Moderno organizirano vatrogastvo na području Hrvatske zasnovano na radu dobrovoljnih vatrogasnih društava i profesionalnih vatrogasnih postrojbi započelo je u drugoj polovini 19. stoljeća osnutkom Gradskog vatrogasnog zbora u Rijeci 1863. godine i Prvog hrvatskog dobrovoljnog vatrogasnog zbora u Varaždinu 1864. godine.
Povećanjem broja vatrogasnih društava otvorilo se
pitanje osnivanja organizacije koja bi povezala postojeća društva, pomogla
osnivanje novih, te radila na boljem organiziranju vatrogastva. Prvi poticaj za
osnivanje krovne organizacije potječe iz Varaždina 1871. godine. Konkretni
sastanci za ovjekovječenje ove ideje održani su u Sisku tokom 1874. godine.
Pravila Buduće Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice poslana su Visokoj
kraljevskoj Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zemaljskoj vladi krajem 1875.
godine koja je ista odobrila 18. siječnja 1876. godine. Konstituirajuća
sjednica Hrvatsko slavonske vatrogasne zajednice održana je 5. lipnja 1876.
godine u Zagrebu. Za prvog predsjednika zajednice izabran je Gjuro Stjepan
Deželić (1838. – 1907.), otac hrvatskog vatrogastva. Cilj Zajednice od osnutka bio
je jačanje vatrogasne organizacije koji bi nastao kao odraz povećanja broja vatrogasnih
društava, brigom o opremljenosti i osposobljenosti vatrogasaca, evidencijom
intervencija te ostalim poslovima vezanim uz promicanje vatrogastva.
Ista zajednica postoji i danas pod nazivom Hrvatska
vatrogasna zajednica, preživjevši teška razdoblja između dva svjetska rata te primivši
teške udarce prvenstveno kroz veliki broj članova koji su izgubili živote,
uništenu i otuđenu opremu te uništene vatrogasne domove i spremišta, te uvijek
mijenjajući svoj naziv.
Nakon Prvog svjetskog rata Zajednica djelovala je u
sklopu Države SHS, potom Kraljevine SHS. Promjenom ustrojstva i imena države u
Kraljevina Jugoslavija, nametnuta je i promjena imena organizacije u Vatrogasna
zajednica Savske banovine (1929. – 1939.), čime je započelo razdoblje
intenzivne borbe za povratak naziva i za bolji položaj hrvatskog vatrogastva.
Zajednica je djelovala i u Banovini Hrvatskoj (1939. – 1941.). Tijekom Drugog
svjetskog rata Zajednica mijenja naziv u Vatrogasni savez Nezavisne države
Hrvatske, dok je dio vatrogasnih postrojbi djelovao i u Narodno oslobodilačkom
pokretu.
Nakon Drugog svjetskog rata uslijedila je obnova
vatrogasnih društava, te uspostava „vatrogasne milicije“ u gradovima. Zajednica
nastavlja sa radom 1949.g. pod imenom Savez dobrovoljnih vatrogasnih društava,
a 1955. mijenja ime u Vatrogasni savez Hrvatske. Ovo razdoblje je obilježilo
povećanje broja pogotovo industrijskih vatrogasnih društava, te jačanje
vatrogastva u Istri, Primorju i Dalmaciji. U tom razdoblju jača proizvodnja
domaće vatrogasne opreme, te vatrogasne jedinice postupno nabavljaju motorna
vozila, čime je povećana efikasnost na intervencijama. Posljednja promjena
imena dogodila se u razdoblju Domovinskog rata (1991. – 1995.) kada Vatrogasni
savez Hrvatske 1993. godine mijenja svoj službeni naziv u Hrvatska vatrogasna
zajednica.
Na slikama se nalaze dvije diplome Vatrogasne zajednice Savske banovine u Zagrebu, prva je iz 1932.g. velikodostojnika Alfred Antonia Potockog (1886. – 1958.), a druga je povodom otkrivanja spomenika Đuri Deželiću 1937.g. Tiskane su višebojnim tiskom na papru dimenzija 58 × 44 cm Zaklade tiskare Narodnih novina u Zagrebu. Obje diplome su jako slične prikazujući na sivkastom polju uz lijevi i gornji rub pojas stilizirane folklorne ornamenate; 2 medaljona s ilustracijama: vatrogasac spašava ženu i dijete od poplave i vatre, s razlikom što diploma iz 1932.g. ima na sredini gornjeg ornamenta uz vatrogasni log stiliziran prikaz vatrogasca i gornji grad sa zagrebačkom katedralom. U sredini ispod natpisa vatrogasnog pozdrava:' Pomoz Bog', koji je utemeljio otac hrv. Vatrogastva Gjuro Stjepan Deželić, nalazi se bijeli medaljon sa zaštitnikom vatrogasaca Sv. Florijanom.
Uz Diplomu dodjeljivao se i Križ vatrogasne zajednice
Savske banovine, 45 mm, Griesbach & Knaus, Zagreb.
