15. svibnja 2020.

Kip sv. Florijana iz 1771.g. - Osijek Donji grad


Iako je Osijek (njemački Essegg, madžarski Eszék) tek četvrti grad po veličini u Hrvatskoj, može se pohvaliti sa razvijenom sviješću za borbu protiv požara od najstarijih vremena. Na području današnjega Donjega grada u III. st. pr. Kr. bilo je utemeljeno ilirsko-keltsko naselje, koje su početkom I. st. osvojili Rimljani i ondje osnovali naselje utvrđeno i opasano zidinama, nazvano Mursa. U II. st. naselje je dobilo status kolonije (Colonia Aelia Mursa), a zatim je neko vrijeme bilo sjedište namjesnika Donje Panonije. Potkraj III. i u IV. st. bilo je važna utvrda na granici rimske države i sjedište zapovjednika dunavske flote. Budući da su sve rimske tvorevine uvijek težile prema ujednačenosti, gotovo je sigurno da su i u legionarskom logoru Murse djelovali organizirani vatrozaštitari po uzoru na grad Rim, čije se iskustvo primjenjivalo diljem rimske države. Iako je sa propašću Rimskog carstva propalo i organizirano vatrogastvo, koje se kao takvo pojavljuje tek u 19. st., jedan rimski vojnik ipak je preživio i ponosno stoji od 1771.g. ispred Vatrogasnog društva Donji grad u svojoj ulici, pokazujući kako je u Osijeku uvijek bila razvijena svijest za obranu od požara.

Sv. Florijan

U prvom statutu grada Osijeka sa kraja 17. stoljeća nalazimo odredbe o prevenciji od požara, kao i pisane protupožarne propise i zaštite od požara.

Osijek i njegov most u 17. stoljeću

Kako je u 18. i 19. st. vatrogastvo u gradu Osijeku bilo u rukama oblasti, odnosno 'gradske komune', kao što je to bilo u čitavoj Hrvatskoj, nije onda bilo ni govora o nekim sustavnim jedinstvenim zakonima, već su županije i pojedini gradovi sami izdavali svoje 'pravilnike' kako se općinstvo ima čuvati od požara. Tako je Austrijska monarhija, kao dobro uređena pravna država, uredila i izdala Uredbu protiv požara još daleke 1788. g koja je vrijedila i u istočnoj Hrvatskoj. Uredba je bila u skladu sa ostalim prosvjetiteljskim smjernicama cara Josipa II. te je tako naše područje zahvaćeno vatrogastvom ranije nego neka druga područja.

natpis na latinskom:
"Sv. Florijan moli za nas"

U prvom požarnom pravilniku grada Osijeka iz 1839. g. 'Feuerlöschordnung für die königl. Freistadt Essek' kojeg je izdala 'gradska komuna' govori se o sprečavanju požara dakle o preventivi. Stavlja se pozornost na način gradnje kuće, razne opasne okolnosti i razna paljenja, naglašava se brzo otkrivanje i javljanje o mjestu požara, efikasno gašenje od pripremljenih sprava do njihove uporabe. Tim pravilnikom htjelo se točno odrediti dužnosti građana za slučaj požara, kako će se očuvati od požara i kako imaju priteći u pomoć. Sam pravilnik ima 31 stranicu i pravno je ogledalo organizirane gradske protupožarne službe bez profesionalnih osoba.

Propisnik o gašenju vatre iz 1839.g.
za slobodni kraljevski grad Osijek

Odredbe ovog propisnika mogle su zaista biti učinkovite da je bila neka organizacija, odnosno da se je građanstvo iz vlastite pobude ili uviđavnosti htjelo koristiti tim propisnikom. Staleške razlike, raštrkanost grada, vojna uprava, opći nehaj za napretkom bili su uzroci, da je taj pravilnik ostao samo na papiru, a u praksi se nije vršio. Glavni uzrok biti će ipak, jer 'gradska komuna' nije tako reći raspolagala sa nikakvim spravama. Sprave za gašenje bile su tako jednostavne i oskudne, a uz to smještene po svim dijelovima grada, da je trebalo uvijek dosta vremena kako bi se to sve organiziralo, budući se Osijek sastojao od Gornjega grada, Donjega grada i Tvrđe, 1786. odlukom Josipa II. ujedinjenih u jedinstveni grad, te Novoga grada i Retfale (priključene 1947.).




"Doprinosima građana obnovilo
Dobrovoljno vatrogasno društvo Osijek Donji grad  1936"

U takvim prilikama našao se je ipak jedan čovjek, kojemu je dobrobit građanstva ležala na srcu, a to je I. F. Wawerka, koji je svojim pisanjem u 'Lokalblattu' pozivao građanstvo na osnivanje 'Građanskog vatrogasnog društva' po uzoru na vatrogasno društvo u Augsburgu. Prvi takav pokušaj bio je 1865.g. kada se osnovalo 'Gombalačko društvo' (gimnastičko), koje je imalo zadaću pored vježbanja i drugog plemenitog odgoja mladeži, svoje članove vježbati za vatrogasnu službu. U jednom članku 'Lokalblatta' od 4. 7. 1866.g. Wawerka oštro kritizira rad 'grad. komune' te među ostalim ističe kao neophodnu potrebu i prvu dužnost gradske uprave, nabavu vatrogasnih rekvizita i ustrojstvo „dobro organiziranog dobrovoljnog ili dapače plaćenog vatrogastva“.



"Obnovila Županija Osječko baranjska 1996.g.'"

Prolazile su godine, požari su bili učestali, nered u organizaciji je i dalje vladao, dok nije došla i 1872. godina kada se je nekolicina uglednijih građana sastala 30. lipnja na dogovor radi osnutka Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Osijeku. Dana 20. listopada 1872.g. održala se prva glavna skupština na kojoj je bilo prisutno preko 150 djelatnih članova vatrogasaca na kojoj su ranije donesena pravila bila upotpunjena, a društvo se prozvalo 'Freiwilliger Turn – und Feuerwehrverein in Esseg', čime je udaren temelj današnjem vatrogastvu u Gornjem gradu.

DVD Osijek Donji grad

Građani Donjeg i Novog grada bili su u tom društvu brojno zastupljeni, te su marljivo pohađali vježbe, koje su se održavale u Gornjem gradu u vojnom skladištu sijena kraj Pukovnijskog vrta. Taj zajednički rad trajao je neprestano od god. 1872. do početka 1875. Iz praktičnih razloga bilo je to novoosnovano društvo razdijeljeno u dva kotara, odnosno u I. II. Kotar. Zapovjednik I. kotara bio je Josip Uhl, a zapovjednik II. Kotara Franjo Schmidt ml. Iz Donjeg grada.


Budući su se vatrogasne vježbe održavale u Gornjem gradu članovi iz Donjeg i Novog grada morali su ići pješice te se kasno noću vraćati svojim kućama. Ako je tko izostao sa vježbi, koje su bile česte, morao je platiti globu od 10 novčića. To je mnogima bilo naporno a i dozlogrdilo im je, te su počeli izostajati.

današnji penjački toranj

Sprave i oprema koja je bila na raspolaganju u Donjem gradu, bila je veoma oskudna i manjkava, jer su sve bolje sprave bile smještene u Gornjem gradu. Kada bi izbio požar u Donjem ili Novom gradu bili su donjogradski vatrogasci sami na požarištu gdje nisu mogli puno učiniti. Dok su gornjogradski vatrogasci na fijakerima stigli i svoje sprave lošim putevima dopremili u Donji grad, bilo bi prekasno. Ovaj zajednički rad u jednom društvu bio je veoma nepraktičan, te prava svrha nije mogla polučiti učinka radi udaljenosti Gornjega od Donjeg grada.





Stoga se skupina uglednih građana Donjeg i Novog grada okupila se 28.02.1875. g. u stanu zapovjednika II. kotara Franje Schmita ml. Kako bi raspravili taj problem. Odlučili su kako se mora energično poraditi na osnivanju samostalnog vatrogasnog društva u Donjem gradu, jer je to u interesu tog dijela grada.


Cvjetkova ulica 12

U dvorištu zgrade iza kipa sv. Florijana podignutog davne 1771.g. smjestio se Vatrogasni dom sa penjačkim tornjem za vježbanje, koji je zamijenio penjački zid (Steigerwand) napravljen od dasaka na kojem su vježbali penjači. Hodne vježbe i vježbe sa štrcaljkom tzv. 'Beerovom štrcaljkom', održavale su se na vojnom vježbalištu, na mjestu današnjeg parka pred bolnicom.


Vatrogasni dom nalazi se u Cvjekovoj ulici 12, odnosno u Florijanovoj ulici (Flos, flores, f. = cvijet) kako ga „po domaćem“ tu od milja zovu sv. Cvjetko. Spomenik je nekoliko puta bio obnavljan, za čiju su obnovu svesrdno pomagali građani grada koji jako štuju svojeg sveca. Stoga nije nikakvo čudo da su i ulicu prozvali po njemu, a i vatrogasni dom smjestili u njegovoj blizini.


spomen-karta za prikupljanje priloga za kip sv. Florijana

„Već kod osnutka društva uzet je kao društveni zaštitnik (patron) Sv. Florijan. Redovito svake godine na 4. svibnja proslavio se je taj dan dolično. U predvečerje toga dana priredila bi se uvijek bakljada do kipa Sv. Florijana na raskršću ulica Cvjetkove ulice i Široke ulice. Putem bi se povorka zaustavila pred stanom nadzapovjednika, te bi njemu najprije iskazala počast. Na sam dan Sv. Cvjetka prisustvovalo bi društvo korporativno sa glazbom sv. misi u Dolnjogradskoj župnoj crkvi a po tom bi se pošlo na trg ili spremište, gdje bi se obavilo odlikovanje dugogodišnjih članova, i to za 10, 15, 20 i 25 godina službovanja. Poslije tog službenog dijela svečanosti slijedila bi društvena veselica, u kojoj gostioni. Bratska društva iz Novog i Gornjeg grada, kao i iz Retfale bila su često puta kao gosti pozvani. Ove su se proslave prema financijalnim prilikama držale sad skromnije, sad sa većim sjajem.“ (Spomenica o pedesetgodišnjem obstanku dobrov. vatrogasnog društva u Osijeku Donjem gradu 1875 – 1925., str. 151-152).


vatrogasci ispred kipa

Potporu o osamostaljenju donjogradskom vatrogasnom društvu dalo je i gradsko poglavarstvo, koje je pozvalo društva kako u Gornjem tako i u Donjem gradu da svako posebno podnese svoje molbe za potporu te je time vatrogasno društvo Donji grad prvi put zvanično stupilo u javnost.



Društvenom pisaru povjereno je da sastavi nova društvena pravila, sastavljeni nacrt pravila usvojila je prva glavna skupština održana 01.08.1875. g., a 05.10.1875. zapovjednik II. kotara podnio je poglavarstvu opširnu predstavku i obrazloženje o potrebi osnutka vatrogasnog društva i naveo razloge zbog kojih su se donjograđani odvojili od gornjograđana. S predstavkom je podnio i društvena pravila na odobrenje. Gradsko poglavarstvo odmah je predstavku i pravila proslijedilo Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu s toplom preporukom i izvješćem. Mjesec dana kasnije stigla su potvrđena pravila. Rješenjem Kraljevske zemaljske vlade od 02.11. 1875. g. pod brojem 20. 942, nastalo je dobrovoljno vatrogasno društvo Osijek – Donji grad.

Sv, Florijan
Osijek Donji grad


Nema komentara:

Objavi komentar