Neki umjetnici prikazuju zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana na konju sa kanticom u rukama kako gasi vatru, odnosno izlijeva vodu na kuće zahvaćenih požarom. Stoga se postavlja pitanje: je li sv. Florijan doista jahao na konju poput rimskih vojnika sv. Jurja ili sv. Martina, ili su umjetnici potaknuti tim svecima odlučili slikarskom slobodom prikazati tako i sv. Florijana?
Sv. Florijan bio je vojnik koji je služio u rimskoj
vojsci u Lavorijaku gdje je djelovala II. Italska legija (lat. Legio Secunda
Italica) koja je osnovana oko 165.g. od strane cara Marka Aurelija
(161.-180.g.), sa zadatkom obrane Carstva protiv upada barbara. Nešto kasnije
bila je uključena u sastav obrambenih utvrda podignutim na dunavskoj granici
Rimskog Carstva- limes kako bi ga branili od provale Kvada i Markomana. Znatan
broj ovih jedinica nalazilo se uz granicu, jer su bile naročito pogodne za
pograničnu ophodnju, a legiji su kao 'lako pješaštvo' služili ponajprije kao
potpora pri vođenju bitke, zajedno sa konjanicima, strijelcima i bacačima
kopalja.
II. Italsku legiju nalazimo najprije u Akvileji
(sjevero-istočna Italija), zatim u Ločicama na važnom raskršću kod grada Celeia
(Celje u Sloveniji) od 170.-172.g., potom u Albingu (Noricum) od
173.-204.g. da bi potom bila trajno stacionirana u nedalekom Lauriacumu
(Lorch kod Linza) od 205. do poč. 5.st. boreći se protiv invazije barbara. Iz Florijanove
Pasije vidimo da je Florijan «stupio je na most, kojim se običavala prelaziti
rijeka» (br. 3) došao «nadomak Lavorijaku», što su točni topografski podaci jer
se Rimski vojni logor nalazio na samom ušću rijeke Enns u Dunav.
Legijski su se logori gradili u svrhu stalnog boravka
legija, jer Rimljani nisu gradili stalne logore u jeku ratnih zbivanja i dok su
na tom terenu bile velike koncentracije trupa. U takvim su se slučajevima
vojnici sasvim dobro snalazili i u pokretnim logorima (castra aestiva)
koji se iz tog razloga nisu gradili od kvalitetnijeg materijala – kamena ili
opeke. Te jedinice su se u određenim logorima zadržavale desetljećima, pa su s
vremenom postale u tolikoj mjeri nepokretne da ih je bilo veoma teško
prebacivati po potrebi na ugrožena područja Carstva.
Dioklecijan je uviđajući takvu situaciju, proveo
reorganizaciju vojske. Povećao je broj legija čime su jedinice postale manje, a
time i mobilnije; podijelivši sve vojne snage u dvije grupe: nepokretne
jedinice koje su bile stacionirane u pograničnim područjima (limitanei)
i pokretne vojne jedinice (comitantes) kao taktičke ili strategijske
rezerve koje su bile raspoređene u unutrašnjosti Carstva te su po potrebi
prebacivane na krizna područja. Nepokretne jedinice bile su organizirane kao
granične trupe, sa zadatkom da brane određeno područje limesa. Tu su vojnici
živjeli zajedno sa obitelji nadomak logora: «I opraštajući se sa svojima krene
na put» (Florijanova Pasija, br. 2), obrađujući zemlju i radeći svakodnevne
poslove, a također baveći se i zanatima potrebnim domaćinstvu, što je imalo
svoje prednosti i nedostatke. Iako nisu imali velike manevarske mogućnosti,
dobro su poznavali teren na kojem su se nalazili, te je postojala velika
zainteresiranost svakog pojedinog vojnika za što bolju obranu granice jer su
tako čuvali svoju obitelj i imovinu.
Pri takvoj stacionarnoj obrani granice konjica je bila
slabo zastupljena, odnosno služila je samo kao zaštita bokova, izviđanje,
gonjenje neprijatelja i sl. Svo vrijeme do reforme cara Dioklecijana, za čijeg
vremena je živio i sv. Florijan, Rimljanima nije bila prioritetan rod vojske. Oni
su za razliku od legija boravili u vojničkim utvrdama – kastelima (castella
je umanjenica od castra), površine od 0,6 do 6,0 ha, koji su svojim
tlocrtom i rasporedom građevine uvelike sličili legijskim logorima, samo znatno
manje veličine.
Sv. Florijan, mural Claudija Osorija, 12. srpnja 2016. godine.
Budući da je sv. Florijan službovao u logoru Laurijak, sa sigurnošću možemo reći da nije bio konjanik, iako u samom prikazu monumentalno izgleda na takav način. Tim više, što sv. Florijana nalazimo kasnije u civilnoj službi u uredu Upravitelja provincije, što znači da je po isteku službe u Rimskoj legiji koja je trajala ukupno 24 godine, odnosno nakon isteka službe od 20 godina kao legionar zadržan još četiri godine u službi kao neka vrsta rezervnih jedinica, sub vexillo, u kojima su se nalazile i vatrogasne jedinice koje definitivno nisu poznavale taj rod vojske, odnosno konjanike.
Kasnije vatrogastvo je konačno u svoju službu uvelo i konje koji su
vukli drvena kola sa pumpama i cijevima, stoga možemo reći da iako konj ne
spada u Florijanov ikonografski motiv nije sasvim pogrešno prikazati ga i na
takav način. Uostalom i kod njegovog suvremenika časnika rimske vojske sv.
Jurja (280.-303.g.) ima dosta toga romansiranog u prikazu konjanika sa zmajem
ako uzmemo sve ovo u obzir, dok kod sv. Martina (316.-397.) to već nije slučaj,
jer je konj postao stalan član rimske vojske, iako već pred zalazom, odnosno
samom propašću Zapadnog rimskog carstva.
⃰ Claudio
Osorio, grafički dizajner, portretni fotograf i slikar.