Blaženi Alojzije Stepinac tajnik Vatrogasnog društva u Krašiću

Blaženi Alojzije Stepinac bio je kao i naš vatrogasni zaštitnik sv. Florijan po svojem mladenačkom pozivu vojnik i vatrogasac. I dok sv. Florijana za vrijeme Dioklecijanovih progona protiv kršćana, poslije vojne službe, zatičemo u civilnoj službi u uredu upravitelja provincije, blaženog Alojzija Stepinca za vrijeme komunističkog progona protiv vjere susrećemo kao svećenika i pastira Zagrebačke nadbiskupije. Iako je blaženi Alojzije Stepinac živio sedamnaest stoljeća kasnije, obojica su svojim životom i smrću žarko svjedočila svoju vjeru i obojica su imali slični rani životni put u svojem zvanju. Jedan i drugi bili su vojnici i vatrogasci.

bl. Alojzije Stepinac
tajnik vatrogasnog društva

Alojzije Stepinac rodio se u selu Brezariću u župi Krašić, pedeset kilometara od Zagreba, kao peto od osmero djece u velikoj i pobožnoj obitelji Josipa Stepinca i Barbare r. Penić, koja je dala nekoliko vatrogasaca, jer su osim Alojzija i njegova braća Matija i Juraj bili dobrovoljni vatrogasci. Brat Matija Stepinac bio je jedno vrijeme i predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću, dok će Juraj Stepinac obnašati dužnost vatrogasnog zapovjednika.

Grupna snimka obitelji Stepinac iz Brezarića

Blaženi Alojzije rodio se 8. svibnja 1898. u Mjesecu zaštite od požara četiri dana poslije blagdana mučeništva zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana, koji kao da je odredio jedan dio njegovog puta kao vojnika i aktivnog člana Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću, ali peti mjesec osim što je 'Florijanski mjesec' ujedno je i 'Mjesec svibanjskih pobožnosti', Majke Marije koja ga je zaogrnuvši svojim djevičanskim plaštem stavila pod zaštitu kao svojeg svećenika. Krstio ga je već sljedećeg dana 9. svibnja prečasni g. Stjepan Huzek, krašićki župnik te ujedno i član utemeljitelj vatrogasnog društva u Krašiću i veliki vatrogasni dobrotvor, dobivši po mjesnom običaju dva krsna imena Alojzije Viktor. Ta dva imena kao da su imala proricati što će mališan biti u svojem životu: u ćudoređu neporočan kao sv. Alojzije Gonzaga i neslomljiv borac za vjeru kao mučenik sv. Viktor (u značenju 'pobjednik', lat. victoria = pobjeda). U roditeljskom domu primio je ljubav prema domovini, radu i vrednovanju života prema Božjim zapovijedima, stoga ne treba čuditi da je u njegovom djelovanju prilikom vršenja svjetovnog poziva, a kasnije i u svećeničkom opredjeljenju bilo nečeg tako karakternog i nepokolebljivog, koje je u skladu sa njegovim imenom, išlo sve do heroičkog junaštva. I on sam volio je jako mjesec svibanj, u kojem je revno kitio oltarić Majke Božje i palio svijeću, kojoj se od najranijeg djetinjstva utjecao. Često mu je kasnije u životu, a osobito na ratištu, pred očima bila divna slika Marijina, osvijetljena u svibanjskoj noći.

Alojzijevi roditelji Josip Stepinac
i Barbara r. Penić

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju kao učenik koji plaća školovanje. Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrougarsku vojsku. Dana 29. lipnja stupio je u vojnu službu u Karlovcu. U srpnju je poslan u Rijeku na šestomjesečnu časničku obuku, poslije čega je bio poslan na talijansko ratište u činu poručnika kod pješadije 96. pukovnije zvane 'Mitara'. Najprije je sudjelovao u žestokim bitkama kod Gorice, zatim je sa svojim ljudima prešao Tagliamento sve do rijeke Piave. Tu je sudjelovao u bitkama na srednjem i donjem dijelu fronte uz more. Najprije je bio kadet, zatim zastavnik, i potom poručnik; ističući se spretnošću, razumijevanjem i dobrohotnošću prema ostalim vojnicima.

Alojzije Stepinac, gimnazijalac 
(sjedi lijevo do duhovnika)

U srpnju 1918. bio je ranjen u nogu, a potom i zarobljen zbog čega idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora (u Mestrama kod Venecije, zatim u Ferrari i na kraju u Noceri u Umbriji), odakle se oslobodio u prosincu 1918. godine kao solunski dobrovoljac. U jeku raspadanja Austrougarskog carstva rađale su se nove nacionalne države, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, stoga je car Karlo IV. razriješio vojsku zakletve vjernosti, te je stvorena Jugoslavenska legija koja je poslana na Solunsku frontu kako bi pripomogla konsolidiranju stanja na širokom balkanskom području. Stepinac se javio kao dobrovoljac te je uz posredovanje jugoslavenskog odbora otpušten iz zarobljeničkog logora 6. prosinca 1918. godine (Austro-Ugarska je bila kapitulirala još 3. studenog 1918.) i poslan u Solun a potom u Vranje, Gnjilane i Prištinu. Budući je Solunska fronta u rujnu iste godine bila probijena (Bugarska i Turska su kapitulirale u rujnu, odnosno listopadu 1918.), pa su borbe u vrijeme Stepinčevog dolaska u Solun već bile okončane, bio je demobiliziran te se u proljeće 1919. godine vratio kući u časničkom činu potporučnika redovne vojske (Jugoslavenska legija nije mu htjela priznati čin poručnika što ga je stekao u austrijskoj vojsci). 1920. godine bio je postavljen u čin pričuvnog poručnika.

Alojzijeva uspomena s bojišnice
Prvog svjetskog rata

Po povratku kući otac ga je nagovarao da ode na sveučilište. Stoga je u jesen 1919. g. otputovao u Zagreb kako bi obišao razne fakultete, te se napokon i upisao na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, koji je napustio na kraju prvog semestra ne pristupivši ispitima, kako bi se vratio pomagati ocu te posvetio poljoprivredi u rodnom selu. U isto vrijeme aktivira se u redovima katoličke mladeži i priključuje se mjesnom Dobrovoljnom vatrogasnom društvu. Vatrogasno društvo matično je djelovalo na području sela Krašić i Brezarić. Kao i većina dobrovoljnih vatrogasnih društava i ovo krašićko osnovalo se iz čiste potrebitosti 1895.g. te je u početku brojilo 16 članova. Vjerojatni povod tome bio je katastrofalni požar 1885.g. koji je do temelja uništio selo Penić-Sirak. Kako se za gašenje požara nije posjedovala naročita oprema, što je jako umanjivalo sposobnost djelovanja pri gašenju, nakon nekoliko godina dobrovoljnim je prilogom mještana Krašića i Brezarića i pomoći općine Krašić kupljena ručna pumpa koja je u ono vrijeme predstavljala jednu od najsuvremenijih naprava za gašenje.

Poslije Prvog svjetskog rata Društvo se nije odmah aktiviralo nego tek 1920. godine, kada je obnovljeno opet počelo sa radom sa posve novim članstvom okupljenim od strane predsjednika Društva Karla Andraševića i vojvode Franje Ilijanića, dok je blaženi Alojzije Stepinac bio postavljen za tajnika. Pisani dokumenti DVD-a Krašić za razdoblje do prvog svjetskog rata i neposredno poslije njega jesu prilično skromni pa čak i nikakvi. No, zahvaljujući ondašnjem predsjedniku Karlu Andraševiću, vlasku mjesne ljekarne, koji je započeo 19. lipnja 1925. godine voditi 'Spomenicu DVD-a u Krašiću' situacija se znatno mijenja, te će istu s većim ili manjim uspjehom nastaviti voditi njegovi nasljednici. U njoj ćemo na više mjesta naći bilješke u kojima se spominje zagrebački nadbiskup, kardinal dr. Alojzije (Vjekoslav) Stepinac (Alojzije = Lojzek, Vjekoslav; u dva zapisa navode ga sa vlč. Vjekoslav Stepinac, što ne treba biti čudno jer se Stepinac i u pismima zaručnici Mariji Horvat potpisivao sa Vjekoslav).

Krašić 30-tih godina

U prvoj bilješci iz srpnja 1931. godine spominje se budući zagrebački nadbiskup kao bivši tajnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krašić te ondašnji mladomisnik. „Dne 19.7.1931. slavilo je naše Društvo veliko slavlje u počast našemu bivšem tajniku Vjekoslavu Stepincu, koji je imao sreću da taj dan prikaže kod nas prvi puta Sv. misu. Veseleći se tom rijetkomu slavlju, kličemo da ga Bog poživi mnogo godina“. 

Alojzije (sjedi prvi zdesna) s kolegama 
mladomisnicima i o. duhovnikom 
na dan svećeničkoga ređenja 
u Rimu 26. listopada 1930.

U drugoj bilješci govori se o blagoslovu vatrogasnog tornja i vatrogasnog doma u Krašiću kojima je bio pokrovitelj vlč. Alojzije Stepinac. „Prije posvete 12. kolovoza 1933. išli su članovi Društva na podoknicu zamjeniku pokrovitelja velečasnom Pavlu Srketiću, jer sam pokrovitelj vlč. Vjekoslav Stepinac nije mogao biti prisutan…“

S proslave blagoslova zastave DVD-a Krašić

Treća bilješka glasi: „Dana 24. lipnja 1934. bilo je u Zagrebu posvećenje novog Hrvatskoga metropolite i Nadbiskupa Koadjutora dr. Alojzija Stepinca, obnovitelja našega Društva, tajnika i današnjega pokrovitelja Vatrogasnoga doma u Krašiću. Naše je Društvo poslalo na njegovo posvećenje svoja tri člana i to: Petra Stepinca, predsjednika, Franju Jagatića, zapovjednika, i Stjepana Šimeckog, vodnika, kako bi uzveličali proslavu“.

današnja zgrada Društva

Četvrta glasi: „15. srpnja 1934, prisustvovalo je naše Društvo posveti vatrogasnoga doma u Draganiću, koga je posvećivao na molbu draganićkih žitelja dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup koadjutor Kaptola Zagrebačkoga. Poslije objeda posjetio je nadbiskup naše društvo i pozdravio nas pozdravom 'Pomoz Bog, braćo!'. Duže vremena je razgovarao i rukovao se sa svima. Prije odlaska se oprostio i obećao da će jednom prilikom, i to posebnim načinom, posjetiti naše Društvo u Krašiću. Zapjevali smo: 'Mnogo ljeta sretan bio, mnogo ljeta živio na diku i čast hrvatskoga naroda i Domovine' te se oprostismo“.

U petoj bilješci se govori o obilježavanju desete obljetnice smrti Stjepana Huzeka, krašićkoga župnika od 1895. do 1925. godine (sagradio je između ostalog današnju crkvu). „Dne 15. veljače 1935. služen je u Krašiću u župnoj crkvi svečani rekvijem na spomen desete obljetnice smrti blagopokojnoga župnika krašićkoga Stjepana Huzeka. Toj svečanosti prisustvovao je i naš Preuzvišeni nadbiskup Koadjutor dr. Alojzije Stepinac s više svećenika iz obližnjih mjesta“.

Župna crkva u Krašiću

Šesti spomen kardinala Alojzija Stepinca nalazi se u bilješci koja nosi naslov 'Sprovod Bare Stepinac', majke blagopokojnoga tajnika vatrogasnog društva i današnjeg blaženika. „Dna 13. prosinca 1947. sprovelo je naše Društvo na vječni počinak Baru Stepinac, majku našega predsjednika Mate Stepinca, zapovjednika Jurja Stepinca te tajnika Alojzija Stepinca, današnjeg Nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije. Društvo je pristupilo sprovodu u potpunom broju, kao što je ovakva majka koja je odgojila ovakva tri člana našega Društva i zavrijedila. I zato je naše Društvo došlo u potpunom broju i dalo posljednju počast pokojnici. Vječna joj je slava“.

Alojzijeva majka Barbara 
u zagrebačkoj prvostolnici 24. lipnja 1934.

Čitajući posljednju bilješku potrebno je imati na umu činjenicu kako je napisana u vrijeme kada je nadbiskup Stepinac već bio osuđen (1946.g.) na 16 godina zatvora, i u vrijeme kada je na račun njega izrečeno cijeli niz lažnih optužbi, kleveta i mržnje po svim ondašnjim novinama i na svim javnim skupovima. No, unatoč tome pisac bilješke u 'Spomenici' znakovito navodi kako majka „koja je odgojila tri takva sina“ zaslužuje štovanje i iskazanu počast, za što je trebalo imati hrabrosti.

Stepinac na sudu

U zapisnicima Društva poslije 1945.g. na bilješku o Alojziju Stepincu naići ćemo samo još na dva mjesta.

U prvoj bilješci iz 1948.g. spominje se blaženi Stepinac povodom smrti njegovog brata Matije. „11. prosinca pokopan je bivši predsjednik DVD Krašić Matija Stepinac, brat bivšega zapovjednika Jurja Stepinca i bivšega tajnika dr. Alojzija Stepinca, današnjega nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije. Društvo je sudjelovalo u potpunom broju, a sprovodu je prisustvovalo i DVD Pribić“. Pisac bilješke i ovdje unatoč 'presudi Narodnog suda' Stepinca ponosno navodi kao „današnjega nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije“.

nadbiskup Stepinac

Posljednju bilješku u zapisnicima DVD Krašić o dr. Alojziju Stepincu nalazimo 1965.g. u referatu ondašnjeg tajnika Društva Maksima Stepinca povodom 70. obljetnice postojanja DVD-a Krašić. Spomenuvši osnivatelje Društva iz 1895. tajnik Maksim će ustvrditi: „Društvo se poslije rata nije odmah aktiviralo sve do 1920.godine, kad će (obnovljeno) početi radom, ali niti s jednim od starih članova, već posve s novim članstvom. Njih 23 na čelu s: predsjednikom Društva Karlom Andraševićem, vojvodom Franjom Ilijanićem te tajnikom Alojzijem Stepincem“.

Osim ovih pisanih bilješki u 'Spomenici DVD-a Krašić', od starijih mještana Krašića moglo se čuti usmenom predajom kako je Alojzije Stepinac bio ne samo aktivan član Dobrovoljnog vatrogasnog društva, već da je i svirao u (tamburaškom) orkestru Društva. Svakako, blaženi Alojzije Stepinac volio je svoje vatrogasce cijeli svoj život, a oni su njega vjerno pratili na njegovom svećeničkom putu, o čemu se više može pročitati u članku na linku ispod teksta.

sv. Florijan, DVD Krašić

https://svetiflorijan.blogspot.com/2020/08/zvono-sv-florijana-na-stepincevoj.html?m=1

Preminuli vatrogasac Ivan Galeković (24) u zagrljaju sv. Florijana

Mladi velikogorički vatrogasac Ivan Galeković (24) smrtno je stradao pri intervenciji u subotu 20. 07. 2019.g. poslijepodne nakon što je teško ozlijeđen u gašenju požara na obiteljskoj kući u Ulici Mate Lovraka u Velikoj Gorici.

poginuli vatrogasac Ivan Galeković

Dojava o požaru na spomenutoj adresi zaprimljena je u 16.08 sati. Na intervenciju su odmah izišli vatrogasci iz Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica sa dva vozila s vodom, a pridružili su im se i kolege iz DVD-a Kurilovec i Gradići. 

velikogorički vatrogasci na intervenciji

Dva vatrogasca su prilikom gašenja požara ozlijeđena te im je pružena medicinska pomoć. Ozlijeđeni 24-godišnji vatrogasac je u 19 sati preminuo u KBC Zagreb, dok je 44-godišnji vatrogasac koji je pretrpio šok, nakon liječničke opservacije u zagrebačkom KBC-u pušten kući jer nisu utvrđene ozljede.

- „Tijekom požara nitko drugi nije ozlijeđen“, naveli su u zagrebačkoj policiji.

ožalošćeni vatrogasci

Ivan Galeković u toj se situaciji nagutao dima. Tijekom intervencije promijenio je tri dišna aparata, te najzad kada više nije bilo plamena, nego izdimljavanje, kleknuo je i rekao: "Joj dečki, meni nije dobro", što je čuo voditelj smjene. Kada su ga kolege izvukli, bio je u teškom stanju i odmah se pristupilo reanimaciji te je prevezen na KBC Rebro u Zagreb.

kaciga vatrogasca Galekovića i sv. Florijan

Zbog zahtjevnosti intervencije koja je trajala do večeri u ispomoć vatrogascima JVP Velika Gorica, DVD Kurilovec i DVD Gradići došli su i vatrogasci iz JVP Grada Zagreba. U večernjim satima stiže tužna vijest da je 24-godišnji vatrogasac umro.

Kolege vatrogasci su još iste večeri na društvenim mrežama objavili tužnu vijest i izrazili sućut.

"Danas je hrvatsko vatrogastvo zamotano u crno... Ivan Galeković, pripadnik Javne vatrogasne postrojbe iz Velike Gorice, preminuo je nakon nesreće koja se dogodila prilikom gašenja požara kuće u V. Gorici. Bilo mu je tek 24 godine. Bog sebi uzima samo najbolje. Brate po vatri, počivaj u miru i s nekog boljeg i ljepšeg mjesta pazi na nas...

Iskrena sućut njegovoj obitelji i kolegama. Vatrogasac nikad ne umire, on vječno živi u srcima onih koje je spasio..."

oltar poginulog vatrogasca pred oltarom sv. Florijana
postavljenim u prostorijama vatrogasnog društva

Tijekom iste večeri se na Facebooku oglasio i velikogorički gradonačelnik Dražen Barišić.

„Beskrajno tužna večer za naš grad... Pri gašenju požara obiteljske kuće u Lovrakovoj ulici smrtno je stradao 24-godišnji vatrogasac JVP-a Ivan Galeković. Još jedan vatrogasac je ozlijeđen.

Počivaj u miru Božjem hrabri mladiću! Obitelji poginulog vatrogasca i pripadnicima Javne vatrogasne postrojbe izražavam iskrenu sućut.

Velikogorički vatrogasci svojom hrabrošću i požrtvovnošću bili su kroz povijest, a i danas su spasitelji ljudskih života i čuvari naših domova i na tome smo im vječno zahvalni“, napisao je gradonačelnik.

Sv. Florijan

Od Ivana su se oprostili vatrogasne postrojbe diljem Hrvatske. U znak žaljenja su ispred svojih zgrada izvjesili crne zastave. Nju su izvjesili u DVD-u u Ivanovom Mraclinu gdje je i napravio prve “vatrogasne korake”. Nisu željeli ništa govoriti zbog šoka u kojem se nalaze. Postrojbe i vatrogasci su se od kolege oprostili i putem društvenih mreža. 

– „Prijatelju, najdraži moj, krenuli smo obaviti posao i vratiti se doma. Ti se nisi vratio. Ti si najdraže biće bio, najnevinije i najveselije, a najbolje od vatrogasca što može biti. Tvoj rad, tvoj stav, tvoj osmijeh i fore, i sve ono najljepše. Sve ću pamtiti i proživljavati jer to si ti - moj i naš Ivek Galeković, mraclinska legenda koja nas sad bude čuvala s malo više pozicije. Tamo nek ti bude lijepo, vatrogasac moj, nek te čuvaju anđeli i ti čuvaj nas kao što si to učinio danas, kad se nisi vratio“ - napisao je jedan od velikogoričkih vatrogasaca koji je s Ivanom bio na subotnjoj intervenciji. 

Sućut su izrazili glavni vatrogasni zapovjednik Slavko Tucaković te ministar obrane Damir Krstičević.

Možda se ni u jednom drugom zvanju ne očituju toliko snažno riječi Isusa Krista kao u ovom: dati život za druge. Ulaziti u ruševne kuće, podrume, rudnike, požarišta, u nepoznato…i biti u svakom trenu i pri svakom ulasku spreman dati svoj život samo da bi se drugi spasio. Poput zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana koji je tu Isusovu snažnu poruku primio u srce, te se išao zauzeti za svoje uhvaćene drugove. Kada je i sam bio uhvaćen i mučen obratio se Bogu dirljivom molitvom, koju nam je moliti često; da i nas Bog uvrsti među svoje vatrogasne borce, jer svi smo mi braća po vatri.

Molitva sv. Florijana

Gospodine, Bože moj, u tebe se uzdam i ne mogu te zanijekati, nego se za tebe borim i tebi prinosim žrtvu hvale. Neka me zaštiti tvoja desnica, jer blagoslovljeno je ime tvoje na nebu i na zemlji. Gospodine, daj mi vrlinu podnošenja i prihvati me među svete tvoje borce, koji su prije mene ispovijedali sveto ime tvoje. Odjeni me, Gospodine u bijelu haljinu svoje vrline i u Duhu Svetom ojačaj me. I ne dozvoli da budem pogažen od đavla, nego mi budi vođa na putu pravde i u vrlini svojoj, da te hvalim i tebi himan kazujem, jer si blagoslovljen u vjekove.

Amen.

Fotografije: CROPIX – Jutarnji.hr

Vatrogasni nož 'Sv. Florijan'

Mnogi poznati proizvođači noževa na svjetskom tržištu trude se što je moguće više udovoljiti zahtjevnim potrebama svojih klijenata uočavajući specifične probleme sa kojima se oni susreću, te stvoriti čvrst i funkcionalan nož koji odgovara njihovim potrebama.

vatrogasni nož 'sv. Florijan'

sv. Florijan na nožu

Za potrebe vatrogasaca uočeno je kako bi priručni nož trebao biti sklopiv ali dovoljne veličine i vrlo izdržljiv. Jednostavan za otvaranje i zatvaranje jednom rukom sa vatrogasnom rukavicom u stresnoj situaciji, sa kojim bi se moglo presjeći nešto i udariti njime kako bi razbili staklo, bez dodatnih tehničkih Multi-Tools mogućnosti i suvišnosti koje su dobre za brdski biciklizam i kampiranje, ali nisu za uporabu u ekstremnim uvjetima. To znači bez imbus ključeva na sebi i ručke za prihvat bitova sa dodatnim bit setom za odvijanje vijaka sa kojim bi ga dodatno opteretili jer vatrogasac nema ni vremena ni mogućnosti za njihovo slaganje. Treba se lako napipati u mraku, ne smije biti sklizak i rukohvat treba anatomski dobro prianjati unutar stisnute šake kako bi se izbjeglo mogućnost povrede prilikom udaranja njime jer ruka preuzima ulogu poluge kojom udaramo. Iako ovakav nož nije stavljen pod obaveznu uporabu vatrogasne opreme i interventnog odijela, jer za tehničke intervencije na kamionima postoje profesionalni alati; preporučljivo je da svaki vatrogasac ima u džepu ili za pojasom hlača po mogućnosti ovakav priručni sklopivi nož za osobnu upotrebu.

Razvitak vatrogasnog noža možemo zahvaliti genijalnosti proizvođača noževa Ricka Hinderera, koji od 1987.g. dizajnira noževe na temelju svog iskustva kao vatrogasca i EMT hitnog medicinskog tehničara. Značajka koja pokazuje funkcionalnost Hinderer noževa je nož sa stabilizatorom brave koji je razvio nakon incidenta sa džepnim nožem kad je bio u službi kao vatrogasac. Zbog miješanja nesretne kombinacije adrenalina i teškog rada u rukavicama za vrijeme sklapanja oštrice noža, slomila se šipka u nožu koja je onemogućila njegovo sklapanje zbog prenapregnuća, stoga je izumio stabilizator brave, učvršćivač koji sprječava prenaprezanje osigurača.

vatrogasac i kovač Rick Hinderer

Rick Hinderer rođen je 1964.g. u Columbusu, Ohio, Sjedinjene Američke Države. Nakon završene srednje škole preselio se u Wooster, iste države, gdje je trenirao konje i radio kao kovač na Poljoprivrednom tehničkom institutu. U to vrijeme počeo je proizvoditi i svoje prve noževe koje je prodavao klijentima, te je sve što je zaradio od prodaje upotrijebio za kupnju novih materijala. Od 1986.g. počeo je stvarati vlastite dizajne, s UFT-modelom kao svojim prvim, prethodnikom FireTac modela. Tijekom tog razdoblja Rick je također postao član lokalne vatrogasne postrojbe. Kao vatrogasac Hinderer je brzo shvatio kako bi nož trebao biti praktičan i funkcionalan da bi mogao raditi. Njegov moto je: 'nož bi trebao raditi za vas, a ne obrnuto'. Trenutno je najpopularniji model XM18, pri čemu slova XM predstavljaju vojni izraz 'eksperimentalni model', dok 18 predstavlja broj značke koji je Hinderer nosio kao vatrogasac.

Hinderer nož XM18

Osim vlastitog dizajna i izrade noževa koje proizvodi u svojoj tvrtki Hinderer knives u gradu Shreve, Ohio, surađuje još sa poznatim američkim tvrtkama za izradu taktičih noževa i noževa za spašavanje Kershaw, KA-BAR, Zero Tolerance, Strider Knives i Gerber.

vatrogasni nož marke 'Kershaw'

Vatrogasni nož u ovakvoj izvedbi spada u seriju funkcionalnih spasilačkih noževa namijenjen privatnim korisnicima koji žele biti opremljeni u slučaju nesreće kako bi pomogli sebi i drugima, ali i profesionalnim službama spašavanja kojima je dozvoljeno, odnosno preporučeno koristiti nož na poslu kao alat za spašavanje kako bi na dužnosti mogli dati sve od sebe, često riskirajući i svoje živote za druge. Napravljen je od nehrđajućeg čelika najčešće tipa A440A, dok u kvalitetnijim izvedbama može doći i u 440C, pa čak N690Co ili nekom drugom tipu čelika. Sječivo od 3 mm debljine u prednjem dijelu ima oštricu dok u donjem djelu može imati zupčastu oštricu za rezanje triplex vjetrobranskog stakla; iznad koje je napravljen isturen gumb za otvaranje noža palcem. Zatim, uvlačni rezač sigurnosnih pojaseva u autu koji omogućuje rezanje pojaseva, čak i uz tijelo bez opasnosti od ozljeda. Za razbijanje bočnih securit stakla na autu koristimo tupi vrh na nožu, što ga sa anatomskom teksturiranom drškom, najčešće G10 i Forprene koja osigurava sigurno rukovanje u vlažnim ili hladnim uvjetima, čini čvrstim priručnim pomagalom prilikom vatrogasnih tehničkih intervencija. Osim ovih materijala za dršku, koriste se i vrlo slične kompozitne plastike TPR. G10 je vrlo izdržljiv kompozitni materijal izgrađen od staklenih vlakana i epoksida koji se komprimira pod iznimno visokim tlakom i toplinski otvrdnjava kako bi se dobio iznimno čvrst, izdržljiv i otporan materijal. Forprene je termoplastični elastomer (TPE), točnije vulkanizirani termoplastični elastomer (TPV) velike otpornosti na plamen, širokog raspona temperatura i na mnoga kemijska sredstva (kiseline, lužine, alkohole, otapala…).

tablica čelika

Na poleđini noža postoji metalna kopča kako bi se nož mogao nositi za vatrogasnim pojasom, remenom radnih hlača ili unutarnje strane džepa, a postoji i kožna ili cordura torbica za nošenje noža. Cordura je registrirani zaštitni znak švicarske tvrtke Invista. To je tkani materijal od poliamida (najlona). Tekstil je izrađen od izrezanih poliamidnih vlakana koja se najprije ponovno centrifugiraju, a zatim tkaju, te je otporniji je na habanje od običnog najlona.

Cordura torbica za nož

cordura tkanina

Tu se mora posebno spomenuti i nož FKMD ALSR 2. To je nož talijanske tvrtke Fox Knives koju je 1977.g. osnovao Oreste Frati kao jednu od vodećih tvrtki na nacionalnom i međunarodnom tržištu. Ona je od 1982.g. isporučivala učinkovite i provjerene alate za nacionalnu vojsku i specijalne snage za misiju u Libanonu, te je zahvaljujući visokom standardu kvalitete postala i službeni dobavljač NATO-a. Nož ALSR 2 za spašavanje na kopnu i moru napravljen je od nehrđajućeg čelika N690Co tvrdoće HRC 58-60, sa BI specijalnim crnim Idroglider presvučenim PTFE premazom koji osigurava dugi vijek trajanja sječiva i otpornost na hrđu.

FKMD ALSR 2

Funkcionalni dizajn vatrogasnih noževa prepoznale su u Europi i mnoge druge tradicionalne tvrtke za izradu noževa uvrstivši ih u vlastiti asortiman izrade, kao što je Böker Manufaktur Solingen iz njemačkog grada Blades Solingen utemeljene još 1869.g. koja se razvila u globalnog inovacijskog lidera i najvećeg proizvođača sportskih, taktičkih i kolekcionarskih noževa u Europi.

vatrogasni nož 'Magnum' marke Böker

križ sv. Florijana na nožu

serija Böker plus savior 3

Također, i njemačka tvrtka Haller Stahlwaren koja već više od sto godina proizvodi pribor za jelo od visokokvalitetnog čelika, te osim klasičnih i kuharskih noževa, također i džepne noževe, samostrele, luk i strijelu, azijsko i europsko oružje, i druge vrhunske proizvode od čelika trudeći se kupcima ponuditi najvišu moguću kvalitetu po pristupačnim cijenama.

vatrogasni nož marke Haller