Današnja zidana crkva Svetog Florijana u Varaždinu

Crkva Svetog Florijana u Varaždinu je barokna crkva. Na njezinu je mjestu prvotno stajala drvena crkva koja je bila sagrađena 1669. - 1672. godine, o čemu smo već pisali. Posljednji puta crkva se navodi kao posve drvena 1675. godine. U izvještaju iz 1678. godine navodi se kako je crkva već imala zidane temelje, podignut drveni toranj s posvećenim zvonom kao i oltar u svetištu posvećen sv. Florijanu, s crno obojenom i pozlaćenom skulpturom i slikom sv. Florijana u središtu oltara i groblje u blizini. Naime, na groblju kod crkve Sv. Florijana bila su pokopana čak dvojica majstora graditelja (Ivan Mihael Taxner i Franjo Lossert) kao i slikar i skrbnik crkve Blaž Gruber za kojeg je sačuvano kako je na samrti izričito izrazio želju da bude pokopan upravo na tom groblju. Drvena crkva stajala je tu najkasnije do 1718. godine kada je bila srušena te je sagrađena nova, zidana i nadsvođena, s drvenim tornjem.

Crkva se u izvještaju vizitacije navodi prvi puta kao zidana već 1718. godine te nakon toga 1733. godine; koju neki autori navode i kao godinu izgradnje prve zidane crkve. S druge strane, natpis na trijumfalnom luku pokazuje kako je crkva izgrađena 1738. godine («IN HONOREM SANCTI FLORIANI ET MARTIRIS HAEC AECCLESIA AEDIFICATA EST ANNO DNI 1738»). Na temelju navoda iz izvještaja vizitacije iz 1718. godine, može se zaključiti kako je zidana crkva nastala, odnosno započeta, u to vrijeme te je s oslicima bila posve dovršena 1738. godine.

Međutim, godine 1748. vizitator bilježi kako crkva izvana još uvijek nije bila potpuno dovršena. Tek 1755. godine navodi se kako je crkva u potpunosti zidana i u potpunosti presvođena, ali da još uvijek ima drveni toranj. Stara sakristija, vjerojatno sagrađena s gradnjom nove zidane crkve, prvi puta se spominje tek 1752. godine. Vrlo vjerojatno je iz razdoblja izgradnje prve zidane crkve i kameno popločenje poda koje se spominje u opširnom izvještaju vizitacije 1808. godine. Već 1760. godine vizitator bilježi kako svodu crkve nakon razornog potresa prijeti urušavanje te kako je potreban popravak. Budući da je ta vizitacija bila prva nakon 1755. godine, moguće je kako su opisani učinci upravo do tada najrazornijeg potresa poznatog kao i Lisabonski potres, koji je na blagdan Svih Svetih 1755. najteže pogodio Portugal, ali i ostatak Europe i Afriku. Međutim, do obnove i proširenja crkve doći će tek sedamdesetih i osamdesetih godina osamnaestog stoljeća.

Sedamdesetih se godina 18. stoljeća crkva intenzivno obnavlja pa 1773.g. dobiva kriptu koju radi graditelj Jakov Erber, a 1775. i novu sakristiju. Godine 1777. stari drveni toranj zamjenjuje se novim zidanim, a pritom se radi i novo, današnje pročelje crkve. Konveksno pročelje bogato je razvedeno vijencima, pilastrima i skulpturom te predstavlja jedno od najznačajnijih djela barokne crkvene arhitekture u Hrvatskoj.

sv. Florijan, niša na pročelju

Pročelje Sv. Florijana izvedeno već u kasnom baroku odgovara srednjoeuropskim crkvama s jednotoranjskim pročeljem od kojih je za crkvu Sv. Florijana najznačajnija Barmherzigenkirche u Grazu. Izvedba njezinog pročelja sasvim je sigurno morala biti poznata projektantu pročelja crkve Sv. Florijana, Ivanu Adamu Pochu.

Barmherzigenkirche, Graz, 1735.- 1740. godina

Sv. Florijan, Varaždin, 1718. -1733.g.

Crkva je u unutrašnjosti ukrašena štukaturama i zidnim slikama. Ispod današnjih historicističkih oslika, naziru se barokne zidne slike s figuralnim prikazima. Oslici i oslikane pale djelo su varaždinskog slikara Blaža Grubera te predstavljaju vrijedan dio opusa, ne samo te varaždinske crkve, nego i hrvatske ali i europske povijesne baštine.

sv. Florijan, oslik na stropu

Profesionalni vatrogasac Slavko Dukić proslavljeni slikar svetog Florijana

Svaki namjernik koji dolazi u prostore JVP Čakovec prvo će primijetiti kako pročelje njihovih zgrada, odnosno garaža, resi slika sa motivom sv. Florijana zaštitnika vatrogasaca, koju je svojom talentom i zanosom naslikao proslavljeni slikar g. Slavko Dukić iz Donjeg Kraljevca (Međimurje), darovavši ju Javnoj vatrogasnoj postrojbi Čakovec 2008.g. gdje je svakodnevno kao profesionalni vatrogasac dolazio na posao. Slika koja je postavljena kao mural na zidu blagoslovljena je na blagdan sv. Florijana iste godine, postavši simbol vatrogasne postrojbe.

Slavko Dukić je prilikom odlaska u zasluženu mirovinu kao uspomenu svojim bivšim kolegama iz JVP-a, gdje je proveo gotovo 34 godine svojeg radnog vijeka, restaurirao sliku na pročelju zgrade obnovivši ju svježim bojama, te je ista ponovno postavljena u siječnju 2020.g.

- „Restauracija je trajala mjesec dana pa sam na njoj radio kada sam već bio u mirovini“ - rekao je Slavko koji je u JVP Čakovec radio od 1. 8. 1985. pa sve do 8. mjeseca 2019.g.

Samo najbliži su znali kako u tom hrabrom i humanom čovjeku skriveno čuči urođeni talent koji se razvio u ozbiljnije slikarstvo 1997. godine kada je počeo aktivnije slikati i sudjelovati u raznim humanitarnim aktivnostima svojim darivanjem slikarskih radova.

- „Vatrogastvo mi je donijelo dosta dobrog jer sam kao profesionalac imao dosta vremena da u meni bukne žar za slikarstvom pa sam zato odlučio svojoj postrojbi pri odlasku restaurirati sliku našeg zaštitnika, a što je bilo napravljeno prije 12 godina“ - rekao je Slavko i dodao kako to nije sve. Naime, u predvorju JVP-a nalaze se još dvije njegove slike s temom gašenja požara.

Osim za JVP Čakovec Slavko je naslikao sv. Florijana i za neka Dobrovoljna vatrogasna društva, te za naslovnicu knjige prvog životopisa o sv. Florijanu 'Sveti Florijan, rimski vojnik i vatrogasac' na hrvatskom jeziku u izdanju biblioteke Redak iz Splita 2018.g.

Povodom 125. godišnjice DVD-a Donji Kraljevec na dan vatrogasnog zaštitnika 04.05.2014. naslikao je sv. Florijana dimenzija 175 x 125 centimetara. Florijan se prikazuje na slikama u odori rimskog časnika koji u jednoj ruci drži posudu s vodom i gasi kuću u plamenu.

Povodom godišnjice organizirana je i prigodna proslava u Donjem Kraljevcu, gdje je g. Slavku uručena i posebna zahvalnica za njegov rad.

Umirovljeni profesionalni vatrogasac i aktivni slikar Slavko Dukić, iz Donjeg Kraljevca, rođen je 1958. godine.

Slikarstvom se bavi više od dvadeset godina, koristeći se najčešće tehnikama ulja na staklu, tuš akvarela, a u zadnje vrijeme većinom ulja na platnu. Član je Likovne Udruge Donjeg Međimurja Prelog čiji je jedan od osnivača, te Hrvatskog društva karikaturista u Zagrebu. Sudjelovao je u mnogim humanitarnim akcijama darujući svoje slike.

Do sada je izlagao na samostalnim izložbama, te je sudjelovao na više zajedničkih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Bio je sudionik mnogobrojnih likovnih kolonija, a posebno mu je drago kada svojom umjetnošću može pomoći bolesnima od raznih bolesti, donirajući im svoje radove.

Slavko Dukić spada u krug slikara širokog spektra svojih mogućnosti stvaranja i likovnog izražavanja. Njegova lepeza likovnog zanimanja obuhvaća gotovo sve što se nalazi u njegovom vidnom polju: cvijeće, mrtva priroda, životinje u svojoj prirodnoj ljepoti od kojih ga posebice fasciniraju konji, koje prenosi na platno u gotovo realnim detaljima, pejzaži, čovjek u svoj svojoj raznolikosti, slike iz života običnog međimurskog seljaka, te na poseban način vatrogasni zaštitnik sv. Florijan čiji je lik u fokusu njegovog duhovnog interesa kao profesionalnog vatrogasca, prikazujući ga u mističnom svijetlu sa sačuvanom zbiljom osobe rimskog vojnika prožetim svjetlom duhovnog.

U svojim počecima slikanja i najranijim radovima, koristi se tehnikom ulja na staklu, dok se kroz godine svog stvaralaštva više okrenuo uljima na platnu usavršivši upotrebu boje i kista gotovo do perfekcionizma, pri čemu boje na njegovim slikama koje nanosi na platno lepršaju platnom čineći da slike pršte ljepotom i raznolikošću.

Životopis sv. Florijana iz knjige: Duhovni velikani. Sveci Katoličke crkve I., u Zagrebu 1998.

Sveti Florijan, mučenik († 304.)

Pod stručnim vodstvom mjesnog kapelana u gradiću Enns-Lorch u Gornjoj Austriji razgledao sam g. 1969. s malom skupinom sjemeništaraca kulturno-povijesni spomenik europskog značenja. Na temelju arheoloških iskapanja (izvršenih 1960-1966) utvrđena je ondje graditeljska i kulturna tradicija, koja seže od poganske starine pa sve do novog vijeka. Silne ruševine pod današnjom župnom crkvom Sv. Lovre povijesni su dokument što priča o 1700 godina zapadne povijesti i duhovnosti. U svojoj vrsti nešto jedinstveno. Na tom je mjestu oko god. 200. nastao rimsko-keltski hram, pogansko svetište grada Lauriacuma. Oko g. 350. podignuta je nad njegovim ruševinama prva ranokršćanska bazilika, koja je god. 800. pregrađena, u X. stoljeću nadograđena, te oko g. 1300. nastade na istom mjestu gotska crkva, lijepo sačuvana sve do danas.

Sveti Florijan, Enns-Lorch

Svako je od tih svetišta usko povezano s velikim povijesnim ličnostima. U pogansko svetište bio je za Dioklecijanova progonstva predveden sv. Florijan, i to pred suca Akvilina. Florijan je bio veteran rimske vojske, a tada u obližnjem gradu Cetium (danas Zeiselmaur) visoki državni činovnik. U poganski je hram doveden da ondje na žrtveniku, koji se i danas može vidjeti, žrtvuje bogovima. Okrivljen je što je kršćanin, što je u Lauriacumu posjećivao i bodrio na ustrajnost u vjeri tamošnje pozatvarane kršćane. Pozvan je da se i sam odrekne svoga kršćanskoga uvjerenja. Florijan o tome nije htio ni čuti, a kamoli izvršiti otpad od vjere. Stoga je stavljen na muke i nemilo izbijen. Napokon je osuđen na smrt i bačen u rijeku Enns te tako slavno završio svoje mučeništvo. Bilo je to 4. svibnja 304. Tijelo mu je kasnije pronađeno, a pokopala ga je neka udovica, po imenu Valerija.

Dok smo se nalazili uz ostatke poganskoga oltara, kapelan nam je tumačio Florijanovo mučeništvo. Tu je na tom mjestu bio nukan da žrtvuje bogovima, tu je to najenergičnije odbio i svoju kršćansku vjeru hrabro ispovjedio. Saznavši naš tumač da smo iz Zagreba, reče nam odmah da je sv. Florijan drugotni zaštitnik zagrebačke nadbiskupije. Imao je pravo, jer tako i jest.

Mučenikovo je tijelo pokopano nedaleko od Lauriacuma, današnjega Ennsa, a nad grobom mu nastade slavna opatija St. Florian. Počeci opatije sežu u VIII. stoljeće. Prvo je pripadala benediktincima, a kasnije prijeđe u ruke augustinaca. Posjetili smo i tu opatiju do koje iz Linza preko poljâ vodi električni tramvaj.

Opisati divote St. Floriana tražilo bi čitavu knjigu. Današnja barokna crkva, kao i cijela opatija, jedan je od najljepših i najraskošnijih spomenika austrijskog baroka. Zapadno pročelje opatije dugačko je 204 metra. Crkva je dugačka 77,5 m, široka 14 m, visoka 25 m, dok je kupola visoka 36 m, a tornjevi 84 metra. U njima ima 7 zvona. Najveće je teško 8643 kilograma. Izvode veličanstvenu zvonjavu. Unutrašnjost je crkve divotna i raskošna. Bogati oltari, namještaj i svjetski poznate orgulje biseri su te crkve. Orgulje imadu 7343 svirale i 103 registra. Na njima je muzicirao slavni glazbenik Anton Bruckner, čiji se grob nalazi u kripti te crkve. U veličanstvenoj svečanoj dvorani opatije još se i danas održavaju koncerti.

I tako sveti mučenik Florijan, nekadašnji časnik u rimskoj vojsci i visoki državni činovnik, ima dostojan nadgrobni spomenik. Njegovo je štovanje silno rašireno po Austriji, Bavarskoj, a i po našim krajevima. Narod zaziva njegovu zaštitu protiv požara i poplava, a kao svoga zaštitnika štuju ga i vatrogasci. Njegovi kipovi rese mnoge crkve, a nije rijetkost da se nalaze i na kućama ili po gradskim trgovima.

oltar sv. Florijana, Opatija St. Florian, Enns-Lorch

Izvor: J. Antolović, Duhovni velikani. Sveci Katoličke crkve I., Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, Zagreb, 1998., str. 407 – 408.

Sv. Florijan od voska

Od davnine postoje brojne uporabe pčelinjeg voska i još uvijek vosak se koristi komercijalno za izradu finih svijeća i sastavni je dio voskova za modeliranje.

Vosak se koristi od najranijih vremena. U starom Egiptu upotrebljavao se za lijepljenje, za površinsku zaštitu obojenih slojeva i skulptura, za gradnju brodova. Grci i Rimljani također ga koriste kao vodootporni materijal. Kod starijih civilizacija, u likovnoj umjetnosti, najpoznatija upotreba je kao vezivo za boje enkaustike i različite slikarsko-kiparske tehnike.

Vosak se koristi kao materijal za modeliranje i lijevanje u kalupima, za zaštitu i poliranje, kao sastojak slikarskih medijuma, komponenta voštano-smolnih masa za dubliranje u konzervaciji te u impregnaciji krhkih materijala.

Pčelinji vosak pravo je malo čudo. Medonosne pčele (Apis mellifera) hrane se velikim količinama nektara i peludi te iz tih sastojaka, među ostalim, proizvode vosak – supstancu s vrlo visokim sadržajem energije. One energetski komprimiraju svoju hranu i kroz žlijezde na trbuhu izlučuju voštane pločice veličine oko 1 mm koje zatim upotrebljavaju za gradnju saća. Te voštane pločice prozirne su poput gorskog kristala i lake poput pera (0,0008 g), a 125 000 voštanih pločica daje 100 grama pčelinjeg voska.

Svježe izgrađena prirodna saća gotovo je sasvim bijela. Poznatu žutu boju pčelinji vosak poprima kasnije zbog pčelinje uporabe saća. Boja voska potječe od flavonoida iz propolisa i karotinoida iz peludi. Pčelinji vosak sastoji se od više od 300 različitih sastojaka.

Saće su remek djelo lagane konstrukcije. One su rezultat međudjelovanja briljantne gradivne tvari i topline – pčelinjih proizvoda stvorenih uz potrošnju goleme količine energije. Za leglo srednje veličine sa 100 000 stanica izgrađeno od oko 1,2 kg voska pčelama je potrebna energija sadržana u 7,5 kg meda.

Saće zauzimaju najveći mogući prostor uz minimalnu uporabu građevnog materijala. Pčele stvaraju cilindrične stanice od voštanih pločica prekrivenih slinom i zatim zagrijavaju vosak s pomoću topline stvorene mišićima na ambijentalnu temperaturu u košnici između 33-36°. Vosak tako postaje plastičan i poprima oblik šesterokuta čija debljina stjenki iznosi samo 0,07 mm. Toplina aktivira enzime u slini koji putem kemijske reakcije vosku daju čvrstoću.

Valja napomenuti i da su sve stanice saća u jednoj koloniji približno jednake veličine. Individualna odstupanja u veličini javljaju se samo od jedne kolonije do druge. Na taj se način očituje individualna osobnost pčelinjih kolonija.

Pčelinji vosak simbol je topline i strukture koju stvaraju živa bića. On je energetski vrlo komprimirana gradivna tvar iz koje te sitne životinje s pomoću topline ne samo grade svoje vrlo pravilne saće: stanice koje pružaju prostor i zaštitni omotač za razvoj novog života (stanice legla) i za stvaranje zaliha (saće s medom, nego i nama pružaju ugodu i zadovoljstvo u vlastitom domu. Zapaljena svijeća od pčelinjeg voska otkriva mnogo o posebnim svojstvima tog proizvoda. Ona je izvor tople svjetlosti i ispunjava prostoriju ugodnim mirisom koji stvara osjećaj sigurnosti.

Iako su danas najčešće u upotrebi parafinske svijeće, svijeće od pčelinjeg voska imaju ne samo da isijava posebnu svijetlost, nego imaju i dugotrajnu gorivost. Pri izgaranju sagorijevaju vrlo čisto, bez imalo dima i čađe. One gore svjetlije i jače od parafinskih, odnosno više i čišće od bilo koje druge vrste svijeća i time imaju bolju vrijednost u usporedbi s ostalim svijećama što ih čini puno vrjednijima.

Pčelinji vosak je obnovljivi materijal bez aditiva i dodataka i ima netoksična svojstva. A jednom kada svijeća izgori može se i kompostirati. Svijeće od pčelinjeg voska ne zagađuju okoliš niti kada gore niti kada ih se baci.

Pčelinjem vosku nisu potrebne nikakve dodatne arome ili eterična ulja kako bi lijepo mirisao. Vosak ima svoju prirodnu aromu meda i cvjetnog nektara. Ta aroma ispunjava dom laganim mirisom, uz koji svaki dom može doista mirisati poput procvale livade.

Budući su pčele u pogledu svoje topline, društvene strukture i komunikacije vrlo bliske organiziranim strukturama Rimske legije, kojima je pripadao i zaštitnik vatrogasaca sv. Florijan, o čemu smo već pisali, ne treba posebno naglašavati njegovu simboliku u plamenu svijeće. Bilo da se radi o svijeći od pčelinjeg voska ili od parafinskog, simbolika uskrslog plamena svijeće uvijek je ista. Stoga, kada u nekom svetištu palimo svijeću to je prilika da se barem nakratko sjetimo svih vatrogasaca i njihovog poziva, te kratko pomolimo za njih kako bi im Bog po vjernom i moćnom zagovoru sv. Florijana podario snage da ustraju u nesebičnom zalaganju za boljitak društva.

„zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj“ (Sv. Florijan)

 

 

Kip sv. Florijana u 'Muzeju za umjetnost i obrt' u Zagrebu

Nukleus zbirke 'Kiparstvo' Muzeja za umjetnost i obrt, Trg Republike Hrvatske 10 u Zagrebu, čini sakralno kiparstvo nastalo u periodu od petnaestog do dvadesetog stoljeća koje predstavlja najveći i najznačajniji fond te vrste u Hrvatskoj. Uz prvo otkupljeni fond kipova i oltara iz kasnogotičkog razdoblja, osobito su vrijedni oni artefakti nastali u baroknom razdoblju u kontinentalnoj Hrvatskoj. Rezbareni su u drvu, polikromirani i pozlaćeni. Svojim morfološko stilsko tipološkim karakteristikama u najvećem broju pripadaju srednjoeuropskom kiparskom krugu ponajviše istočnoalpskoj regiji iz koje su se u najvećoj mjeri slijevali utjecaji prema kontinentalnom dijelu Hrvatske. Kvalitetom izvedbe, tipološkom raznolikošću i rasponom ikonografske tematike, zbirka daje presjek cjelokupnog razvoja baroknog kiparstva kontinentalne Hrvatske.

Naziv zbirke

Kiparstvo

Inventarna oznaka

MUO-013819

Naslov predmeta

Sveti Florijan

Književni naziv

kip

Država nastanka

Mjesto nastanka nepoznato

Materijal izrade

Drvo • boja

Tehnika izrade

rezbarenje • bojenje (premazivanjem ili prodorom bojila)

Stoljeće nastanka

kraj 18. st. početak 19. st.

Dimenzije (v1xš1xd1)

170 × 55 × 45 cm

Opis predmeta

Vitki lik svetog Florijana stoji na niskom podnožju, frontalno, u kontrapostu, s glavom okrenutom prema desnom ramenu i licem u profilu. Desna, spuštena ruka sipala je vodu iz kabla na krov kućice koja stoji do svečeve noge, s plamenom na krovu. Lijeva je ruka držala zastavu. Odjeven je kao rimski vojnik - u oklop, kratki haljetak s cingulumom i visoke čizme.. Plašt prelazi preko grudi, a otraga pada niz leđa sve do podnožja i služi ujedno za pojačanje statičnosti kipa. Na glavi je šljem s perjanicama. Lice je pravilno; ravna nosa i duguljastih očiju, s brkovima i kratkom bradicom.

 

Izvor: repozitorij.muo.hr

Sveti Florijan u Ilustriranoj svjetskoj enciklopediji 'Sveci' autorice Tesse Paul

Ilustrirana svjetska enciklopedija, autorice Tesse Paul u suradnji sa savjetnikom velečasnim Ronaldom Creighton-Jobe, izašla je u originalu pod naslovom 'Saints' 2009.g. u izdavačkoj kući Anness Publishing Ltd, dok je u Hrvatskoj prevedena i objavljena u Rijeci 2010.g. od strane nakladnika LEO-COMMERCE d.o.o. pod naslovom 'Sveci'. Hrvatsko izdanje uredio je g. Leonardo Marušić, prijevod izvršila gđa Rajna Maršanić-Jovanović, dok je recenzent bio prof. dr. sc. Milan Špehar.

Ovaj ilustrirani enciklopedijski priručnik „istražuje religijsku i socijalnu povijest kršćanskih svetaca od Svete obitelji i apostola preko srednjeg vijeka do današnjih dana. Obuhvaća životopise svetaca, s povijesnim informacijama o vremenu u kojem su živjeli, koja su sveta djela izvodili, njihove spomen-dane i zaštitništvo.

Posebne tematske stranice istražuju sve aspekte svetosti, od mučeništva, hodočašća i djece-svetaca do čudesa, neuništivosti tijela i relikvija. Sadrži iscrpne popise spomen-dana svetaca zaštitnika.

S više od 500 izuzetnih fotografija, uključujući umjetničke slike, kipove i artefakte.“

Budući da se na ovoj stranici bavimo proučavanjem sv. Florijana, pogledajmo što se u enciklopediji donosi za sv. Florijana na 243. stranici.

„Obraćeni rimski časnik, Florijan se pridružio progonjenim kršćanima i bio je mučen, a zatim utopljen u rijeci Enns. Njegov tijelo se sačuvalo i njegove relikvije pohranjene su u njegovu svetištu u opatiji Sv. Florijana u Linzu.“

- Odmah upada u oči lektorska pogreška „Njegov tijelo“, kao i u kazalu na 253. stranici gdje umjesto imena na hrvatskom jeziku „Florijan“ stoji na engleskom „Florian“. U knjizi nije naveden lektor.

- Na mjestu ukopa sv. Florijana sagrađena je opatija (prvotno je pripadala benediktincima, dok je kasnije prešla u ruke augustinaca) u mjestu Sankt Florian, a ne u Linzu. Gradić Sankt Florian sa oko 6000 stanovnika udaljen je 15-tak km od Linza, u kojemu se ne čuva tijelo jer nije sačuvano. Stoga je navod u Enciklopediji pogrešan, iako se na naslovnici knjige navodi kako je ovo „pouzdan priručnik o životima i djelima više od 500 svetaca“. U mjestu Enns koji je 10 km udaljen od Sankt Floriana gdje je opatija, nalazi se crkva sv. Lovre u kojoj su pohranjene kosti 40 drugova mučenika. Njihove relikvije čuvaju se ispod glavnog oltara u kamenom koritu, kojima je kardinal Karol Wojtyla, kasniji papa Ivan Pavao II. prilikom posvećenja oltarnog bloka pridružio relikviju sv. Florijana iz Krakowa, kako bi sv. Florijan bio napokon sa svojim vojnicima.

Na 91. stranici navedeni su 'Sveci zaštitnici zanimanja' pri čemu se za vatrogasnu službu navode: Agata, Lovro i Katarina Sijenska („Sienska“). Nema spomena za sv. Florijana i Sv. Barbaru. Sv. Lovro i sv. Agata bili su mučeni na vatri, pa su se oni do pojave vatrogasne službe smatrali kao zaštitnici od vatre u nekim krajevima, što je kasnije postao sv. Florijan, i sv. Barbara za Italiju i Francusku.

 

Na 136. stranici navedeni su 'Sveci zaštitnici naroda' i za Austriju stoji Leopold II, Rupert. Iako je sv. Florijan prvi po imenu poznati mučenik današnje Austrije, nije njezin zaštitnik i zato ga s pravom nema, ali nije to svakako ni Leopold II., nego Sveti Leopold III., sin Leopolda II. Sveti Leopold III. zaštitnik je Austrije, grada Beča i zajedno sa sv. Florijanom zaštitnik savezne države Gornje Austrije.

 

Nećemo dalje komentirati jer onda izlazimo iz teme. Prava je šteta što nema niti jedne sličice sv. Florijana, pa makar uz sv. Sebastijana ili sv. Ivana Nepomuka, kako ga se često prikazuje na tzv. kužnim pilovima (sveci zaštitnici od kuge, poplava i požara). Budući autorica dolazi iz engleskog govornog područja, u najmanju ruku je čudno što sv. Florijan nije naveden kao zaštitnik vatrogasne službe jer upravo američke i kanadske vatrogasne postrojbe u svojemu amblemu imaju križ sv. Florijana, a datum njegove smrti 4. svibnja uzima se kao međunarodni dan vatrogasaca.