Severin na Kupi, naselje u Gorskome kotaru,
38 km zapadno od Karlovca, u blizini grada Vrbovsko kojem administrativno
pripada, leži na 246 m nadmorske visine, nad desnom obalom rijeke Kupe, uz
'staru cestu' između Karlovca i Rijeke. I dok obala na suprotnoj strani rijeke
pripada susjednoj državi Sloveniji, ovo povijesno naselje bilo je nadaleko poznato
autobusno stajalište - tranzitni turizam (cestovno odmorište na Lujzinskoj
cesti), dok nije puštena u promet autocesta A6 (Bosiljevo-Rijeka).
 |
| dvorac Severin na Kupi |
Prema Severinu na Kupi nazvana je Severinska županija,
upravna jedinica koju je 14. veljače 1776. godine reskriptom utemeljila carica
Marija Terezija na području Gorskog kotara između Kupe i sjevernoga Jadrana,
uključujući čak i grad Rijeku, odnosno Riječki gubernij; dok joj je sjedište
bilo u Karlovcu. Severinska županija postojala je do 1786.g. kada ju je car Josip
II. Habsburški ukinuo 20. ožujka 1786. godine, te njezin goranski dio priključio
Zagrebačkoj županiji kao posebni distrikt, dok je priobalni pojas od Rijeke do
Novog Vinodolskog postao Ugarskim primorjem.
I dok je car Josip II. potaknuo gradnju ceste Jozefine
od Karlovca do Senja u vremenskom periodu od 1770. do 1779.g. s dužinom od 100
kilometara, koja je bila najkraći spoj Karlovca s Jadranom; gradnja
najznačajnije Lujzijanske ceste (također Lujzijana i Via
Ludovicea) započeta je na riječkoj Fiumari 1803.g., pod vodstvom Hrvata,
podmaršala Filipa Vukasovića, koji je osobno i nadzirao izgradnju njezina
dijela od Rijeke do Netretića. Nažalost nije doživio njezin završetak jer iste
godine pogiba u ratu između Austrije i Francuske. I dok je Jozefina bila suviše
zavojita, strma i skupa za održavanje i česta popravljanja, Lujzijana je
građena po tada najmodernijim pravilima projektiranja i gradnje. Bez strmih
dionica, kružnih zavoja koji su bili gotovo „šestarski“, te prohodnosti koja je
bila tijekom cijele godine. Lujzijana je ne samo ubrzala transport iz
unutrašnjosti prema sjevernom Jadranu nego i omogućila razvoj područja kroz
koja se protezala. Uz samu cestu naseljavali su se kovači, kolari, gostioničari
i svi ostali nužni zanatlije koji su putovanje Lujzijanom činili ugodnijim i
sigurnijim. Uz cestu su nicala prenoćišta, gostionice, postaje za zamjenu
konja…
Ubrajala se među najbolje ceste Austro-Ugarske
Monarhije, zadovoljavala je potrebe ondašnje trgovine i rastuće manufakturne i
industrijske proizvodnje, pritom potaknuvši razvoj prostora i naseljâ uzduž
ceste. Duga je 141 km, građena od 1803. do 1811., a nazvana je po
Mariji Lujzi, kćeri cara Franje I. Vodi od Rijeke preko Orehovice, Gornjega
Jelenja, Mrzle Vodice, Lokava, Delnica, Skrada, Vrbovskoga, Severina na Kupi,
Vukove Gorice, Netretića do Karlovca, s odvojkom od Gornjega Jelenja preko Meje
do Bakra. Glavni pobornik gradnje ceste bio je biskup Maksimilijan Vrhovac, a
financiralo ju je i njom upravljalo dioničko društvo. Izgrađena je s kolnikom
širine 8,2 m, uzdužnim nagibima uglavnom manjima od 4%, te s vrsnim kamenim
mostovima i podziđem.
Lujzijana je do mjesta Severin na Kupi dovršena 1808.g.
Mjesto je već tada bilo poznato po nekoliko godina ranije obnovljenom Zrinsko-Frankopanskom
kaštelu, koji je u to vrijeme postao dvorac s perivojem, i Kapelom sv. Florijana,
koji danas izgledaju jako zapušteno i otužno. Dvorac u Severinu na Kupi
smješten je na vrlo atraktivnoj lokaciji, na strmoj i većim dijelom šumovitoj
padini desne obale rijeke Kupe. Iako trenutno nije turistički valoriziran, ovaj
lokalitet bogate prošlosti u prelijepom prirodnom krajobrazu ima sve preduvjete
da bude vrednovan kao izletnički i turistički biser Gorskog kotara.
Odmah po ulasku u perivoj dvorca sa desne strane
nalazi se kamena figura - sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca, pored malenog
zdanja koje je očito bilo stražarev prostor te u ne tako davnoj prošlosti
prostorije Vatrogasnog doma Dobrovoljnog vatrogasnog društva koje je iz istih
iselilo. Tako je sv. Florijan, zaštitnik kapelice, na neki način postao stražar
i čuvar cijelog dvorca.
 |
| nekadašnje prostorije Vatrogasnog društva |
 |
| kip sv. Florijana na ulazu |
Vatrogasno društvo Severin na Kupi preselilo se je u
prostorije bliže središtu mjesta, sa lijeve strane asfaltirane ceste kada se
ide prema dvorcu.
 |
| DVD Severin na kupi, osnovan 1951.g. |
Prolaskom kroz glavnu kapiju vanjskih zidina ulazi se u
predvorje dvorca. Glavni ulaz u sami dvorac zatvaraju teška drvena vrata zaključana
velikim lokotom, iznad kojih je ploča koja svjedoči o prošlom vremenu. Danas je
to zapušten i devastiran objekt, zaboravljen i prepušten zubu vremena. Jedan od
mnogih bisera naše povijesti ostavljen na milost i nemilost vremenu, vandalima
i propadanju.
 |
| ulaz u dvorac |
Najzanimljiviji detalj uz ulaz u dvorac je vidikovac na
njegovom sjeveroistočnom dijelu s kamenom šternom (bunar). Odatle se pruža
lijep pogled na rijeku Kupu, čiji tok vijuga uz livade i šume, a podno šumovite
gorske kose Ravan preskakuje jaz u koritu na kojem se pjeni i buči probijajući
se kanjonom. Niz liticu na kojoj se nalazi dvorac uređene su staze za šetnju
sve do Kupe.
Lijevo od glavnog ulaza u dvorac nalaze se malena
vrtna vrata na unutrašnjem portalu zidina, koja odmah uz istočnu kulu vode k
perivoju koji okružuje dvorac, iza kojih izranja prema Istoku okrenuta kapela Svetog
Florijana; golih zidova, napuštena i devastirana.
 |
| Kapela sv. Florijana |
U vrlo je lošem stanju, bez prozora i vrata.
Unutrašnjost je prepuna lišća, zidovi oljušteni i natrpani grafitima. Oronula i
ogoljena, malena kapela zaštitnika vatrogasaca u dvorištu dvorca izgrađenog na
litici samo je kulisa za fotografiranje koja čeka neko drugo vrijeme.
Zidovi su prošarani imenima, godinama posjete i
grafitima koji govore o prolasku vremena i putnicima namjernicima koji su
ovjekovječili svoja imena. Da u kapelici odavno nije bilo misâ svjedoči i kameni
oltar okrenut prema zidu, kojega nije dohvatila koncilska liturgijska reforma
II. Vatikanskog sabora (1962.-65.).
 |
| 1889. godina na stropu kapelice |
Inventar, oltari i slike iz nje davno su izneseni i
sve što se moglo pomaknuti više ne postoji. Čak je odnesena i podna ploča sa
uklesanim imenima velikaša pokopanih u kapelici, čija je prazna rupa naknadno ispunjena
betonom.
U grobnicu ispod kapelice silazi se sa vanjske desne
strane stepenicama. U maloj grobnici nalaze se ugrađene traverze na kojima su
se čuvali ljesovi sa ovozemnim ostacima žitelja dvorca kako ne bi plivali u
nakupljenim oborinskim vodama. Na zidu se može vidjeti ispisana godina 1861.
 |
| natpis u grobnici |
Kapela Svetoga Florijana, smještena unutar kompleksa
dvorca, malih je dimenzija s naglašenim lučnim portalom i vitkim tornjićem. Kao
dio kompleksa dvorca Severin na Kupi, zaštićena je kao nepokretno kulturno
dobro i u stvarnosti služi samo kao kulisa za snimanje uz obližnji dvorac koji
se nalazi u sličnom stanju.
Pokraj kapelice nalaze se ostaci fontane.
Kao i svaki dvorac o kojem brine država, županija ili
grad, i ovaj je zatvoren i nedostupan javnosti za razgledanje. Poneki
posjetitelj ulazi unutra na vlastitu odgovornost kroz ruševni prozor u
prizemlju sa stražnje strane, ne poštujući njegovu privatnost i mjere
opasnosti, te kao tat lunja njegovom unutrašnjošću tražeći ostatke davnoga
sjaja. Unutrašnjost je oštećena, mjestimice su stropovi propali, a pristup
podrumu nije moguć zbog urušavanja ulaza.
Uz dvorac se nalazi perivoj površine 6 ha, unutar
čijeg se drveća nalazi i ribnjak, koji je zaštićen te proglašen spomenikom
parkovne arhitekture 1966.g.
Povijesni perivoj koji okružuje dvorac građen je u tri
razine. Prvi i najviši dio smješten je neposredno uz dvorac. Čine ga omanji
drvored božikovine (Ilex aquifolium), koju zimi rese crvene bobice,
nekoliko stabala Lawsonovog pačempresa (Chamaecyparis lawsoniana) i
stabla divljeg kestena (Aesculus hippocastanum).
S južne strane uz dvorac zasađeni su brijestovi (Ulmus
sp.), tise (Taxus baccata) i grmovi šimšira (Buxus sempervirens).
Do druge i treće razine perivoja spuštaju se kamene stube. Druga terasa najvredniji
je dio perivoja jer je u njemu smještena središnja skupina starih stabala.
Zadivljujući primjerci dendroflore su Lawsonov
pačempres (Chamaecyparis lawsoniana), američki borovac (Pinus strobus),
američki crveni hrast (Quercus rubra), američka tuja (Thuja occidentalis),
i ostalo drveće. To su većinom vrste podrijetlom iz Sjeverne Amerike, što je
posebna zanimljivost perivoja.
Od domaćih vrsta starošću se izdvaja stablo lipe (Tilia
platyphyllos) čije je deblo pri dnu šuplje. U pukotine kore starih
pačempresa (Chamaecyparis), maleni brgljezi često kljunom utiskuju
sjemenke drveća kako bi lakše iskljucali njihov jestivi dio. Na starim stablima
redovito se čuje brzo kljucanje djetlića, a često se tamo zateknu i srne.
 |
| stablo lipe |
Ne zna se tko su graditelji starog grada nad Kupom. Posjed
Severin spominje se u Modruškom urbaru 1486.g. i po nekim autorima grad je već
tada postojao; no prvi spomen dvorca Severin na Kupi datira iz 1558. godine
kada je opisan kao „kameni lukovdolski grad“, odnosno kamena obrambena kula sa drvenim
kaštelom koji se nalazi na liticama iznad rijeke Kupe.
 |
| Snimak Severina na Kupi iz knjige Radoslava Lopašića „Oko Kupe i Korane“ iz 1895. |
Nije poznato kada točno, no kaštel su podigli
Frankopani Tržački, koji su bili njegovi prvi vlasnici. U svojoj burnoj
povijesti često je mijenjao vlasnike u čemu i treba tražiti razloge njegova
današnjeg trenutnog propadanja. Pripadao je Stjepanu IV. Frankopanu Ozaljskom (*? –
†1577.), koji je sa sestrom Katarinom (*? – †1561.) vrlo rano ostao bez
roditelja. Djed Bernardin Frankopan je malodobnom Stjepanu IV.
oporukom odredio za staratelja svojega protivnika kralja Ferdinanda I. Kralj
je, kao staratelj Stjepana IV., najbolje posjede dao na upravu Nijemcima, pa se
Stjepan kasnije morao žestoko boriti za povrat svojih posjeda. Katarina, sestra Stjepana IV. Frankopana, udala se
1541. za Nikolu IV. Šubića Zrinskog Sigetskog (Zrin, 1508. – Siget, 7. 9. 1566.).
U jeku turske opasnosti 1544.g. Stjepan IV. Frankopan je sa svojim šurjakom
Nikolom IV. Šubićem Zrinskim sklopio ugovor o zajednici dobara i međusobnom
nasljeđivanju. Tako oporukom kneza Stjepana Frankopanskog Ozaljskog iz 1572.g. severinsko
vlastelinstvo prelazi u posjed sinova šurjaka Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog
junaka i njegove žene Katarine te sinova Jurja, Krste i Nikole. Za osmanskih provala u 16. st. cijeli je
severinski kraj bio opustošen.
Sestri i bratu, Katarini i Nikoli IV. Šubiću Zrinskom
pripadao je Severin na Kupi do 1580.g., kada je kaštel nagodbom bio prepušten
knezu Gašparu I. Frankopanu Tržačkom, a njega nasljeđuje Vuk II. Krsto
Frankopan i sinovi. Time se kaštel vratio u prvotni posjed Frankopana kod kojih ostaje
sve do sloma Zrinsko-Frankopanske urote 1671. godine kada je bio opljačkan. Nakon urote Zrinskih i Frankapana (1671.) kaštel je
najprije preuzela Ugarska, a zatim Gradačka komora. Car Leopold I. Habsburški (1640.
– 1705.) darovnicom, od 20. travnja 1682. godine, darovao ga je pukovniku Ivanu
Franji Oršiću (1630. – 1686.), koji su tada već bili prisutni na području
današnje Karlovačke županije. Dvorac Severin je u svojoj povijesti bio više
puta obnavljan, a današnji barokni izgled jednokatne građevine, četverokutnog
tlocrta, uglova pojačanih cilindričnim kulama i unutrašnjim dvorištem s
arkadnim stupovljem, dobio je 1803.g. prilikom obnove obitelji Oršić koja je dala
preurediti nekadašnji frankopanski kaštel u dvorac. Uz obnovu unutrašnjosti
dvorca uređen je vrt, park, i zvjerinjak.
Od 1809. do 1813. Severin na Kupi bio je pod
francuskom upravom kao dio Ilirskih pokrajina, kada se i povezao Lujzijanskom
cestom s gradovima Karlovcem i Rijekom. Od 1816. do 1822. pripadao je Kraljevini Iliriji,
nakon čega je bio vraćen banskoj Hrvatskoj. God. 1823. Karlo Oršić prodao je
dvorac karlovačkom plemiću i veletrgovcu Amrozu Vranyczanyju Dobrinoviću, poznatom
pripadniku Ilirskog preporoda, koji ga je zajedno s lokalnim vlastelinstvom
držao u posjedu do sredine 19. st. Zahvaljujući njemu, ovaj posjed je postao neformalno
okupljalište hrvatskih domoljuba, za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda. Nakon
oštećenja u II. svjetskom ratu bio je posljednji put obnovljen 1958.–59.
od strane Šumarije Vrbovsko.
S odlaskom Vranyczanya, Severin na Kupi nešto kasnije
pripada zagrebačkoj poduzetničkoj obitelji Arko Vladimira, u čijem je
posjedu dvorac bio u razdoblju između dva svjetska rata, do 1945. godine kada
je nacionaliziran. Dva desetljeća nakon obnove dvorac Severin na Kupi služio je
kao ugostiteljski objekt, hotel, u čijoj su se središnjoj hali organizirale i
svadbe, te sjedište dobrovoljnog mjesnog vatrogasnog društva. Također, je
služio i kao administrativna arhiva.
 |
| nekadašnja kaljeva peć u hali |
Današnji zapušteni izgled dvorca i njegove okolice,
većim dijelom je 'krivica' dugogodišnjeg neriješenog vlasništva nad imanjem. Obitelj
Arko tražila je povrat dvorca no spor je izgubila, te je dvorac 2012. godine
temeljem pravomoćne sudske presude vraćen Gradu Vrbovskom.
Usprkos planovima i nadama lokalnog stanovništva u
skoru obnovu, nitko ne zna kako i kada će to biti, stoga dvorac kao takav
predstavlja samo još jedan u nizu mogućih projekata koji čekaju svoj novi život.
 |
| Sv. Florijan |
Nema komentara:
Objavi komentar