Priča o odbačenoj vatrogasnoj kanti

Prije više godina u jednoj borovoj šumi na brdu, nekoliko stotina metara udaljenom od mora, bile su postavljene velike crvene metalne kante sa vodom u slučaju požara. Kako je vrijeme prolazilo jedna kanta počela je pri dnu puštati i gubiti vodu. Budući je bila postavljena uz put, a nije imala vode u sebi, prolaznici su u nju sve više počeli bacati otpatke. Djeca su znala igrajući se ubaciti i šaku pijeska pomiješanog sa borovim iglicama kojeg bi sakupila na obližnjem putu misleći kako sudjeluju u uređenju okoliša i pokoji kamenčić natječući se sa velike udaljenosti tko će pogoditi u nju. I tako je kanta izgubivši svoju prvotnu ulogu postala kanta za smeće. Izgubila je čak i svoju prepoznatljivu crvenu boju, a netko je sa bijelom bojom na hrđavi lim trošne kante napisao 'smeće'. Kako je kanta bila uz bor koji se savio preko puta, izgubila je ubrzo i tu namjenu jer su ljudi sve manje počeli prolaziti tim putem. Bila je prepuštena propadanju, bez ikakve namjene. Nije služila ničemu! Već je bilo u razmatranju i komunalno rješenje o njezinom uklanjanju kako ne bi smetala u šumi, čineći tako još veće smeće. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, uslijed smole koju je bor ispuštao i proljetnih kiša, počela je zadržavati sve više vode u sebi, tako da kada bi neki šetač prolazio šumom, misleći da je kanta za smeće te poželio baciti u nju kakav otpadak sve manje bi to učinio jer je sve više bila ispunjena vodom. I onda uslijed vrućeg ljetnog dana prolomio se snažan glas u šumi: požar, požar.... Ljudi su odmah pohitali na mjesto događaja sa posudama u rukama kako bi pristupili gašenju, još i prije dolaska vatrogasaca. Užurbano se nosila voda iz obližnjih crvenih vatrogasnih kanti kako požar ne bi prešao iz faze razvoja u svoju razbuktalu fazu gutajući sve pred sobom. U jednom trenu svima su se noge odsjekle kada se uslijed žamora začuo tihi jecaj: vode, nema više vode… sve kante su prazne! U nevjerici svima je pogled bio usmjeren prema crvenim kantama i pretraživanju terena kako bi se u gustom raslinju možda uočila još pokoja skrivena kanta. No, osim hrđave stare kante za smeće nije bilo više niti jedne vatrogasne kante. Netko je tada povikao kako treba barem skloniti sav gorivi materijal oko vatre, uključujući i staru kantu za smeće da se vatra preko smeća ne bi još jače razbuktala. I opet je stara kanta izazivala smetnju. Ali, taman kada su pošli prema njoj uočili su kako je stara hrđava kanta bila ispunjena vodom do samoga vrha. Odmah su iz nje počeli užurbano uzimati vodu kako bi požar ugasili do kraja, a kanta kao da se izvijala kako bi gasitelji mogli zahvatiti što je moguće više vode iz nje. Kao da je namjerno sabila smeće pri dnu kako bi posljednji put istisnula iz sebe i posljednju kap vode, radosno služeći svojoj prvobitnoj svrsi. Svi su ostali iznenađeni koliko vode može stati u tu staru škartiranu kantu. Čak i vatrogasci koji su ubrzo došli na mjesto intervencije sa naprtnjačama na leđima. Toga dana mogli su se samo priključiti dogašivanju požara i dežurstvu uz požarište, gledajući sa divljenjem na svoju vatrogasnu kantu. Potiho su se i začuđeno među sobom pitali, kako je uopće mogla njihova kanta završiti zapuštena kao smeće. A kanta, ljeskajući svoje kapljice vode uslijed žarkog sunca na smeđoj patini izgledala je poput neke usnule i tek probuđene kraljice sa blistavom zlatnom haljinom i bisernom ogrlicom, zablistavši preobraženo u svojem punom sjaju, jer je toga dana ponosno služila onome čemu je i bila namijenjena. Bila je napokon ono što je – vatrogasna kanta za vodu.