Figurica sv. Florijana u mini LEGO kompletu

Sv. Florijan LEGO

Komplet mini LEGO figurica sastoji se od vatrogasca i njegovog zaštitnika Sv. Florijana. Te dvije figurice predstavila je 2022. godine tvrtka 'Meine Jungs' u suradnji sa tvrtkom 'Augustin Brothers'. Datum izlaska bio je 05.02.2022.g., a zbog jedinstvenog broja EU-a za hitne slučajeve 112, odabrano je vrijeme predstavljanja u 11:20. Prodaja je bila u ograničenim količinama, te se mogao naručiti samo jedan set po narudžbi. Ukoliko postoji na zalihama cijena kompleta iznosi 29,95 € od čega se po 5€ uplaćuje kao doprinos vatrogasnoj zakladi 'Hilfe für Helfer' (Pomoć pomagačima), a komplet se može naručiti na stranici 'Meine Jungs'.

A da znate tko je zapravo sveti Florijan, evo male lekcije iz povijesti:

Sveti Florijan živio je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće poslije Isusa Krista. Kao mladić pridružio se rimskoj vojsci gdje je zahvaljujući teškom radu i odlučnosti napredovao do mjesta časnika. Po završetku vojne službe, postavljen je na visoke dužnosti u Noricumu, jednoj od pokrajina Rimskog Carstva (danas dio Austrije). U njegovo vrijeme bjesnio je silan progon rimskih careva Dioklecijana i Maksimijana protiv kršćana. Progoni su bili izrazito žestoki, želeći pod svaku cijenu zatrti slobodu, rast i razvoj kršćanstva u Rimskom Carstvu.

Carevi koji su i sami došli iz redova vojske nisu ispočetka progonili kršćane u vojsci i na dvoru, iako su znali da ih je već postojao pozamašan broj. Naposlijetku, želeći i sami učvrstiti svoju vlast kako ih netko ne bi nasilno smijenio, jer su znali da su i oni tako došli na vlast, proglašavaju se apsolutnim bogovima. Progon protiv kršćana nije bio samo vjerski već i politički, jer ne priznavanjem njih samih kao bogovima, kršćani nisu priznavali ni njihove vladarske zakone, a onda ni njihov cjelokupni državni poredak. Stoga, bojeći se za svoju vlast car Dioklecijan izdaje nalog da se vojnici kršćani, koji nisu htjeli žrtvovati, otpuste iz vojske i iz svjetovnih službi. Kada je došao drugi carev nalog, da se poubijaju svi, koji se ne žele klanjati rimskim bogovima uključujući i njih same, mnogi su se kršćani sakrili pobjegavši u gore i u pećine. Gdjekoje su pogani uhvatili, zatvorili te ih nastojali mukama prisiliti na štovanje njih i njihovih bogova.

Sveti Florijan čim je dočuo, kako se kršćani hvataju i zatvaraju, pošao je odmah u Lauriacum (danas Lorch), kako bi pružio podršku uhvaćenim vojnicima kršćanima koji su bili bačeni u tamnicu. Na putu u Lauriacum sreo je vojnike, koji su po naredbi upravitelja provincije Aquilinusa upravo pošli hvatati kršćane, pa doznavši od njih, za čim idu, reče im: »Braćo i suborci, što druge tražite jer i ja sam kršćanin? Idući javite dakle upravitelju, da sam kršćanin i da sam ovdje«. - Tada ga vojnici uhvate i odvedu pred upravitelja.

Očitujući svoju vjeru, upravitelj Aquilinus ga je nagovarao neka se odrekne kršćanskog Boga i prizna rimske, prijeteći mu teškim kaznama. No, Florijan mu, ne bojeći se, odgovara: »Ja istinsku žrtvu nudim samo Gospodinu svom Isusu Kristu, koji je držao prikladnim dovesti me do ovoga časa«. Uvrijeđeni upravitelj Aquilinus stoga naređuje svojim vojnicima neka ga bičuju dok ne promijeni mišljenje. Sveti Florijan mu, trpeći radosno muke, odgovara: »I kad sam ljudsku vojsku služio, pa ipak tajno Boga svoga štovah, odakle me đavao nije mogao iznova zauzeti. Imaš snagu moga tijela, moju pak dušu ne možeš dotaknuti; sam naime Bog u njoj prevladava«. - Razjaren ovim odgovorom dao je upravitelj Florijana svući i umjesto bičevanja grozno tući oštrim gvožđem. Usred tih muka pokazivao je sveti mučenik veselo lice i podjednako slavio Boga, potičući Aquilinusa da zapali vatru, govoreći mu: »Ako pak želiš znati da se ne bojim tvojih mučenja, zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj«.

Uplašen njegovim riječima i videći da mu je sav trud uzaludan izrekao je osudu, te umjesto da ga spali, upravitelj je naredio da se Florijanu stavi kamen oko vrata i baci u rijeku Enns, koja teče pokraj Lorcha, što je bila tipična kazna kojom su se kažnjavali kršćani onoga vremena. Blaženi je Florijan s veseljem saslušao osudu i radosno pošao na svoje svratište, kao da se ide kupati. Kada su došli na mjesto odakle je trebao biti bačen u rijeku, zamolio je Florijan vojnike, koji su do jučer obavljali sa njime vojnu službu, da mu dopuste da se pomoli Bogu. Dugo se sveti Florijan molio, dok nije došao neki mladić, bijesan i okrutan, zamjerivši vojnicima: »Zašto stojite i ne izvršavate upraviteljevu zapovijed?« I ovo rekavši gurne mučenika s mosta u rijeku. Bilo je to 4. svibnja 304. godine.

Neka pobožna žena Valerija sahranila je tijelo sveca, koje je čudom isplivalo na jedan kamen uz obalu. Na mjestu ukopa sagrađena je kasnije prekrasna crkva, a potom i veliki samostan. Pripovijeda se, da je neki ugljar upao u goruću peć, pa dozvavši u pomoć svetoga Florijana iz nje izišao neozlijeđen. Svetog Florijana slikaju kao vojnika, koji na goruću kuću izlijeva vrč vode, kojemu se vjernici oduvijek obraćaju u zagovoru od požara, a vatrogasci ga štuju kao svojeg zaštitnika.

Molitva svetog Florijana

Gospodine, Bože moj, u tebe se uzdam i ne mogu te zanijekati, nego se za tebe borim i tebi prinosim žrtvu hvale.

Neka me zaštiti tvoja desnica, jer blagoslovljeno je ime tvoje na nebu i na zemlji.

Gospodine, daj mi vrlinu podnošenja i prihvati me među svete tvoje borce, koji su prije mene ispovijedali sveto ime tvoje.

Odjeni me, Gospodine u bijelu haljinu svoje vrline i u Duhu Svetom ojačaj me.

I ne dozvoli da budem pogažen od đavla, nego mi budi vođa na putu pravde i u vrlini svojoj, da te hvalim i tebi himan kazujem, jer si blagoslovljen u vjekove.

Amen.

 

(molitvu je sv. Florijan izrekao pred smrt 4. svibnja 304.g.)

 

Propovijed za Dan vatrogasnog zaštitnika Svetog Florijana

 

Draga braćo i sestre, dragi vatrogasci,

Nalazimo se danas sabrani u crkvi kao Crkva Božja zajedno sa sv. Florijanom zaštitnikom od požara i našim vatrogasnim zaštitnikom, ujedinjeni sa svim našim preminulim vatrogascima i članovima vatrogasnih društva koji su sada u slavi Božjoj, okupljeni svi zajedno oko Isusa Krista, Gospodina našega. Svi zajedno činimo jednu veliku obitelj, Crkvu, jedno tijelo. Kada bismo sada ove mlađe aktivnije članove društva upitali koja je njihova uloga u vatrogasnoj vježbi 3/1A u kojoj na natjecanjima vatrogasci pokazuju svoju spretnost i pripremljenost začuo bih odgovore: navalni 1, navalni 2, strojar, teklić, vodni 1, vodni 2, cijevna grupa itd. Svaki vatrogasac zna koji je njegov zadatak i uloga u vježbi. Svatko ima svoje mjesto kako god se nekome činilo jedno teže i važnije od drugog. Činjenica je da bez svih devet vatrogasaca koliko je potrebno za jednu ekipu ne možemo izvesti vježbu. Samo udruženi svi zajedno oko vatrogasnog zapovjednika možemo ostvariti rezultat. Što bi se dogodilo kada bi navalni jedan uzeo torbicu sa povezicama za puknuće cijevi, umjesto vodnog dva. Ili kada bi ključ za spajanje usisnog voda uzeli zapovjednik i teklić. Ili kada bi najprije krenuli spajati tlačne cijevi od usisnih. Nastao bi kaos. Kada bi svi upravljali vatrogasnom pumpom, a nitko ne bi želio postaviti usisni vod ne bi nikada dobili vodu za gašenje požara. Brzo i učinkovito postavljanje opreme događa se samo zato jer svaki član ekipe zna koji je njegov posao i obavlja ga na najbolji mogući način. To je slika Isusa Krista, koji oko sebe okuplja i združuje Crkvu. Svatko u svojoj službi koju mu je Bog povjerio čini Crkvu. I upravo su vatrogasci po svojim različitim ulogama u jedno te istoj intervenciji slika jedne Crkve u svojoj različitosti. Pa i ako pođemo od vatrogasnih kamiona uočavamo različitosti: auto-ljestva, navalno vozilo, autocisterna, tehničko vozilo, kemijsko vozilo itd. Svatko u svojoj službi i na svojem zadatku, ali sa istim ciljem. To je Crkva!

I toj vidljivoj crkvi pridružuje se slavna i proslavljena Crkva, zajedno sa sv. Florijanom i njegovim drugovima koji su podnijeli mučeničku smrt za Isusa Krista.

Sveti Florijan živio je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće poslije Isusa Krista. Kao mladić pridružio se rimskoj vojsci gdje je zahvaljujući teškom radu i odlučnosti napredovao do mjesta časnika. Po završetku vojne službe, postavljen je na visoke dužnosti u Noricumu, jednoj od pokrajina Rimskog Carstva (danas dio Austrije). U njegovo vrijeme bjesnio je silan progon rimskih careva Dioklecijana i Maksimijana protiv kršćana. Progoni su bili izrazito žestoki, želeći pod svaku cijenu zatrti slobodu, rast i razvoj kršćanstva u Rimskom Carstvu.

Carevi koji su i sami došli iz redova vojske nisu ispočetka progonili kršćane u vojsci i na dvoru, iako su znali da ih je već postojao pozamašan broj. Naposlijetku, želeći i sami učvrstiti svoju vlast kako ih netko ne bi nasilno smijenio, jer su znali da su i oni tako došli na vlast, proglašavaju se apsolutnim bogovima. Progon protiv kršćana nije bio samo vjerski već i politički, jer ne priznavanjem njih samih kao bogovima, kršćani nisu priznavali ni njihove vladarske zakone, a onda ni njihov cjelokupni državni poredak. Stoga, bojeći se za svoju vlast car Dioklecijan izdaje nalog da se vojnici kršćani, koji nisu htjeli žrtvovati, otpuste iz vojske i iz svjetovnih službi. Kada je došao drugi carev nalog, da se poubijaju svi, koji se ne žele klanjati rimskim bogovima uključujući i njih same, mnogi su se kršćani sakrili pobjegavši u gore i u pećine. Gdjekoje su pogani uhvatili, zatvorili te ih nastojali mukama prisiliti na štovanje njih i njihovih bogova.

Sveti Florijan čim je dočuo, kako se kršćani hvataju i zatvaraju, pošao je odmah u Lauriacum (danas Lorch), kako bi pružio podršku uhvaćenim vojnicima kršćanima koji su bili bačeni u tamnicu. Na putu u Lauriacum sreo je vojnike, koji su po naredbi upravitelja provincije Aquilinusa upravo pošli hvatati kršćane, pa doznavši od njih, za čim idu, reče im: »Braćo i suborci, što druge tražite jer i ja sam kršćanin? Idući javite dakle upravitelju, da sam kršćanin i da sam ovdje«. - Tada ga vojnici uhvate i odvedu pred upravitelja.

Očitujući svoju vjeru, upravitelj Aquilinus ga je nagovarao neka se odrekne kršćanskog Boga i prizna rimske, prijeteći mu teškim kaznama. No, Florijan mu, ne bojeći se, odgovara: »Ja istinsku žrtvu nudim samo Gospodinu svom Isusu Kristu, koji je držao prikladnim dovesti me do ovoga časa«. Uvrijeđeni upravitelj Aquilinus stoga naređuje svojim vojnicima neka ga bičuju dok ne promijeni mišljenje. Sveti Florijan mu, trpeći radosno muke, odgovara: »I kad sam ljudsku vojsku služio, pa ipak tajno Boga svoga štovah, odakle me đavao nije mogao iznova zauzeti. Imaš snagu moga tijela, moju pak dušu ne možeš dotaknuti; sam naime Bog u njoj prevladava«. - Razjaren ovim odgovorom dao je upravitelj Florijana svući i umjesto bičevanja grozno tući oštrim gvožđem. Usred tih muka pokazivao je sveti mučenik veselo lice i podjednako slavio Boga, potičući Aquilinusa da zapali vatru, govoreći mu: »Ako pak želiš znati da se ne bojim tvojih mučenja, zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj«.

Uplašen njegovim riječima i videći da mu je sav trud uzaludan izrekao je osudu, te umjesto da ga spali, upravitelj je naredio da se Florijanu stavi kamen oko vrata i baci u rijeku Enns, koja teče pokraj Lorcha, što je bila tipična kazna kojom su se kažnjavali kršćani onoga vremena. Blaženi je Florijan s veseljem saslušao osudu i radosno pošao na svoje svratište, kao da se ide kupati. Kada su došli na mjesto odakle je trebao biti bačen u rijeku, zamolio je Florijan vojnike, koji su do jučer obavljali sa njime vojnu službu, da mu dopuste da se pomoli Bogu. Dugo se sveti Florijan molio, dok nije došao neki mladić, bijesan i okrutan, zamjerivši vojnicima: »Zašto stojite i ne izvršavate upraviteljevu zapovijed?« I ovo rekavši gurne mučenika s mosta u rijeku. Bilo je to 4. svibnja 304. godine.

Neka pobožna žena Valerija sahranila je tijelo sveca, koje je čudom isplivalo na jedan kamen uz obalu. Na mjestu ukopa sagrađena je kasnije prekrasna crkva, a potom i veliki samostan. Pripovijeda se, da je neki ugljar upao u goruću peć, pa dozvavši u pomoć svetoga Florijana iz nje izišao neozlijeđen. Svetog Florijana slikaju kao vojnika, koji na goruću kuću izlijeva vrč vode, kojemu se vjernici oduvijek obraćaju u zagovoru od požara, a vatrogasci ga štuju kao svojeg zaštitnika.

Florijanov kult prerastao je lokalne okvire i utkao se u temelje šireg regionalnog razvoja srednjovjekovnog kršćanstva. Znamo da je njegovo štovanje silno rašireno po Austriji, Češkoj, Moravskoj, Mađarskoj, Sloveniji, Južnom Tirolu, kao i u Poljskoj i Bavarskoj, ali i po našim krajevima, već stoljećima, čak i za više od tisućljeća, gdje ga se štuje kao jednog od najpopularnijih svetaca. Brojne crkve i kapele sagrađene su u Hrvatskoj i u susjednim zemljama u njegovu čast. U njima su mnogi oltari ukrašeni zavjetnim kipovima i slikama sa njegovim likom, a nije rijetkost da se nalaze i na kućama ili po trgovima, pod čiju se zaštitu narod stavlja i kome se utječe u požarima i poplavama. Sv. Florijan je i drugotni zaštitnik zagrebačke nadbiskupije, u čijem propriju je naveden od 1938.g. kao takav. Sveti narod Božji mu se od davnina utjecao za pomoć u nevoljama, stoga molimo i mi danas, sv. Florijana, da i nama, njegovim sljedbenicima i nasljedovateljima njegovih velikih vrlina, podari snagu, odvažnost i ustrajnost za obavljanje plemenitih zadataka u služenju svim potrebnima koji se nalaze ili im neposredno prijeti opasnost. Za kraj, možemo samo sa njegovom molitvom završiti, koju je izrekao pred smrt na današnji dan 304.g.:

 

Molitva svetog Florijana

Gospodine, Bože moj, u tebe se uzdam i ne mogu te zanijekati, nego se za tebe borim i tebi prinosim žrtvu hvale.

Neka me zaštiti tvoja desnica, jer blagoslovljeno je ime tvoje na nebu i na zemlji.

Gospodine, daj mi vrlinu podnošenja i prihvati me među svete tvoje borce, koji su prije mene ispovijedali sveto ime tvoje.

Odjeni me, Gospodine u bijelu haljinu svoje vrline i u Duhu Svetom ojačaj me.

I ne dozvoli da budem pogažen od đavla, nego mi budi vođa na putu pravde i u vrlini svojoj, da te hvalim i tebi himan kazujem, jer si blagoslovljen u vjekove.

Amen.

 

Je li sv. Florijan bio konjanik na konju?

Neki umjetnici prikazuju zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana na konju sa kanticom u rukama kako gasi vatru, odnosno izlijeva vodu na kuće zahvaćenih požarom. Stoga se postavlja pitanje: je li sv. Florijan doista jahao na konju poput rimskih vojnika sv. Jurja ili sv. Martina, ili su umjetnici potaknuti tim svecima odlučili slikarskom slobodom prikazati tako i sv. Florijana?

Sv. Florijan, Claudio Osorio ⃰ 

Sv. Florijan bio je vojnik koji je služio u rimskoj vojsci u Lavorijaku gdje je djelovala II. Italska legija (lat. Legio Secunda Italica) koja je osnovana oko 165.g. od strane cara Marka Aurelija (161.-180.g.), sa zadatkom obrane Carstva protiv upada barbara. Nešto kasnije bila je uključena u sastav obrambenih utvrda podignutim na dunavskoj granici Rimskog Carstva- limes kako bi ga branili od provale Kvada i Markomana. Znatan broj ovih jedinica nalazilo se uz granicu, jer su bile naročito pogodne za pograničnu ophodnju, a legiji su kao 'lako pješaštvo' služili ponajprije kao potpora pri vođenju bitke, zajedno sa konjanicima, strijelcima i bacačima kopalja.

II. Italsku legiju nalazimo najprije u Akvileji (sjevero-istočna Italija), zatim u Ločicama na važnom raskršću kod grada Celeia (Celje u Sloveniji) od 170.-172.g., potom u Albingu (Noricum) od 173.-204.g. da bi potom bila trajno stacionirana u nedalekom Lauriacumu (Lorch kod Linza) od 205. do poč. 5.st. boreći se protiv invazije barbara. Iz Florijanove Pasije vidimo da je Florijan «stupio je na most, kojim se običavala prelaziti rijeka» (br. 3) došao «nadomak Lavorijaku», što su točni topografski podaci jer se Rimski vojni logor nalazio na samom ušću rijeke Enns u Dunav.

Legijski su se logori gradili u svrhu stalnog boravka legija, jer Rimljani nisu gradili stalne logore u jeku ratnih zbivanja i dok su na tom terenu bile velike koncentracije trupa. U takvim su se slučajevima vojnici sasvim dobro snalazili i u pokretnim logorima (castra aestiva) koji se iz tog razloga nisu gradili od kvalitetnijeg materijala – kamena ili opeke. Te jedinice su se u određenim logorima zadržavale desetljećima, pa su s vremenom postale u tolikoj mjeri nepokretne da ih je bilo veoma teško prebacivati po potrebi na ugrožena područja Carstva.

Dioklecijan je uviđajući takvu situaciju, proveo reorganizaciju vojske. Povećao je broj legija čime su jedinice postale manje, a time i mobilnije; podijelivši sve vojne snage u dvije grupe: nepokretne jedinice koje su bile stacionirane u pograničnim područjima (limitanei) i pokretne vojne jedinice (comitantes) kao taktičke ili strategijske rezerve koje su bile raspoređene u unutrašnjosti Carstva te su po potrebi prebacivane na krizna područja. Nepokretne jedinice bile su organizirane kao granične trupe, sa zadatkom da brane određeno područje limesa. Tu su vojnici živjeli zajedno sa obitelji nadomak logora: «I opraštajući se sa svojima krene na put» (Florijanova Pasija, br. 2), obrađujući zemlju i radeći svakodnevne poslove, a također baveći se i zanatima potrebnim domaćinstvu, što je imalo svoje prednosti i nedostatke. Iako nisu imali velike manevarske mogućnosti, dobro su poznavali teren na kojem su se nalazili, te je postojala velika zainteresiranost svakog pojedinog vojnika za što bolju obranu granice jer su tako čuvali svoju obitelj i imovinu.

Sv. Martin, El Greco

Pri takvoj stacionarnoj obrani granice konjica je bila slabo zastupljena, odnosno služila je samo kao zaštita bokova, izviđanje, gonjenje neprijatelja i sl. Svo vrijeme do reforme cara Dioklecijana, za čijeg vremena je živio i sv. Florijan, Rimljanima nije bila prioritetan rod vojske. Oni su za razliku od legija boravili u vojničkim utvrdama – kastelima (castella je umanjenica od castra), površine od 0,6 do 6,0 ha, koji su svojim tlocrtom i rasporedom građevine uvelike sličili legijskim logorima, samo znatno manje veličine.

Sv. Florijan, mural Claudija Osorija, 12. srpnja 2016. godine.

Budući da je sv. Florijan službovao u logoru Laurijak, sa sigurnošću možemo reći da nije bio konjanik, iako u samom prikazu monumentalno izgleda na takav način. Tim više, što sv. Florijana nalazimo kasnije u civilnoj službi u uredu Upravitelja provincije, što znači da je po isteku službe u Rimskoj legiji koja je trajala ukupno 24 godine, odnosno nakon isteka službe od 20 godina kao legionar zadržan još četiri godine u službi kao neka vrsta rezervnih jedinica, sub vexillo, u kojima su se nalazile i vatrogasne jedinice koje definitivno nisu poznavale taj rod vojske, odnosno konjanike.

Sv. Juraj Na konju

Kasnije vatrogastvo je konačno u svoju službu uvelo i konje koji su vukli drvena kola sa pumpama i cijevima, stoga možemo reći da iako konj ne spada u Florijanov ikonografski motiv nije sasvim pogrešno prikazati ga i na takav način. Uostalom i kod njegovog suvremenika časnika rimske vojske sv. Jurja (280.-303.g.) ima dosta toga romansiranog u prikazu konjanika sa zmajem ako uzmemo sve ovo u obzir, dok kod sv. Martina (316.-397.) to već nije slučaj, jer je konj postao stalan član rimske vojske, iako već pred zalazom, odnosno samom propašću Zapadnog rimskog carstva.

Vatrogasci Novska

⃰    Claudio Osorio, grafički dizajner, portretni fotograf i slikar.