Vatrogasni pozdrav 'Pomoz Bog!'

Još 1868. godine, dakle dvije godine prije negoli su i bila prihvaćena pravila zagrebačkog vatrogasnoga društva, među osnivačima se naveliko raspravljalo o tome kako smisliti prikladan vatrogasni pozdrav.

Složili su se samo u tome da on mora biti na hrvatskom jeziku i u hrvatskom narodnom duhu. Ondašnji zagrebački gradonačelnik i budući predsjednik Društva Pavao Hatz uporno je tražio da u te dvije-tri riječi, koliko je pozdrav morao biti dugačak, bude izričito naglašeno „ono nešto“ tipično za vatrogasce po čemu će se oni prepoznavati. No, ubrzo se pokazalo da je kudikamo laganije bilo napisati opsežna pravila na hrvatskom i njemačkom jeziku negoli „izmisliti“ te dvije-tri riječi koje bi sve prisutne zadovoljile. Najzad zaključiše da će taj posao „najbolje obaviti Gjuro Deželić ⃰ jer je on, naposljetku, čovjek od pera, urednik književnih časopisa“ pa taj posao prebaciše Deželiću.

Gjuro Stjepan Deželić
otac hrvatskog vatrogastva

U svojim kasnijim uspomenama Deželić će priznati da mu je taj posao bio naporniji negoli napisati desetke stranica književnoga teksta. Pokušavao je najprije s prijevodima vatrogasnih pozdrava drugih naroda, ali nikako nije išlo. Izmišljao je ovo i ono, ali ni s jednim nije bio zadovoljan. Onda je odlučio krenuti od poslovice „Pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći“ te od izričaja koji se mogao svakodnevno čuti od naših ljudi prije nekog velikog i teškog posla: „Pomozi, Bože!“. Odmah je osjetio da se nalazi na pravom putu. Istina, smetala ga je dužina zaziva pa je, kombinirajući ovako i onako, napokon od pet slogova došao do trosložnog zaziva i pozdrava „Pomoz Bog!“ koji je i u ovako skraćenom obliku sačuvao ljepotu vjerničkog zaziva, ali i bio izričajno odlučan da posluži kao pozdrav ali i „komanda“ starješine.

Kad je kazao Hatzu da je pronašao pravi pozdrav i da on glasi „Pomoz Bog!“, Hatz nije bio oduševljen. Kao pravi vatrogasni zaljubljenik želio je da u pozdravu vatrogasaca bude obvezatno nešto iz rječnika vatrogastva. No, Deželić nije odustao. „Dobro“, rekao je. „Pokušat ćemo još jednom, ali sljedećih sedam dana od ponovnog sastanka, svaki dan kaži barem tri puta „Pomoz Bog“ kad ćeš nešto počinjati raditi, pa ćemo onda odlučiti“.

Zastava dobrovoljnog vatrogasnog društva
iz Ivanić-Grada rodnog mjesta Gjure Deželića

I doista. Nakon sedam dana, kad su se ponovno našli na sastanku, Hatz priđe Deželiću pa će mu: „Imao si pravo. Neka naš vatrogasni pozdrav bude: „Pomoz Bog!“. I tako je zaziv „Pomoz Bog!“ postao kasnije tradicionalnim službenim pozdravom svih hrvatskih vatrogasaca.

Ante Krmpotić

Izvor: 100 godina vatrogastva u Krašiću, Fundacija za podizanje spomenika kardinalu A. Stepincu i uređenje Krašića, Krašić, 1995.

⃰  Đuro Deželić, otac hrvatskog vatrogastva, osnovao je 1868. godine  'Zagrebačko dobrovoljno vatrogasno društvo'. Godine 1876. postao je predsjednikom novoformirane 'Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice', kasnije je imenovan doživotnim velikim vojvodom 'Zagrebačkog vatrogasnog društva', a mnoga vatrogasna društva su ga izabrala za svoga počasnoga člana.

Vatrogasna himna - Gjuro Stjepan Deželić

„Kad su vatrogasci odlučili uzeti sv. Florijana za svog zaštitnika, prepoznali su u njemu cjelovitu osobu, primjer vjere i solidarnosti, poput spremnosti i solidarnosti vatrogasaca, koja se ubraja u uzore humanosti, dobrote i nesebičnosti. Kršćani u tim vrlinama vatrogasne službe prepoznaju Isusove zapovijedi ljubavi prema bližnjemu. Znamo ulogu vatrogasaca: čuvati narodnu imovinu, materijalna dobra od požara i elementarnih nepogoda, braniti ljudske živote. Iz toga vidimo kolika je hrabrost, plemenitost i ljubav tih ljudi na djelu.

Nije bez razloga otac vatrogastva u Hrvatskoj Gjuro Deželić postavio vatrogastvo na dva važna temelja, a to su bogoljublje i domoljublje, na ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Upravo radi toga je bivša komunistička vlast 1963. dala ukloniti Deželićev spomenik u Zagrebu. On je vraćen dolaskom demokracije, zahvaljujući prije svega Družbi hrvatskog zmaja. Ponovno postavljanje spomenika ima za cilj oživjeti vrijednosti za koje je živio i za koje se zalagao, a koje je prije njega živio Sveti Florijan“.

biskup Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u miru, 04.05.2010. u Istri

Gjuro Stjepan Deželić,
spomenik u Zagrebu

Otac hrvatskog vatrogastva Gjuro Stjepan Deželić (Ivanić-Grad, 25. III. 1838. − Zagreb, 28. X. 1907.) bio je vješt organizator i marljiv djelatnik u mnogim područjima kulturnog i javnog života. Od 1869.g. bio je u službi grada Zagreba, a od 1871. do smrti gradski vijećnik i zamjenik gradonačelnika, čijim su nastojanjem u Zagrebu podignuti mnogi dijelovi grada, uređeni trgovi i sagrađen vodovod. Sa zagrebačkim gradonačelnikom Pavlom Hatz-om osnovao je 1868.g. prvo vatrogasno Društvo u kojemu je bio i prvi njegov tajnik.

O tome je napisao i izdao 1870.g. spis 'Postanak vatrogasnog društva'. Iako je prvobitna ideja išla u pravcu osnivanja profesionalne postrojbe, u želji da se građani ne opterećuju novim porezima, pristupilo se osnivanju Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Zagrebu, koje je ujedno i najstarije društvo u Vatrogasnoj zajednici Grada Zagreba i jedno od tri najstarija društva u Hrvatskoj. To društvo podržavao je uz razne velike poteškoće preko 30 godina.

Članovi središnjeg odbora Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice 1895.
(u sredini sjedi Đ. Deželić, drugi zdesna stoji M. Kolarić)

Zagovarao je slobodno udruživanje vatrogasaca u dobrovoljnu organizaciju, tehničko opremanje jedinica suvremenim sredstvima te temeljitu stručnu vatrogasnu izobrazbu. Utemeljio je Hrvatsko-slavonsku vatrogasnu zajednicu 1876.g., te je kao njezin prvi predsjednik aktivno do smrti sudjelovao u stvaranju prve suvremene nacionalne vatrogasne stručne i humanitarne organizacije. Bio je suradnik i urednik više časopisa, među kojima i gradskoga tjednika  'Obćinar' (1883. – 85.), u sklopu kojega je 1892.g. organizirao prvi vatrogasni list 'Vatrogasac'.

Vatrogasni viestnik, 1896.,
prvi broj časopisa

List je bio službeno glasilo Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice do 1896., kada je zbog razilaženja sa zajednicom u pristupu poticanju razvoja vatrogastva, Deželić osnovao 'Vatrogasni viestnik'. Glavni urednik bio je Deželićev suradnik Mirko Kolarić, tajnik Zajednice.

Vatrogasni vježbovnik

Zauzimao se za uvođenje hrvatskoga jezika u vatrogastvo, te je autor prvih udžbenika iz suvremenoga vatrogastva. Njegovom zaslugom u hrvatsko vatrogastvo uvedena je jednolična vatrogasna zapovijed, i u Zagrebu je osnovana zadruga “Croatia” za osiguranje protiv požara.

Vatrogasac, 1893.g.,
naslovna stranica

Prvi udžbenik 'Obučevnik za dobrovoljne vatrogasce', s pregledom zapovijedi, nazivlja, prikaza vježbi i raznih pravila, objavio je 1882., a napisao je i 'Vatrogasni propisnik za prokušavanje štrcaljke' (s M. Kolarićem, 1894.), 'Vatrogasni vježbovnik' (1895.) te 'Hrvatski vatrogasni zakon' (1907.), primjenu kojega nije doživio.

Obučevnik

„Ja sam nekad za zvijezdu vodilicu mojega života izabrao ljubav prema čovječanstvu i našoj domovini, pa sam na tu zvijezdu gledao u svim maglama i burama života, još i sada, gdje sam skoro na domaku svoga rada, moram priznati, da mi ta zvijezda sja svijetlo i jasno“.

Gjuro Stjepan Deželić, 1906.g., godinu dana prije smrti

Hrvatski vatrogasni zakon, 1907.g.

Autor je i stihova 'Vatrogasne himne' (1898), koju je uglazbio Ivan pl. Zajc za muški zbor i vatrogasnu limenu glazbu.

Otac hrvatskog vatrogastva

Zagrebačko tipografsko pjevačko društvo 'Sloga' prekrasno ju je otpjevalo 7. X. 1898.g. na svom koncertu. Himna je primljena oduševljenim pljeskom razdraganog mnogobrojnog slušateljstva. Poznavatelji glazbe smatraju je jednom od ljepših himna u Europi, a izvodi se i danas prigodom vatrogasnih obljetnica i jubilarnih proslava.

VATROGASNA HIMNA

Vatrogasci! Braćo mila

zapjevajmo u sav glas:

glasnica nam pjesma bila,

da smo četa svim za spas.

Vatru gasi, brata spasi,

to je našeg društva zov,

kad se požar nam doglasi,

eto nas na plamni krov.

Što si čovjek trudom steče

il' djedova mu je dar,

sve bit može kratke sreće

za čas postat ugljen žar.

Tako nesta mnogo blaga

i zavlada jad i glad

toga nema, braćo draga,

gdje junački naš je rad.

Vatru gasi, brata spasi,

to je našeg društva zov,

sve steć može ma suzdasi,

al' ne može život nov.

Vatru gasi, brata spasi,

to je našeg društva zov,

to je društva zov!

Sdružismo se, hvala Bogu;

u vještačkom radu svom,

bratu otrt suzu mnogu,

spasit život, spasit dom,

dizat blago domovini,

činit milom rodu glas,

u blizini i daljini požar gasit, evo nas.

Vatru gasi, brata spasi,

to je našeg društva zov!

Dizat blago domovini,

činit milom rodu glas,

u blizini i daljini požar gasit evo nas.

(Gjuro Stjepan Deželić, 1898.)

Izvorni rukopis Zajčeve Vatrogasne himne čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u Zbirci muzikalija i audiomaterijala, u kojoj se čuvaju rukopisna djela i glazbena ostavština brojnih hrvatskih skladatelja.