27. ožujka 2021.

Je li sv. Florijan bio čovjek ili anđeo?

Na 'Članskoj prijemnici' za upis u vatrogasno društvo iz 30-tih godina 20-tog stoljeća za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nalazimo zanimljiv prikaz zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana sa anđeoskim krilima. Tu se postavlja interesantno pitanje: Je li sv. Florijan bio čovjek ili anđeo; odnosno ako je bio čovjek kao stvarna povijesna osoba, je li u trenutku smrti postao anđeo? Je li istinita izreka koja se kaže za neko dijete kada umre da je sada anđeo na nebu? Drugim riječima, može li čovjek promijeniti narav iz ljudske u anđeosku u trenutku smrti?



Svi znamo da je zaštitnik policije sv. arkanđeo Mihael koji je predvodnik nebeskih anđeoskih četa. Za sv. Mihaela znamo da je od početka Božjeg stvaranja imao anđeosku narav, i kao takav se razlikuje od čovjeka koji ima ljudsku narav. Anđeoska narav, naime, uzvišenija je i savršenija od ljudske i između svih stvorenja anđeli zauzimaju najodličnije mjesto u svemiru. Anđeli su savršena stvorenja Božja, obdareni razumom i slobodnom voljom, posve jednostavne naravi, besmrtni, nepromjenljivi, i ljudskim očima nevidljivi, te kao takvi odražavaju sliku svoga Stvoritelja. Ne podliježu fizičkim ograničenjima niti zakonima propadljivosti. Sam Isus govori o sličnosti sa anđelima kada opisuje budući život onih će se naći u Kraljevstvu Božjem...



Krist je središte anđeoskog svijeta. Anđeli su Njegovi: «Kad Sin čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime» (Mt 25, 31). Njegovi su jer su stvoreni po njemu i za Njega: «U njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno» (Kol 1, 16). Još su više Njegovi jer ih on čini glasnicima svoga spasenjskog nauma: «Svi ti, nisu li služnički duhovi, što se šalju služiti za one koji imaju baštiniti spasenje?» (Heb 1, 14). Oni zaštićuju Isusovo djetinjstvo, služe mu u pustinji, krijepe ga u smrtnoj borbi, kad bi ga bili mogli spasiti iz neprijateljske ruke kao nekad Izrael. Anđeli su i blagovjesnici (Lk 2, 10): navješćuju radosnu vijest o Utjelovljenju i o Uskrsnuću Kristovu. Oni će na Kristovu povratku, koji navješćuju, biti prisutni u službi Njegova suda.

Najdivniji pozdrav od anđela upućen čovjeku i najdivniji odgovor čovjeka anđelu dogodio se zahvaljujući jednoj divnoj ženi - Mariji. Zato je i okrunjena od strane presvetog Trojstva za kraljicu neba i zemlje, odnosno i anđela i čovjeka.

U čemu se sastoji njihova različitost od ljudi? Sv. Toma i tomisti uče da je svaki anđeo za sebe anđeoska vrsta tako da u jednoj vrsti ne može postojati nego samo jedan individuum ili toliko je vrsti koliko je anđela. Filozofija naučava da je svaki anđeo uslijed svoje duhovne, nematerijalne naravi i posebna vrsta. Dakle, nema dva slična anđela, niti dva ista. Anđeli jednog reda veoma se razlikuju od anđela drugog reda. Svaki anđeo je posebno različit od drugoga, kao što se jedna vrsta razlikuje od druge. Svaki anđeo identificira se sa vlastitom biti, dok kod čovjeka nije tako. Nitko od ljudi ne može reći: JA = ljudska narav, dok anđeo može (anđeo = anđeoska narav) jer budući je jedan jedini on u potpunosti iscrpljuje bogatstvo svoje biti. Ako na ljudsku bit spada pjevanje to ne znači da svi znaju pjevati kao Placido Domingo ili svirati violinu kao Vivaldi. Nitko u svojoj osobi ne iscrpljuje bogatstvo svih talenata koje čovjek od početka stvaranja svijeta ima, za razliku od anđela i njegove biti.



Svaki pojedini anđeo stvoren je od Boga savršen u svojoj naravi, nisu spojeni rodbinskim svezama, niti stoje u jednakom odnosu jedan prema drugome, kao što čovjek stoji prema čovjeku. Po svojoj naravi svi su anđeli jednaki među sobom samo utoliko ukoliko su duhovi, te imaju razum i volju, u čemu se sastoji njihova bitnost, inače je svaki ne samo različit nego i razlučen jedan od drugoga. Ali ne po broju, nego po vrsti. Ipak svi skupa sačinjavaju jedan jedinstveni duhovni (anđeoski) svijet. Anđeli ne žele slavu za sebe, potpuno su samozatajni i ostaju skriveni, jer sva slava pripada Bogu kojemu oni služe.

Sv. Toma Akvinski je vjerovao da postoje viši i niži anđeli, te da viši anđeli prosvjetljuju anđele nižih redova. Budući da su viši anđeli bliže Bogu oni primaju i veće znanje koje onda prenose nižim anđelima.

Bog je pri stvaranju ustanovio između anđela tzv. anđeosku hijerarhiju. Nauk da postoje razni redovi ili korovi anđela smatra se teološki sigurnim jer se oslanja na Sveto Pismo i crkvenu tradiciju. Nauk pak, da je anđeoskih redova devet i da se dijele u tri hijerarhije, smatra se vjerojatnim.

Kako su po časti raspoređeni anđeoski korovi? Neki od svetih pisaca su pisali o podjeli anđela na korove, međutim prihvaćen je raspored koji je sastavio Pseudo-Dionizije Areopagit (kraj 5. st.) prema kojem se anđeli dijele u devet korova uređenih u tri različite razine po tri kora:

U prvoj hijerarhiji, odnosno najvišoj razini, su oni koji bivaju prosvijetljeni i neposredno slani od Boga, a okružuju Božje prijestolje - serafini, kerubini, prijestolja.

U drugoj, odnosno srednjoj razini, su oni koji bivaju prosvijetljeni i dobivaju naloge neposredno od prve hijerarhije, a sami šalju niže od sebe - gospodstva, sile, vlasti.

U trećoj hijerarhiji, odnosno najnižoj razini, su oni koji bivaju prosvijetljeni i slani od druge hijerarhije. Oni se osobito bave službom oko ljudi - poglavarstva, arkanđeli, anđeli.

Dakle, dok se više razine usredotočuju na štovanje Boga, niže obavljaju službe brige za čovjeka. Iako ovakav raspored ne znači da smo proniknuli u anđeoski svijet, gore navedene nazive anđeoskih korova nalazimo u Svetom Pismu. Anđeli imaju i osobna imena koja dobivaju prema službi koju obavljaju. Tako Rafael znači 'Božji lijek' (Tob 3, 17; 12, 15), Gabriel – 'Junak Božji' (Dn 8, 16; 9, 21), Mihael – 'Tko je kao Bog' (Dn 10, 13. 21; 12, 1). Mihael je najmoćniji Božji anđeo, on je vođa anđeoske vojske, molitelj i pratilac.



Za razliku od sv. Mihaela o kojemu nemamo dostatne podatke, jer on nadilazi ovu našu zemaljsku stvarnost, u Duljoj verziji Pasije o mučeništvu sv. Florijana nalazimo u br. 2 na povijesne podatke o njegovoj osobi: «u one dane kad je bila došla zapovijed svetogrdnih vođa kod Obalnog Norika (Noricum Ripense) dok je administrirao upravitelj Akvilin, tada je upravitelj dolazeći u utvrdu lavoriačku počeo žestoko ispitivati kršćane. I uhvaćeno ih je brojem četrdeset svetih, koji su vrlo dugo boreći se i mnogim kaznama razapinjani poslani u zatvor. Njihovu ispovijest blaženi Florijan bivši predstojnik ureda slijedi s radošću. On pak budući da je stanovao kod grada Cetija (današnjeg Sankt Pöltena), čuvši da se ovo zbiva kod Lavoriaka (današnjeg Lorcha) reče svojima: “Trebam ići u Lavoriak k upravitelju i ondje za Kristovo ime podnijeti razne kazne”».

Iz navedenoga vidimo da je sv. Florijan bio čovjek a ne anđeo, stoga znamo da nije imao krila. A budući da smrću čovjek ne prestaje biti čovjek, ili kako je to izrekao sv. Ignacije Antiohijski: «Tek kada umrem biti ću čovjek!», jer smrt spada na sastavni dio života, odnosno ljudske naravi, znamo da nije mogao ni nakon smrti dobiti krila jer to ne spada na ljudsku narav. Ne može se narav mijenjati! Možda samo ponekad, kada anđeoska narav zrači iz čovjeka iz njegovih djela, riječi i misli... Stoga je vjerojatno u ovom prikazu na 'Članskoj prijemnici' sv. Florijan dobio krila po utjecaju na nebeskog vojnika arkanđela sv. Mihaela.

Dragi Bog je u svojoj Ljubavi učinio mogućim da svatko može vršiti anđeosku službu u malom - pomagati bratu čovjeku. U tome se sastoji i vatrogasni poziv: 'Vatru gasi, brata spasi!' u kojem vršimo anđeosku službu ovdje na zemlji.





14. ožujka 2021.

Molitva za vatrogasne kolege po zagovoru sv. Florijana

Dragi Bože, po zagovoru našeg zaštitnika Svetog Florijana, smiluj se dušama naših kolega koji su podnijeli najveću žrtvu ispunjavajući svoj poziv, i svima onima koji su otišli prije nas nakon mnogo godina vjernog izvršavanja svojih odgovornosti koje sada počivaju na nama.

Udijeli nam Milost da se svaki dan kroz našu službu pripremimo za Tvoj pravedni Sud. U Tvoje ruke Bože, predajem duh svoj i kamo god me pozoveš, spreman sam poći.

Milostivi Oče svih ljudi, ako je volja Tvoja, spasi me od svih tjelesnih povreda, no prije svega, pomozi mi da budem odan i vjeran, pun poštovanja i častan, poslušan i hrabar. Osnažen tim vrlinama, neću se bojati, jer tada ću pripadati Tebi i nikada se od Tebe odvojiti neću.

Amen.


Kardinal Richard Cushing, nadbiskup Bostona (1895. - 1970.)




6. ožujka 2021.

Blaženi Alojzije Stepinac aktivni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac je u vremenu prije odlaska u Rim na studij u jesen 1924.g. bio aktivni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću, u kojem je revno obavljao poslove tajnika od svojeg izabranja 1920. g. Osim Alojzija i njegova braća Matija i Juraj bili su dobrovoljni vatrogasci istog Vatrogasnog društva, koje je matično djelovalo na području sela Krašić i Brezarić. Društvo koje je bilo osnovano 1895.g., tri godine prije Alojzijevog rođenja, prekinulo je sa radom tijekom Prvog svjetskog rata jer se i Hrvatska našla u ratnom sukobu budući je pripadala Austo-Ugarskoj Monarhiji. Poslije rata Društvo se nije odmah aktiviralo nego tek 1920. godine, kada je obnovljeno opet počelo djelovati sa posve novim članstvom okupljenim od strane vlasnika mjesne ljekarne Karla Andraševića u vidu predsjednika Društva, vojvode Franje Ilijanića i tajnika blaženog Alojzija Stepinca. U kasnijim godinama predsjednikom Dobrovoljnog vatrogasnog društva postat će njegov brat Matija Stepinac naslijedivši Karla Andraševića u toj funkciji, dok će drugi brat Juraj obnašati dužnost vatrogasnog zapovjednika.



Prvi svjetski rat prekinuo je i Alojzijevo školovanje za svećenika u Nadbiskupskom sjemeništu gdje je pohađao 7. i 8. razred. Iako su mnogi u početku vjerovali da će rat trajati samo nekoliko mjeseci, on se ipak protegnuo od 1914. do 1918.g. zbog promjenjive ratne sreće, novostvorenih događaja u zemlji i okolnosti u međunarodnom životu koji su ugrozili opstanak Austro-Ugarske Monarhije, na čijoj je strani i Alojzije ratovao. U austrijskoj vojsci nastala je potreba za novim časnicima, stoga je donesena odluka da se u rat pozovu i učenici srednjih škola koji su navršili 18 godina. Tim je mladićima bilo dopušteno da u skraćenom roku završe osmi razred i podvrgnu se ispitu zrelosti prije negoli pođu na ratište. Tako je Alojzije maturirao u skraćenom školskom roku 28. lipnja 1916., nakon čega je mobiliziran u austrougarsku vojsku. Dana 29. lipnja stupio je u vojnu službu u Karlovcu, te poslan u srpnju u Rijeku na šestomjesečnu časničku obuku, poslije čega je bio poslan na talijansko ratište. Najprije je bio kadet, zatim zastavnik, i potom poručnik; ističući se spretnošću, razumijevanjem i dobrohotnošću prema ostalim vojnicima.


Alojzijeva uspomena iz rata

Po povratku kući otac ga je nagovarao da krene na sveučilište. Stoga je u jesen 1919. g. otputovao u Zagreb kako bi obišao razne fakultete, te se napokon i upisao na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, koji je napustio na kraju prvog semestra ne pristupivši ispitima, kako bi se vratio pomagati ocu te posvetio poljoprivredi u rodnom selu. Kao sin ugledna i imućna seljaka, kao svršeni gimnazijalac s maturom, te kao bivši časnik austro-ugarske vojske, a napose zbog svog neporočnog vladanja i života, uživao je Alojzije veliki ugled među seljacima, posebno među svojim vršnjacima. Posve se posvetio poljoprivrednim poslovima nastojeći svojim radom poboljšati i unaprijediti očevo gospodarstvo. Kako je godine 1923. umro Alojzijev brat Marko, koji je radio na očevu posjedu u Kamenarevu, otac je dodijelio Alojziju taj veliki posjed omogućivši mu da se skrasi i zasnuje obitelj. Iste godine pred Božić Alojzije je ponudio ruku Mariji Horvat, kćeri svoga učitelja Josipa Horvata u osnovnoj školi, kako bi osnovao obitelj u iskonskom kršćanskom duhu. Kako se ona s roditeljima preselila u Zagreb, ponuda je bila pismena, zbog čega se među njima razvilo dopisivanje, u kojima saznajemo, budući da je sačuvano 12 njezinih i 6 njegovih pisama, sa koliko se revnosti Alojzije posvetio poljoprivredi ali i vatrogasnom društvu.

iz drugog pisma Mariji Horvat

Pisma nam pokazuju da ne smijemo Alojzija promatrati samo iz perspektive njegovog svećeničkog poziva i djelovanja kao nadbiskupa i kardinala, tumačeći događaje retroaktivno. Iz pozicije budućeg sveca možemo, jer svetac se očituje u svim fazama života i područjima djelovanja. Prema tome, trebamo ga u tom životnom periodu promatrati iz pozicije seljaka i dobrovoljnog vatrogasca. Tako u jednom trenutku u svome pismu 28. siječnja 1924.g. kada grijući se u gostionici Alojzije piše Mariji o ljepoti prirode koja se ne smije promatrati samo kada je lijepo, nego i po zimi kada se je vozeći nakon šest sati napornog rada smrznuo na kolima. Tada je pišući o prirodi počeo spontano pisati i o samoodricanju i vježbanju u samozataji te naposlijetku sam začuđeno uskliknuo: „Bože kuda sam zalutao?“, znajući da ne samo da je odlutao sa svog terena, nego da nije pogođen ni prostor ni vrijeme za takve teme. Mi bismo iz današnjeg kuta gledanja rekli da nije zalutao, ali on je u tom vremenu bio običan poljoprivrednik koji je Božju nazočnost razabirao kroz ljepotu prirode i životne teškoće koje težak rad na seoskom gospodarstvu donosi. Stoga ga u tome životnom periodu moramo gledati kao seljaka i dobrovoljnog vatrogasca, a ne očima svećenika i kardinala.


blaženi Alojzije Stepinac

U pismu od 9. ožujka 1924.g. koje Marija piše Alojziju nailazimo na vatrogasni trag:

„…Lojzek, zašto nisi pozvao starog učitelja na vatrogasnu zabavu? Njemu bi se lijepo vidjelo, a moji dečki vele da bi i oni išli. Osobito je Vlado imao volje za to. Možda se varam, možda si i zaboravio, odnosno nisi na to mislio. Tako mi se čini dugo što ne dobivam odgovor na tvoje pismo! Ne fali mi baš odgovor, nego tvoje pismo! Počeo si biti zločest…

Jesi li Ti zadovoljan sa zabavom? Matko veli da je vrlo dobro uspjela, nisi mi htio ništa o tome spomenuti…“.

Iako mu se Marija obraća na osobnoj razini, iz pisma je vidljivo da mu predbacuje kao tajniku vatrogasnog društva. Nije pozvao njezinog oca, koji je bio nekadašnji ugledni učitelj u selu, a uglednici su se uvijek pozivali. Također ga pita je li On zadovoljan sa zabavom. Iako znamo da je Alojzije bio po naravi šutljiv i povučen te se nije znao zabavljati, ovdje ga Marija ne pita o njegovom dojmu zabave, nego o uspjehu same zabave u svojstvu organizatora, kako se može iščitati iz rečenice koja slijedi: „Matko veli da je vrlo dobro uspjela“ (zlatar i pisac Janko Matko).




Marija mu govori da bi se njezini dečki, odnosno braća, rado odazvali pozivu na vatrogasnu zabavu, a osobito brat Vlado tvorac 'Horvatovih stuba', koji je očito oduvijek pokazivao radoznalost prema tehničkim stvarima i interes prema društvenim okupljanjima. U 'trećem pismu' saznajemo od Marije odnos njezine obitelji prema Alojziju: „Nešto ću ti reći. Ti si poput kakvog čarobnjaka očarao sve moje. Ne znaš koga više. Mama je gotovo već zaljubljena u Tebe, tatu da i ne spominjem. Dečki totalno simpatiziraju s budućim šogorom, samo se još Anđela ne može sprijateljiti s time“.


Vlado, brat Marije Horvat

Ne znamo zašto ih nije pozvao, jer Alojzije je volio njezinu braću o čemu i sam svjedoči u pismu poslije zaruka: „A ja sam uživao kod stola razmišljajući kako moj stari učo životari otkada smo se rastali. Pa moj Ivo, Vlado, Franjo, stari školski drug! Kolike su uspomene prohujale mojom glavom! Jedva sam čekao da malo odahnem od svagdanjih briga“. Marijin brat Vladimir Horvat (1891. – 1962.) bio je slično kao i Alojzije vojnik u Prvome svjetskom ratu gdje se napatio po europskim vrletima i gudurama, ali i osjetio istinsku ljepotu planinskih lanaca Karpata, Visokih Tatri, Dolomita i Julijskih Alpa. Po povratku u Zagreb, iscrpljen vojničkim životom i bolestima, pomislio je da bi njegovu zdravlju najbolje moglo pomoći planinarenje. Postao je speleolog i planinar, a u poslu - novinar, urednik, fotograf (s mnogim nagradama za snimke prirode). Najradije se šetao njemu najmilijom planinom Medvednicom, tik povrh Zagreba.




U periodu od 1946. - 1953. godine ručno je izgradio 500 kamenih stuba na tada nepristupačnom dijelu Medvednice. Horvatove stube su bez sumnje najljepši izletnički objekt na Medvednici izrađen ljudskom rukom. Vlado je također uredio za posjet špilju Medvednicu, otkrio još jednu novu pećinu i nekoliko ponora, a na obali potočića u gustoj šumskoj hladovini, ispod 500 stuba, uredio lijepo izletište s terasama, klupama za izletnike i jednom nadstrešnicom za slučaj nevremena te ga nazvao Srnec.


početak Horvatovih stuba

Iz pisama znamo da se blaženi Alojzije intimno družio i sa predsjednikom vatrogasnog društva Karlom Andraševićem, razgovarajući s njim o vjerskim pitanjima, ali i o svojoj budućoj ženidbi. Znamo da je jednom zgodom predsjednik Andrašević pružio Alojziju knjižicu sa tiskanim programom tzv. 'Žutog pokreta' kako bi je prelistao. Knjižica je sadržavala potpise 250 svećenika, između ostalih i njegovog župnika, koji su zahtijevali da se katoličkim svećenicima omogući ženidba, uz primjedbu. „Ti si klerikalac, pa zirni malo unutra, da saznaš kakvi su tvoji mili popovi!“, koja Alojziju nije bila po volji ali pritom nije zamjerio svome predsjedniku. I Marija je znala u kakvim je odnosima Alojzije bio sa Karlom, stoga 17. veljače 1924. g. piše svome Lojzeku iz Rakovpotoka gdje je kod rodbine provodila zimski odmor: „ Hoćeš li mi reći kakva je kritika onoga dragušnog jadnika Andraševića glede Tvoga izbora žene? Reci mi, zanima me, znam da mi on dobro želi. Zaslužio je bolju sreću nego što je ima“, aludirajući na njegovu skorašnju rastavu. Alojzije joj odgovora pitanjem: „A otkuda Ti, prpošno čeljade, znadeš da sam razgovarao s Andraševićem o našoj ženidbi?“. Nakon toga nastavlja: „Jer me moliš, kazat ću Ti njegovo mišljenje. Čestitao mi je na izboru. Kako vidim, za njegovu tragediju saznala si prije nego ja ovdje. Ali takve tragedije danas su na žalost već obična stvar. Vidiš li potrebu vjere? Da se poštivala šesta zapovijed, toga ne bi bilo.“


DVD Krašić

Ljubav mladog vatrogasnog tajnika i njegove zaručnice Marije kratko je trajala. Dana 28. ožujka 1924. Marija mu piše posljednje pismo. Njezin inače lijepi rukopis u tom pismu pokazuje uzbuđenost i nemir koji i ona priznaje. Priopćuje mu da odustaje od zaruka, jer ga drži „previše poštenim i plemenitim“, a sebe smatra nedoraslom za njegova visoka načela, na što joj on odgovara 2. travnja: „Kad sam primio Tvoje pismo srušene su jednim časom sve moje lijepe osnove. Iznevjerio me dapače jednu cijelu noć moj inače tvrdi san. U mom srcu bjesnila je borba, ali već u jutro pobijedila je volja. Moj život teče mirno i veselo dalje“.


Alojzije s kolegama, u Rimu 26. listopada 1930.

Alojzije je po prekidu veze otputovao u jesen 1924.g. na studij u Rim, postavši sa 36 godina nadbiskup-koadjutor s pravom nasljedstva, tri godine nakon povratka sa studija. Dana 24. lipnja 1934. na posvećenje novog Hrvatskoga metropolite i Nadbiskupa koadjutora dr. Alojzija Stepinca, obnovitelja vatrogasnog društva, tajnika i pokrovitelja Vatrogasnoga doma u Krašiću, vatrogasci su sa svoja tri člana došli u Zagreb svome dragom tajniku: predsjednik Petar Stepinac, zapovjednik Franjo Jagatić i vodnik Stjepan Šimecki kako bi uzveličali proslavu. Poslije smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937.g. Alojzije Stepinac preuzeo je upravu zagrebačke nadbiskupije. Dvije godine poslije toga Marija je poginula u prometnoj nesreći kada se prevrnuo autobus na putu u Krapinske Toplice. Bilo je više ranjenih, no samo ona mrtva. Nikada se nije udavala. Na vijest o Marijinoj smrti koju mu je prenio Janko Matko, Alojzije je problijedio i odmah kleknuo na pod moleći se za njezinu dušu.


grob obitelji Horvat

Zahvaljujući toj neostvarenoj ljubavi pretočenoj u pismima koje je Marija sačuvala, dobili smo dragocjenu crticu iz života našeg vatrogasnog brata blaženog Alojzija Stepinca nekadašnjeg tajnika vatrogasnog društva u Krašiću.




Blaženi Alojzije, tajniče vatrogasnog društva, moli za nas!