Slika Majke Božje od Kamenitih vrata čudesno ostala sačuvana u požaru 1731.g.

Početak štovanja Majke Božje Kamenitih vrata povezan je s požarom koji je kasno navečer, s 30. na 31. svibnja 1731. godine, buknuo u zgradi sjemeništa sv. Josipa i proširio se, najprije po cijelom Gornjem gradu, a sutradan i susjednim Kaptolom. Slika Majke Božje od Kamenitih vrata čudom je ostala sačuvana u požaru. Izgorio je i drveni okvir, ali se vatra na čudesan način zaustavila kad je došla do Bogorodičinog lika.

Majka Božja od Kamenitih vrata

Davne 1242. godine Gradec, današnji Zagreb, Zlatnom bulom proglašen je slobodnim kraljevskim gradom. Zlatna je bula nalagala da grad mora biti opasan zidinama i utvrdama i da se u njega može ući samo kroz gradska vrata.

kralj Bela IV. izdao Zlatnu bulu 1242,g,

Danas najpoznatija i jedina sačuvana stara gradska vrata su Kamenita vrata, za koja se pretpostavlja da su podignuta 1266. godine. Nalaze se u zgradi koja je ostatak utvrde, a oblikovana je poput pravokutne kule s kolnim prolazom. Prvi puta spomenuta su 1429. godine premda mnogi zagrebački kroničari smatraju da su sagrađena još u 13. stoljeću jer se u nekim izvješćima iz 1266. spominju dvoja gradska vrata. Do njih je najlakše doći Radićevom (nekadašnjom Dugom) ulicom koja vodi od Trga bana Jelačića.

Kamenita vrata su nekoć bila jedna od glavnih ulaza u stari Zagreb

Kuće u Zagrebu kroz povijest uglavnom su bile građene od drva i izolirane slamom, trstikom ili pokrivene daščicama. Drveni bijahu i dvorovi na Kaptolu kanoničke kurije. Krovovi su bili bez odgovarajućih dimnjaka pa su goruće iskre više puta uzrokovale katastrofalne požare. Unatoč poplavama i potresima, požari su u to vrijeme bili najrazornija elementarna nepogoda koja je prijetila Zagrebu.

Noćobdije bi svake večeri obilazili gradom i pazili, da se ne dogodi negdje vatra. No unatoč svoj brizi, u Zagrebu su se požari više puta događali; naročito u XVII. stoljeću. Na drugi dan Duhova god. 1624., kada je oko 9 sati navečer udario grom u stolnu crkvu, koja je zajedno s biskupovom palačom izgorjela. God. 1645. na  dan 29. ožujka dogodila se je vatra u gornjem gradu u 10 sati navečer, kada se zapalila crkva sv. Marka, isusovački kolegij, crkva sv. Katarine i mnogo kuća od građana, koji su izgubivši sve preko noći postajali siromasi. Vjetar je tada prenio vatru i na Kaptol, koja je uništila krov stolne crkve, vijećnicu, biskupski dvor i sve kanoničke kurije. Godine 1674. dogodio se ponovno požar u gornjem gradu u kući gradskoga suca. Gorjelo je sve osim isusovačke škole, Kapucinskog trga, i samostana te triju kuća. 14. lipnja 1704. uništio je požar velik dio kanoničkih kurija.

stara razglednica

Gorke i strašne uspomene na ove katastrofalne požare, usadile su u srce zagrebačkih građana osobito štovanje prema sv. Florijanu, svecu zaštitniku od požara, čiji kip se nalazi i na obnovljenoj zagrebačkoj katedrali i koji je postavljen kao drugotni zaštitnik zagrebačke biskupije.

Sv. Florijan na zagrebačkoj katedrali

Kada se je g. 1711. na 3. veljače održavala obnova gradskog magistrata, stavljena je kao prva točka magistratskih zaključaka, »da je jednoglasno zaključeno, da se dan i blagdan sv. Florijana obdržava kao javni i mjestni blagdan« (Ut dies et fertum sancti Floriani pro publico perto puri observetur).

Sv. Florijan drugotni zaštitnik
 Zagrebačke nadbiskupije

Osim požara koji se u Zagrebu dogodio 16. rujna 1730.g., jedan od najvećih požara buknuo je u srijedu 30. svibnja 1731. godine. Vatra se pojavila oko 22 sata na zagrebačkom Griču i za samo 15 minuta plamen je zahvatio velik njegov dio. Središte vatre nalazilo se u sjemeništu sv. Josipa, gdje su tada stanovali učenici glazbenici. Kako je sjemenište bilo na uglu Kamenite i Jezuitske ulice, vatra se proširila najprije po cijelom Gornjem gradu, a sutradan i po susjednom Kaptolu. Požar je zahvatio sve 104 kuće, većinom u Gornjem gradu, a i nekoliko kanoničkih kurija i crkvu sv. Franje na Kaptolu, jer je puhao žestoki zapadni vjetar.

U požaru su izgorjela i Kamenita vrata te stan u kojem je iznad njih živjela udovica Modlar. Treći dan nakon požara, pregledavajući zgarište udovica je u pepelu pronašla neoštećenu sliku Svete Marije koja je visjela pod krovištem Kamenitih vrata. Izgorio je čak i drveni okvir, ali se vatra zaustavila kad je došla do Bogorodičinog lika. Svjedočanstvo o tom događaju zapisao je poznati hrvatski povjesničar Adam Baltazar Krčelić u Annuama iz 1731.g. Možemo samo nagađati koju je ulogu u tome čudu imao i vatrogasni zaštitnik sv. Florijan, kojega kao pravog njezinog vojnika i vatrogasca slavimo također u njezinom mjesecu svibnju, koji je ujedno i mjesec zaštite od požara.

Budući da se slika na čudesan način održala u vatrenoj stihiji koja je poharala Gradec, o tom čudu brzo se pročulo u Zagrebu. Pobožna je udovica pod svodom Kamenitih vrata dala podići mali oltar i tako omogućila svim sugrađanima da joj se približe i štuju je. Iste je 1731. godine slika postavljena u barokni oltar u udubljenju prolaza Kamenitih vrata, kakav vidimo i danas.

Požar kamenitih vrata, W. Banutay

Otkad se dogodilo to čudesno spašavanje iz vatrene stihije, stanovnici Gradeca, a kasnije i Zagreba, na poseban način štuju tu sliku. Izgradili su joj oltar unutar obnovljenih Kamenitih vrata i sve do danas ostao je običaj da se prolaznici poklone i prekriže pred slikom. Mnogi pobožni Zagrepčani pred glasovitom slikom često i zastanu na tren, te se u tišini Gornjega grada uz paljenje svijeće pomole iz zahvalnosti za Marijinu pomoć, uzdajući se svesrdno u njezin trajni zagovor. Vjernici grada Zagreba sudjeluju svake godine na taj dan i u zavjetnoj procesiji od katedrale preko Trga bana Jelačića do Kamenitih vrata noseći svečano sliku.

otvorena kapela sa čudesnom slikom

Zanimljivo, da razuvjere nevjerne, gradske su je vlasti nekoliko put dale na pregled stručnjacima. Stručna komisija potvrdila je nepobitnu činjenicu da je 1929. godine slika bila zahvaćena plamenom, koji je uništio njezinu drvenu podlogu. Drveni okvir na koji je slika pričvršćena najobičnijim čavlima, pokazuje iznutra tragove plamena, dok su samo platno i slika, iako su na gornjem i donjem rubu nagorjeli, ostali neoštećeni. Odnosno, kao da nisu ni bili u vatri i plamenu, iako slika nije naslikana na materijalu otpornom na vatru.

'Majko Božja Kamenitih vrata, zaštitnice grada Zagreba, moli za nas'

Inače, slika Majke Božje koja se nalazi u svetištu potječe iz kraja 16. stoljeća, dimenzija je 57×47 centimetara, naslikana je na lanenom platnu, te prikazuje Gospu kao vladaricu koja sjedi na kraljevskom prijestolju. Ima žezlo u lijevoj ruci. Desnom pridržava malog Isusa koji u lijevoj ruci drži mali globus. Lik Majke Božje Kamenitih vrata ugrađen je u oltar s kipovima sv. Petra i Pavla. Uz njih se, sa svake strane, nalaze dva bijela anđela koji odaju počast Gospi. Na dnu slike je mjesec, a sa svih strana okružuju je oblačići. Marija nosi haljinu grimizne boje, a na ramenima joj gledamo plašt ukrašen zlatnim zvijezdama. Lice Majke, a još više Isusa pokazuje utjecaj bizantijskog smjera. Kompozicija slike je iz najkasnijeg gotičkog razdoblja i vrlo se često u raznim varijantama nalazi u crkveno-umjetničkom području srednjoeuropskih katoličkih zemalja, u koje je u ono vrijeme spadala i Hrvatska.

čudotvorna slika Majke Božje

Oltar sa slikom Majke Božje ne samo štiti, nego i resi iznimno lijepa željezna ograda u baroknom stilu, koju je izradio zagrebački majstor Ivan Korta, 1778. godine, kao najljepši doprinos kovačke umjetnosti. Iznad slike nalazi se Marijin pozlaćeni monogram. Prilikom dvjestote obljetnice čudesnog očuvanja Gospine slike, 31. svibnja 1931. godine, svečano je okrunjena krunom od zlata i dragulja.

željezna ograda u baroknom stilu

Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić proglasio je na 260. obljetnicu požara 1991. godine Majku Božju od Kamenitih vrata „zaštitnicom, čuvaricom i vrataricom hrvatske metropole“, a od 2000. godine taj se dan vodi kao Dan grada Zagreba.

običaj paljenja svijeća u otvorenoj kapeli

pločice zahvale za primljene milosti

Inače, od 1993. do 2000. godine Dan grada se obilježavao 16. studenog, na dan kada je kralj Bela IV. 1242. Gradec proglasio slobodnim kraljevskim gradom, a prije toga 10. svibnja na dan kada su partizani ušli u Zagreb.

Tako su pred glasovitom slikom, u tišini Gornjega grada uz odsjaj svijeća, od davninâ molili Zagrepčani.

Crkvica Sv. Florijana između Dvigrada i Rovinštine u Istri koja više ne postoji

„Na granici Rovinjštine prema teritoriju Dvigrada postojala je crkvica Svetog Florijana po kojoj se naziva i predjel u kojem se nalazila. Ova crkvica spominje se početkom 17. st.“ (Pauletich, Libro catastico, str. 120 i 161).

gromača - suhozdid

Zapadno od istarskog sela Žuntići uzdiže se brdo Gradina na čijoj se padini, pri dnu brda na rubu terase, nekad nalazila romanička crkvica sv. Florijana.

brdo Gradina, nekadašnje Florijanovo brdo

Stari dokument o razgraničenju rovinjskog i dvigradskog komuna govori da se ona nalazi deset koraka od granice sa Rovinjem. Danas je od nje ostalo vrlo malo i jedva se nazire tlocrt od nekih 5×4 metra unutarnjeg prostora. Južni joj je zid bio na stepenici terase i kamenje se urušilo sve do donje terase.

međa razgraničenja

kamen graničnjak sa oznakama razgraničenja

Obrasla u gusti mlađi grab nije vidljiva dok se ne provuče u gustiš. Pet šest metara zapadno, na stepenici terase, nalazi se gromača (suhozid), vjerojatno od kamena kojim je bila sazidana crkvica.

selo Žuntići

Do nje se može doći tako da se sa južne strane brda, puteljkom koji vodi sa poluobrađenih polja, preko stare pruge, uspinjemo oko 50 m tim putem, pa se skrene prema zapadu oko 200 metara.

Za romaničke crkvice toga područja možemo reći da su građene kao izrazito pučka arhitektura, većinom lokalnog karaktera, na kojima nema gotovo nikakvog stranog utjecaja. Crkvice s jednostavnim prostorom zidali su lokalni graditelji na liniji tradicionalne kasnoantičke i ranosrednjovjekovne arhitekture.

Na području porečke biskupije ne postoji oštra granica između ranosrednjovjekovne i romaničke arhitekture. Pučki graditelj u lokalnoj sredini dugo čuva tradicionalan način zidanja. Novi stil je postepeno priman miješajući se s tradicionalnim načinom rada. Ranoromanički elementi počinju se javljati sredinom 11.st., a ranosrednjovjekovni izumiru tek tokom 12. st.

Kod gradnje ranosrednjovjekovnih i romaničkih crkvica, na području porečke biskupije od 800. god., etnički elemenat nije igrao odlučniju ulogu, ali hrvatsko selo je dalo prilog svoje autohtone djelatnosti.

pritesani lomljeni kamen u mahovini

Iako od romaničke crkvice sv. Florijana danas nije gotovo ništa ostalo, osim ponekog malo pritesanog lomljenog kamena razbacanog tokom godina i raznošenog u mjesnom području te složenog u suhozidove na vrlo zaraslom terenu, sigurno je da je seoska crkvica bila izgrađena za potrebe vjernika koji su se stavili pod moćni svečev zagovor. Budući ne postoji nikakva njezina fotografija ni slika ulja na platnu nekog slikara, ne znamo sa sigurnošću kako je izgledala. Tek u naznakama prateći regionalnu arhitekturu Porečke biskupije; ali kod mještana okolnih sela ona je trajno ostala upisana u srce, tako da i danas brdo 'Gradina' zovu nazivom koji u punini dočarava ono što i jest – Florijanovo brdo.

kamena kocka sa crkvice u mahovini

(izvor: dvegrajci.hr)

Spomenik sv. Florijana u Ptuju - Slovenija

Mjesta u blizini rijeke Drave, gdje Panonska nizina svojim rubovima prelazi u predalpski svijet, bila su pogodna za naseljavanje drevnih naroda. Na takvom mjestu Ptuj, grad u sjeveroistočnom dijelu Slovenije, zauzeo je upravo to mjesto, čiji su spomenici ostali sačuvani od brončanog doba do danas. Ova povijesna posebnost, Ptujskoj mjesnoj povijesti daje poseban pečat i privlačnost, jer u Europi nema toliko starih gradova kao Ptuj. Za njegov razvoj i razvoj naselja na tom području važna je izvrsna lokacija uz rijeku Dravu, na podnožju jugozapadnog izdanka Slovenskih gorica, koja je kroz stoljeća pretvorila grad u važno središte starih trgovačkih puteva i vojne baze. 

Ptuj

Ptuj je sačuvao svoj povijesni izgled s tlocrtom rimske urbanističke osnove na kojoj su se nastavljale feudalne utvrde s franjevačkim i dominikanskim samostanom te ugaonim kulama na Dravi. Područje Ptuja bilo je naseljeno već u predpovijesno doba; u rimsko doba razvilo se na vojničkoj cesti iz Panonije u sjever. Italiju na obje obale pokrajinsko utvrđeno središte Poetovio.

Georg Matthäus Vischer (1628.-1696.) autor je
najstarijeg poznatog prikaza grada Ptuja iz 1681.g.,
 gdje su poznati zidovi starog grada

Važno razdoblje za Ptuj bilo je 13. stoljeće kada Ptuj dobiva gradska prava, dok istodobno sa njegovim razvojem razvija se i izvorni obrambeni sustav, koji je tada bio u obliku nasipa, palisada i jaraka, zbog povećane sigurnosti za njegovu obranu. U 14. stoljeću tijek gradskih zidina mijenjao je i povezivao sve gradske obrambene instalacije s dvorcem u jedinstveni sustav zidova u obliku zaključanog i zatvorenog prstena. U 16. stoljeću u zidu su bila četiri gradska vrata koja su omogućavala pristup gradu iz različitih smjerova. Glavna vrata Mađarske (danas u blizini Gradske vijećnice) vodila su iz grada na istočnoj periferiji, dok su se manja vrata nalazila između dominikanskog samostana i dvorca na zapadnom rubu grada.

Jedan od najstarijih prikaza Ptuja je ulje na platnu
nepoznatog autora pod nazivom 'Ober Pettau'
 (Gornji Ptuj) koji datira iz 1687.g.

Upravo kod tih istočnih ili mađarskih gradskih vrata blizu gradskog trga (Mestni trg), koji je u 14. st. bio jedan od glavnih ptujskih trgova, nastao je u 18. stoljeću zanimljiv spomenik posvećen sv. Florijanu, koji je vrlo vjerojatno rad domaćeg nepoznatog kipara.

Mestni trg

spomenik na trgu

U strahu od stalnih požara, koji su 1648., 1705., 1710., 1712., i posebno godine 1744., snažno pogodili Ptuj, kada je u mjestu izgorjelo 79 kuća stare gradske jezgre, mještani su se preporučili zaštitniku od požara sv. Florijanu i 1745.g. na trgu ispred Gradske vijećnice postavili veliki spomenik njemu u čast, koji se od tada zvao Florijanov trg (Florjanski trg) – današnji Mestni trg.

Florjanski trg - stara razglednica Ptuja
(sa stražnje strane spomenika)

Kameni svetac u antičkoj vojnoj odjeći stoji na hrpi od oblaka, a oko njega vijori plašt i stijeg kojeg drži na lijevoj strani. Putto (lik punašnog malog djeteta, gotovo uvijek dječaka, često gol i s krilima) na svečevim nogama izlijeva vodu iz kante na crkvu, iz koje se plamen uzdiže prema oblaku. U prijašnjem vremenu je dinamični barokni sastav spomenika bio mnogo veći, jer je 1761. godine oko Florijana bilo postavljeno još osam figura koje su ga okruživale. Bili su postavljeni sv. Rok i sv. Sebastijan kao sveci zaštitnici od kuge, Ivan Nepomuk zaštitnik od poplava, sv. Ana sa sv. Marijom kao posrednice za žene i djevice, sv. Josip za muževe, te sv. Antun Padovanski i Franjo Ksaverski.

Sv. Florijan

Putto sa katom vode

crkva u plamenu

Svetačka skupina je tako u potpunosti ovladala ne baš velikom tržnicom na gradskom trgu do 1865. godine, kada su okolne figure uklonjene prilikom obnove spomenika kako ne bi oduzimale prostor i svijetlo prodavačima, dok je kompozicija s Florijanom postavljena na novi pijedestal. Tada je postavljena i mramorna ploča na postolju sa natpisom na njemačkom jeziku: „Dieses Denkmal wierde nach dem grossen Brand der Stadt Pettau im Jahre 1744 erbraut und von deren Bürgern unter dem Bürgermeister Ferdinand Kofler im Jahre 1856 neu aufgerichtet“ (Ovaj spomenik nastao je nakon velikog požara grada Pettaua - Ptuja 1744. godine, a građani su ga obnovili pod gradonačelnikom Ferdinandom Koflerom 1856.).

ploča dodana nakon obnove 1856.g. na njemačkom jeziku

Zanimljivo je da u starim zapisima nema podataka o tome gdje se pohranjuju uklonjene svetačke figure. Spomenik je posljednji put restauriran u razdoblju od 1992. do 1993. godine sredstvima Republike Slovenije i Općine Ptuj. Obnovu je vodio Zavod za zaštitu prirodne i kulturne baštine Maribor; plastiku kopije spomenika Sv. Florijana izradio je akademski kipar Viktor Gojkovič.

ploča na slovenskom jeziku
nakon restauracije 1992./93.

Kapelica sv. Florijana u selu Bobovica - Župa sv. Anastazije

Bobovica je selo (naselje) koje se nalazi u sastavu Grada Samobora, Zagrebačka županija, čija površina iznosi 2,21 km². Prema popisu stanovništva iz 2001.g. selo je imalo 279 stanovnika, smješteno u 73 obiteljska kućanstva. Kapelica sv. Florijana u Bobovici smještena je u središtu sela, u blizini autobusne stanice Bobovica 1.

kapelica sv. Florijana u Bobovici

Nakon višegodišnjih težnji mještana Bobovice 7. siječnja 2006. godine usvojena je odluka o gradnji kapelice svetog Florijana te se pristupilo odabiru lokacije. Potom se pristupilo izradi i prikupljanju potrebnih dokumenata, s čime se završilo do 6. veljače 2009. godine, kada se krenulo u izgradnju.

'Sv. Florijan moli za nas'

Izgradnja je započela 21. veljače 2009. godine, kada je postavljen i blagoslovljen kamen temeljac i zemljište u parku. U izgradnji je sudjelovala većina mještana, kako radom tako i donacijama, uz sufinanciranje župe sv. Anastazije i grada Samobora.

sv. Florijan u središtu sela

Kapelicu sa kipom svetog Florijana blagoslovio je 16. svibnja 2010. godine župnik Vlado Bogdan na prigodnoj svečanosti posvećenja sa misnim slavljem, uz prisutstvo samoborskog gradonačelnika g. Kreše Beljaka i njegovih zamjenika, pripadnika Vijeća mjesnog odbora, brojnih uzvanika, mještana odjevenih u narodne nošnje i vatrogasaca DVD-a Bobovica.

kamen temeljac za kapelicu Sv. Florijana

Uz kapelicu se nalazi i uređeni Park sv. Florijana, u kojemu se nalazi kamen sa zagrebačke katedrale kao minuli svjedok dijela njezine povijesti, čiji je Florijan drugotni zaštitnik.

Park Sv. Florijana

kamen sa zagrebačke katedrale

U parku se nalaze i klupice za odmoriti na koje posjetitelji mogu sjesti i zastati na trenutak od užurbanosti života, i pripadajući sadržaj za djecu u obliku ljuljački, tobogana i klackalica.

U kapelici se mise održavaju dva puta godišnje; u drugu nedjelju nakon blagdana sv. Florijana u 11.00 sati i pred Božić na Badnjak, kada je misa polnoćka u 20 sati. Mještani se okupljaju oko kapelice i na Veliku subotu uoči Uskrsa, kada je blagoslov jela u 16 sati.

kip sv. Florijana u kapelici

'Kult sv. Florijana u Zagrebu' - List 'Nova Hrvatska' 1943.g.

Donosimo dio članka iz lista 'Nova Hrvatska' iz 1943.g. iz kojega se mogu vidjeti mnogi povijesni podaci vezani za požare u gradu Zagrebu i potrebu zagrebačkih građana da se stave pod zaštitu sv. Florijana i dostojno proslave njegov dan. Interesantno je za primijetiti kako su vatrogasna društva od 1711.g. obilježavale Florijanovo svetom misom i procesijom, čime su uvelike doprinijeli magistrati grada Zagreba 1711.g. jednoglasnim zaključkom da se dan sv. Florijana slavi kao javni i mjesni blagdan, odnosno da bude i neradni dan. Članak potpisuje stanoviti E. L.

sv. Florijan - katedrala Zagreb

„Kult sv. Florijana je gotovo obćenit u katoličkoj crkvi, a svakako je vrlo star. – Odpočeo je svakako u Gornjoj Austriji, kao zaštitnika od vode i vatre. On je zaštitnik Gornje Austrije, a vrlo poštivan u nekadašnjim austrijskim nasljednim zemljama. Osobito takodjer u zemljama slovenačkima. Prikazuje se naročito kao rimski vojnik, koji lieva vodu iz kabla na goruću kuću ili crkvu.

Svetkovina Florijanova slavi se na 4. svibnja. Florijanski dan bilježi i kalendar zagrebačke stolne crkve XIII. – XIV. stoljeća. Osim ovoga bilježi izkaz svetaca još i ove svetce istoga imena na 3. ožujka, te Florijana, Calanika s 58 drugih mučenika na 17. prosinca.

kip sv. Florijana na zagrebačkoj katedrali
(sa desne strane na ulazu glavnih vrata)

Kako znamo grad Zagreb stradao je nekoliko puta od velikih požara, naročito u XVII. stoljeću. Na drugi dan Duhova god. 1624., kad je oko 9 sati u noći udario grom u stolnu crkvu, koja je zajedno s biskupovom palačom izgorjela. God. 1644. na  dan 29. ožujka porodila se je vatra u gornjem gradu, kad pogorješe crkva sv. Marka, isusovački kolegij, crkva sv. Katarine i mnogo gradjanskih kuća. Vihar prenese vatru i na Kaptol, koja uništi krov stolne crkve, viećnicu, biskupski dvor i sve kanoničke kurije. G. 1674. opet se porodio požar u gornjem gradu u kući gradskoga sudca. Sve je pogorjelo osim isusovačke škole, Kapucinskog trga, i samostana te triju kuća. 14. lipnja 1704. uništio je požar velik dio kanoničkih kurija. Manjih požara bilo je 16. rujna 1730. i 30. svibnja 1731.

Gorke i strašne uspomene na ove katastrofalne požare, usadile su u srce zagrebačkih gradjana veliko poštivanje sv. Florijana. Zacielo nastojanjem i po želji ovih zagrebačkih gradjana poradilo se i u Zagrebu, da se Florijanovo dostojno slavi.

list 'Nova Hrvatska', svibanj 1943.g.

Kad se je g. 1711. na 3. veljače obdržavala obnova gradskog magistrata, stavljena je kao prva točka magistratskih zaključaka,

»da je jednoglasno zaključeno, da se dan i blagdan sv. Florijana obdržava kao javni i mjestni blagdan«

(Ut dies et fertum sancti Floriani pro publico perto puri observetur), to jest da bude neradni dan. (Protoc. restaurationum 1711. u grad. arkivu).

Odtada taj blagdan slave vatrogasna družtva svečanom misom i procesijom.“

(Izvor: list 'Nova Hrvatska', Zagreb, br. 105., 5. svibnja 1943.g.)

W. Banutay, Požar Kamenitih vrata, ulje na lesonitu ⃰

⃰ prikaz požara na kamenitim vratima 1731.g., iza kojih se u pozadini vidi stari toranj zagrebačke katedrale koja je stradala u potresu 1880.g.