Stjepan Maraković pisac o vatrogasnoj etici i moralu

U prijašnjim objavama „Vatru gasi, brata spasi!“ i „Moralne osobine vatrogasca“ osvrnuli smo se na knjižicu „Vatrogasac, drama iz vatrogasnog života u tri čina“ u izdanju Knjižare i tiskare M. Bauer iz Nove Gradiške 1937.g. koja je značajna za objašnjavanje etike i morala u području vatrogastva. Stjepan Maraković bio je osnivač i zapovjednik vatrogasnog društva u Rešetarima koje postoji do danas. DVD 'Rešetari' u svojim počecima brojilo je ukupno 145 članova, a osnovano je 23. veljače 1930.g. po uzoru na DVD Nova Gradiška koji je osnovan 1871. stekavši važnost ne samo jer su preuzeli distribuciju Marakovićeve knjige, nego jer su bili prvo vatrogasno društvo u Slavoniji uopće. Naselje Rešetari nalazi se istočno od grada Nova Gradiška i ono je administrativno sjedište istoimene općine, te ujedno i najveće naselje na tom području.

Vatrogasna četa je prvu intervenciju imala na gašenju manjeg požara 1932. godine u Rešetarima, a 25. lipnja 1933. godine su prvi puta sudjelovali na vojnoj vježbi u Novoj Gradiški na Urijama. Društvo tada još nije imalo svoje zemljište, a ni prostorije. Ubrzo je pokrenuta akcija sa vrhom rješavanja ovog problema, a pitanje smještaja DVD-a zaključio je prof. Bunjevac darovavši parcelu na kojoj se 1937. godine započeo graditi Hrvatski vatrogasni dom koji je osim vatrogascima služio i svima ostalima u selu za održavanje kulturnih manifestacija, priredbi i skupova. Osim uvježbavanja i stjecanja vještina za gašenje požara, vodila se briga i o kulturno prosvjetnom radu društva.

Sam Maraković je u predgovoru svojeg književno-scenskog djelca izjavio: „promatrajuć djelatnost vatrogasaca na vježbama, garištima i zabavama, napisao sam ovo djelo“. Očito je to bio obostrani proces, jer je za inspiraciju gledao svoje vatrogasce na požarištu i vježbama, a s druge strane ih je oplemenjivao i nadahnjivao u izvedbama svoje kazališne predstave. Radnja se događa 1935. godine u jednom većem mjestu u Slavoniji, dok je sama knjiga izašla 1937.g. zahvaljujući predsjedniku Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca g. A. Freudenreicha koji je pripomogao režijskim i scenskim naglascima u djelu, te dao svoje stručno mišljenje i preporučio na njegovu izvedbu. Također valja istaknuti predsjednika Vatrogasne zajednice Savske banovine u Zagrebu g. Stanka Žagara i njegovog tajnika F. Lončara, koji su se pozitivno izrazili i napisali preporuku: „Obzirom, da ova drama po svom sadržaju uzdiže smisao i duh vatrogastva, a naročito ističe vatrogasnu požrtvovnost kao osnovno načelo vatrogasne ideje, to se je i Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca povoljno izrazila i preporučila je na prikazivanje vatrogasnim društvima. Igrokaz je prožet plemenitošću i dirljivim scenama, koje vrlo odgojno djeluju na dušu i srce našeg naroda. Preporučamo svim bratskim vatrogasnim društvima i četama, da to prosvjetno vatrogasno djelo nabave za svoje kulturno-prosvjetne odsjeke“.

Stjepan Maraković

Moralne osobine vatrogasca

Kada se spomene riječ 'vatrogasac' svatko od nas najprije pomisli na osobine koje on u svojoj osobi mora nositi, kao što su: snaga, spretnost i izdržljivost; a u kojima se bilo dobrovoljni ili profesionalni vatrogasci usavršavaju kroz vježbe u vatrogasnom kavezu, beskonačnim ljestvama, teretani i na brojnim vatrogasnim državnim i međunarodnim natjecanjima (Zagreb Firefighter Stair Challenge, Fire Combat „Srce kornatsko“, Kup HVZ-a…). Međutim, postoje osobine koje se ne spominju tako često, ali se podrazumijevaju. Stoga, jer ih svaki vatrogasac mora imati, iako se često puta čini da su urođene, na njima svatko mora raditi ponaosob, njegujući ih.

Stjepan Maraković, osnivač i zapovjednik vatrogasnog društva u Rešetari, u svojoj knjižici „Vatrogasac, drama iz vatrogasnog života u tri čina“, u izdanju Knjižare i tiskare M. Bauer iz Nove Gradiške 1937.g. stavlja u prvi plan upravo te "unutarnje" osobine koje vatrogasac mora imati. „Kad uvide svi ljudi, koliko treba samoprijegora, samozataje, požrtvovnosti i ljubavi prema bližnjemu kod pravog vatrogasca, tad će i naša društva biti bolja, nego što su danas! Mi okupljamo vrijedne i poštene ljude, da nesebično pomažu bratu u nevolji! Mi izvrgavamo svoje zdravlje, a često puta zalažemo i dragocjeni život! To je naš uzvišeni cilj! Kako pomažemo u nevolji – tako se radujemo u sreći…“.

Za njega su poštenje, požrtvovnost i nesebičnost toliko važne osobine, da se one prvotno nabrojane (snaga, spretnost i izdržljivost) ni ne spominju, nego se vjerojatno u vidu „junaštva“ kao drugotne tek podrazumijevaju. „Kroz ljubav, samoprijegor, požrtvovnost i junaštvo dolazi vatrogasac do pobjede!“. Sve te nabrojane osobine gledaju se u korelaciji sa drugim kome se treba pomoći: „Ima li što uzvišenijega na svijetu, nego kad vatrogasac u životnoj pogibelji spašava život, dragocjenosti, pa i sam tuđi novac i to čuva kao svetinju i predaje pogorelcu? (osobi koja procjenjuje štetu od požara)“. To se čini iz „ljubavi“ prema drugome, pri čemu vatrogastvo služi tome cilju, odnosno davanje prednosti potrebama dugih ispred vlastitih potreba. „Samoprijegor“ znači: samo pregorjeti za sebe i svoje potrebe i želje, kako bismo mogli pomoći drugome u potrebi. Na toj crti nalazi se i “požrtvovnost“, odnosno po našoj žrtvi i odricanju pomažemo spasiti drugoga i njegovu imovinu. Ili, Florijanovim rječnikom rečeno, takvo ponašanje potiče stav mučeništva.

vatrogasac spašava dijete  ⃰

⃰  vatrogasac Chris Fields iz Oklahoma Citya drži malu Baylee Almon 19. travnja 1995.