30. travnja 2019.

Florijanova pjesma iz Linza

Pastoralni ured u Linzu je 1972. godine priredio natjecanje za tekst pjesme povodom proglašenja novoizabranog zaštitnika biskupije sv. Florijana i mučenika iz Lorcha 1971.g. Prva nagrada dodijeljena je tekstualnoj formi predmetnog nastavnika gospodina Antona Pfeifera, Osnovna škola 1., Enns. Neobično korištenje malih slova i izostanak interpunkcija obrazlaže se u popratnom tekstu: „Tako se čita pažljivije“.

FLORIJANOVA PJESMA OD ANTONA PFEIFERA


1. izađe noću kroz vrata lauriacuma
mračna srca pun sumnje njegov um
bogovima hrabro uskrati žrtvu
ostavi kršćana potištenu sljedbu
sveti florijane ti odvažni mužu
ojačaj moje uzdanje

2. nijemo odjekivaše u tamnici braće plač
signali svjetlosti u mračnom vremenu
nagnaše ga natrag k svojima u nevolju
u lancima šutke govoraše nade pun
sveti florijane ti vjerni mužu
otvori naše srce

3. oružja zvuk vojnika na rijeci enns
radoznalosti prizor a bogu priznanje
smrt za visokog voditelja ureda zemlje
sjeme kršćanstva katkada za nas
sveti florijane ti sveti mužu
zaštiti naš dom

4. živ utopljen u vodama alpa
mudri na izvoru vode žive
svijeta žeđ i glad utihni
mir nam podaj i život vječni
sveti florijane ti mužu blagoslova
odvrgni vode moć

Enns, 31.03.1972. god.


POPRATNI TEKST


"Želio bih dodati nekoliko opaski uz moju pjesmu. Svjesno sam izbjegao rimu, zato sam koristio nekoliko aliteracija. Daktilska mjera stiha treba dočarati nemir toga vremena.

Sadržajno se pozivam na činjenice:

1. strofa: prisilno umirovljenje i napuštanje braće.
2. strofa: povratak i uhićenje na Ennsu.
3. strofa: smrt utapanjem
4. strofa: valja ju razumjeti simbolički:

Svjetska voda – izvor vode žive (voda kao simbol spasenjske moći Duha Svetoga, simbol Krista). Vidi: Ivan 4, 10 i 7, 37-39. Četvrta strofa završava s molbom za mir."

Profesor Pfeifer je za Florijanovu službu izabrao 'voditelj ureda' objašnjavajući kako je težak latinski jezik za prijevod te službe: „Ja sam izabrao voditelj ureda. Mogući, ali ne tako precizni bili bi izrazi 'službenik' ili 'prefekt'; ove se riječi mogu međusobno izmjenjivati“.

"Sv. Florijana se u narodu rado zazivalo kod opasnosti od požara i poplava (zaštitnik vatrogasaca). Tu sam činjenicu uzeo u obzir u 3. i 4. strofi (zaštiti naš dom, odvrgni vode moć).

Namjerno sam koristio mala slova i izostavio interpunkcije kako bi se čitalo pažljivije.“

Anton Pfeifer

(Izvor: H. Kneifel, Enns – wo der hl. Florian wirkte, Verlag Korosa, 2004.g., Enns.)


Mučeništvo sv. Florijana, Leopold Schultz, 1837. g.
Stift Sankt Florian, Enns kod Linza, Austrija 

 ⃰ Slika na oltaru sv. Florijana prati zapis iz ‘Passio Sancti Floriani‘ iz 9. stoljeća: Uz dopuštenje stražara Florian se sat vremena moli s rukama ispruženim poput Krista na križu kada bijesan mladić požuruje naprijed kako bi ga bacio s mosta u rijeku Enns. Veliki kamen vezan oko vrata je također element drevne pripovijesti, kojega kršćanski puk od davnine uspoređuje s kamenim srcem rimskog upravitelja i kamenčićima koje kršćani svakodnevno odbijaju ponjeti za Krista (Acta Sanctorum, svibanj vol. 1, 465). SPQR (od latinske skraćenice "Senat i rimski građani") na mostu postavlja prizor u vrijeme Rimskog Carstva. Lijevo od stupa je mač u koricama. U Pasiji nema mača. Možda se odnosi na zanimanje sv. Florijana kao vojnog časnika, sada "obloženog" jer ga je napustio za život u Kristu?

26. travnja 2019.

Černobilski vatrogasci - oni su naši heroji

26. travnja 1986. g. u 1 sat 23 minute i 58 sekundi – dogodila se jedna od najvećih nuklearnih nesreća u svjetskoj povijesti, javnosti poznatija kao 'Černobilska katastrofa'. Nesiguran dizajn sovjetskog nuklearnog reaktora u kombinaciji s ljudskom pogreškom, doveo je do niza eksplozija koje su potpuno uništile reaktor i zgradu 4. energetskog bloka nuklearne elektrane, odnosno jedan od četiri reaktora u nuklearnoj elektrani „V. I. Lenjin“, smještene u Ukrajini nedaleko od bjeloruske granice, nakon čega je došlo do ispuštanja preko 190 tona radioaktivnih nuklida u atmosferu. Nošena vjetrom, radioaktivnost se iz sjeverne Ukrajine širila najprije prema Bjelorusiji i zapadnom dijelu Rusije, a potom je zahvatila i područje skandinavskih zemalja. 19 ruskih regija s teritorijom od gotovo 60 tisuća četvornih kilometara i populacijom od 2,6 milijuna ljudi bilo je podvrgnuto velikom zračenju. U konačnim je studijama dokazano da su posljedice radioaktivnog zračenja osjetile sve zemlje Europe.

raspelo s križem stoji uz znak upozorenja o zračenju u blizini elektrane Černobil
(REUTERS, foto: Gleb Garanich)

U deset dana, koliko je trajalo gašenje, helikopterskim preletima na vatru bačeno je oko 4500 tona olova, pijeska, gline i drugih vatrogasnih sredstava. Do 6. svibnja 1986. svi požari prouzročeni černobilskom nesrećom bili su savladani, ali trebalo je proći još mnogo mjeseci rada da se napravi najnužnija sanacija. U gašenju je sudjelovalo šest stotina vatrogasaca i radnika bez ikakvih zaštitnih odijela i opreme, a u saniranju posljedica 800 tisuća vojnika i mobiliziranih građana i seljaka, od kojih je 25 tisuća umrlo u kratkome roku.


Na mjesto nesreće prvi su od službi došli gasiti reaktor vatrogasci iz Černobila, bez ikakve zaštitne opreme pod zapovjedništvom poručnika Vladimira Pravika. Ekipa za gašenje smatrala je kako je riječ o požaru izazvanom strujom i nisu imali informaciju da je riječ o eksploziji reaktora. Naime, nitko ih nije obavijestio da je požar na koji su poslani nastao od nuklearnog reaktora, stoga su mislili da imaju posla s običnim požarom. Svi su zadobili smrtonosne doze radijacije. Nesvjesni opasne radijacije većina je stradala ili oboljela nedugo nakon nesreće. Umirali su kao živi nuklearni otpad, ozračeni stostrukim smrtonosnim dozama. Zapovjednik tima Pravik umro je od posljedica radijacije 09. svibnja 1986. (dva tjedna nakon nesreće). Ovi, danas već pomalo zaboravljeni heroji, bili su prve žrtve Černobila. Ipak, zahvaljujući njima izbjeglo se ono najgore: druga eksplozija koja bi bila 10 puta jača od eksplozije atomske bombe u Hiroshimi i izbrisala bi pola Europe sa lica Zemlje.


Odmah po izbijanju eksplozije, gašenju se pridružila i malena lokalna vatrogasna jedinica iz tri kilometra udaljenog grada Pripjata, gdje su živjeli djelatnici elektrane, pod zapovjedništvom Leonida Teljatnikova, također gaseći požar bez adekvatnih zaštitnih odijela. Ti su ljudi teško stradali, primivši smrtonosnu količinu radijacije, ali odluka Teljatnikova vjerojatno je spriječila još veću katastrofu. On je shvatio kako ne može ugasiti požar u reaktoru broj 4 i odlučio je pokušati spriječiti njegovo širenje na ostale reaktore. Krov zapaljenog reaktora se urušio, te su bili ugroženi krovovi obližnjih reaktora. Dapače, vatra je zahvatila krov reaktora broj 3, te je postojala opasnost da se požar proširi prema postrojenjima i turbinama cijelog kompleksa elektrane. Inače, krovovi reaktorskih zgrada bili su od bitumena, zapaljivog materijala, a izgradnja krovova od takvog materijala i prema tadašnjim pravilima bila je protupropisna. Električni kablovi, odnosno njihova zapaljiva plastična izolacija također je bila velika opasnost jer se tako požar brzo širio.

vatrogasni kamion iz poslijeratnog razdoblja

Jasno je da je za takav posao lokalna vatrogasna jedinica bila premalena, a Kijev, kojem je upućen poziv za pomoć, udaljen je 120 kilometara, predaleko da bi vatrogasci stigli na vrijeme i pravodobno zamijenili svoje ugrožene kolege. Svi oni, a kasnije i likvidatori koji su sudjelovali u sanaciji elektrane, primili su stostruko veću dozu radijacije od smrtonosne, a nakupili su toliko radioaktivnog dima u plućima da su i neki liječnici koji su im pomagali oboljeli od radijacije. Od posljedica izloženosti radijacije u prvim satima gašenja umrlo je još u bolnici petnaestak dana nakon nesreće svih šest vatrogasaca, koji su te kobne noći bili dežurni u smjeni: Vaščuk, Kibenok, Titenok, Pravik, Tiščura i Ignatenko. Tri su vatrogasca, Teljatnikov, i dva njegova zamjenika Vladimir Pravik i Viktor Kibenok 1987. godine proglašeni Herojima Sovjetskog Saveza. Pravik i Kibenok posmrtno, dok je zapovjednik Teljatnikov umro 2004.g. od raka prouzročenog izlaganjem radijaciji.


Poručnik  Vladimir Pavlovič Pravik

Poručnik Viktor Nikolajevič Kibenok

Major  Leonid Petrovich Telyatnikov

Lyudmilla Ignatenko, žena 25-godišnjeg vatrogasca Vasilija Ignatenka, koja ih je dvotjednoj kalvariji svakodnevno posjećivala u bolnici svjedočila je u knjizi 'Černobilska molitva', nobelovke Svetlane Aleksijevič, kako je mama 24-godišnjeg vatrogasca Pravika gledajući kako im se tijela na očigled raspadaju od radijacije, cijelo vrijeme molila Boga: „Bolje uzmi mene“, a ustvari istina je da je on, poput Njegovog Sina, dao svoj život za nju, odnosno sve nas. Oni su istinski heroji kojima dugujemo jedno veliko hvala jer su predali na oltar domovine i cijelog Svijeta svoje živote za sve nas, da bismo mi živjeli. 26. travanj je datum kada se moramo prisjetiti naših istinskih heroja. Neka im je vječna slava!

spomenik "Oni koji su spasili svijet" postavljen je u
Ukrajini na desetu godišnjicu černobilske nesreće

Nakon eksplozije u nuklearnom reaktoru, vatrogasci
i radnici čišćenja požurili su na mjesto događaja.
Dvadeset i sedam ih je umrlo u prva tri mjeseca
nakon eksplozije zbog akutne radijacijske bolesti.

na vrhu spomenika iznad prikaza zemaljske kugle
stoji simbol križa


20. travnja 2019.

Vatrogasni kapelan uletio u vatrenu stihiju i spasio Presveti Oltarski sakrament te 'Kristovu krunu' u pariškoj katedrali Notre Dame

U ponedjeljak 15. 04. 2019.g. izbio je stravičan požar u 850 godina staroj katedrali Notre Dame u Parizu. Simbol Francuske i najposjećenija turistička atrakcija u toj zemlji gorjela je 16 sati prije nego što su vatrogasci u potpunosti ugasili vatru. Na brojnim snimkama jasno se može vidjeti drvena građa koja je padala s krova, gomila pepela, slijevanje vode, uništeni krov...


katedrala Notre Dame u plamenu

Dok smo imali prilike gledati kako katedrala Notre Dame gori, mnogi su strahovali da će najdragocjenije relikvije također biti uništene. I dok cijeli svijet hvali nadljudske napore pariških vatrogasaca koji su se borili s požarom koji je buknuo oko 18 sati, jedan je čovjek ostavio poseban trag u srcima katolika.

vatrogasni kapelan Jean-Marc Fournier

Vatrogasni kapelan, svećenik Jean-Marc Fournier postao je pravi heroj kad je usred požara riskirajući svoj život ušao u goruću katedralu Notre Dame u Parizu kako bi spasio Presveti Oltarski sakrament kao i relikviju “Kristovu krunu” te djelić Isusovog raspela, javlja AleteiaPrvo je spasio Presveti Oltarski sakrament, dok je “Kristova kruna” bila druga postaja za oca Fourniera.

Policajci i vatrogasci napravili svojevrsni ljudski lanac kojim su izvlačili neprocjenjive umjetnine iz vatrene stihije.

relikvija 'Kristove krune'

Ova relikvija u katedrali se nalazi od 1806. godine, a u 13. ju je stoljeću u Francusku donio francuski kralj Luj IX., koji je uredio gotičku kapelu Sainte Chapelle kao mjesto za relikvije.

Razni mediji su se oglasili o njegovom činu: “Otac Fournier je apsolutni heroj”, “Pokazao je da se ne boji i ravno krenuo prema relikvijama u katedrali. Svaki dan se nosi sa smrću i ne pokazuje nimalo straha”, prenio je The Sun.


Zanimljivo je kako ovo nije prvi put da se otac Fournier suočio s potpunom katastrofom.

Isti svećenik već oduševio javnost tijekom terorističkog napada na koncertnu dvoranu Bataclan u studenom 2015. godine. Teroristi su ubili 89 ljudi, a otac Fournier je tješio preživjele i ozlijeđene te molio s njima za voljene koje su izgubili u napadu.

Hitne situacije nisu nikakvo novo iskustvo za oca Fourniera (50) koji se pridružio vojnoj kapelaniji 2004. godine te je proveo sedam godina s vojskom diljem svijeta.

hrabri vatrogasni heroji

Strahovalo se da će se u požaru rastopiti ili da će eksplodirati veličanstveni vitraji i stakleni prozori, koji datiraju iz 13. stoljeća, no pariški nadbiskup Michel Aupetit rekao je kako nisu uništeni. “Cijela je biskupija molila te sam se i sam pridružio mladima koji su molili kod Fontaine Saint-Michel”, istaknuo je Nadbiskup Pariza Michel Aupetit na Twitteru.

spašene umjetnine

Tunika od lana iz 13. stoljeća za koju se vjeruje kako je pripala kralju Luju IX., kanoniziranom kao sv. Luj, također je spašena, rekla je gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo.

S obzirom na to da je renovacija katedrale bila u tijeku, iz nje su nekoliko dana prije bile iznesene bakrene skulpture dvanaest apostola i četiriju evanđelista.

potresan prizor zapaljene katedrale

Francuski predsjednik Emanuel Macron osobno se zahvalio hrabrim vatrogascima koji su riskirali živote kako bi spasili ovaj objekt neprocjenjive materijalne, kulturne i povijesne vrijednosti na velikoj svečanosti priređenoj u Elizejskoj palači njima za počast.

oko 400 vatrogasaca gasilo je požar

Imali smo priliku vidjeti perfektnu organizaciju vatrogasaca koji su na teren izašli u nekoliko trenutaka, odgovorni, hrabri, solidarni i učinkoviti”, rekao je Macron napomenuvši kako je upravo zahvaljujući dobroj organizaciji vatrogasaca izbjegnut najcrnji scenarij u kojem bi katedrala bila u potpunosti uništena. Svojom požrtvovnošću zaslužili su i Medalju časti, kojom im se cijela Francuska, a i cijeli Svijet želi zahvaliti.


Svečanost zahvale vatrogascima održana je i u pariškoj Gradskoj dvorani uz koncert Bachovih djela za violinu te čitanje ulomaka iz znamenitog djela Victora Hugoa 'Zvonar Crkve Notre-Dame'.


biser svjetske književnosti: Victor Hugo -
'Zvonar crkve Notre - Dame'

Zanimljivo je da se uslijed požara vrh velikog tornja urušio, a njegovo podnožje i krov propali su u katedralu, baš oko velikog zlatnog križa koji je ostao cjelovit. Neki su ljudi očuvani križ predstavili kao 'čudo'.

zlatni križ na glavnom oltaru

Naravno, treba napomenuti da je križ ostao čitav jer je temperatura na kojoj je gorjela katedrala bila manja od one na kojoj se zlato tali; ali čudo je već sam potresni prizor. Izranjajući iz pepela i svijetleći u mraku križ nam u tužnim srcima i u očima ispunjenim suzama jasno pokazuje kamo trebamo ići i radi koga nam je ići dalje, dajući nam nadu.

galeb simbol nade

(Izvor: jutarnji.hr)


16. travnja 2019.

Blagoslov vatrogasaca - molitva

Blagoslov u liturgijskom smislu označava obrednu molitvu kojom svećenik zaziva Božje djelovanje ili milost nad nekom osobom ili predmetom zahvaljujući Bogu na udijeljenim darovima, te zazivajući njegovu pomoć i zaštitu. Blagoslov je povezan s gestama (npr. polaganje ruku, gestama raširenih ruku, znak križa, škropljenje blagoslovljenom vodom), što predstavlja, uz djelotvornost riječi, milosni Božji dar blagoslovljenoj osobi ili blagoslovljenom predmetu.

Vatrogasna zajednica općine Vinica

Blagoslov vatrogasaca


(pognite glave na blagoslov)

Blagoslovljen si Gospodine Bože Milosrđa. U svojem Sinu dao si nam  čudesan primjer ljubavi i po Njemu si nam zapovjedio, ljubite jedni druge. Obdari velikodušnim blagoslovom + prisutne vatrogasce, koji se rado posvećuju služenju drugima. Neka u hitnim potrebama, svom dušom i svom snagom svojom vjerno služe Tebi, koji si prisutan u našim bližnjima.

Po zagovoru sv. Florijana, usliši Gospodine naše molitve. Daruj vatrogascima sposobnost tijela i prisutnost uma, kako bi u bilo koje doba dana ili noći pružali ljudima pomoć. Načuli, njihove uši kako bi čule vapaj ugroženih, a oči vidjele čovjeka u potrebi.

Daruj im vrlinu hrabrosti, nauči predanosti i nesebičnom služenju u spašavanju ljudskih života i imovine, očuvaj ih zdravima i zaštiti od opasnosti. Odgoji ih u vjeri naših otaca, sa kojima do danas zajedno vapijemo Tebi: spasi nas Gospodine od zagađenosti zraka, požara i rata, oslobodi od poplava, prometnih nezgoda i prirodnih katastrofa, i sve vatrogasce i njihove obitelji – Bože blagoslovi.

Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.






10. travnja 2019.

Litanije sv. Florijana - iz molitvenika biskupije Željezno

U mjestu Podersdorf am Neusiedler See (Gradišće) 4. svibnja (Florijanov spomendan) je najveći blagdan u godini. U procesiji vatrogasci hodaju ispred članova općine prema svome svetištu koje se nalazi na otvorenom polju i mole iz starog molitvenika biskupije Željezno sljedeće litanije:


LITANIJE SV. FLORIJANA:



Dođite, pomolimo se, da nas Božja dobrota 
milostivo očuva od požara;

Da nas Božja dobrota od vatre zaštiti!
tvoj zagovor može pomoći,
moli za nas, sveti Florijane!


 Kao što su mnogi požari po raznim mjestima
tvojim zagovorom ugašeni!

Da nas...

Preko ovih milosti Bog te nagradio;
jer se radi Božje ljubavi nisi poštedio.

Da nas...

Vojnicima si predan bio
i pritom pobožan kršćanin ostao.

Da nas...

Htjeli su te srdito gurnuti u propast,
ali ti si radije u smrt želio ući.

Da nas...

Hrabro si se borio za kraljevstvo nebesko,
iz ljubavi radosno smrt pretrpio.

Da nas...

Sada se raduješ nagradi, gore u nebu
u koje si zbog vrlina svojih visoko uzdignut.

Da nas...

Bog je htio da se već ovdje na zemlji
tvoje ime posvuda proslavi.

Da nas...

Tko te pobožno časti, toga će Bog uvijek čuvati,
kada prijeti vatra, uništenje i pogibelj.

Da nas...

Zato te i mi častimo sa spomenom,
neka Bog usliši tvoj zagovor.

Da nas...

Moli za nas, da nam Bog daruje
ovdje milost, a ondje vječni život.

Da nas Božja dobrota od vatre zaštiti!
Jer tvoj zagovor može pomoći,
moli za nas, sveti Florijane!

(Izvor: K. Rokoschovski, Der Schutzpatron Sankt Florian, Veritas, Linz 1990., str. 71 – 72).

Sv. Florijan kao vitez, (minijatura oko 1310.)
- Izvor: Missale Heinricha von Marbacha


6. travnja 2019.

Vatrogasac heroj postao svećenik: 'Nakon 11. rujna shvatio sam kako moj život ima drugu svrhu'

“Vjerujem kako je Bog uz one koji pate. Uostalom, i On je  strašno patio kako bismo mi imali nadu. Svi smo mi doživjeli tragedije i razočaranja u životu, ali smo zadržali nadu, bili smo ljudi nade. Vjerujem kako Bog sve drži pod kontrolom”

vatrogasni heroj i svećenik Tom Colucci

Teroristički napad na New York, odnosno 11. rujna 2001. godine, zauvijek je promijenio život Toma Coluccija, donosi Aleteia. Tom je toga sunčanog dana bio zapovjednik u vatrogasnoj upravi New Yorka. „Za strašne napade sam čuo kada sam se vraćao s posla. Sjećam se kako smo svi dobili naredbu da dođemo na mjesto napada. Najprije sam se vratio u svoju vatrogasnu postaju, a nakon toga sam s kolegama odjurio na mjesto do Blizanaca“, svjedoči.

Tom je sa svojom vatrogasnom ekipom otišao do sjevernog tornja Svjetskog trgovačkog centra gdje su u potrazi za preživjelima započeli kopati po ruševinama. Ubrzo se srušio i drugi toranj. Tom je promatrao kako njegovi kolege vatrogasci ginu, a među njima i svećenik Michael Judge.

Vatrogasni zapovjednik je kasnije dugo pokušao pronaći odgovor na jedno pitanje: „Gdje je tada bio Bog?“ Odgovor je, kaže, pronašao u ljudima koji su na impresivan način odgovorili na ovu tragediju.

„Na mjesto tragedije su pristigli brojni ljudi: vatrogasci, policajci, liječnici i medicinske sestre. Evo vam odgovora na pitanje gdje je bio Bog. Ti ljudi su bili Isusovo tijelo. Isus je bio u svim tim ljudima, u svima koji su se pojavili toga dana. Bog je cijelo vrijeme bio s nama, bio je u našoj tuzi i boli. Uvjeren sam kako je Bog bio s nama i dok smo devet mjeseci tražili i pokapali svoje mrtve“, svjedoči Tom.

Vatrogasac je nakon toga tragičnog događaja odlučio postati svećenik. „Toga dana sam se susreo s onim najgorim i onim najboljim u čovječanstvu. U toj tragediji sam osjetio nešto više: svijet se ujedinio u jednu obitelj. Nakon terorističkog napada na New York shvatio sam kako naš život ima drugu svrhu. Odlučio sam postati svećenik jer sam htio pomoći još većem broju ljudi“, kaže.

Priznaje kako je oduvijek razmišljao o svećeništvu, ali je upravo ovaj događaj potvrdio njegovu odluku. „Bogu sam zahvalan za sve blagoslove koje mi je dao. Hvala mu jer sam kao vatrogasac i svećenik mogao pomagati ljudima u potrebi“, kaže. Kao vatrogasac je spašavao živote, a danas kao svećenik spašava duše. „Ljudi me često pitaju kako oprostiti onima koji su ih povrijedili. Oprost je neophodan jer nam pomaže krenuti dalje, nastaviti s našim životima, dok ljutnja uništava naše živote. Ne moramo zaboraviti, ali moramo oprostiti, odnosno dopustiti Gospodinu da bude sudac onima koji su nas povrijedili. Bog od nas traži da opraštamo“, kaže.

Ljudi ga, nastavlja, često pitaju zbog čega Bog dopušta tragedije. „Vjerujem kako je Bog uz one koji pate. Uostalom, i On je  strašno patio kako bismo mi imali nadu. Svi smo mi doživjeli tragedije i razočaranja u životu, ali smo zadržali nadu, bili smo ljudi nade. Vjerujem kako Bog sve drži pod kontrolom”, završava svećenik.



(Izvor: bitno.hr)



3. travnja 2019.

Sv. Florijan na oltaru župne crkve Presvetog Trojstva u Krašiću

Na osmom kilometru, idući od Jaske prema Karlovcu, odvaja se od glavne ceste, koja danas spaja Zagreb s Rijekom, asfaltirana cesta koja ide uz rječicu Kupčinu preko Pribića u Žumberak. Nekako na pola puta prema Žumberku u bogatom vinogradnom kraju i bujnom zelenilu smjestilo se selo Krašić, privlačno zbog svoje ljepote i prirodnog položaja. Selo je dobilo ime po starom hrvatskom „bratstvu plemenitih ljudi“, koje je tako prozvano po svom praocu Kraiši. Bratstvo Krašići spominje se u starim ispravama već godine 1249., a crkvena se župa Krašić spominje godine 1334. u zborniku arhiđakona Ivana Goričkoga. Dika i ponos Krašića je lijepa župna crkva Presvetoga Trojstva, smještena na glavom trgu, koja je nezaobilazno mjesto koje u Krašiću vrijedi razgledati i pomoliti se u njoj.


crkva Presvetog Trojstva, Krašić

Zavedena je pojedinačno kao nepokretno kulturno dobro pod oznakom Z-1897, pravna statusa zaštićena kulturnog dobra, klasificirano kao 'sakralna graditeljska baština'. Nalazi su u rodnom mjestu blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, gdje je i on slavio sv. Misu i u čijoj je sjeni provodio zadnje godine svojih uzničkih dana. Za tu lijepu crkvu znao bi kardinal Stepinac kazati: „Koliko god puta uđem u ovu našu crkvu, svaki put mi se čini ljepšom. Upravo vabi na molitvu. Vidi se, da ju je gradio Božji čovjek.“


župni dvor, mjesto sužanjstva blaženika

To je kasnogotička crkva iz 14. stoljeća, koja je barokizirana vjerojatno 1759. godine, a uz njen zapadni ulaz podignut je zvonik 1771. godine. U starom svetištu nalazi se barokni oltar iz 1743. godine, sa slikom Sveta tri kralja, na čijem su vrhu oltara prekrasne skulpture Presvetoga Trojstva.



Početkom 20. stoljeća, točnije od 1911. do 1913. godine za prečasnog župnika Stjepana Huzeka, po projektu poznatog arhitekta Stjepana Podhorskoga, sagrađeno je novo svetište, većim dijelom prinosima samih župljana. G. Stjepan Huzek, krašićki župnik i dekan, začasni prisjednik Duh. stola, član ravnateljstva Gospodar. društva u Zagrebu, te član utemeljitelj vatrogasnog društva u Krašiću i veliki vatrogasni dobrotvor koji je novčano potpomagao vatrogasce, ostavio je u trajni spomen veličanstvenu crkvu u kojoj je mise slavio i blaženi Alojzije Stepinac. Podhorski je izradio nacrt u starohrvatskom stilu, uklopivši u novu crkvu dijelove stare, manje crkve, koja je imala gotičko svetište. Tu se 'rađa' potpuno nova crkva u koju su inkorporirane i gotička i barokna faza, pri čemu gotičko svetište postaje kapela. Veliki zvonik iz 1771.g. koji uz staru malu crkvu nije nikako pristajao, od sada graditeljski skladno upotpunjuje novu crkvu. Takav izgled crkva je zadržala do danas, čineći s nadogradnjom skladnu cjelinu.



Riječ je o centralnoj građevini križnog tlocrta s bočno prigrađenim pravokutnim kapelama, te novim svetištem zaključenim polukružnom apsidom uz koju se nalazi jednokatna sakristija. Hodočasnici koji su bili u Svetoj zemlji prepoznaju u krašićkoj crkvi umanjenu Baziliku Marijinog navještenja u Nazaretu. Središnji dio ove nove crkve nadsvođen je kupolom u donjoj zoni rastvorenoj prozorima. Velika i lijepa kupola, koja se uzdiže usred crkve, urešena je četirima svetačkim likovima, što ih je na svježoj žbuki naslikao slikar i profesor Marko Rašica.




Arhitektonski izričaj Podhorskog u ovoj crkvi je pomalo, ali ne u potpunosti, secesijski. Staro gotičko svetište s vrijednim gotičkim freskama iz nekoliko faza ostalo je potpuno sačuvano i od crkve je odvojeno, ali i povezano lučnim otvorima. Crkva je primjer projektantskog pristupa koji valorizira zatečenu povijesnu situaciju i prezentira postojeće vrijednosti unutar moderne arhitekture prve polovice 20. st.




Crkva Presvetoga Trojstva, koja je skoro, sedamsto godina stara građevina čuva gotičko svetište, barokni oltar, mramorni oltar kao i rokoko monstrancu te drveni reljef golgote. Osim baroknog oltara, inventar crkve potječe s početka 20. stoljeća. Glavni oltar, od mramora, okružuju oslikani prizori koji prikazuju Presveto Trojstvo, srce Isusovo, Srce Marijino, sv. Josipa i sv. Anu. Uz glavni oltar nalazi se i nekoliko pokrajnih oltara. Osim obnovljenog oltara Svetih triju kraljeva u starom dijelu crkve, u desnoj strani glavne lađe smješten je oltar sv. Barbare, koja je zaštitnica topništva i općenito vojnika, ljevača topova, rudara i vatrogasaca u Italiji i Francuskoj, te je stoga štujemo i kao našu vatrogasnu sestru.




U lijevoj strani nalazi se špilja Gospe Lurdske postavljena po želji blaženog Alojzija Stepinca a postavila ju je kiparica Mira Wood. Na istoj strani je i oltar Srca Isusova, na čijem se oltaru nalazi i nekoliko manjih slika svetaca među kojima je i sv. Florijan, zaštitnik vatrogasaca, kojega su od davnine slavili vatrogasci u Krašiću.




Uz sv. Florijana našeg vatrogasnog zaštitnika nalazi se u blizini na lijevoj strani i novi oltar u čast blaženog Alojzija Stepinca, našeg vatrogasnog brata, kojeg je 2. listopada 2004. godine blagoslovio Varaždinski biskup Marko Culej. Mladi Alojzije Stepinac ne samo da je bio aktivan član Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću, već je bio i tajnik Društva poslije Prvog svjetskog rata kada je isto počelo aktivno raditi. To je bilo u vrijeme prije njegovog odlaska na studij.



U vremenu uzničkoga boravka u Krašiću najpoznatijeg Krašićanca bl. Alojzija Stepinca u doba komunističke Jugoslavije, i sv. Florijan je sa svojim vatrogascima bio u posebnom uzništvu. Komunistička vlast zabranila je poslije 1945.g. štovanje sv. Florijana u vatrogastvu, kada su vatrogasci na njegov dan 4. svibnja u svečanim odijelima pribivali sv. Misi. Unatoč tome, kršćanski vatrogasci su i tada nastavili tradiciju dolaženja u crkvu toga dana u civilnim odijelima. Na taj su način pokazali da štuju sv. Florijana ne samo kao sveca mučenika, koji je položio svoj život kao svjedok za Isusa Krista, nego i kao zaštitnika vatrogasaca.



sv. Florijan, na oltaru

Da se povijest vatrogastva i naših velikana često poklapa, možemo vidjeti upravo u osobi blaženoga Alojzija Stepinca. Otac hrvatskog vatrogastva Đuro Deželić, osim što je utemeljio tradicionalni pozdrav hrvatskih vatrogasaca 'Pomoz Bog', rekao je: „Tko to reče da se rodoljubom smatra, a nije član vatrogasnog društva svoje općine, tome ne vjerujem“. Alojzije Stepinac je upravo to bio: veliki domoljub i vatrogasac! Naš blaženik i svetac, kojega slavimo u zajedništvu sa sv. Florijanom i svim preminulim vatrogascima koji su stradali služeći domovini.

 

bl. Alojzije Stepinac tajnik vatrogasnog društva