Sv. Florijan na oslikanim pčelinjim košnicama

Kada putujemo cestom često nam pogled zna odlutati u stranu i zastati na prekrasnim zelenim pejzažima, pa na rubu neke šume ili uslijed livade uočimo male šarene kutijice obojene različitim bojama. Te šarene kutijice doimaju se po bojama kao rukohvat upravo ubranog poljskog cvijeća koje je netko iz vaze opet vratio na livadu onako priljubljene jedan uz drugi, i kada ne bi bili tako pravokutnih oblika, mislili bi da su u proljeće sastavni dio te pitoreskne zelene livade. Te male kućice kao iz nekakve bajke ustvari su velike nastambice za sićušne pčele. Ako nas put nanese malo bliže, te poput dobroćudnog diva zakoračimo u tu priču malenih zbijenih gradova, na mnogim košnicama sa prednje strane iznad ulaza u košnice ponegdje ćemo primijetiti prava mala oslikana umjetnička djela na drvenim pločicama sa različitim motivima svetaca, Isusa Krista i Majke Božje. U nekim područjima, kao npr. u Sloveniji, Austriji i sjevernoj Hrvatskoj, gdje su takve oslikane pločice kao ulaz u košnicu postale gotovo običaj, one se kasnije sa prestankom postojanja košnice posebno čuvaju i izlažu kao umjetnički eksponati. Često je u prikazu i sv. Florijan, zaštitnik od požara, kako bi svojom pojavom bdio nad košnicom i čuvao ju od svih nepogoda i bolesti.

Košnice su nastambe za pčele u koje, zbog lakše manipulacije pčelama i medom, pčelari smještaju pčelinje zajednice. Nekada u prošlosti su ljudi da bi došli do meda morali ugušiti pčele. Razvojem pčelarstva dolazi se do novih spoznaja pa tako bilježimo brojne vrste košnica. Danas su košnice nezaobilazno sredstvo u pčelarstvu. Prve poznate košnice oponašale su šupljine debla s kakvima se čovjek susretao tražeći pčele.

Nije slučajno da su pčelari upravo lik sv. Florijana oslikavali na košnice. Pčele su, genetski orijentirane na preživljavanje, stoga budući su živjele u šumi, u drvetu, ako bi osjetile požar, odnosno miris dima, preuzele bi med u želudac i napustile košnicu kako bi preživjele. Ostalo im je zapisano u genima da kad se dimi, treba uzeti med. Kad ga uzmu, onda se smire. Stoga su pčelari i izumili dimilicu kako bi smirili pčele. Postoji dimilica u koju se obično stavi vrsta gljive koja se suši, daje prirodni miris i dugotrajno gori.

Osim toga, pčele su najsličnije rimskim legionarima koji su živjeli i radili u legionarskom logoru kojem je i sv. Florijan kao rimski vojnik pripadao, gdje je postojao točno određen ritam života. Pčele, naime, kao legionari imaju strogu podjelu poslova u košnici i izvan nje. Obavljaju poslove čišćenja, one su stražarice, izletnice... Potonje su najdragocjenije jer lete, donose vodu i hranu, tj. pelud i nektar koji se kasnije pretvara u med. Moramo priznati da su pčele, bojali se tih kukaca ili ne, zapravo fascinantne. Jedna pčela za svog života proizvede najviše jednu žličicu meda. A njezin životni vijek je samo 40 do 45 dana. Organizirana je i, dok živi, radi. Marljiva je, kao i rimski vojnik. Zimi, doduše, živi dulje jer ne obavlja nikakve poslove koji je iscrpljuju, nego samo čuva zajednicu - maticu i ostatak pčelinje zajednice.

Poput pčela, dnevni život unutar zidina legijskog logora (castra legionis) i kastela rimskih legionara bio je točno određen vremenskim rasporedom od izlaska do zalaska sunca, između čega je postojao ciklus izmjene straže koji se objavljivalo sviranjem u rog. Vojnici su se budili prije izlaska sunca. Vođe pojedinih jedinica odlazili bi u zapovjedništvo k glavnom časniku po zapovijedi, ali i da podnesu izvješće o svojoj jedinici. Jutro je bilo posvećeno vježbanju s oružjem, što je bilo naročito važno za mlade vojnike. Stariji vojnici bili su zaposleni u radionicama, upravi ili zaokupljeni nekim drugim poslom, iako su i oni morali redovito vježbati. Legionari su, osim kamenoloma za gradnju, isto tako iskorištavali i rudnike, te su tim materijalom marljivo izvodili javne građevinske radove: izgradnju cesta, mostova, akvadukata... Životni vijek, baš kao i kod pčela, bio je jako kratak zbog obavljanja teških poslova koji su ih dodatno jako iscrpljivali. Po nekim istraživačima, prosječna životna dob legionara po prestanku službe koja je trajala 16 godina, i još 4 godine u pomoćnim jedinicama (vatrogasci), bila je oko 3 godine.

Boravili su u legijskim logorima pravokutnog oblika omjera dužine i širine u odnosu 3:2 čiji tlocrt se zvao 'tertiata', što znači da su veličinom i ustrojem djelovali kao obzidani mali gradovi. Izgradnja logora je, osim radi uvjetovanosti konfiguracijom zemljišta, gotovo uvijek pratila istu shemu 'tertiata', odvojene i osigurane bedemom, opkopom, kulama promatračnicama i pojačanim ulaznim vratima na sigurnom mjestu gdje ima dovoljno drva, hrane i vode. Valja napomenuti da je bilo i sasvim četvrtastih (kvadratnih) logora kao i onih koji su bili potpuno nepravilni. Unutar tabora najviše je bilo vojničkih spavaonica, smještenih uz bedeme. U središtu utvrde se nalazila zgrada zapovjedništva, stan zapovjednika, skladište za žito, radionice… U većim taborima postojala je bolnica. Kupališta su bila smještena izvan zidina logora. Zar ne podsjeća sve ovo na košnice?

Smatra se da su rimske košnice bile napravljene od kore hrasta lužnjaka, stabljika komorača ili pletera. Unutrašnjost je bila razmazana kravljim gnojem. Prepoznata je i važnost smještanja košnice u blizini vode. U starogrčkim i rimskim ruševinama postoje i dokazi o visoko postavljenim (suvremenim) košnicama čija se građa temelji na šupljini prekrivenoj drvenim štapovima. Tijekom sakupljanja meda Rimljani su koristili (spaljivali) – kravlji izmet kako bi dimili košnice!

Možda je upravo rimska vojska učila od pčela gledajući organizaciju jednog pčelinjaka, i usvajajući potrebne vrline za svoju organiziranost. Rimljani su koristili med za razne terapije, u kozmetičke svrhe i u kuhinji, u tolikoj mjeri da je smatran bitnim sastojkom hrane svakog obroka. Plinije Stariji (23. – 79.g. po. Kr.) prvi publicira 79. godine po. Kr. „Povijest životinja“ gdje često piše o pčelama i pčelinjaku. Pouzdano znamo da je pčelarstvo kod Rimljana bilo jako razvijeno, prakticirali su umjetno rojenje, izrađivali su košnice i uvodili su nove tehnike pčelarenja. Rimski pjesnik i pčelar Publije Vergilije Maron (70. – 19. g. pr. Kr.) u dijelu „Georgicon“ (Knjiga četvrta) u kojem se bavi životom i navikama pčela, piše o organizaciji pčelinjaka i pčelinje flore, a koje prikazuje kao uzor za model ljudskog društva. To je prvi znanstveni rad o pčelarstvu koji će biti u primjeni i od koristi do srednjeg vijeka.

Kad su rimski legionari podizali privremeni logor, odmah su se zastavicama i kopljima označavali pojedini odjeli, tako da su se čete kada bi došle, brzo same snašle. Svaka centurija imala je svoju zastavu na kojoj je slovima zapisano iz koje je kohorte centurija i koja je po broju, koju je nosio stjegonoša centurije. Postojale su i posebne zastavice (vexilla) za odrede na zadatku, daleko od logora, po čemu su zapravo vojne jedinice i dobile ime vexillationes (jer nose zastave). U bitci su se gledali samo stjegovi, po njima se vojska uvijek orijentirala i kada bi se uslijed ratovanja razbili redovi, vojnici su se jedino preko stjegova ponovno vraćali u formaciju.

Kao što su rimski legionari uređivali i sa zastavama u bojama označavali svoje logore, tako i pčelari na sličan način boje i pčelinju kuću. Bojanje košnice ne samo da služi za njezino ukrašavanje, već djeluje i kao pouzdana zaštita od vlage, truleži i suhog drveta. Neki pčelari odbijaju njihovo bojanje smatrajući kako su boje štetne, naivno vjerujući da pčele mogu zimi preživjeti i samo u drvenoj košnici bez ikakve zaštite. Svakako ovo mišljenje je pogrešno, jer drvo u ovom slučaju nije zaštićeno od agresivnog okoliša. Kao rezultat, vlaga prodire kroz strukturu drva, što postaje glavni uzrok truleži i plijesni u košnici, a takva klima ne koristi pčelinjim zajednicama. Govoreći o tome s kojom se bojom košnica može obojiti, vrijedi reći da je spoj na bazi akrilne boje idealan za košnicu. Stoga se košnica oslikava temeljnom akrilnom bojom jer se brzo suši, a nakon toga ne emitira neugodan miris.

Osim što osiguravaju atmosfersku zaštitu, boje igraju kao i kod legionara ogromnu ulogu i u boljem snalaženju pčela. Kukci nisu u stanju razlikovati sve boje i locirati svoj dom, pa se preporuča obojiti košnice bojama različitih boja. Time olakšavamo pčelama život jer ovo bojanje pomoći će kukcima da brzo pronađu svoju kuću, a da ne troše vrijeme na krug oko pčelinjaka.

Znači, boje im pomažu u orijentaciji. Pošto je utvrđeno da pčele raspoznaju boje naročito ljubičastog spektra, što čovjek ne može, mnogi pčelari uvjereni su da pčele svoje košnice pamte po boji i po mjestu. Boje koje pčele raspoznaju su bijela, žuta i plava, što potvrđuje razna literatura iz područja pčelarstva, pa se zato preporučuje bojanje košnica ovim bojama.

Kada birate, uvijek je bolje da svoje košnice obojite svjetlijim tonovima, jer imaju daleko manji koeficijent apsorpcije sunčeve energije u odnosu na tamnije. Crvenu i tamno zelenu boju pčele ne prepoznaju, već ih vide kao nijansiranu crnu.

Svjetlijim nijansama, pomažemo pčelama da se obrane od pregrijavanja ljeti. Također, pogrešno je uvriježeno mišljenje da bi pčelama bilo toplije u košnicama tamnijih boja preko zime, jer se one uspješnije brane od hladnoće, nego od ljetnih vrućina. Zato iskusni pčelari preporučuju bijelu, žutu, svjetlije nijanse zelene, plave i slične boje.

Pri bojanju ne treba koristiti lakove jer njihovim nanošenjem drvo ne može disati, stvara se vlaga unutar košnice uslijed čega drvo prije truli, a boja se ljušti. Najbolje je bojati temeljnom bojom, rjeđom otopinom i u hladu, da se sporije suši, a drvo dobro upije boju. Temeljna boja izrađena je od visokokvalitetne vodorazrjedive akrilne smole, pigmenata, punila, aditiva i vode, stoga je ekološki prihvatljiva, netoksična i nezapaljiva.

Drvena podloga mora biti suha, lagano izbrušena i očišćena od prašine. Treba izbjegavati rad na jakom suncu, te temperaturama ispod +10 °C. Prije upotrebe boju treba dobro promiješati! Nanosi se kistom, valjkom ili prskanjem. Po potrebi može se razrijediti vodom iz vodovoda ovisno o načinu apliciranja.

Na kraju, od toga kojom će se bojom obojiti košnice, kao i koja boja će se koristiti tijekom tog procesa i je li će biti umjetnički oslikane, ostaje na odluci pčelara, ali i na njegovom umjetničkom talentu. U pčelarstvu treba svakodnevno promatrati i osluškivati svaki vid pčelinjeg ponašanja, neprekidno istraživati i izučavati nove spoznaje te svaku teoriju provjeriti u praksi. Pčele su u prvom planu, dok je čovjek tu samo pomagač koji za pčele treba pružili najbolje moguće uvjete za njihov život i djelovanje kako bi osigurali zdravu pčelinju zajednicu u košnici, a time i proizvodnju meda.