzo uz gubitak dotadašnjih staništa među stanovništvom nastupila i glad unatoč tome što je grofica Sofija, udovica bana Nikole Zrinskog, iz Čakovca kao pomoć poslala više kola napunjenih žitom. Upravo nakon toga požara Varaždin je dobio prvi krov pokriven kamenim pločama, što je značajno za daljnji razvitak grada jer je tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća grad bio zbog izrazito zapaljive građe kojom je bio izgrađen, kao i zbog nepostojanja organiziranog sustava obrane te neprovedenih mjera protupožarne zaštite doslovno prepušten sreći ili nesreći.

Notar naposljetku navodi kako je također i on, njegova žena pl. Barbara Žitomerski i cijela njegova obitelj, otrovavši se dimom, samo Božjom milošću i providnošću uspjeli izbjeći smrt. Krivce za požar, kažnjavalo se u Varaždinu na različite načine još od kraja šesnaestog stoljeća. Stoga ne čudi činjenica kako su Grgur Horvatić i supruga Uršula s obzirom da ih se očito i dodatno teretilo za nerazumno praznovjerje bili kažnjeni određenom kaznom. Iako iz zapisnika ne možemo saznati potpunu težinu kazne, iz kupoprodajnih ugovora između grada i trećih osoba saznajemo kako je u narednih nekoliko mjeseci nakon požara, grad prodao čak dvije prodajne stavke koje je prethodno kao kaznu uzeo od Grgura Horvatića i supruge Uršule. Naime, zapisnik bilježi kako je Poglavarstvo Grguru Jezerku Horvatiću za kaznu oduzelo najmanje jedno građansko zemljište u Brodovskom koncu, kasnije prodano za 22 ugarske forinte i dva rala oranice koja su također kasnije prodana za 29 ugarskih forinti. Nakon požara počinju se prodavati i opustošena zemljišta na kojima su bile izgorjele brojne kuće. Svi zabilježeni ugovori u kojima se navodi kako je opustošena zemlja rezultat velikog požara na Uskrsni ponedjeljak govore o zemlji koja se nalazila u Vidovskom koncu, u južnom dijelu grada koji će se tek nakon požara početi intenzivnije naseljavati.

Iako je ovaj, jedan u nizu katastrofalnih požara koji su zadesili Varaždin, nanio strašnu štetu i mnoge varaždinske pogorelce osiromašio toliko da su bili prisiljeni na prošnju, varaždinski građani prikupili su novac kojim je podignuta Florijanska crkva sa sjeverne strane Staroga grada četiri godine nakon strašnog požara, koja je prema zapisu bila duga 20,85 metara, a široka 9,48.

Zavjetnu drvenu crkvu svetog Florijana izgradili su upravo na mjestu na kojem je zaustavljen katastrofalni požar, nakon što je potpuno uništio tadašnja sjeverna predgrađa Varaždina, ali i veliki dio unutarnjeg grada. Varaždinci su se tada, zavjetovali da će svake godine o Uskrsnom ponedjeljku prolaziti gradom u procesiji da od Boga zamole milost i poštedu od požara.

Stara drvena crkva srušena je 1733. godine te je sagrađena nova, zidana i nadsvođena, koja je imala drveni toranj. Sedamdesetih godina 18. stoljeća crkva se intenzivno obnavlja pa 1773. dobiva kriptu koju radi graditelj Jakov Erber, a 1775. i novu sakristiju. Godine 1777. gradi se novo pročelje s tornjem te crkva dobiva svoj današnji izgled. Konveksno pročelje bogato je razvedeno vijencima, pilastrima i skulpturalnom plastikom te predstavlja jedno od najznačajnijih djela barokne crkvene arhitekture u Hrvatskoj. Autor obnove je domaći graditelj Ivan Adam Poch.

crkva sv. Florijana

Crkva je kasnijih godina bogato i lijepo opremljena, a među vrijednim radovima su i oni varaždinskih majstora – slikara i stolara. Ispod današnjih historicističkih oslika, naziru se barokne zidne slike s figuralnim prikazima. Kvalitetan barokni inventar sastoji se od glavnog oltara sv. Florijana (1740.), bočnih oltara sv. Lucije i sv. Apolonije (1740. i 1748) te provjedaonice (1743.) koju je polikromirao varaždinski slika Blaž Gruber.

sv. Florijan, glavni oltar

Ova zavjetna crkva posvećena mučeniku svetom Florijanu, zaštitniku vatrogasaca, već je stoljećima i crkva Dobrovoljnog vatrogasnog društva Varaždin.

sv. Florijan na pročelju crkve

Sličica sv. Florijana nije amajlija za sreću

Mnogi ljudi nabavljaju nabožne predmete kako bi produbili svoju vjeru, te svoj odnos prema Gospodinu, njegovoj majci Mariji ili pojedinim svecima.

vatrogasac David Tibbetts,
pokazuje sv. Florijana

Na slici, tadašnji vatrogasni kapetan David Tibbetts ⃰ ponosno pokazuje nabožnu sličicu sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca koju svakodnevno nosi u novčaniku. „To nije amajlija za sreću, to je stvar vjere (religije)“ (It' s not a good luck piece, it's just sort of a religious thing), rekao je tom prilikom.

Nabožni predmeti su predmeti koji se odnose na određenu vrstu pobožnosti. To su predmeti koji potiču pobožnost osobe koja se njima služi ili imaju svrhu podsjetnika na neke religiozne misterije. U našem narodu to su najvećim djelom krunice, medaljice, križevi, privjesci i sličice svetaca. Religiozni osjećaj kršćanskog naroda u svakom vremenu nalazio je svoj izričaj u različitim oblicima pobožnosti koje okružuju sakramentalni život crkve kao što je čašćenje svetih moći, hodočašća, ophodi crkava, križni put, krunice, medaljice itd.

Nabožni predmeti ne smiju se shvaćati kao amajlije ili talismani od kojih se očekuje neko magijsko djelovanje, bez obzira što su blagoslovljeni od crkvenih službenika, biskupa, svećenika i đakona. Dobra nakana i pozadina jedne krunice, medaljice i svete sličice u novčaniku treba biti u skladu sa životom i djelovanjem onoga koji ih nosi. Inače bi se mogao stvoriti krivi dojam i izazvati sablazan. Ovi predmeti koje posjedujemo ili nosimo uza se nisu krajnje jamstvo za dobivanje milosti uslišanja molitve, već pomoćnik i poticaj u stvaranju duhovnog ozračja dok molimo. Isto tako nabožni predmeti ne smiju biti shvaćeni kao zaštita od nečega zloga bez ideje o produbljivanju vjere, jer se time zapada u problematično područje praznovjerja, od kojeg se kao katolici želimo udaljiti.

Dok pučka pobožnost blagoslovljene nabožne predmete doživljava kao zaštitu, liturgija na njih gleda kao na izrazite znakove i onima koji se njima služe pomažu u jačanju njihovog povjerenja u svemogućeg Boga i u zagovornu snagu Crkve, posebno njezinih proslavljenih udova – svetaca.

Medaljice, križevi i ostali predmeti su produžetak liturgijskog života Crkve, ali ga ne nadomještaju. Nabožni predmeti posjeduju stalni pastoralni karakter u konkretizaciji vjere u svakodnevici, sve dok navještaj vodi k njihovom ispravnom služenju.

Vatrogasac vjernik, katolik kada god upućuje svoju molitvu po zagovoru vatrogasnog zaštitnika sv. Florijana, treba biti svjestan da molitvu upućuje NEBESKOM OCU, PO ISUSU KRISTU U DUHU SVETOM.

Jer bi svako drugačije shvaćanje molitve bilo oprečno prvoj Božjoj zapovjedi koja izričito govori – Nemaj drugih Bogova osim mene.

⃰  Načelnik Tibbetts započeo je svoju vatrogasnu karijeru kao pripadnik vatrogasne službe New Orleansa 1978.g. gdje je proveo mnogo godina, do 2002.g. u funkciji šefa okruga zadužen za Odjel za specijalne operacije i Školu za obuku. Sljedećih 10 godina radio je za vladu Sjedinjenih Država. Njegovi zadaci uključivali su rad u Centru za krizne situacije u Annistonu u Alabami, kao i misije diljem kontinentalnog dijela Sjedinjenih Država. Osiguravao je gradove za događaje poput Olimpijskih igara, Summita G-8, Super Bowls-a i drugih događaja nacionalne sigurnosti. Od svibnja 2012. do lipnja 2017. David Tibbetts bio je vatrogasni zapovjednik međunarodne zračne luke New Orleans. Diplomirao je s odličnim uspjehom na Sveučilišnoj školi sveučilišta Tulane s diplomom iz Domovinske sigurnosti i dobio je prestižnu nagradu Tulane 34.

Trenutno je načelnik Tibbetts vatrogasni zapovjednik četvrti vatrogasne postaje župe Jefferson Istočne obale. Živi na širem području New Orleansa sa suprugom Claudiom i ponosni je djed četvero unučadi.