Duhovna priča: Vatrogasac pred vratima raja

Vatrogasac je pokucao na vrata raja. Njegovo lice bilo je uplašeno i staro. Stajao je ispred čovjeka od sudbine u stavu klanjanja.

Sveti Petar ga je upitao: „Što si učinio da bi te primili ovdje?“

„Bio sam vatrogasac, gospodine, kroz mnogo godina“ – reče on.

Biserna vrata širom se otvoriše onog trena kada je sv. Petar dotaknuo zvono. „Uđi i izaberi svoju harfu, sine moj, jer ti si već vidio svoj dio pakla“.

Nepoznati autor

Jutarnja služba iz Poljskog časoslova na blagdan sv. Florijana

Kao na Zajedničkom slavlju jednog mučenika,

Jutarnja

Himan

Kada zasjala nam je zora

I sunce što izlazi na nebu,

Krakow te slavi, Florijane,

Na radostan dan tvojeg svetka.

Mukom si priznao pred svijetom

Krista, kralja svjetlosti,

I otada, s bratskom pomoći

Dolaziš svima koji te traže.

Pogledaj s ljubavlju na grad

Čijim ti si zaštitnikom,

Brani nas od ognja zavisti

I od vrućine neslaganja.

Ulij u srca uzburkana

Lagodne potoke spokoja;

A oni neka gase plamene,

Čuvaj nas pred nezgodama.

Ocu, Sinu i Duhu Svetom,

Neka je hvala navijeke

Čast svetomu Florijanu

Za vjernu brigu njegovu. Amen.

Ant. Pomozi nam, slavni mučeniku, Florijane,* kad svane zora vječnosti: / neka nam Krist, Sunce pravednosti, otvori vrata nebeska. / Aleluja.

Molitva

Svemogući, vječni Bože, † uz posredovanje svetoga Florijana, mučenika, daj nam ugasiti plamenove naših strasti* i brani nas od požara. Po Gospodinu našem.

(Izvor: Red Časoslova iz Jutarnje službe Poljskog časoslova na blagdan sv. Florijana)

Kaljeve peći sa motivom sv. Florijana

Kaljeva ili kalijeva peć je sobna peć na kruta goriva zidana od kaljeva (pećnjaka), to jest opeka različitih oblika, najčešće izrađenih od keramike, te pocakljenih (glazura) s vanjske strane. Kaljeve peći nadaleko su poznate po tome što uz njih „nema zime“. Toplotu u sebi akumuliraju, te su u stanju grijati prostoriju dugi niz sati bez potrebe za ponovnim loženjem. Energetski su efikasne, dugotrajne i predstavljaju izuzetan ukras u bilo kojem interijeru. Čeone ukrasne ploče mogu biti različitih oblika i dimenzija, ukrašene raznolikim reljefnim motivima, a budući je sv. Florijan zaštitnik dimnjačara i zaštitnik od požara, može se nerijetko vidjeti i sv. Florijan kao ukras na njima. Vijek njihovog trajanja zavisi prvenstveno od kvalitete materijala od kojih su građene.

pećnjak kaljeve peći

Budući da se svaki pojedini kalj izrađuje pojedinačno pri čemu se koriste prirodni materijali, moguća su još u proizvodnji odstupanja u boji i veličini, kao i tanke pukotine, jedva primjetne mrlje i lagana ispupčenja na glazuri. Način proizvodnje i pečenja može uzrokovati odstupanja u boji strukturi, dekoru i dimenzijama gotovih kaljeva u odnosu na probne uzorke. Ta odstupanja nisu greške, nego karakteristike keramičkog prirodnog proizvoda. Budući da je svaki kalj pravi unikat kvaliteta materijala direktno utječe i na dugotrajnost proizvoda, što je važno kod njezinog slaganja i preslagivanja jer kao takva kaljeva peć može biti u upotrebi i preko 100 godina.

Dakle, kaljeva peć je velika, zidana (stoga nepomična) peć, koja služi za grijanje ali i akumulaciju i isijavanje topline na duži period, primjerice preko noći. Skuplja je, ali bolja alternativa željeznoj peći. Razvila se iz glinenih peći u drugoj polovici 14. i u 15. stoljeća. Kaljevi ukrašeni visokim reljefima, figurativnim i alegorijskim i prizorima vrijedni su primjerci arhitekture i umjetničkog obrta, stoga takve peći obično zauzimaju najvažnije mjesto u prostoriji.

Kaljeve peći grade se od posebnih keramičkih pločica i visokokvalitetnih šamotnih vatrostalnih opeka (odnosno ploča) koje čine kanale za dim u oblicima koji su prilagođeni različitim uvjetima i zahtjevima. Ima dvoje željeznih vrata. Gornja su veća i služe za ubacivanje drveta. Donja su manja i služe za čišćenje peći i podešavanje dotoka zraka kroz rešetku. Na kanalu koji spaja peć i dimnjak u zidu može biti ugrađen „leptir“, koji se zatvori kada od drvene cjepanice ostane samo žar, čime se osigurava da peć dulje zadržava toplinu. Potrebno je napomenuti da se ne smije zatvarati leptir kada drvo još gori, jer se stvara ugljični monoksid, koji je otrovan!

Značajka je ovih peći da su procesi stvaranja topline i isijavanja topline vremenski pomaknuti. Dnevno se jedanput ili dva puta naloži ložište gorivom, koje će razmjerno u kratkom vremenu izgorjeti. Pri tome će se oslobođena toplina izgaranja nakupiti (akumulirati) u njezinim zidovima. S povišenjem njezine površinske temperature počinje postepeno isijavanje uslijed čega peć predaje toplinu zraku prostorije. Trajanje isijavanja topline ovisi o debljini akumulacijske mase i veličini vanjske površine peći. Zbog velike mase koja sudjeluje pri izmjeni topline nije moguće s ovim pećima brzo ugrijati prostoriju, a niti su podesne za brzu regulaciju isijavanja topline.

Kao gorivo obično se upotrebljava drvo, no ponekad se može ložiti smeđim ugljenom i lignitom. Prijelazom na loženje ugljenom mijenja se i unutrašnja konstrukcija peći. Prostor za izgaranje se povisuje, a radi potpunog izgaranja ugrađuju se posebni kanali za dovod dodatnog (sekundarnog) zraka.

sredstva za potpalu peći

Za izradu prosječne kaljeve peći potrebno je uglavnom oko 100 kaljeva, a jedan kalj može zagrijati 1 kubni metar. Na toj osnovi planira se približna količina kaljeva koja je potrebna za izgradnju peći za određenu stambenu jedinicu.

izložbeni primjerak (Turopoljski muzej)

zaštitnik dimnjačara
i  vatrogasaca

Precizno određivanje veličine peći izvodi se na osnovi proračuna potrebne topline za pojedine prostorije. Isijavanje topline peći uzima se, već prema debljini zidova, pri normalnoj izvedbi od 0,5 do 0,7 kW/m2, a za posebne (specijalne) izvedbe s protokom zraka od 0,9 do 1,8 kW/m2. Stupanj iskoristivosti je pri dobrim izvedbama od 60 do 70%.

primjer horizontalne cirkulacije

Vrući dimni plin koji nastaje sagorijevanjem provodi se kroz šamotne kanale da bi što je više moguće energije upilo i akumuliralo u keramici. Preko šamota toplina polako dospijeva na površinu peći i ravnomjerno se raspoređuje u prostoriji. Udio isijavajuće topline je kod tradicionalne peći iznimno visok koji u prostorijama različitih veličina osigurava ugodnu i dugotrajnu toplinu.

Karakteristike kaljevih peći:
- grije isijavanjem
- ložište je zidano od šamota
- zadržavaju toplinu i do 8 sati nakon prestanka loženja
- pogodne su za grijanje tokom cijele sezone kao primarno grijače tijelo
- snaga ovisi isključivo o veličini same peći (1m2 isijavajuće površine: 0,6-0,8 kW)
600 – 2000 kg/m2
- životni vijek ovisi o periodu loženja
- zdrava toplina, ekonomičnost

Nedostaci su velika masa spremnika i vlastita težina od gotovo 1000 kg kao i dugo vrijeme zagrijavanja. Stoga je kaljeva peć prikladna za one koji će je zapaliti početkom hladnog vremena kako bi se njome neprestano grijali do početka toplih godišnjih doba.

preslagivanje kaljeve peći

Kaljeve peći dijele se na lake, srednje-teške i teške, i mogu se prepoznati po učestalosti loženja. Laka kaljeva peć loži se dva do tri puta na dan, a nakon što ju se zagrije uz jutarnju kavu, možemo biti mirni narednih šest do sedam sati. Srednje-teške kaljeve peći su one koje toplotu isijavaju oko 8 sati bez prestanka, pa ih korisnici lože uglavnom dva puta dnevno. Peći iz teške kategorije najviše štede energiju jer zahtijevaju samo jedno loženje tijekom dana. Isto tako, tip kaljeve peći proporcionalno utječe na intenzitet prvog loženja u sezoni, što znači da ćemo laku peć ugrijati za svega pola sata, srednje-tešku za do sat i pol, a prvo loženje teške peći može trajati i nekoliko sati.

Osnovni tehnički uvjet koji jedna stambena jedinica mora ispoštovati prije ugradnje kaljeve peći je da ima odgovarajući dimnjak određenog presjeka, i to najčešće Ø160. Svaka kaljeva peć zahtjeva servis nakon 10 do 20 godina rada, kada se mijenja šamot u unutrašnjosti ložišta. Uslijed eksploatacije može doći i do popuštanja fuga i pucanja kaljeva, što je obično rezultat netaktičnog loženja, budući da su kaljevi relativno osjetljiv materijal.

Kaljeve peći mogu se graditi na licu mjesta, ali i u radionici. Vrijeme potrebno za izgradnju jedne takve peći je najmanje 2 dana ako se radi od početka. Kada se završi, kaljeva peć se do konačne lokacije prenosi u prstenovima. Naravno, ovo ne važi za sve kaljeve peći, već samo za one do određenih dimenzija.

Manje je poznato da kaljeve peći mogu raditi na struju i plin, ali j­e najzastupljenija varijanta grijanja na kruto gorivo, stoga su i vrata danas radi optičkih razloga često ostakljena. Dodatna poteškoća vezuje se za njihovo održavanje. Naime, većina korisnika električnih kaljevih peći uglavnom želi da se njima grije „kampanjski”, dakle, ne svakodnevno. Međutim, kaljeve peći svoj maksimum pokazuju samo kada se loži kontinuirano svaki dan u periodu tijekom kojeg se peć ne gasi. Iz tog razloga, prvo grijanje u sezoni mora biti najintenzivnije, što podrazumijeva i visoku potrošnju energije.

Inače ukoliko se loži na drva peć isijava „najprirodniju“ toplinu, bolju od centralnog grijanja ili rada na plin. Za grijanje na drva treba pazit na duljinu cjepanica, jer znaju biti preduge, a onda bude muke cijele zime! Stari parket je idealan za potpalu. Mnogi prave drame oko održavanja peći na drva, ali to sve spada u rutinu na koju se čovjek brzo navikne. Uskoro postane normalno čišćenje peći, silaženje s papučama u podrum po nova drva, i posipanje pepela po ledu pred ulazom u kuću. Jedina prava mana je čišćenje peći i dimnjaka pred sezonu, ali i to nije ništa u usporedbi sa doživljajem koju takva peć pruža. Jer ništa ne može zamijeniti osjećaj prirodne toplote.

sv. Florijan

Cehovska zastava Sv. Florijan iz fundusa Muzeja Đakovštine, Đakovo

Početkom Domovinskog rata 1991. godine bile su zajedno s muzejskim predmetima iz slavonskih muzeja u Zagreb dopremljene i deponirane dvije zastave iz Muzeja Đakovštine. Te je zastave zbog znatnih oštećenja tekstila i slika bilo nužno podvrgnuti konzervatorsko / restauratorskim zahvatima. Ovim člankom prezentira se tijek i rezultati restauriranja jedne od tih dviju zastava.

cehovska zastava sv. Florijan,
poslije restauratorskog zahvata

Zastava je dvokraka - u obliku “lastavičjeg repa” i dvostruka. Njene dimenzije su 230x160 cm, inv. br. – 24. Sašivena je od četiri dijela tamnocrvenog svilenog damasta obrubljena pozlaćenim resama. S jedne strane zastavnog lista u medaljonu oblikovanom pozlaćenom bortom prišivena je slika sv. Florijana, dimenzija 77x60 cm.

Sv. Florijan,
stanje nakon zahvata

Zastava je bila pričvršćena na jednostavno zastavno koplje mjedenim čavlićima. Vršak zastavnog koplja nije se sačuvao. Prednja i stražnja strana zastavnog polja bogato su ukrašene srebrovezom i zlatovezom (metalne niti) izvedenim rukom. Na prednjoj strani su vezeni motivi stilizirani ljiljani i križ koji poput vijenca obrubljuju medaljon sa svetačkom slikom. U trokutastim uglovima zastavnog lista ornamentalni je ukras s motivom stiliziranog ljiljana. Na stražnjoj strani zastave vezeni su ornamentalni ukrasi koji imaju sličnosti s motivima Đakovačkog narodnog rukotvorstva. Zastavi pripada zastavna vrpca od istog materijala, ukrašena vezenim natpisom na hrvatskom i njemačkom jeziku. Prema godini izvezenoj na vrpci, zastava potječe iz 1885. godine. Na temelju vezenog natpisa saznajemo da je to bila zastava cehovske zadruge, a Terezija Jakševac kumovala je zastavi prilikom njezine posvete 1885. godine. S jedne strane zastavnog lista prišivena je slika - ulje na platnu ovalna oblika s prikazom sv. Florijana.

grafički prikaz oštećenja na slici

Ta je slika dvostrana, njezina “nevidljiva strana”, koja je aplicirana na zastavu, sadržava ikonografske elemente karakteristične za lik sv. Roka. Zbog toga se pretpostavlja da je zastavna slika nastala ranije i da je nakon što se uništio prvotni zastavni list koji je očigledno bio jednostruk, slika u 19. stoljeću aplicirana na novu dvostruko sašivenu zastavu. Možda se to dogodilo baš 1885. godine kako stoji na njezinoj zastavnoj vrpci. Toj pretpostavki ide u prilog i sadašnji izgled zastave. Na toj dvostrukoj zastavi na reversu ostavljeno je mjesto za ovalnu sliku (prazan medaljon). Na zastavnoj slici (ulje na platnu) prikazan je svetac i mučenik Florijan (lat. Florianus) kao vojnik, s kacigom i perjanicom na glavi. U njegovoj desnoj ruci je vjedro, iz kojeg istječe voda koja gasi požar na kući. Kuća je u ravnini njegove desne noge. U lijevoj uzdignutoj ruci, drži koplje sa zastavom. S druge strane platna kako je ranije spomenuto nalazi se slika sv. Roka. U dogovoru s vlasnicima - Muzejom Đakovštine nije podvrgnuta konzervatorsko / restauratorskim zahvatima, ali su njezini slojevi konsolidirani zahvaljujući zahvatima na slici koja prikazuje sv. Florijana. Gore opisana zastava svojom ikonografijom, a nadasve vezenim ukrasima svjedoči o obrtničkoj tradiciji – Đakova i njegovih stanovnika tijekom 19. stoljeća.

Jelena Borošak Marijanović

Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

KONZERVATORSKO/RESTAURATORSKI ZAHVATI NA ZASTAVI.

Stanje prije zahvata. Analizom oštećenja svilenog tkanja ustanovljena je velika krhkost svilenih niti oštećenih vlagom, prljavštinom i lošim uvjetima korištenja i pohrane predmeta. Svila je prekrivena vidljivim slojem prašine i krutih čestica prljavštine, a vezivnost materijala je jako slaba. Na donjoj polovici zastave, koja se račva na dva velika trokuta, nalazimo najveća oštećenja. Tu je tkanina razderana i visi u trakama, vidljivi su veliki otvori i zjevovi. Na desnom kraku nedostaje vrh trokuta, dužine 30 cm. U prošlosti su ta oštećenja popravljana podstavljanjem neodgovarajuće tkanine i strojnim prošivanjem, tako da se na tim mjestima originalna tkanina dodatno uništila. Zbog nepravilnog, fizikalnog istezanja po površini su nastali veliki, trajni nabori. Navedena oštećenja prisutna su u istom postotku na obje strane zastave. Zlatovez je sačuvan skoro u cijelosti, niti su potamnile od oksidacije tijekom dugotrajnog izlaganja vlazi i prljavštini.

stanje tekstila u tijeku zahvata, detalj

Izvedeni zahvati. Zastava je skinuta s drvenog jarbola, i odvojene su prednja i stražnja strana, skinuta je slika i obrubna borta. Sve faze rastavljanja su detaljno foto dokumentirane, uz popratne skice i objašnjenja, koja će nakon završetka radova pomoći u pravilnom sastavljanju svih dijelova. Izvršena su osnovna testiranja stupnja oštećenja, fizikalna i kemijska: testiranje stupnja oštećenja svilene pređe i zlatoveza, ispitivanje postojanosti boje, koja su bila zadovoljavajuća, tako da se svilena tkanina mogla očistiti pranjem, ali mehaničke karakteristike svile su pokazale potrebu za dodatnim učvršćenjem, podlaganjem novog materijala.

stanje cehovske zastave sv. Florijana prije zahvata

Prvo se pristupilo kontroliranom mikrousisavanju površinske nečistoće, a zatim je svilena tkanina pažljivo oprana u vodenoj kupelji uz dodatak 0,05 % neutralnog deterdženta, i uz stalno provjeravanje pH vode kao i stanja samog predmeta. Sušila se na ravnoj staklenoj podlozi radi lakšeg ravnanja prepleta osnove i potke, kao i postizanja efekta izglačanosti. Nakon pranja svila je zasjala i dobila na elastičnosti, a crveni ton postao intenzivniji. Kao podložna tkanina odabran je fini, pamučni batist koji je obojen u odgovarajući ton crvenog, premetaliziranog pigmenta. Tkanina je izvedeno ispod originalne svile, i to na obje strane zastave. Prošivanje je izvedeno tankim svilenim filamentima obojenim u istom tonu, u pravilnom rasteru i počelo se od gornjeg dijela zastave prema dolje, u smjeru osnove. Na isti način su očišćene i svilene lente. Pozlaćene rese i borte su čišćene mehaničkim postupkom, a zatim se pristupilo pranju u otopini koja je dosta uspješno uklonila tragove korozije i zatamnjenja. Prilikom sastavljanja svih dijelova, poštivani su originalni načini prošivanja, vrste bodova i po mogućnosti iste rupice gdje su prolazili stari šavovi.

grafički prikaz oštećenja na tekstilu

Cijeli postupak restauratorsko / konzervatorskog zahvata je popraćen detaljnom foto i grafičkom dokumentacijom.

Antonina Srša

Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKI ZAHVATI NA SLICI

Stanje prije zahvata. Nosilac slike je jednostruko platno, pamučnog skupljenog vlakna, finije strukture. Broj niti je 13 na cm2. Nema poruba, a slikani sloj je postojeći do samog ruba nosioca. Nema spojeva. Zbog višekratnog motanja zastave i neadekvatnog načina pohrane, a time i slike, platno-nosilac je oslabjelo, no nigdje nisu locirana oštećenja (poderotine, rezovi, perforacije i sl.). Slika je ušivena u tekstilni dio zastave, pa su na tim mjestima vidljivi tragovi igle. Platno je neravno, mjestimično s izbočenjima, naborano, naročito uz same rubove. Osnova je tutkalno-kredna, tanka, nanesena u jednom sloju, i u relativno je dobrom stanju. Nanesena je do ruba platna slike. Na mjestima gdje je dolazilo do lomova osnove radi već spomenutog višekratnog motanja zastave, došlo je do otpucavanja pa je locirano da je nedostaje cca 20 posto. Nedostatak u sloju osnove rasprostranjen je jednakomjerno po cijeloj površini slike. Sloj osnove dobro je vezan uz nosioca i uz sloj boje. Slikani sloj je sloj uljene boje, isušen je i tanko nanošen kistom, samo mjestimično srednje debljine. Sloj boje je srednje topljivosti. Oštećenja u sloju boje vezana su uz mjesta oštećenja u sloju osnove, te su jednakomjerno rasprostranjena po površini slike. Nedostaje cca 25 posto slikanog sloja. Uljeni namaz, iako prilično isušen dobro je vezan uz osnovu. Nije lociran potpis autora. Boja je potamnjela zbog naslaga prašine prljavštine. Nema vidljivih krakelira. Zaštita je najvjerojatnije bio damar lak, nanesen u tankom sloju, a sada je bez sjaja, i isušen. Više nije moguće odrediti refleks površine slike. Na slici je nečistoća jednakomjerno raspoređena, kao i sitne mrlje; smolaste nečisti, i najvjerojatnije, ostaci starog laka. Predmet je prevučen slojem prašine i prljavštine. Nema tragova eventualnih prethodnih zahvata niti u jednom od slojeva predmeta.

Stanje slike sv. Florijana prije zahvata

Izvedeni zahvati. Zbog osjetljivosti nosioca, a time i svih ostalih slojeva slike, sliku je trebalo prvo podlijepiti, odnosno konsolidirati je u svim postojećim navedenim slojevima. Kao konsolidant korišten je Pleksisol P 55040 u white spiritu (1:5). Tim postupkom, platno je istovremeno izravnano, uklonjeni su nabori, izbočine i neravnine u mjeri koliko je bilo moguće da se ne ošteti predmet. Zatim je sa slike uklonjen sloj prljavštine i prašine, mjestimice acetonom u white spiritu (1:3) i vulpeksom u white spiritu, a po potrebi je izvršeno i mehaničko čišćenje. Nakon toga izvršena je rekonstrukcija (kitanje) u sloju osnove jednokomponentnim kitom za drvo “Drvosan”, pa potom u sloju boje (retuš), i to u dva sloja; osnovni ton akvarelom “Schminke”, te završni ton s uljenom lazurom “Schminke”. Slika je zaštićena slojem damar-laka. Postupak je u cijelosti reverzibilan.

Tamara Ukrainčik

Akademija likovnih umjetnosti/

Odsjek za konzerviranje-restauriranje umjetnina, Zagreb

Izvor: Informatica museologica, Vol. 33 No. 3-4, 2002., str.138-140.