26. rujna 2020.

Isus i milosrdne vatrogasne samaritanke iz Đakova

Milosrdni Samarijanac naziv je Isusove prispodobe iz Novoga zavjeta. Da bi odgovorio na pitanje tko je moj bližnji, Isus je ispričao prispodobu o milosrdnom Samarijancu. On je znao da Židovi smatraju svojim bližnjima samo pripadnike svojega naroda, dok s prijezirom gledaju na neznabošce nazivajući ih psima, neobrezanima, nečistima, okaljanima. Za svoje bližnje držali su samo druge Židove i pripadnike drugih naroda, ako su živjeli sa Židovima i poštivali ih. Bližnjima nisu smatrali krivovjernike, doušnike i otpadnike, koje su istinski prezirali. Međutim, više od svih ostalih prezirali su Samarijance, pogotovo nakon što su između 6. i 9. g. posl. Kr. prosipali ljudske kosti na hramskom trgu u Jeruzalemu, što su Židovi smatrali užasnim činom.


Članice samaritanskog odjela DVD-a Đakovo, 1930.g.

Dolazeći iz Jeruzalema u Jerihon, Isus je po običaju ušao u sinagogu. Dok je naučavao, neki ga je pismoznanac iskušavao: „Učitelju, što mi je činiti, da život vječni baštinim? Lk 10,25).“ Isus je znao, da pismoznanac već zna odgovor prema Starome zavjetu pa ga zatraži da mu i kaže. Pismoznanac odgovori: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim, i svoga bližnjega kao sebe samoga! (Lk 10,27).“ Isus mu odgovori, da je dobro rekao pa neka tako i čini. Pismoznanac zapita: „A tko je moj bližnji? (Lk 10,29).“


Vatrogasac iz Oklahoma Cityja Chris Fields
drži Baylee Almon 19. travnja 1995.g.

Isus je tada kao odgovor na pitanje pismoznanca ispričao prispodobu. Neki čovjek putovao je od Jeruzalema do Jerihona. Razbojnici su ga opljačkali kraj ceste i ostavili ga polumrtva, što se ponekad događalo i u stvarnosti u to vrijeme. I dok je stradalnik tako ležao, putem je prošao židovski svećenik koji je samo pogledao ranjenika i, budući da se nije htio izlagati tegobama i troškovima u pružanju pomoći, prešao je na drugu stranu. Malo kasnije prolazio je i levit i učinio isto. Njemu se nije sviđala misao da nešto treba poduzeti pa budući da misli kako to nije njegov posao, i on prolazi. Oba ta čovjeka obavljala su posvećen posao, tvrdila su da poznaju Pisma i da ih znaju tumačiti, ali u njima nije bilo nikakvog osjećaja sažaljenja koji bi ih naveo na pružanje pomoći čovjeku na samrti. Gledali su ranjenika, ali bili su sebični, uskogrudni i isključivi, ne osjećajući nikakvo sažaljenje ni prema kome ako nije bio Židov. Nakon toga prolazio je Samarijanac, vjerojatno trgovac. Njega je jako pogodilo, što je našao polumrtvog čovjeka, sažalio se i pomogao mu. Rane mu je povio polivši ih uljem i vinom. Odveo ga je u gostinjac i dao novce gostioničaru, da se pobrine za čovjeka.


vatrogasna služba grada Daltona

Nakon što je izrekao prispodobu Isus pita pismoznanca, koji je od trojice bio bližnji čovjeku koji je stradao od razbojnika. Pismoznanac odgovori: “Onaj koji mu iskaza milosrđe (Lk 10, 37).“ Isus mu kaže neka i on tako čini.


Arizona EMT vatrogasci

I upravo su vatrogasci u Đakovu po uzoru na milosrdnog samarijanca utemeljili 'samaritanke' po uzoru na neke europske države. Predsjednik Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice i predsjednik DVD-a Đakovo Marijan pl. Heržić učlanio je u DVD Đakovo 1930. godine prve žene u hrvatsko vatrogastvo kao bolničarke, sanitetsko osoblje. Te i druge okolnosti bile su povod, možda nužda, da se u programske dokumente II. kongresa Vatrogasnog saveza Jugoslavije, održanog u Ljubljani od 13. – 15. kolovoza 1939. godine, uključe i žene kao sanitetsko osoblje u članstvo DVD-a.


Sveslavenski vatrogasni kongres u Ljubljani 1930.g.

Nešto slično postoji i danas u zemljama engleskog govornog područja, odnosno u Americi i Kanadi, gdje zajedno sa vatrogascima djeluje i medicinsko osoblje EMT (An emergency medical tehnician), budući da vatrogasci prvi stižu na mjesto intervencije. Odnosno, ne mora hitna pomoć čekati vatrogasce da izrežu lim u prometnoj nesreći, već obje službe djeluju istovremeno u vatrogasnoj službi. Hitni medicinski tehničar (EMT), također poznat i kao ambulantni tehničar, je zdravstveni djelatnik koji pruža hitnu medicinsku uslugu. I danas se u Hrvatskoj više nego ikada osjeća potreba za sveobuhvatnost različitih vještina u jednoj osobi za obavljanje vatrogasnog posla, stoga se kroz razne specijalističke obuke izvode različite edukacije; a tako i za bolničara u profesionalnim i dobrovoljnim vatrogasnim društvima.



U vatrogasnom geslu „Vatru gasi, brata spasi!“ koje je za svakog vatrogasca kategorički imperativ svakog djelovanja, zrcali se odgovor na pitanje: „Tko je moj bližnji?“. Poput zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana koji se založio za svoje drugove, vatrogasci pružaju ruku pomoći svakome u nevolji. Stoga jedini odgovor na postavljeno pitanje je: Bližnji je moj brat koji je u nevolji!




19. rujna 2020.

Plakat Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Karlovcu s pozivom na 'Florijansku svečanost' iz 1901.g

Početak razvoja vatrogastva na području Karlovačke županije označen je davne 1871. godine kada je osnovano vatrogasno društvo kao šesto takvo društvo u Hrvatskoj, što je ujedno i začetak organiziranog vatrogastva na širem karlovačkom području. Inicijativu za osnivanjem Dobrovoljnog vatrogasnog zbora, što je preteča današnjeg Dobrovoljnog vatrogasnog društva Karlovac (DVD Karlovac), dao je ondašnji karlovački gradonačelnik doktor Ivan Šimunić (1832.−1874.). Vatrogastvo je u povijesti Karlovca imalo veliki značaj i velika je povezanost između razvoja vatrogastva te kulturnog i gospodarskog razvoja grada.


Florijanska svečanost

Prva intervencija ondašnjih gasitelja bila je 7. srpnja 1872. godine kada su gasili kuću na Gazi, nakon dvije godine uspješno su ugašena čak četiri gradska požara... i tako redom. U znak sjećanja na zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana i utemeljitelja vatrogasnog društva Ivana Šimunića vatrogasci grada Karlovca organiziraju tradicionalne 'Florijanske svečanosti' a uz njih i Florijansko druženje vatrogasaca, koje su se slavile još davne 1901.g. kako vidimo na plakatu.

Svečanost je započinjala sv. misom u crkvi sv. Barbare koju su na današnjem uglu Preradovićeve i Gundulićeve ulice izgradili karlovački puškari god. 1684. (ili 1690.-91.). jer osim što je sv. Barbara bila zaštitnica topnika, slavi se i kao zaštitnica vatrogasaca u Italiji i Francuskoj. Stoga se u ovoj crkvi uz glavnog zaštitnika sv. Barbaru, mnogo slavilo i sv. Florijana zaštitnika vatrogasaca. Crkva je nažalost 1775.g. izgorjela u požaru, no 1787.g. izgradili su novu crkvicu od drvene građe u stilu barokne rustične arhitekture. Zbog trošnosti i nemogućnosti obnove sagrađena je nova crkva sv. Ćirila i Metoda, te je u nju prenesen inventar ove stare crkve. Po pripovijedanju starijih župljana još se kako tako održala do prvog svjetskog rata, ali nije u njoj bilo bogoslužja, nego je u ratu služila kao magazin za živežne namirnice vojske. Prvih godina nakon I. svjetskoga rata srušena je, a na njezinom je mjestu izgrađena zgrada Prve Hrvatske štedionice, u kojoj se danas nalazi Privredna Banka. U Karlovcu je na prostoru današnjeg vatrogasnog muzeja (nekadašnja streljana i zgrada vojne glazbe) postojala i kapela sv. Florijana. Sagrađena je 1680.g. kao izvršenje zavjeta pošt meštra karlovačkog Nikole Hermana. Srušena je 1790.g., a već od 1788.g. nije se u njoj služila sv. misa. Štovanje sv. Florijana premješteno je u crkvu sv. Barbare, a potom u crkvu sv. Ćirila i Metoda.

I danas karlovački vatrogasci priređuju tradicionalnu svečanost na kojoj se prisjećaju bogate vatrogasne povijesti grada i regije; nakon što posjete grob Ivana Šimunića i cvijećem i zapaljenim svijećama odaju počast osnivaču vatrogastva u Karlovcu i karlovačkoj regiji. Florijanskim svečanostima i druženjima vatrogasaca nazoče sva dobrovoljna vatrogasna društva iz Karlovca i regije, ali i mnoga iz raznih krajeva Hrvatske. Poslijepodne je rezervirano za takozvano 'Florijansko druženje vatrogasaca Karlovačke županije'. Sve počinje okupljanjem vatrogasaca i njihovih vozila ispred Vatrogasnog doma na Gazi te formiranjem ešalona i mimohodom ulicama grada.

U skladu sa nekadašnjim pozivnicama, i današnja okupljanja vatrogasaca nose nekadašnji naziv – 'Florijanske svečanosti' u spomen na zaštitnika vatrogasaca Svetog Florijana, koje su otvorene i za javnost. Jednako kao i nekad održava se svečana skupština sa sličnim programom: čitanje zapisnika sa izvješćem o radu za proteklu godinu društva, financijsko izvješće društva, uručivanje diploma, odlikovanja i zahvalnica, predlaganje i imenovanje članova…

Nekada se redovita godišnja glavna skupština održavala u dvorani gradske vijećnice, dok se danas svečana sjednica održava u 'Zorin-domu', koji je od 1892.g. kada je izgrađen postao kulturno i društveno središte stanovništva Karlovca.

Bogate vatrogasne povijesti Karlovca i regije možemo se prisjetiti i prilikom razgledavanja 'Muzeja karlovačkog vatrogastva' gdje su izložene vatrogasne pumpe, među kojima i najstarija u Hrvatskoj iz 1865., restaurirane ručne, parne i motorne pumpe te vatrogasni ručni alati, uniforme i vatrogasne kacige. Arhivske fotografije i dokumenti prikazuju početak i razvoj vatrogastva na karlovačkom području u 19. i 20. st.

Uz ove aktivnosti, održavaju se i tradicionalni susreti puhaćih vatrogasnih orkestara Hrvatske.

 

12. rujna 2020.

Priča o odbačenoj vatrogasnoj kanti



Prije više godina u jednoj borovoj šumi na brdu, nekoliko stotina metara udaljenom od mora, bile su postavljene velike crvene metalne kante sa vodom u slučaju požara. Kako je vrijeme prolazilo jedna kanta počela je pri dnu puštati i gubiti vodu. Budući je bila postavljena uz put, a nije imala vode u sebi, prolaznici su u nju sve više počeli bacati otpatke. Djeca su znala igrajući se ubaciti i šaku pijeska pomiješanog sa borovim iglicama kojeg bi sakupila na obližnjem putu misleći kako sudjeluju u uređenju okoliša i pokoji kamenčić natječući se sa velike udaljenosti tko će pogoditi u nju. I tako je kanta izgubivši svoju prvotnu ulogu postala kanta za smeće. Izgubila je čak i svoju prepoznatljivu crvenu boju, a netko je sa bijelom bojom na hrđavi lim trošne kante napisao 'smeće'. Kako je kanta bila uz bor koji se savio preko puta, izgubila je ubrzo i tu namjenu jer su ljudi sve manje počeli prolaziti tim putem. Bila je prepuštena propadanju, bez ikakve namjene. Nije služila ničemu! Već je bilo u razmatranju i komunalno rješenje o njezinom uklanjanju kako ne bi smetala u šumi, čineći tako još veće smeće. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, uslijed smole koju je bor ispuštao i proljetnih kiša, počela je zadržavati sve više vode u sebi, tako da kada bi neki šetač prolazio šumom, misleći da je kanta za smeće te poželio baciti u nju kakav otpadak sve manje bi to učinio jer je sve više bila ispunjena vodom. I onda uslijed vrućeg ljetnog dana prolomio se snažan glas u šumi: požar, požar.... Ljudi su odmah pohitali na mjesto događaja sa posudama u rukama kako bi pristupili gašenju, još i prije dolaska vatrogasaca. Užurbano se nosila voda iz obližnjih crvenih vatrogasnih kanti kako požar ne bi prešao iz faze razvoja u svoju razbuktalu fazu gutajući sve pred sobom. U jednom trenu svima su se noge odsjekle kada se uslijed žamora začuo tihi jecaj: vode, nema više vode… sve kante su prazne! U nevjerici svima je pogled bio usmjeren prema crvenim kantama i pretraživanju terena kako bi se u gustom raslinju možda uočila još pokoja skrivena kanta. No, osim hrđave stare kante za smeće nije bilo više niti jedne vatrogasne kante. Netko je tada povikao kako treba barem skloniti sav gorivi materijal oko vatre, uključujući i staru kantu za smeće da se vatra preko smeća ne bi još jače razbuktala. I opet je stara kanta izazivala smetnju. Ali, taman kada su pošli prema njoj uočili su kako je stara hrđava kanta bila ispunjena vodom do samoga vrha. Odmah su iz nje počeli užurbano uzimati vodu kako bi požar ugasili do kraja, a kanta kao da se izvijala kako bi gasitelji mogli zahvatiti što je moguće više vode iz nje. Kao da je namjerno sabila smeće pri dnu kako bi posljednji put istisnula iz sebe i posljednju kap vode, radosno služeći svojoj prvobitnoj svrsi. Svi su ostali iznenađeni koliko vode može stati u tu staru škartiranu kantu. Čak i vatrogasci koji su ubrzo došli na mjesto intervencije sa naprtnjačama na leđima. Toga dana mogli su se samo priključiti dogašivanju požara i dežurstvu uz požarište, gledajući sa divljenjem na svoju vatrogasnu kantu. Potiho su se i začuđeno među sobom pitali, kako je uopće mogla njihova kanta završiti zapuštena kao smeće. A kanta, ljeskajući svoje kapljice vode uslijed žarkog sunca na smeđoj patini izgledala je poput neke usnule i tek probuđene kraljice sa blistavom zlatnom haljinom i bisernom ogrlicom, zablistavši preobraženo u svojem punom sjaju, jer je toga dana ponosno služila onome čemu je i bila namijenjena. Bila je napokon ono što je – vatrogasna kanta za vodu.




6. rujna 2020.

Misno ruho na blagdan sv. Florijana

Misnim, odnosno liturgijskim ruhom naziva se gornja odjeća koju odijevaju službenici Crkve na donju odjeću crkvenog ruha u prilikama bogoslužja, podjele sakramenata i blagoslova, procesijama i dr.


misnica na blagdan sv. Florijana
misnica za blagdan sv. Florijana

Za razliku od liturgijskog ruha koje se koristi pri liturgijskom slavlju, crkveno ruho u širem smislu obuhvaća svako ruho koje koristi crkveni službenik, bilo u svagdanjem životu, bilo pri vršenju bogoslužja, dok u užem smislu smatramo ono ruho koje svećenik nosi kad ne vrši bogoštovlje i kojim se razlikuje od svjetovnjaka. Civilizacijskim razvojem, promijenio se način odijevanja i oblik svjetovnog odjela, ali Crkva nije mijenjala izgled liturgijske odjeće, već ga je postepeno usavršavala kako bi služila bogoštovlju. Liturgijsko ruho sastoji se od više dijelova, od kojih su najvažniji i najčešće u upotrebi alba, dalmatika, štola, misnica te plašt.


dr Marek Bieniasz, vatrogasni kapelan
u Powiecie opatowskim (Poljska)

bijela štola - uzima se povodom 
raznih blagoslova (vozila, vatr.doma i sl.)

Liturgijsko ruho svoje porijeklo vuče od svjetovne odjeće grčko-rimskog svijeta toga doba. U ranom razdoblju Crkve, sve do 4. stoljeća liturgijsko ruho bilo je po obliku i ukrasima jednako svjetovnom ruhu, osim što je bilo izrađeno od kvalitetnijeg materijala i uščuvanije. Nakon 4. stoljeća svjetovna se odjeća počinje mijenjati, dok crkveno ruho ostaje jednako. U razdoblju do 9. stoljeća razvijaju se najvažniji dijelovi liturgijskog ruha, pri čemu dolazi do njegova jasnog odvajanja od svjetovne odjeće, te do uvođenja posebnog blagoslova ruha namijenjenog liturgiji.


Svetište Matki Bożej Księżnej Sieradzkiej
 u Charłupi Małej na blagdan sv. Florijana


Od 9. do 13. stoljeća završen je razvoj ruha – misnica se isključivo koristi za misna slavlja, formirano je i pontifikalno ruho, a najznačajnija je pojava biskupske mitre. Od 14. stoljeća do danas promjene liturgijskog ruha vezane su uz njegovo obredno značenje, te uz izbor materijala i ukrašavanja. U ovom se razdoblju javlja potreba za što bogatijim materijalima i ukrasima, te donekle za promjenom oblika zbog veće praktičnosti pri vršenju obreda. Blagoslivljanje liturgijskog ruha isključivo je pravo biskupa. Nije poznato kada se ruho počelo blagoslivljati, no prvi zapisi blagoslovnih molitvi javljaju se krajem 9. stoljeća. Liturgijsko ruho svoj blagoslov gubi kad izgubi svoj prvotni oblik, te kad postane iznošeno, a time i neprikladno za svetu službu.





Razna simbolička značenja koja se vežu uz liturgijsko ruho javljaju se u 9. stoljeću, te ostaju tema rasprava sve do danas. Nekoliko je različitih tumačenja te simbolike, od toga da ruho predstavlja moralne i svećeničke vrline onog tko ga nosi do toga da predstavlja samog Krista, Njegove dvije naravi, Njegov nauk, te Njegovu vezu s Crkvom. U 13. stoljeću vjernički puk sam pridaje još jedno simboličko značenje, ono Kristove Muke i Smrti gdje svaki dio ruha predstavlja različite dijelove Kristove odjeće, lanaca, itd. Tako primjerice, misnica predstavlja Kristov jaram i znak je sveobuhvatne kršćanske ljubavi.


blagoslov vatrogasnog vozila u zlatnoj misnici
sa likom sv. Florijana


Ono što prvo primjećujemo kod liturgijskog ruha je njegova boja. Crkva određuje da u određenim dijelovima liturgijske godine samo ruho, kao i sve što urešava oltar mora biti određene boje. Tih liturgijskih boja je pet: bijela, crvena, zelena, ljubičasta i crna. Rimski kanon liturgijskih boja usustavljen je s papom Inocentom III. koji kao liturgijske boje navodi bijelu, crvenu, crnu i zelenu. Konačni raspored boja uvodi papa Pio V. Do 4. stoljeća bijela boja je bila jedina u upotrebi, dok su ostale boje u liturgiju ušle nešto kasnije.




U 13. stoljeću svih 5 boja postaje stalno u upotrebi. Ta raznolikost boja u liturgiji dolazi upravo od simboličkih značenja koja im se pripisuju. Tako bijela boja predstavlja svjetlo, nevinost i čistoću, radost i slavu; zelena, boja bilja govori o vječnom životu; ljubičasta, boja nesreće i sjete, a crna je boja tugovanja i smrti. Crvena, pak, je boja krvi i vatre označavajući ljubav i trpljenje simbolizira milosrđe i mučeničku žrtvu.


crvena štola - za blagdan sv. Florijana

ljubičasta štola - za ispovijed (pokornička)
povodom vatrogasnih slavlja


U liturgiji se još upotrebljava i svečana boja slična zlatnoj koja zamjenjuje bijelu boju. Upotrebljava se u svečanijim prigodama, a ako je iz nekog razloga potrebno može ju se upotrijebiti u zamjenu za bilo koju drugu boju.





I upravo crvena, boja vatre i krvi najbolje opisuje sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca i zaštitnika od požara, stoga se uzima za liturgijsko slavlje blagdana sv. Florijana. Sv. Florijan podnio je mučeničku smrt 304.g. za vrijeme tadašnjih vladara, rimskih careva Dioklecijana i Maksimijana koji su žestoko progonili kršćane. Oslabljen mučenjem sv. Florijan poticao je rimske vojnike i upravitelja provincije Aquilinusa da zapale vatru, govoreći im »Ako pak želiš znati da se ne bojim tvojih mučenja, zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj«. Uplašen njegovim riječima, umjesto da ga spali, Aquilinus naređuje da se Florijanu stavi kamen oko vrata i baca ga u rijeku Enns. Njegovo tijelo kasnije je pronašla pobožna žena Valerija, dostojno ga pokopavši.




Crvena boja ne označava samo mučeničku smrt sv. Florijana i 40 drugova za koje se založio, nego i svih poginulih vatrogasaca koji su stradali zalažući se za druge u obavljanju svoje časne službe. Također predstavlja i mučenički život svih živih i umrlih vatrogasaca, koji su tokom godina službe oboljeli udišući razne otrovne plinove gaseći požare.


sv. Florijan na štoli


Crkva upotrebljava svaku prigodu, kako bi vjernike poučila i na dobro ih za život potaknula. Pa tako i kroz liturgijsku odjeću. Kao što sveto ruho opominje svećenika da pobožno vrši svete čine, da obavlja Kristovu svećeničku službu, podsjećajući ga na kreposti kojima se treba odlikovati, tako i nas vatrogasce mora poučiti i potaknuti na kreposno nasljedovanje primjera sv. Florijana i njegovih drugova, ali i kroz primjer svih požrtvovnih vatrogasaca koji su odgovorno i časno obavljali tu službu.


sv. Florijan na misnici