29. rujna 2019.

Procesija na spomendan sv. Florijana iz 'Obrednika Biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske' iz 1878.

U vremenu prije dolaska komunizma na vlast sv. Florijan se dostojno častio, te je na njegov spomendan 4. svibnja, odnosno na dan njegove mučeničke smrti, bila značajna procesija (lat. Processio - napredovanje, povorka, ophod). Procesija ili ophod vjerski je obred u kojoj skupina vjernika (vatrogasaca) prema određenim pravilima u povorci, uglavnom pješice, idu s jednog mjesta na drugo ili obilaze određena mjesta (Crkva, vatrogasni dom, kip sv. Florijana na javnom mjestu) na svečan način (u odorama sa zastavama). O tome nam svjedoče Obrednik Biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske iz 1878. (str. 253) i Priručni obrednik (dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju) iz 1933. god. (str. 83-84). Osim što u njima pronalazimo detaljan opis procesije toga dana, vidimo da su sv. Florijana osobito svečano slavili vatrogasci u sjevernoj Hrvatskoj, ali i na cijelom području tzv. Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice koja je osnovana 1876. i djelovala sve do 1918. godine.



U razdoblju između dva svjetska rata (1918.-1945.) u Hrvatskoj se i dalje neobično štuje Sveti Florijan, podižu mu se spomenici, postavljaju slike i kipovi u crkvama, u vatrogasnim domovima, na raskrižjima cesta i putova, na zastavama dobrovoljnih vatrogasnih društava, obiteljskim kućama…


Dan Svetog Florijana, 4. svibnja, tzv. Florijanovo, bio je dan pravog slavlja u dobrovoljnim vatrogasnim društvima. Vatrogasci su odlazili u crkve, odavali počast svojem svecu zaštitniku, pozivali svoje sugrađane na razne svečanosti, otvarali vatrogasne domove, posvećivali svoje zastave s njegovim likom, na javnim vježbama pokazivali svoje sposobnosti za akciju gašenja požara i spašavanja ljudi i imovine.


Od 1945. godine do 1990. Sveti Florijan se nije slavio u Hrvatskoj, uklonjen je iz vatrogasnih domova, zabranjivane su i odbačene zastave s likom Svetog Florijana i Sveti Florijan je službeno “nestao” iz vatrogastva. Dan vatrogastva pomaknut je odlukom I. kongresa Saveza DVD NR Hrvatske sa 4. svibnja na 2. svibnja, dan kada je 1876.g. osnovana Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica, kako bi se trajno zatrla povezanost vatrogastva sa sv. Florijanom.


Godine 1991. tj. nakon proglašenja slobodne i samostalne Hrvatske, Sveti Florijan se vraća u naša dobrovoljna vatrogasna društva i profesionalne vatrogasne jedinice. Obnavlja se ljubav i štovanje prema vatrogasnom zaštitniku. Prihvaća se opet Dan Svetog Florijana (“Zakon o vatrogastvu, 1993.”). Vatrogasci pronalaze stare vatrogasne zastave s likom Svetog Florijana, štuju ga, obnavljaju njegove kipove i slike.


Kad su vatrogasci odlučili uzeti sv. Florijana za svoga zaštitnika, prepoznali su u njemu cjelovitu osobu, primjer vjere i solidarnosti, poput spremnosti i solidarnosti vatrogasaca, koja se ubraja u uzore humanosti, dobrote i nesebičnosti. Kršćani u tim vrlinama vatrogasne službe prepoznaju Isusove zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. Znamo ulogu vatrogasaca: čuvati svaku imovinu, materijalna dobra od požara i elementarnih nepogoda, braniti ljudske živote. Iz toga vidimo kolika je hrabrost, plemenitost i ljubav tih ljudi na djelu, koji su svoj uzor pronašli u svojem svecu koji se isto tako založio za druge.


Novi Obrednik poslije reforme II. Vatikanskog sabora (1962.-65.) zatekao je u Hrvatskoj takvo stanje odvojenosti vatrogastva od Crkve, stoga procesija sv. Florijana i općenito pobožnost prema svecu vatrogasnom zaštitniku nije reformom uvrštena jer nije imalo smisla obavljati procesiju za vatrogasce bez vatrogasaca, a i znatno se smanjio broj procesija. Na spomendan sv. Florijana uzima se slavlje od mučenika općenito, jer nema više toga sveca u novom obredniku. također i u drugim liturgijskim knjigama (Misal, lekcionar i časoslov). Budući da je Zakonom o vatrogastvu 1993.g. Republika Hrvatska proglasila vatrogasni dan na Dan sv. Florijana, osjeća se potreba među vatrogascima da se od strane Hrvatske biskupske konferencije uvrsti u novi obrednik pobožnost prema sv. Florijanu: uz Molitvu sv. Florijana koju je izrekao pred smrt, himne i molitve njemu na čast, također i ovaj obred procesije jer vatrogasci i tako tradicionalno dolaze u crkvu u procesiji, a isto tako i poslije svečane sv. Mise, u procesiji idu prema vatrogasnom domu.



Procesija iz 'Obrednika Biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske' iz 1878.


Poslije završene svete mise, svećenik prilazi oltaru, a sav narod klekne i pjeva Litanije svih svetih. Kod zaziva Sveta Marijo, moli za nas, svi bi ustali i procesija bi krenula. Kad se stigne do kipa sv. Florijana i kad litanije završe, svi bi ponovno kleknuli pred kipom i zajednički izmolili Očenaš i Zdravo Marijo. Potom bi slijedio ovaj responzorij (molitveni dijalog u kojemu se izmjenjuju svećenik i narod):

Sveć.: Slavom i čašću krunio si ga, Gospodine. (Aleluja).
Odg.: I postavio si ga nad djela ruku svojih. (Aleluja).
Sveć.: Moli za nas sveti Florijane. (Aleluja).
Odg.: Da od svih ognjenih pogibelji očuvani, postanemo dionici obećanja Kristovih. (Aleluja).
Sveć.: Gospodine, usliši molitvu moju.
Odg.: I vapaj moj k tebi da dođe.
Sveć.: Gospodin s vama.
Odg: I s duhom tvojim.

Potom bi svećenik izmolio ovu molitvu:

Pomolimo se.

Svemogući, vječni Bože, koji si slugu svoga svetog Florijana iz premilostive ljubavi obranio od grješne propasti, i usred buke vojničkoga zvanja sačuvao od pogibelji svijeta, te ga ovjenčao mučeničkim vijencem, i nama dao za odvjetnika proti škodljivom ognju i pustošećoj poplavi: molimo te ponizno, oslobodi nas po zagovoru svetoga Florijana od grješnog ognja i spona grješnih, prosvijetli i ojačaj nas svojom nebeskom svjetlošću i jakošću proti svakomu grijehu, brani i sačuvaj naša prebivališta i zgrade od svih ognjenih i poplavnih pogibelji i zala: da i mi po vjernom ispunjavanju svojih dužnosti i držanju svetog zakona, nasljedujući izgled svetog Florijana, njegovim zagovorom postanemo dionici vječne slave. Po Kristu, Gospodinu našem. O. Amen.

Nakon toga bi se procesija vratila nazad u crkvu, a pri tom bi se pjevale marijanske pjesme, budući je mjesec Svibanj, Marijin mjesec. Kad bi se ušlo u crkvu, otpjevala bi se pjesma 'Kraljice neba':

Kraljice neba, raduj se, aleluja.
Jer koga si dostojna bila nositi, aleluja.
Uskrsnu, kako je rekao, aleluja.
Moli za nas Boga, aleluja.

Zatim bi svećenik zazvao, a narod odgovorio:
Sveć.: Veseli se i raduj, djevice Marijo, aleluja.
Odg.: Jer uskrsnu Gospodin uistinu, aleluja.

Na samom kraju bi svećenik izmolio još ovu molitvu:

Pomolimo se.

Bože, koji si se dostojao razveseliti svijet uskrsnućem Sina, Gospodina našega Isusa Krista, daj molimo te, da po njegovoj Majci djevici Mariji postignemo radosti vječnoga života. Po istom Kristu Gospodinu našem. O. Amen.

Potom bi podijelio blagoslov narodu priručnim križem i time bi procesija završila.




Cijeli Obrednik može se pregledati OVDJE

Fotografije procesije sv. Florijana preuzete su od VZG Belišće, sa zajedničkog slavlja DVD-a Veliškovci-Tiborjanci-Gat 2019.g.

22. rujna 2019.

Kip sv. Florijana na zgradi Županijskog suda u Požegi

U Požegi jedna od glavnih ulica koja vodi od Trga sv. Trojstva preko Cehovske ulice prema Kamenitim vratima nosi ime po zaštitniku vatrogasaca - Ulica sv. Florijana.

Županijski sud u Požegi

U Florijanovoj ulici, nasuprot Lermanove rodne kuće, nalazi se zgrada današnjeg Županijskog suda, Kraljevsko financijalno ravnateljstvo, odnosno Financijalna palača u Požegi.


Zgrada je sagrađena na mjestu zgrade tadašnjeg „Biskupata“ 1895. godine, prema projektu poznatih zagrebačkih arhitekata Lea Hönigsberga i Julija Deutscha za potrebe tadašnjeg Financijskog ravnateljstva. Monumentalna zgrada Suda dominira prostorom na kojem je sagrađena.

Financijalna palača 1917.g.

Na historicističkom pročelju prevladavaju neorenesansni elementi. Posebno se ističe središnji dio koji je naglašen kupolom. Dva pobočna krila, s lijeve i desne strane, zatvaraju skladno ugao, nadovezujući se na cjeline koje se iza njih tijekom vremena formiraju. Na vrhu pročelja postavljen je grb grada Požege, koji je zgradu dao sagraditi. U Gradskom muzeju u Požegi se čuva tlocrt i brojne razglednice ove zgrade s početka 20. stoljeća.

stara razglednica

Godinu dana nakon gradnje ovog reprezentativnog zdanja, 1896. godine, u udubljenje na ovalnom uglu zgrade postavljen je kip sv. Florijana djelo Ludviga Lubinskog (kipara koji je radio na uređenju hrvatskog paviljona u Budimpešti i brata Rudolfa Lubinskog arhitekte koji je projektirao zgradu Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu).


Kip zaštitnika grada od požara i poplava najprije je stajao pokraj zgrade „Biskupata“ kao samostalna skulptura sv. Florijana, zaštitnika od požara. Pretpostavlja se da je kip oko 1780. godine dao izraditi od drveta Martin Gašljević. Nakon dovršenja zgrade 1896. godine taj je kip maknut, a postavljeno je novo djelo, skulptura Lubinskog isklesano u kamenu. Na žalost, 1948. godine, tadašnje komunističke vlasti kip sv. Florijana su uklonili i potpuno uništili, a nišu zazidali.

zgrada bez kipa

Nakon punih 57 godina, 2006. godine, kip sv. Florijana vraćen je na svoje nekadašnje mjesto u središtu Požege. ponovo je jedno skulptorsko djelo, kip sv. Florijana, ali akademskog kipara Mladena Šimunovića postavljeno u nišu zgrade nekadašnjeg Kraljevskog financijskog ravnateljstva, odnosno sadašnju Županijskog suda.





Ideja da se sv. Florijan vrati javila se početkom 90-ih, no tek je 2006. godine na inicijativu članova Društva Sv. Grgura, čuvara požeških tradicija te uz pomoć grada Požege, Županije i građana Požege izrađen novi kip, rad akademskog kipara, Požežanina Mladena Šimunovića.


– „Bilo je teško izraditi kip vjeran originalu od kojeg su ostale samo rijetke slike i stoga je sada zadovoljstvo još veće“ - izjavio je autor kipa.



Svečanom činu otkrivanja prisustvovali su brojni Požežani pred kojima je kip vatrogasnog zaštitnika s. Florijana blagoslovio požeški biskup Antun Škvorčević.


– „Ovim pomirujemo prošlost i sadašnjost i ovo je znak duboke povezanosti duše i tijela čime Požega postaje grad po mjeri čovjeka kakvim ga želi Bog“ - naglasio je biskup.

Sv. Florijan

15. rujna 2019.

Svete sličice

Pučka pobožnost blagoslovljene ili posvećene predmete doživljava kao zaštitu te je njihovo značenje u podržavanju i promicanju pučke religioznosti. Svete sličice, uspomene na prvu pričest i potvrde svete ispovijedi čuvale su se u vjerničkim obiteljima kao i hodočasničke uspomene sa raznih hodočašća.


Svete sličice, sličice s nabožnim motivima ili “sveti kipeci” kako ih se ponekad u narodu naziva, dio su života i u starini su doslovno molitvom pratile čovjeka od njegova rođenja kada su se novorođenima davali kao neka vrsta zaštite od zla i molitve za Božji blagoslov novom životu, pa do smrti kada su se stavljali u lijes s mrtvim tijelom kao završna molitva za pokojnika na njegovom putu prema vječnosti.


Iako možda danas nemaju tu primjenu kakvu su nekad imali i nisu toliko prisutne, svete sličice nisu nestale, nego su dio molitvenog života mnogih vjernika. One poput svetih slika i kipova u crkvama ukazuju na stvarnost koja nadilazi čovjeka u svakom intimnom kutku njegovog doma. Mnogi ih vjerno čuvaju u svojim kućama i ističu na vidljivim mjestima, stavljajući pokraj njih svijeće, čineći tako svojevrsne kućne oltariće.


One predstavljaju trajni poticaj na pobožnost i svojevrsna su pozivnica da se čovjek zaustavi u žurbi, zastane i vidi gdje je i kuda ide. Svete sličice su tu da mu ukažu na pravi smjer, da ga ohrabre, da mu obrišu suzne oči i otaru svaku suzu sa umornog lica a dušu ispune utjehom i čežnjom u susretu sa Bogom kako bi mogao dalje hrabro ići svakodnevnim životnim putem. Zato svete sličice uglavnom na poleđini imaju molitve sa zazivima svetima i Bogu za pomoć.


Kako vidimo u životu mnogih vjernika sličice su oduvijek imale i još danas imaju osobitu i osobnu ulogu. Stoga ih mnogi vjernici s pažnjom skupljaju i pohranjuju u svojim molitvenicima, časoslovima i duhovnim knjigama, ali ne samo da im poput 'bookmarka' obilježe stranice, nego za molitvu, meditaciju u intimnim doživljajima svoga srca i svemu onome dobrom što za imatelja pojedine sličice ona sama predstavlja.


Ne treba posebno ni naglašavati što za vatrogasca znači sabranost i mir u srcu pred intervenciju, koje mu samo Bog može uliti u srce i dati potrebnu odvažnost i hrabrost za obavljanje svih vatrogasnih zadataka. Velika je milost što se u tim trenucima vatrogasci mogu obratiti svojem nebeskom zaštitniku sv. Florijanu i zamoliti ga za pomoć, koji je puno prije svih nas iskusio svu težinu i opasnost ovoga posla. Neka nam Bog putem njega udijeli sigurnost i zaštitu kako bi se svi mogli sretno vratiti svojim obiteljima!