Figurica sv. Florijana u mini LEGO kompletu

Sv. Florijan LEGO

Komplet mini LEGO figurica sastoji se od vatrogasca i njegovog zaštitnika Sv. Florijana. Te dvije figurice predstavila je 2022. godine tvrtka 'Meine Jungs' u suradnji sa tvrtkom 'Augustin Brothers'. Datum izlaska bio je 05.02.2022.g., a zbog jedinstvenog broja EU-a za hitne slučajeve 112, odabrano je vrijeme predstavljanja u 11:20. Prodaja je bila u ograničenim količinama, te se mogao naručiti samo jedan set po narudžbi. Ukoliko postoji na zalihama cijena kompleta iznosi 29,95 € od čega se po 5€ uplaćuje kao doprinos vatrogasnoj zakladi 'Hilfe für Helfer' (Pomoć pomagačima), a komplet se može naručiti na stranici 'Meine Jungs'.

A da znate tko je zapravo sveti Florijan, evo male lekcije iz povijesti:

Sveti Florijan živio je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće poslije Isusa Krista. Kao mladić pridružio se rimskoj vojsci gdje je zahvaljujući teškom radu i odlučnosti napredovao do mjesta časnika. Po završetku vojne službe, postavljen je na visoke dužnosti u Noricumu, jednoj od pokrajina Rimskog Carstva (danas dio Austrije). U njegovo vrijeme bjesnio je silan progon rimskih careva Dioklecijana i Maksimijana protiv kršćana. Progoni su bili izrazito žestoki, želeći pod svaku cijenu zatrti slobodu, rast i razvoj kršćanstva u Rimskom Carstvu.

Carevi koji su i sami došli iz redova vojske nisu ispočetka progonili kršćane u vojsci i na dvoru, iako su znali da ih je već postojao pozamašan broj. Naposlijetku, želeći i sami učvrstiti svoju vlast kako ih netko ne bi nasilno smijenio, jer su znali da su i oni tako došli na vlast, proglašavaju se apsolutnim bogovima. Progon protiv kršćana nije bio samo vjerski već i politički, jer ne priznavanjem njih samih kao bogovima, kršćani nisu priznavali ni njihove vladarske zakone, a onda ni njihov cjelokupni državni poredak. Stoga, bojeći se za svoju vlast car Dioklecijan izdaje nalog da se vojnici kršćani, koji nisu htjeli žrtvovati, otpuste iz vojske i iz svjetovnih službi. Kada je došao drugi carev nalog, da se poubijaju svi, koji se ne žele klanjati rimskim bogovima uključujući i njih same, mnogi su se kršćani sakrili pobjegavši u gore i u pećine. Gdjekoje su pogani uhvatili, zatvorili te ih nastojali mukama prisiliti na štovanje njih i njihovih bogova.

Sveti Florijan čim je dočuo, kako se kršćani hvataju i zatvaraju, pošao je odmah u Lauriacum (danas Lorch), kako bi pružio podršku uhvaćenim vojnicima kršćanima koji su bili bačeni u tamnicu. Na putu u Lauriacum sreo je vojnike, koji su po naredbi upravitelja provincije Aquilinusa upravo pošli hvatati kršćane, pa doznavši od njih, za čim idu, reče im: »Braćo i suborci, što druge tražite jer i ja sam kršćanin? Idući javite dakle upravitelju, da sam kršćanin i da sam ovdje«. - Tada ga vojnici uhvate i odvedu pred upravitelja.

Očitujući svoju vjeru, upravitelj Aquilinus ga je nagovarao neka se odrekne kršćanskog Boga i prizna rimske, prijeteći mu teškim kaznama. No, Florijan mu, ne bojeći se, odgovara: »Ja istinsku žrtvu nudim samo Gospodinu svom Isusu Kristu, koji je držao prikladnim dovesti me do ovoga časa«. Uvrijeđeni upravitelj Aquilinus stoga naređuje svojim vojnicima neka ga bičuju dok ne promijeni mišljenje. Sveti Florijan mu, trpeći radosno muke, odgovara: »I kad sam ljudsku vojsku služio, pa ipak tajno Boga svoga štovah, odakle me đavao nije mogao iznova zauzeti. Imaš snagu moga tijela, moju pak dušu ne možeš dotaknuti; sam naime Bog u njoj prevladava«. - Razjaren ovim odgovorom dao je upravitelj Florijana svući i umjesto bičevanja grozno tući oštrim gvožđem. Usred tih muka pokazivao je sveti mučenik veselo lice i podjednako slavio Boga, potičući Aquilinusa da zapali vatru, govoreći mu: »Ako pak želiš znati da se ne bojim tvojih mučenja, zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj«.

Uplašen njegovim riječima i videći da mu je sav trud uzaludan izrekao je osudu, te umjesto da ga spali, upravitelj je naredio da se Florijanu stavi kamen oko vrata i baci u rijeku Enns, koja teče pokraj Lorcha, što je bila tipična kazna kojom su se kažnjavali kršćani onoga vremena. Blaženi je Florijan s veseljem saslušao osudu i radosno pošao na svoje svratište, kao da se ide kupati. Kada su došli na mjesto odakle je trebao biti bačen u rijeku, zamolio je Florijan vojnike, koji su do jučer obavljali sa njime vojnu službu, da mu dopuste da se pomoli Bogu. Dugo se sveti Florijan molio, dok nije došao neki mladić, bijesan i okrutan, zamjerivši vojnicima: »Zašto stojite i ne izvršavate upraviteljevu zapovijed?« I ovo rekavši gurne mučenika s mosta u rijeku. Bilo je to 4. svibnja 304. godine.

Neka pobožna žena Valerija sahranila je tijelo sveca, koje je čudom isplivalo na jedan kamen uz obalu. Na mjestu ukopa sagrađena je kasnije prekrasna crkva, a potom i veliki samostan. Pripovijeda se, da je neki ugljar upao u goruću peć, pa dozvavši u pomoć svetoga Florijana iz nje izišao neozlijeđen. Svetog Florijana slikaju kao vojnika, koji na goruću kuću izlijeva vrč vode, kojemu se vjernici oduvijek obraćaju u zagovoru od požara, a vatrogasci ga štuju kao svojeg zaštitnika.

Molitva svetog Florijana

Gospodine, Bože moj, u tebe se uzdam i ne mogu te zanijekati, nego se za tebe borim i tebi prinosim žrtvu hvale.

Neka me zaštiti tvoja desnica, jer blagoslovljeno je ime tvoje na nebu i na zemlji.

Gospodine, daj mi vrlinu podnošenja i prihvati me među svete tvoje borce, koji su prije mene ispovijedali sveto ime tvoje.

Odjeni me, Gospodine u bijelu haljinu svoje vrline i u Duhu Svetom ojačaj me.

I ne dozvoli da budem pogažen od đavla, nego mi budi vođa na putu pravde i u vrlini svojoj, da te hvalim i tebi himan kazujem, jer si blagoslovljen u vjekove.

Amen.

 

(molitvu je sv. Florijan izrekao pred smrt 4. svibnja 304.g.)

 

Propovijed za Dan vatrogasnog zaštitnika Svetog Florijana

 

Draga braćo i sestre, dragi vatrogasci,

Nalazimo se danas sabrani u crkvi kao Crkva Božja zajedno sa sv. Florijanom zaštitnikom od požara i našim vatrogasnim zaštitnikom, ujedinjeni sa svim našim preminulim vatrogascima i članovima vatrogasnih društva koji su sada u slavi Božjoj, okupljeni svi zajedno oko Isusa Krista, Gospodina našega. Svi zajedno činimo jednu veliku obitelj, Crkvu, jedno tijelo. Kada bismo sada ove mlađe aktivnije članove društva upitali koja je njihova uloga u vatrogasnoj vježbi 3/1A u kojoj na natjecanjima vatrogasci pokazuju svoju spretnost i pripremljenost začuo bih odgovore: navalni 1, navalni 2, strojar, teklić, vodni 1, vodni 2, cijevna grupa itd. Svaki vatrogasac zna koji je njegov zadatak i uloga u vježbi. Svatko ima svoje mjesto kako god se nekome činilo jedno teže i važnije od drugog. Činjenica je da bez svih devet vatrogasaca koliko je potrebno za jednu ekipu ne možemo izvesti vježbu. Samo udruženi svi zajedno oko vatrogasnog zapovjednika možemo ostvariti rezultat. Što bi se dogodilo kada bi navalni jedan uzeo torbicu sa povezicama za puknuće cijevi, umjesto vodnog dva. Ili kada bi ključ za spajanje usisnog voda uzeli zapovjednik i teklić. Ili kada bi najprije krenuli spajati tlačne cijevi od usisnih. Nastao bi kaos. Kada bi svi upravljali vatrogasnom pumpom, a nitko ne bi želio postaviti usisni vod ne bi nikada dobili vodu za gašenje požara. Brzo i učinkovito postavljanje opreme događa se samo zato jer svaki član ekipe zna koji je njegov posao i obavlja ga na najbolji mogući način. To je slika Isusa Krista, koji oko sebe okuplja i združuje Crkvu. Svatko u svojoj službi koju mu je Bog povjerio čini Crkvu. I upravo su vatrogasci po svojim različitim ulogama u jedno te istoj intervenciji slika jedne Crkve u svojoj različitosti. Pa i ako pođemo od vatrogasnih kamiona uočavamo različitosti: auto-ljestva, navalno vozilo, autocisterna, tehničko vozilo, kemijsko vozilo itd. Svatko u svojoj službi i na svojem zadatku, ali sa istim ciljem. To je Crkva!

I toj vidljivoj crkvi pridružuje se slavna i proslavljena Crkva, zajedno sa sv. Florijanom i njegovim drugovima koji su podnijeli mučeničku smrt za Isusa Krista.

Sveti Florijan živio je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće poslije Isusa Krista. Kao mladić pridružio se rimskoj vojsci gdje je zahvaljujući teškom radu i odlučnosti napredovao do mjesta časnika. Po završetku vojne službe, postavljen je na visoke dužnosti u Noricumu, jednoj od pokrajina Rimskog Carstva (danas dio Austrije). U njegovo vrijeme bjesnio je silan progon rimskih careva Dioklecijana i Maksimijana protiv kršćana. Progoni su bili izrazito žestoki, želeći pod svaku cijenu zatrti slobodu, rast i razvoj kršćanstva u Rimskom Carstvu.

Carevi koji su i sami došli iz redova vojske nisu ispočetka progonili kršćane u vojsci i na dvoru, iako su znali da ih je već postojao pozamašan broj. Naposlijetku, želeći i sami učvrstiti svoju vlast kako ih netko ne bi nasilno smijenio, jer su znali da su i oni tako došli na vlast, proglašavaju se apsolutnim bogovima. Progon protiv kršćana nije bio samo vjerski već i politički, jer ne priznavanjem njih samih kao bogovima, kršćani nisu priznavali ni njihove vladarske zakone, a onda ni njihov cjelokupni državni poredak. Stoga, bojeći se za svoju vlast car Dioklecijan izdaje nalog da se vojnici kršćani, koji nisu htjeli žrtvovati, otpuste iz vojske i iz svjetovnih službi. Kada je došao drugi carev nalog, da se poubijaju svi, koji se ne žele klanjati rimskim bogovima uključujući i njih same, mnogi su se kršćani sakrili pobjegavši u gore i u pećine. Gdjekoje su pogani uhvatili, zatvorili te ih nastojali mukama prisiliti na štovanje njih i njihovih bogova.

Sveti Florijan čim je dočuo, kako se kršćani hvataju i zatvaraju, pošao je odmah u Lauriacum (danas Lorch), kako bi pružio podršku uhvaćenim vojnicima kršćanima koji su bili bačeni u tamnicu. Na putu u Lauriacum sreo je vojnike, koji su po naredbi upravitelja provincije Aquilinusa upravo pošli hvatati kršćane, pa doznavši od njih, za čim idu, reče im: »Braćo i suborci, što druge tražite jer i ja sam kršćanin? Idući javite dakle upravitelju, da sam kršćanin i da sam ovdje«. - Tada ga vojnici uhvate i odvedu pred upravitelja.

Očitujući svoju vjeru, upravitelj Aquilinus ga je nagovarao neka se odrekne kršćanskog Boga i prizna rimske, prijeteći mu teškim kaznama. No, Florijan mu, ne bojeći se, odgovara: »Ja istinsku žrtvu nudim samo Gospodinu svom Isusu Kristu, koji je držao prikladnim dovesti me do ovoga časa«. Uvrijeđeni upravitelj Aquilinus stoga naređuje svojim vojnicima neka ga bičuju dok ne promijeni mišljenje. Sveti Florijan mu, trpeći radosno muke, odgovara: »I kad sam ljudsku vojsku služio, pa ipak tajno Boga svoga štovah, odakle me đavao nije mogao iznova zauzeti. Imaš snagu moga tijela, moju pak dušu ne možeš dotaknuti; sam naime Bog u njoj prevladava«. - Razjaren ovim odgovorom dao je upravitelj Florijana svući i umjesto bičevanja grozno tući oštrim gvožđem. Usred tih muka pokazivao je sveti mučenik veselo lice i podjednako slavio Boga, potičući Aquilinusa da zapali vatru, govoreći mu: »Ako pak želiš znati da se ne bojim tvojih mučenja, zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj«.

Uplašen njegovim riječima i videći da mu je sav trud uzaludan izrekao je osudu, te umjesto da ga spali, upravitelj je naredio da se Florijanu stavi kamen oko vrata i baci u rijeku Enns, koja teče pokraj Lorcha, što je bila tipična kazna kojom su se kažnjavali kršćani onoga vremena. Blaženi je Florijan s veseljem saslušao osudu i radosno pošao na svoje svratište, kao da se ide kupati. Kada su došli na mjesto odakle je trebao biti bačen u rijeku, zamolio je Florijan vojnike, koji su do jučer obavljali sa njime vojnu službu, da mu dopuste da se pomoli Bogu. Dugo se sveti Florijan molio, dok nije došao neki mladić, bijesan i okrutan, zamjerivši vojnicima: »Zašto stojite i ne izvršavate upraviteljevu zapovijed?« I ovo rekavši gurne mučenika s mosta u rijeku. Bilo je to 4. svibnja 304. godine.

Neka pobožna žena Valerija sahranila je tijelo sveca, koje je čudom isplivalo na jedan kamen uz obalu. Na mjestu ukopa sagrađena je kasnije prekrasna crkva, a potom i veliki samostan. Pripovijeda se, da je neki ugljar upao u goruću peć, pa dozvavši u pomoć svetoga Florijana iz nje izišao neozlijeđen. Svetog Florijana slikaju kao vojnika, koji na goruću kuću izlijeva vrč vode, kojemu se vjernici oduvijek obraćaju u zagovoru od požara, a vatrogasci ga štuju kao svojeg zaštitnika.

Florijanov kult prerastao je lokalne okvire i utkao se u temelje šireg regionalnog razvoja srednjovjekovnog kršćanstva. Znamo da je njegovo štovanje silno rašireno po Austriji, Češkoj, Moravskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Južnom Tirolu, kao i u Poljskoj i Bavarskoj, ali i po našim krajevima, već stoljećima, čak i za više od tisućljeća, gdje ga se štuje kao jednog od najpopularnijih svetaca. Brojne crkve i kapele sagrađene su u Hrvatskoj i u susjednim zemljama u njegovu čast. U njima su mnogi oltari ukrašeni zavjetnim kipovima i slikama sa njegovim likom, a nije rijetkost da se nalaze i na kućama ili po trgovima, pod čiju se zaštitu narod stavlja i kome se utječe u požarima i poplavama. Sv. Florijan je i drugotni zaštitnik zagrebačke nadbiskupije, u čijem propriju je naveden od 1938.g. kao takav. Sveti narod Božji mu se od davnina utjecao za pomoć u nevoljama, stoga molimo i mi danas, sv. Florijana, da i nama, njegovim sljedbenicima i nasljedovateljima njegovih velikih vrlina, podari snagu, odvažnost i ustrajnost za obavljanje plemenitih zadataka u služenju svim potrebnima koji se nalaze ili im neposredno prijeti opasnost. Za kraj, možemo samo sa njegovom molitvom završiti, koju je izrekao pred smrt na današnji dan 304.g.:

 

Molitva svetog Florijana

Gospodine, Bože moj, u tebe se uzdam i ne mogu te zanijekati, nego se za tebe borim i tebi prinosim žrtvu hvale.

Neka me zaštiti tvoja desnica, jer blagoslovljeno je ime tvoje na nebu i na zemlji.

Gospodine, daj mi vrlinu podnošenja i prihvati me među svete tvoje borce, koji su prije mene ispovijedali sveto ime tvoje.

Odjeni me, Gospodine u bijelu haljinu svoje vrline i u Duhu Svetom ojačaj me.

I ne dozvoli da budem pogažen od đavla, nego mi budi vođa na putu pravde i u vrlini svojoj, da te hvalim i tebi himan kazujem, jer si blagoslovljen u vjekove.

Amen.

 

Je li sv. Florijan bio konjanik na konju?

Neki umjetnici prikazuju zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana na konju sa kanticom u rukama kako gasi vatru, odnosno izlijeva vodu na kuće zahvaćenih požarom. Stoga se postavlja pitanje: je li sv. Florijan doista jahao na konju poput rimskih vojnika sv. Jurja ili sv. Martina, ili su umjetnici potaknuti tim svecima odlučili slikarskom slobodom prikazati tako i sv. Florijana?

Sv. Florijan, Claudio Osorio ⃰ 

Sv. Florijan bio je vojnik koji je služio u rimskoj vojsci u Lavorijaku gdje je djelovala II. Italska legija (lat. Legio Secunda Italica) koja je osnovana oko 165.g. od strane cara Marka Aurelija (161.-180.g.), sa zadatkom obrane Carstva protiv upada barbara. Nešto kasnije bila je uključena u sastav obrambenih utvrda podignutim na dunavskoj granici Rimskog Carstva- limes kako bi ga branili od provale Kvada i Markomana. Znatan broj ovih jedinica nalazilo se uz granicu, jer su bile naročito pogodne za pograničnu ophodnju, a legiji su kao 'lako pješaštvo' služili ponajprije kao potpora pri vođenju bitke, zajedno sa konjanicima, strijelcima i bacačima kopalja.

II. Italsku legiju nalazimo najprije u Akvileji (sjevero-istočna Italija), zatim u Ločicama na važnom raskršću kod grada Celeia (Celje u Sloveniji) od 170.-172.g., potom u Albingu (Noricum) od 173.-204.g. da bi potom bila trajno stacionirana u nedalekom Lauriacumu (Lorch kod Linza) od 205. do poč. 5.st. boreći se protiv invazije barbara. Iz Florijanove Pasije vidimo da je Florijan «stupio je na most, kojim se običavala prelaziti rijeka» (br. 3) došao «nadomak Lavorijaku», što su točni topografski podaci jer se Rimski vojni logor nalazio na samom ušću rijeke Enns u Dunav.

Legijski su se logori gradili u svrhu stalnog boravka legija, jer Rimljani nisu gradili stalne logore u jeku ratnih zbivanja i dok su na tom terenu bile velike koncentracije trupa. U takvim su se slučajevima vojnici sasvim dobro snalazili i u pokretnim logorima (castra aestiva) koji se iz tog razloga nisu gradili od kvalitetnijeg materijala – kamena ili opeke. Te jedinice su se u određenim logorima zadržavale desetljećima, pa su s vremenom postale u tolikoj mjeri nepokretne da ih je bilo veoma teško prebacivati po potrebi na ugrožena područja Carstva.

Dioklecijan je uviđajući takvu situaciju, proveo reorganizaciju vojske. Povećao je broj legija čime su jedinice postale manje, a time i mobilnije; podijelivši sve vojne snage u dvije grupe: nepokretne jedinice koje su bile stacionirane u pograničnim područjima (limitanei) i pokretne vojne jedinice (comitantes) kao taktičke ili strategijske rezerve koje su bile raspoređene u unutrašnjosti Carstva te su po potrebi prebacivane na krizna područja. Nepokretne jedinice bile su organizirane kao granične trupe, sa zadatkom da brane određeno područje limesa. Tu su vojnici živjeli zajedno sa obitelji nadomak logora: «I opraštajući se sa svojima krene na put» (Florijanova Pasija, br. 2), obrađujući zemlju i radeći svakodnevne poslove, a također baveći se i zanatima potrebnim domaćinstvu, što je imalo svoje prednosti i nedostatke. Iako nisu imali velike manevarske mogućnosti, dobro su poznavali teren na kojem su se nalazili, te je postojala velika zainteresiranost svakog pojedinog vojnika za što bolju obranu granice jer su tako čuvali svoju obitelj i imovinu.

Sv. Martin, El Greco

Pri takvoj stacionarnoj obrani granice konjica je bila slabo zastupljena, odnosno služila je samo kao zaštita bokova, izviđanje, gonjenje neprijatelja i sl. Svo vrijeme do reforme cara Dioklecijana, za čijeg vremena je živio i sv. Florijan, Rimljanima nije bila prioritetan rod vojske. Oni su za razliku od legija boravili u vojničkim utvrdama – kastelima (castella je umanjenica od castra), površine od 0,6 do 6,0 ha, koji su svojim tlocrtom i rasporedom građevine uvelike sličili legijskim logorima, samo znatno manje veličine.

Sv. Florijan, mural Claudija Osorija, 12. srpnja 2016. godine.

Budući da je sv. Florijan službovao u logoru Laurijak, sa sigurnošću možemo reći da nije bio konjanik, iako u samom prikazu monumentalno izgleda na takav način. Tim više, što sv. Florijana nalazimo kasnije u civilnoj službi u uredu Upravitelja provincije, što znači da je po isteku službe u Rimskoj legiji koja je trajala ukupno 24 godine, odnosno nakon isteka službe od 20 godina kao legionar zadržan još četiri godine u službi kao neka vrsta rezervnih jedinica, sub vexillo, u kojima su se nalazile i vatrogasne jedinice koje definitivno nisu poznavale taj rod vojske, odnosno konjanike.

Sv. Juraj Na konju

Kasnije vatrogastvo je konačno u svoju službu uvelo i konje koji su vukli drvena kola sa pumpama i cijevima, stoga možemo reći da iako konj ne spada u Florijanov ikonografski motiv nije sasvim pogrešno prikazati ga i na takav način. Uostalom i kod njegovog suvremenika časnika rimske vojske sv. Jurja (280.-303.g.) ima dosta toga romansiranog u prikazu konjanika sa zmajem ako uzmemo sve ovo u obzir, dok kod sv. Martina (316.-397.) to već nije slučaj, jer je konj postao stalan član rimske vojske, iako već pred zalazom, odnosno samom propašću Zapadnog rimskog carstva.

Vatrogasci Novska

⃰    Claudio Osorio, grafički dizajner, portretni fotograf i slikar.

Diploma Vatrogasne zajednice Savske banovine u Zagrebu (1929. - 1939.)

Moderno organizirano vatrogastvo na području Hrvatske zasnovano na radu dobrovoljnih vatrogasnih društava i profesionalnih vatrogasnih postrojbi započelo je u drugoj polovini 19. stoljeća osnutkom Gradskog vatrogasnog zbora u Rijeci 1863. godine i Prvog hrvatskog dobrovoljnog vatrogasnog zbora u Varaždinu 1864. godine.

Vatrogasna diploma iz 1932.g.

Povećanjem broja vatrogasnih društava otvorilo se pitanje osnivanja organizacije koja bi povezala postojeća društva, pomogla osnivanje novih, te radila na boljem organiziranju vatrogastva. Prvi poticaj za osnivanje krovne organizacije potječe iz Varaždina 1871. godine. Konkretni sastanci za ovjekovječenje ove ideje održani su u Sisku tokom 1874. godine. Pravila Buduće Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice poslana su Visokoj kraljevskoj Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zemaljskoj vladi krajem 1875. godine koja je ista odobrila 18. siječnja 1876. godine. Konstituirajuća sjednica Hrvatsko slavonske vatrogasne zajednice održana je 5. lipnja 1876. godine u Zagrebu. Za prvog predsjednika zajednice izabran je Gjuro Stjepan Deželić (1838. – 1907.), otac hrvatskog vatrogastva. Cilj Zajednice od osnutka bio je jačanje vatrogasne organizacije koji bi nastao kao odraz povećanja broja vatrogasnih društava, brigom o opremljenosti i osposobljenosti vatrogasaca, evidencijom intervencija te ostalim poslovima vezanim uz promicanje vatrogastva.

Ista zajednica postoji i danas pod nazivom Hrvatska vatrogasna zajednica, preživjevši teška razdoblja između dva svjetska rata te primivši teške udarce prvenstveno kroz veliki broj članova koji su izgubili živote, uništenu i otuđenu opremu te uništene vatrogasne domove i spremišta, te uvijek mijenjajući svoj naziv.

Vatrogasna diploma iz 1937.g.

Nakon Prvog svjetskog rata Zajednica djelovala je u sklopu Države SHS, potom Kraljevine SHS. Promjenom ustrojstva i imena države u Kraljevina Jugoslavija, nametnuta je i promjena imena organizacije u Vatrogasna zajednica Savske banovine (1929. – 1939.), čime je započelo razdoblje intenzivne borbe za povratak naziva i za bolji položaj hrvatskog vatrogastva. Zajednica je djelovala i u Banovini Hrvatskoj (1939. – 1941.). Tijekom Drugog svjetskog rata Zajednica mijenja naziv u Vatrogasni savez Nezavisne države Hrvatske, dok je dio vatrogasnih postrojbi djelovao i u Narodno oslobodilačkom pokretu.

Nakon Drugog svjetskog rata uslijedila je obnova vatrogasnih društava, te uspostava „vatrogasne milicije“ u gradovima. Zajednica nastavlja sa radom 1949.g. pod imenom Savez dobrovoljnih vatrogasnih društava, a 1955. mijenja ime u Vatrogasni savez Hrvatske. Ovo razdoblje je obilježilo povećanje broja pogotovo industrijskih vatrogasnih društava, te jačanje vatrogastva u Istri, Primorju i Dalmaciji. U tom razdoblju jača proizvodnja domaće vatrogasne opreme, te vatrogasne jedinice postupno nabavljaju motorna vozila, čime je povećana efikasnost na intervencijama. Posljednja promjena imena dogodila se u razdoblju Domovinskog rata (1991. – 1995.) kada Vatrogasni savez Hrvatske 1993. godine mijenja svoj službeni naziv u Hrvatska vatrogasna zajednica.

Na slikama se nalaze dvije diplome Vatrogasne zajednice Savske banovine u Zagrebu, prva je iz 1932.g. velikodostojnika Alfred Antonia Potockog (1886. – 1958.), a druga je povodom otkrivanja spomenika Đuri Deželiću 1937.g. Tiskane su višebojnim tiskom na papru dimenzija 58 × 44 cm Zaklade tiskare Narodnih novina u Zagrebu. Obje diplome su jako slične prikazujući na sivkastom polju uz lijevi i gornji rub pojas stilizirane folklorne ornamenate; 2 medaljona s ilustracijama: vatrogasac spašava ženu i dijete od poplave i vatre, s razlikom što diploma iz 1932.g. ima na sredini gornjeg ornamenta uz vatrogasni log stiliziran prikaz vatrogasca i gornji grad sa zagrebačkom katedralom. U sredini ispod natpisa vatrogasnog pozdrava:' Pomoz Bog', koji je utemeljio otac hrv. Vatrogastva Gjuro Stjepan Deželić, nalazi se bijeli medaljon sa zaštitnikom vatrogasaca Sv. Florijanom.

Logo sv. Florijana

Uz Diplomu dodjeljivao se i Križ vatrogasne zajednice Savske banovine, 45 mm, Griesbach & Knaus, Zagreb.

Križ za zasluge uz Diplomu

Crkva sv. Florijana između sela Martinčići i Kave u grožnjanskoj općini u Istri

Predstavnici vatrogastva Istarske županije, profesionalni i dobrovoljni vatrogasci, obilježavaju dan svog zaštitnika svetog Florijana, rimskog časnika i mučenika, središnjom svečanošću u Grožnjanu i Marušićima svake godine 4. svibnja. I dok su vatrogasci svoja slavlja na tom mjestu počeli nekoliko godina unatrag, mještani Martinčića i okolnih naselja štuju svetog Florijana kao svog zaštitnika od tuče, gromova i neplodonosti polja, okupljajući se svake godine upravo na njegov dan u maloj crkvici svetog Florijana ili ispred nje, između sela Martinčići i Kave u grožnjanskoj općini te sela Marušića (područje Grada Buje), gdje se jednom godišnje održava misno slavlje posvećeno upravo tome svecu.

Ujedno, to je i gotovo jedina crkva Sv. Florijana u Istri. Povijesno je postojala romanička crkvica sv. Florijana između Dvigrada i Rovinštine, gdje se zapadno od istarskog sela Žuntići ispod brda Gradine nekad nalazila (link). Također na brežuljku podno sela Kranjci u Istri podignuta je polovicom 6. st. romanička crkvica Sv. Flora, posvećena istoimenom biskupu koji je 524. godine službovao u istarskom Novigradu, dok je u 13. st. ta ista bila posvećena sv. Florijanu, čiji kipić se nalazi na oltaru uz kipić sv. Roka. Danas je to opet crkva sv. Flora (link).

Crkva svetog Florijana između sela Martinčići i Kave potječe iz vremena kasne romanike 14. stoljeća i u vlasništvu je 70-tak obitelji sa tog područja. Nekoliko puta bila je obnavljana, a i sada traži hitnu renovaciju kako bi se sačuvala, osobito njena unutrašnjost.

Nekada je, kažu drevni zapisi, oko crkvice bilo groblje, a nedaleko od crkve je napušteno istoimeno naselje s nekoliko ruševina.

Unutrašnjost crkve krasi prekrasan oslik koji je 60-tih godina 20.st. naslikao mjesni slikar Keko iz Tribana, naselja u sastavu Grada Buja u Istarskoj županiji. Kip sv. Florijana čuva se kod obitelji Raganzin iz naselja Ljubići, te se postavlja u crkvu samo na dan sv. Florijana.

Klupe su poklon crkve u Grožnjanu. Budući da svaka obitelj iz Grožnjana posjeduje svoju klupu, kupnjom novih, stare su odlučili donirati upravo crkvici sv. Florijana.

Mještani koliko mogu u svojim mogućnostima brinu o crkvici, te redovito kose travu.

Budući je sv. Florijan svetac zaštitnik vatrogasaca, upravo iz tog razloga istarski se vatrogasci s gostima tu okupljaju od 2008.g. te u dogovoru sa mještanima dogovaraju slavlje i procesiju kako im se ista ne bi preklapala. Ukoliko zbog nestabilnog vremena ne bi bilo moguće okupljanje vatrogasaca sa procesijom, svečana zahvalna misa za vatrogasce održava se u grožnjanskoj župnoj crkvi.

Kip sv. Florijana u Vinkovcima

Grad Vinkovci nalazi se na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske, smješten na rijeci Bosut između Dunava i Save, 20 km udaljen od grada Vukovara koji je sjedište Vukovarsko-srijemske županije. Prostire se uz Bosutsku nizinu, te autocestu i željezničku prugu koje spajaju Zapadnu Europu s Bliskim istokom, te Srednju Europu s Jadranskim morem. Grad i njegovo šire područje nalazi se na 78–125 m nadmorske visine, s površinom od 102.805 ha, od čega 60.623 ha oranica i 29.149 ha pretežito hrastovih i jasenovih šuma, s blagom kontinentalnom klimom te s dovoljnim i povoljnim rasporedom padalina. U Vinkovcima je do početka 19. stoljeća većina kuća bila najvećim dijelom pokrivena slamom ili šašinom. Materijali kojima su bile izgrađene kuće, pogotovo oni čime su bile pokrivene, s lošim odvodom dima, predstavljali su veliku opasnost po sigurnost stanovništva i imovine. Da bi spriječili nastanak požara građani Vinkovaca morali su brinuti o protupožarnim mjerama reduciravši načine gradnje, stoga na prijelazu u 20. stoljeće u središtu grada nije više bilo zgrade koja je imala slamnati krov ili šindru. Također, suzbijanju požara pomoglo je i osnivanje vatrogasnog društva 1880.g., ali i trajan zagovor kod vatrogasnog zaštitnika sv. Florijana kojemu su se građani od davnina utjecali.

kip sv. Florijana

Kip svetog Florijana je jedan od najstarijih vinkovačkih spomenika i zasigurno jedan od najprepoznatljivijih motiva Vinkovaca. Nalazi se u Ervenici, odnosno na križanju ulica Pavleka Miškine i Matije Gupca. Izrađen je u pješčenjaku. Točna godina njegova postavljanja nije poznata, ali sa sigurnošću možemo reći da je to bilo krajem 19. stoljeća, jer se već 1900. godine kip sv. Florijana pojavljuje na vinkovačkim razglednicama.

U vrijeme osnivanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva, dakle 1880.godine, Vinkovci su obuhvaćali površinu od 51,97 km². Bile su izgrađene 823 kuće u kojima je obitavalo 1189 domaćinstava s ukupno 5277 stanovnika. Od osnutka vatrogasno društvo bilo je neprestano u nastojanjima da se što bolje opremi, da prati razvoj vatrogasne tehnike ali i da se razvija i na duhovnom polju ne zaboravljajući kome se povjerilo za svoj zagovor. Svečano su slavili svoga sveca zaštitnika sv. Florijana, ili, kako su često nazivali taj dan u zapisnicima, Florijanovo. Tako je prva poznata nam proslava bila 4. svibnja 1891.g., kako stoji zapisano u 'Sjedničkom zapisniku' od 20. travnja 1891.g.

Bio je to uobičajeni protokol: Ujutro oko 9 sati velika sveta misa na kojoj su sudjelovali i vatrogasci, skoro uvijek sa tri svećenika, a poslije mise išla je procesija kipu sv. Florijana… sa vatrogascima i glazbom. Na povratku išlo bi se pokraj spremišta i vatrogasnoga tornja, te bi se prostorije blagoslovile. Tom prigodom skupljali su se milodari i poklanjali društvu koje je taj novac trošilo za održavanje spomenika. Poslije svečanosti kod kipa sv. Florijana slijedila je zakuska ili ručak, već prema novčanim mogućnostima u pojedinoj godini.

U blizini kipa sv. Florijana u Ervenici, u parku Lenijama, nalazio se jedan drugi spomenik - Spomenik srebrnoga pira njegova veličanstva Franje Josipa (koji se također pojavljuje na vinkovačkim razglednicama). Ukoliko znamo da je Franjo Josip 1854. godine oženio Elizabetu Bavarsku (odnosno Austrijsku), poznatiju pod nadimkom Sisi, možemo pretpostaviti da je Spomenik srebrnoga pira Njegova veličanstva u Vinkovcima postavljen 1879. godine. U Lenijama se nalazio sve do 1918. godine kada je nakon pada Austro-Ugarske srušen. Nakon rušenja Spomenika srebrnoga pira, malo je toga od njega sačuvano. Svega nekoliko kamenih blokova te kovana željezna ograda. Koliko su građani Vinkovaca voljeli svojeg vatrogasnog zaštitnika sv. Florijana pokazuje podatak da su upravo tom kovanom željeznom ogradom zamijenili postojeću drvenu ogradu koja se nalazila oko kipa sv. Florijana, te je i danas sv. Florijan ograđen ogradom koja je prvotno ograđivala spomenik Elizabete Austrijske i Franje Josipa.

Nebriga tijekom vremena komunizma kada je sv. Florijan bio izbačen iz vatrogasnih društava i ratne godine domovinskog rata uzeli su svoj danak u propadanju kipa. No, još su jednom građani iskazali svoju ljubav prema svojem kipu sv. Florijana u slobodnoj državi Hrvatskoj pišući apele gradu skrećući pozornost na njegovo derutno stanje i potrebu za restauracijom tokom minulih godina.

Vijećnik u Vijeću II. mjesnog odbora 'Stjepan Radić' Drago Majstorović uputio je stoga 2016.g. otvoreno pismo dr. sc. Mariu Banožiću, dipl. oec., pročelniku Upravnog odjela za kulturu i turizam i Janku Fa, ing. agr., predsjedniku Vijeća II. mjesnog odbora 'Stjepan Radić':

Poštovani pročelniče, poštovani predsjedniče,

Za početak bi bilo dobro parafrazirati aforizam španjolsko-američkog filozofa Georgea Santayane – „onaj tko zaboravlja svoju povijest, osuđen je ponavljati ju“ – u „onaj tko se ne brine o svojoj kulturnoj baštini, osuđen je izgubiti ju“. Upravo je to simptomatično za Vinkovce – grad koji se diči činjenicom da je rodno mjesto brojnih velikana hrvatske kulture i umjetnosti poput Radauša, Šerbedžije, Kozaraca, Sremeca, Hettricha itd., a istovremeno potpuno zapostavlja svoju kulturno-povijesnu baštinu u raznim oblicima na što smo već ranije više puta ukazivali. Ovdje bih se htio osvrnuti na katastrofalno loše stanje kipa Sv. Florijana (ranokrščanskog sveca iz III./IV. st. ubijenog za Dioklecijanovih progona i zaštitnika Poljske, grada Linza, vatrogasaca i suzaštitnika Zagrebačke nadbiskupije), u ulici Matije Gupca u jednom od najstarijih dijelova grada Vinkovaca. Ovaj spomenik je samo jedan od primjera sustavne nebrige grada prema određenim dijelovima svoje povijesti i kulture kojom, unatoč dugoj povijesti grada, ipak prilično oskudijevamo i smatram da si ne možemo dopustiti luksuz zanemarivanja niti jednog dijela svoje arhitektonske kulturne baštine, posebice zato jer postoji već previše primjera tipičnog urbanog kulturocida prema mnogim starim građevinama u gradu i to ne samo iz razdoblja samostalne Hrvatske, već i iz prošle države.

Apeliram kako je spomeniku nužna hitna rekonstrukcija jer je njegovo sadašnje stanje šaka u oko estetici grada te pozivamo gradonačelnika i Vas kao najodgovornije ljude u Vinkovcima da što prije procijene situaciju oko trenutnog stanja i moguće (ali i nužne) rekonstrukcije ovoga preko stotinu godina starog spomenika koji je već saživio u sjećanju brojnih generacija Vinkovčana.

I uspjelo se. Već iduće godine 2017. krenulo se sa radovima temeljite restauracije kipa, koji su završeni do kraja travnja iste godine, a radovi su bili vrijedni 40.000,00 kn. Tako je sv. Florijan dočekao svoj dan 4. svibnja, odnosno dan svoje mučeničke smrti, potpuno preobražen na svojem starom mjestu u Vinkovcima, učinivši tako da i Vinkovci zablistaju u novome svijetlu.

 

sv. Florijan, Vinkovci

Kip sv. Florijana u naselju Sonta (Сонта, Srbija)

Sonta (srp. Сонта, mađ. Szond, nje. Waldau) je naselje u Bačkoj u Vojvodini. Upravno pripada zapadnobačkom okrugu, općini Apatin u Republici Srbiji.

kip sv. Florijana 70-ih godina 20.st.

(Iz knjige: Šokica pripovida, Hrvatska Riječ, 2011. )

Iljadudevestotridesttreće stigo kip Sveti Florijan u bašču crkve Sveti Lovra u Sonte. Stigo baš za njegov dan, 4.maj.

Podiglo ga dobrotvorno vatrogasko društvo od milodara građana općine Sonta. I danas još tako piše na kipu. Do to doba crkvencka bašča je bila odgradita. Ni ni bila bašča neg odgraditi dvor, pa se istom zatrče i ker i svinče i krava isprid čorde u bašču. A bila skoro ko Mostonga. Močvarna. S prolića i s jeseni se sve usmradi i stvori šuga po baružica. Blato i mulj. Jedva prideš crkve. Ka' je stigo Florijan nikako oma se i bašča ogradila i okolo šiširovina i kestenje posadilo. Tako je bašča postala za ugled.

Sveti Florijan je od vatre. Zaštitnik od ognja, pa ga i naši vatrogasi metnili za njevoga zaštitnika. Držali vatrogasi a i svaj svit u Sonte Dan Florijana naveliko. Slabo se išlo na njive radit, svetkovalo se, jel je on Vatrenjak.Vatrogasi se uredu u njeva posvečana ruva. Na čelu komandir u bili rukavica, barjaktar barjakom sa izvezitim čekićom, sikiricom i šlemom. Nuž njega naj što dirigira trumbetašima. Poredu se u stroj stari vatrogasi. Počasni čljanovi, pa onda već majstori-vatrogasi, pa mladi kalfe, pa pioniri. Tako svega do dvisto čljanova. Prvi vatrogaski dom je bijo oma do opštine na današnjemu broju 61 Vojvođancka ulica. Drugi sokak. Krenu tako urediti strojevim korakom a u live ruke jim šlem, ko Florijanov, pa priko u crkvu na malu misu. U crkve se nakrca svita. Svako volji vidit vatrogasko društvo.

u dvorištu crkve sv. Lovro u Sonti pedesetih godina

Posli mise svi ope u redu isprid Florijana. Postroju se i na komandu:

- Mirno! Pozdrav sad! 

Lupu čižme o čižme, ruka k desnomu slipomu oku pojde. Pozdrav svetomu Florijanu! Pa kad zasviru u te njeve fanfare! Trumbete. Potrefilo se nikako da su baš svi trumbetaši i vatrogasi. P' onda se ope poreda u red na čelu sa raspećom i župnikom, gosponošama, vatrogasima i drugim svitom, pa se obilazi oko Florijana moli i piva.Ta to je bilo svita!.

Vatrogas ni, ni mogo bit svako. Mada je bilo vatrogasko društvo dobrovoljno. Najviše su to bili majstori. Oni su uvik doma. Radu svoj zanat. Šusteri, šnajderi, štrikeri, mesari, tišljeri, moleri, kovači, cimermani, bunardžije, ćurčije, čadžari...T' di su vako ljudi? Liti po njiva, zimi po trske i po fatova. Ako se i trefilo da je kakigod paor bijo vatrogas taj je bijo jako na oprezu.

Visoko gore na opštine, na krovu je bila napravita o'drveta ko forme čeka u šume.Tu je bila sirena. Sirena se oglašavala tako što se ručno okretala sa jednim točkim. Kad zasvira svi trču i malo i veliko se laća kabla i vode. Jedno nuz drugo se poreda, pa onda “podaj dalje“. U požarno vrime je uvik dežuro jedan paor u opštine sa konjma i kolma dvajstčetiri sata. Na koli dva velika bureta puna vode.Tako se svaki dan sminjivali. Vatrogasi nisu imali spremu bogzna kaku. Imali su za navuč vatrogasko ruvo, radni opasač sa zataknitom sikiricom. Na glave šlem, a na noga gumene čižme. Imali su još i nikoliko gas maski. Vatrogaska kola su imala jedno veliko drveno bure. Otprilike oko pesto litri vode je u njega stalo. Ta su kola vukli konji. Sonta je onda bila opština i imala je svoje konje. Svoju ergelu. Al, ako se potrefilo da su konji zauzeti a sirena zasvira, prvi paor koji naide nuz opštinu, mora stat. Ispregne konje i upregne u vatrogaska kola. Punila su se vodom, jel u Jamača, jel sa kanala kod Sveta Ivana. Pumpala su ručno po dva čoveka jel po četiri, dok nije novo vrime donelo motore.U požarno vrime, a to je najviše u vrime žetve, sokakom je išo birov sa ručnom sirenom. Danju i noću. Obilazijo je selo. Dežuro. Najveće zlo sa vatrom se dešavalo u Abisinije. U Srcu Valpova. Dabome u Sonte. Tamo su bile skoro sve starovircke kuće. Pojate. Ukopane u zemlju otprilike tako oko po metera. Niske i trskom pokrite. Svaki krov su mogla dodirnit i dica od šest, sedam godina ako se pripnu na prste. Tu su dvorovi bili puni puzdera. Najviše se š njim grijalo. Puzderače se ložile a donašo se iz fabrike. Kudeljare. Za džabe. Doduše bilo je i kukuruzvine i ogrizina. Tu kad bukne oma izgori desetak kuća. Zoto se prija nisu somporače ostavljale da su svakomu pri ruke. Somporače je u kuće imala samo reduša. Didaci su lule palili trudom. Ka' su se ostavljala dica sama doma sakrivale se. Za ne daj Bože! Čadžari su imali uvik pune ruke posla mada su i sami ukućani čistili svoje odžake. Nijedna kuća u selu se niščim drugim nije grijala neg samo tvrdim gorivom. Drvetom, puzderom, ogrizinama, kočanjama, pa i simenjačom i prošćom ako je koja latež dotrajala. Malo ko je do pedeseti prošloga vika trošijo ugalj. Potpaljivalo se slamom. Dvorovi su bili puni taki matrijala za ložit, pa je onda i bilo fanj :

- Eno gori vatra!

Sirena zavije a vatrogasi iz isti stopa trč na vatru makar bili i u kućni aljina.

Na Dan Svetoga Florijana uveče je uvik bijo vatrogaski bal. Obdržavo se na ćošu današnje Vojvođancke br.79. To je bijo bircuz kod Vendlike a posli Marka Franciša. Danas je tu sigrališče za dicu. Na vatrogaski bal je mogo it svako, ne samo vatrogasi. Ope je svirala njeva pleh muzika. Oni koji su zaslužili dobijali su kolajne. Tombola je isto uvik sigrala. Od tombola se malo pripomoglo vatrogasima. Zarad toga se pravijo vatrogaski bal još i na Poklade.

Još i sad opstojava vatrogasko društvo u Sonte. Ni se utrnilo. Tinja. Ima desetak čljanova. Vežbu pomalo i idu se kadgoda utecavat na takmičenja. Moderno doba je donelo za vatrogase prominju na bolje al kad stignu moderna vatrogaska kola iz varoši, tu su još uvik naši vatrogasi. Oni svojima uputama pomognu, a najviše kod kuća nabijača.

Dan Svetoga Florijana se vada još situ samo oni koji taj dan idu na misu. To su uglavnomu starije žene i di koji muški. Jedino oni ne zaboravu Florijana, pa ga posli mise otidu pozdravit.

Ruža Silađev

Sv. Florijan, Sonta