Kaljeve peći sa motivom sv. Florijana

Kaljeva ili kalijeva peć je sobna peć na kruta goriva zidana od kaljeva (pećnjaka), to jest opeka različitih oblika, najčešće izrađenih od keramike, te pocakljenih (glazura) s vanjske strane. Kaljeve peći nadaleko su poznate po tome što uz njih „nema zime“. Toplotu u sebi akumuliraju, te su u stanju grijati prostoriju dugi niz sati bez potrebe za ponovnim loženjem. Energetski su efikasne, dugotrajne i predstavljaju izuzetan ukras u bilo kojem interijeru. Čeone ukrasne ploče mogu biti različitih oblika i dimenzija, ukrašene raznolikim reljefnim motivima, a budući je sv. Florijan zaštitnik dimnjačara i zaštitnik od požara, može se nerijetko vidjeti i sv. Florijan kao ukras na njima. Vijek njihovog trajanja zavisi prvenstveno od kvalitete materijala od kojih su građene.

pećnjak kaljeve peći

Budući da se svaki pojedini kalj izrađuje pojedinačno pri čemu se koriste prirodni materijali, moguća su još u proizvodnji odstupanja u boji i veličini, kao i tanke pukotine, jedva primjetne mrlje i lagana ispupčenja na glazuri. Način proizvodnje i pečenja može uzrokovati odstupanja u boji strukturi, dekoru i dimenzijama gotovih kaljeva u odnosu na probne uzorke. Ta odstupanja nisu greške, nego karakteristike keramičkog prirodnog proizvoda. Budući da je svaki kalj pravi unikat kvaliteta materijala direktno utječe i na dugotrajnost proizvoda, što je važno kod njezinog slaganja i preslagivanja jer kao takva kaljeva peć može biti u upotrebi i preko 100 godina.

Dakle, kaljeva peć je velika, zidana (stoga nepomična) peć, koja služi za grijanje ali i akumulaciju i isijavanje topline na duži period, primjerice preko noći. Skuplja je, ali bolja alternativa željeznoj peći. Razvila se iz glinenih peći u drugoj polovici 14. i u 15. stoljeća. Kaljevi ukrašeni visokim reljefima, figurativnim i alegorijskim i prizorima vrijedni su primjerci arhitekture i umjetničkog obrta, stoga takve peći obično zauzimaju najvažnije mjesto u prostoriji.

Kaljeve peći grade se od posebnih keramičkih pločica i visokokvalitetnih šamotnih vatrostalnih opeka (odnosno ploča) koje čine kanale za dim u oblicima koji su prilagođeni različitim uvjetima i zahtjevima. Ima dvoje željeznih vrata. Gornja su veća i služe za ubacivanje drveta. Donja su manja i služe za čišćenje peći i podešavanje dotoka zraka kroz rešetku. Na kanalu koji spaja peć i dimnjak u zidu može biti ugrađen „leptir“, koji se zatvori kada od drvene cjepanice ostane samo žar, čime se osigurava da peć dulje zadržava toplinu. Potrebno je napomenuti da se ne smije zatvarati leptir kada drvo još gori, jer se stvara ugljični monoksid, koji je otrovan!

Značajka je ovih peći da su procesi stvaranja topline i isijavanja topline vremenski pomaknuti. Dnevno se jedanput ili dva puta naloži ložište gorivom, koje će razmjerno u kratkom vremenu izgorjeti. Pri tome će se oslobođena toplina izgaranja nakupiti (akumulirati) u njezinim zidovima. S povišenjem njezine površinske temperature počinje postepeno isijavanje uslijed čega peć predaje toplinu zraku prostorije. Trajanje isijavanja topline ovisi o debljini akumulacijske mase i veličini vanjske površine peći. Zbog velike mase koja sudjeluje pri izmjeni topline nije moguće s ovim pećima brzo ugrijati prostoriju, a niti su podesne za brzu regulaciju isijavanja topline.

Kao gorivo obično se upotrebljava drvo, no ponekad se može ložiti smeđim ugljenom i lignitom. Prijelazom na loženje ugljenom mijenja se i unutrašnja konstrukcija peći. Prostor za izgaranje se povisuje, a radi potpunog izgaranja ugrađuju se posebni kanali za dovod dodatnog (sekundarnog) zraka.

sredstva za potpalu peći

Za izradu prosječne kaljeve peći potrebno je uglavnom oko 100 kaljeva, a jedan kalj može zagrijati 1 kubni metar. Na toj osnovi planira se približna količina kaljeva koja je potrebna za izgradnju peći za određenu stambenu jedinicu.

izložbeni primjerak (Turopoljski muzej)

zaštitnik dimnjačara
i  vatrogasaca

Precizno određivanje veličine peći izvodi se na osnovi proračuna potrebne topline za pojedine prostorije. Isijavanje topline peći uzima se, već prema debljini zidova, pri normalnoj izvedbi od 0,5 do 0,7 kW/m2, a za posebne (specijalne) izvedbe s protokom zraka od 0,9 do 1,8 kW/m2. Stupanj iskoristivosti je pri dobrim izvedbama od 60 do 70%.

primjer horizontalne cirkulacije

Vrući dimni plin koji nastaje sagorijevanjem provodi se kroz šamotne kanale da bi što je više moguće energije upilo i akumuliralo u keramici. Preko šamota toplina polako dospijeva na površinu peći i ravnomjerno se raspoređuje u prostoriji. Udio isijavajuće topline je kod tradicionalne peći iznimno visok koji u prostorijama različitih veličina osigurava ugodnu i dugotrajnu toplinu.

Karakteristike kaljevih peći:
- grije isijavanjem
- ložište je zidano od šamota
- zadržavaju toplinu i do 8 sati nakon prestanka loženja
- pogodne su za grijanje tokom cijele sezone kao primarno grijače tijelo
- snaga ovisi isključivo o veličini same peći (1m2 isijavajuće površine: 0,6-0,8 kW)
600 – 2000 kg/m2
- životni vijek ovisi o periodu loženja
- zdrava toplina, ekonomičnost

Nedostaci su velika masa spremnika i vlastita težina od gotovo 1000 kg kao i dugo vrijeme zagrijavanja. Stoga je kaljeva peć prikladna za one koji će je zapaliti početkom hladnog vremena kako bi se njome neprestano grijali do početka toplih godišnjih doba.

preslagivanje kaljeve peći

Kaljeve peći dijele se na lake, srednje-teške i teške, i mogu se prepoznati po učestalosti loženja. Laka kaljeva peć loži se dva do tri puta na dan, a nakon što ju se zagrije uz jutarnju kavu, možemo biti mirni narednih šest do sedam sati. Srednje-teške kaljeve peći su one koje toplotu isijavaju oko 8 sati bez prestanka, pa ih korisnici lože uglavnom dva puta dnevno. Peći iz teške kategorije najviše štede energiju jer zahtijevaju samo jedno loženje tijekom dana. Isto tako, tip kaljeve peći proporcionalno utječe na intenzitet prvog loženja u sezoni, što znači da ćemo laku peć ugrijati za svega pola sata, srednje-tešku za do sat i pol, a prvo loženje teške peći može trajati i nekoliko sati.

Osnovni tehnički uvjet koji jedna stambena jedinica mora ispoštovati prije ugradnje kaljeve peći je da ima odgovarajući dimnjak određenog presjeka, i to najčešće Ø160. Svaka kaljeva peć zahtjeva servis nakon 10 do 20 godina rada, kada se mijenja šamot u unutrašnjosti ložišta. Uslijed eksploatacije može doći i do popuštanja fuga i pucanja kaljeva, što je obično rezultat netaktičnog loženja, budući da su kaljevi relativno osjetljiv materijal.

Kaljeve peći mogu se graditi na licu mjesta, ali i u radionici. Vrijeme potrebno za izgradnju jedne takve peći je najmanje 2 dana ako se radi od početka. Kada se završi, kaljeva peć se do konačne lokacije prenosi u prstenovima. Naravno, ovo ne važi za sve kaljeve peći, već samo za one do određenih dimenzija.

Manje je poznato da kaljeve peći mogu raditi na struju i plin, ali j­e najzastupljenija varijanta grijanja na kruto gorivo, stoga su i vrata danas radi optičkih razloga često ostakljena. Dodatna poteškoća vezuje se za njihovo održavanje. Naime, većina korisnika električnih kaljevih peći uglavnom želi da se njima grije „kampanjski”, dakle, ne svakodnevno. Međutim, kaljeve peći svoj maksimum pokazuju samo kada se loži kontinuirano svaki dan u periodu tijekom kojeg se peć ne gasi. Iz tog razloga, prvo grijanje u sezoni mora biti najintenzivnije, što podrazumijeva i visoku potrošnju energije.

Inače ukoliko se loži na drva peć isijava „najprirodniju“ toplinu, bolju od centralnog grijanja ili rada na plin. Za grijanje na drva treba pazit na duljinu cjepanica, jer znaju biti preduge, a onda bude muke cijele zime! Stari parket je idealan za potpalu. Mnogi prave drame oko održavanja peći na drva, ali to sve spada u rutinu na koju se čovjek brzo navikne. Uskoro postane normalno čišćenje peći, silaženje s papučama u podrum po nova drva, i posipanje pepela po ledu pred ulazom u kuću. Jedina prava mana je čišćenje peći i dimnjaka pred sezonu, ali i to nije ništa u usporedbi sa doživljajem koju takva peć pruža. Jer ništa ne može zamijeniti osjećaj prirodne toplote.

sv. Florijan

Sv. Florijan - zaštitnik vatrogasaca

Vatrogasac je osoba koja je osposobljena za gašenje požara, sudjelovanje u provedbi preventivnih mjera zaštite od požara i eksplozija, spaša­vanja ljudi i imovine ugroženih požarom i eksplozijom, pružanja tehničke pomoći u nezgodama i opasnim situacijama te obavlja­nja drugih poslova u ekološkim i inim nesrećama.

Sa obuke hrvatskih vatrogasaca u
Malezijskoj vatrogasnoj akademiji 2006.g.

Vatrogasci se bave vatrogasnom djelatnošću. Vatrogasnu djelatnost obavljaju vatrogasne postrojbe, dobrovoljna vatrogasna društva i vatrogasne zajednice kao stručne i humanitarne organizacije koje ostvaruju prava na olakšice i povlastice, sukladno propisima.

Ema Bursać, Vatrogasci gase požar, 1973.g., pastel

Vatrogasna postrojba može biti:

1. javna vatrogasna postrojba koja se osniva za područje općine ili grada, dobrovoljna ili profesionalna,

2. postrojba dobrovoljnoga vatrogasnog društva,

3. profesionalna vatrogasna društva,

4. postrojba dobrovoljnoga vatrogasnog društva u gospodarstvu,

5. postrojba za brzo djelovanje (DVIP: državna vatrogasna interventna postrojba).

Ema Bursać, Vatrogasci gase požar, detalj sa slike

Kako bi bili što učinkovitiji na intervenciji, vatrogasci u svakome trenutku moraju biti spremni. Radni dan profesionalnih vatrogasaca strogo je određen a uključuje uvježbavanje taktičkih zadataka (kojima se simuliraju razne situacije kao npr.: požar na 8. katu, požar u bolnici, spašavanje sa visine...), provjeru vozila i opreme te naravno kondicijske vježbe.

Zaštitnik vatrogasaca

U roku od 60 sekundi od dojave, vatrogasci moraju, potpuno opremljeni izići vozilima iz Vatrogasne postrojbe i krenuti prema mjestu intervencije, na koje trebaju stići u roku 15 minuta.

Dan vatrogasaca slavi se 4. svibnja, na dan mučeničke smrti sv. Florijana, njihovog zaštitnika.

"Vatrogastvo je zvanje koje traži neslomljivost i odvažnost... Biti u službi drugima poslanje je samo onih koji su otkrili ideale jače od vlastitog života."

(Nikola Turkalj)