Proces nastajanja likovne skulpture sv. Florijana u drvu - Gustav Just

Kiparstvo je grana likovne umjetnosti; vrsta likovnog izražavanja trodimenzionalnim oblicima i tijelima - skulpturama; umjetnost oblikovanja volumena u prostoru.

Neki teoretičari umjetnosti, npr. Marcel Bačić, strogo razlikuju termine skulptura (lat. sculpere = sjeći, rezati) i plastika (grčki plassein = oblikovati) Kod skulpture praktično se radi o oduzimanju materijala od površine umjetničkog djela, npr. drveta kod rezbarenja, a kod plastike se radi o modeliranju materijala, npr. gline. Ovo značenje termina već implicira njihova etimologija .

Za razliku od slike koja ima samo dvije dimenzije (visinu i širinu), kip ima i treću – dubinu; kiparsko djelo se može osjetiti, odmjeriti, pa i "pročitati" dodirom ruke, tj. taktilno – opipati. Stoga kiparsko djelo promatramo drukčije nego sliku. Da bi smo ga sagledali u cjelini, valja ga vidjeti sa svih strana. Za razliku od slike koja ima samo jednu kompoziciju, kiparsko djelo sadrži toliko kompozicija, koliko ima kutova gledanja (svakim pomakom motrišta gledanja mijenja se odnos dijelova skulpture prema cjelini).

Zastanimo na trenutak i zapitajmo se koji su sve postupci potrebni da bi od drveta iz šume nastala skulptura izložena u prostoru. Razmislimo također o tome kojim se sve alatima kipari koriste prilikom obrade drva.

Građevinski tehničar, grafičar, slikar i skulptor Gustav Just, rođen je u Beču 1939.g. Slikar koji svojim slikama udiše radost. Pogotovo tamo gdje im daje osobne fusnote koje šaljivo podcrtavaju njegovu pažnju prema detaljima. Ali ne postoji ništa što Gustava karakterizira samo bolje nego kad sam kaže: "Čini mi se da je najvažnije u slikanju zadovoljstvo u njemu - manje rezultat nego radnja". Nekoliko slikarskih putovanja već ga je odvelo u Istanbul, Njemačku i Švicarsku. Glavni motiv, međutim, često ostaje njegov "voljeni" Beč i okolica. Stoga nije slučajno što je na svojim Internet stranicama sa javnošću podijelio upravo fotografije nastanka skulpture u drvetu voljenog austrijskog sveca, zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana. Ljubav prema izradi skulpture u drvetu počinje od 1957.g., a drvo je postalo i njegova profesionalna preokupacija. 1960. završio je tehničku škola za izradu namještaja / HTL Mödling, te 1964.g. viši odjel za drvnu tehnologiju / HTL Mödling radeći kao građevinski tehničar, dizajner namještaja i dizajna interijera. 1982.g. polaže majstorski ispit u stolarstvu, te postaje nastavnik na HTL Mödling u Austriji.

 

Izvor: www.gustavjust.at

Usporedba težine opreme sv. Florijana i današnjeg vatrogasca

Posao vatrogasaca jedan je od najstresnijih i najopasnijih poslova. Hrabri vatrogasci riskiraju svoje živote kako bi obranili tuđe, kao i imovinu. Naziv vatrogasac pokriva zapravo samo jedan dio posla kojim se ovi ljudi bave. Osim gašenja požara oni odrađuju nebrojeni broj intervencija, bilo da se radi o poplavama, prometnim nesrećama ili nečem trećem u često puta jako teškim uvjetima. Pa da odrade i samo vatrogasnu vježbu to predstavlja za tijelo veliki fizički napor, budući da je sama oprema koju nose jako teška. Primjerice, vatrogasna jakna teži 2, 38 kilograma, boca 11, 89 kilograma, a mlaznica 2, 53 kilograma. Ukupno vatrogasci na sebi nose 42, 33 kilograma. Pri tome sredstvo za gašenje i hidrauličke sprave za razvaljivanje nisu uračunati...

No je li oduvijek bilo tako?

U vrijeme sv. Florijana, rimskog vojnika i vatrogasca, koji je pogubljen 304.g. u vrijeme cara Dioklecijana, vatrogastvo je bilo dobro razvijeno, a naročito Rimska vojska. Služenje u Rimskoj vojsci do reforme vojskovođe Gaja Marija 101.g. pr. Kr. bila je opća vojna obveza svih građana. Gaj Marije (Gaius Marius), 157.-86.g. pr. Kr., da bi osigurao što veći broj vojnika pozvao je u vojnu službu dobrovoljce koji su bili opremljeni na trošak države, te su postali zaposlenici države u trajanju od – u to vrijeme – 16 godina. Tom je vojnom reformom 101.g. pr. Kr. utrt put profesionalizaciji rimske vojske omogućivši svim mladićima stupanje u vojnu službu, bez obzira na imetak i podrijetlo. Od tada su u vojsku odlazili samo dobrovoljci koji su plaću, oružje i opremu dobivali od države čime se omogućilo znatno povećanje brojnosti vojske i legija. Vojska je od tada bila sastavljena od dobrovoljaca, pretežno predstavnika nižih društvenih slojeva, pripadnika slobodnog dijela rimskog stanovništva, nešto kasnije i od stanovnika provincija, a zatim i od pripadnika barbarskih plemena, koja su se nastanila na rimskom području, ali koje je nekad država i preko volje primala.

Od vremena Gaja Marija legionari su prtljagu (sarcinae) nosili obješenu na štap koji bi nosili na ramenu; zato su ih pogrdno nazivali 'Marijeve mule'. U prtljagu su spadale osobne stvari, odjeća, zaliha hrane i vode za tri do petnaest dana, pribor za spravljanje jela (kablić i vojnička porcija), pletena košara, lanac, kožni remen, oruđe; pilu, pijuk, lopatu i trnokop, te dva do četiri kolaca za pravljenje nasipa oko tabora što je iznosilo oko 20 kg. Osim prtljage, legionari su nosili zaštitnu opremu (kaciga i oklop) i naoružanje ukupne težine 20-29 kg. Prema arheološkim nalazima i rekonstrukcijama prstenasti oklop (lorica hamata) težio je 12-15 kg, a obručasti oklop (lorica segmentata) oko 9 kg, kaciga (cassis) oko 2-3 kg, štit (scutum) 5,5-7,5 kg i naoružanje preko 4 kg (laka sulica oko 2 kg, mač sa koricama oko 1,5 kg i bodež). Samo vojničke sandale (caligae) težile su nešto manje od kilograma. Puna oprema iznosila je oko 40 - 49 kg tereta.

Služenje vojske u Rimskom Carstvu bio je izrazito težak posao, jer usprkos stalnoj opasnosti od pogibelji postojala je neprestana fizička aktivnost. Osim iscrpljujućih vojničkih hodnji triput mjesečno, bili su danomice pod punom opremom uvježbavani ujutro i poslijepodne. Vojničkim korakom trebalo je prijeći 20 000 koraka za samo pet ljetnih sati, odnosno 29,6 km što znači da su se kretali otprilike 5 km/h. Dok je punim korakom, koji je brži (6 km/h), trebalo prevaliti 24 000 koraka za isto toliko sati (35,52 km) pod punom opremom. Također, i trkom i skokom da što jačim naletom istrčavaju na neprijatelja i preskakuju opkope. Trebali su biti vrsni plivači, poznavati i biti vješti i u drugim vještinama (mač, koplje i dr.).

Također sudjelovali su i u obavljanju zahtjevnih i teških graditeljskih radova. Upravo su vojnici bili Rimska građevinska radna snaga koja je u provincijama izgradila kilometre cesta, brojne mostove i vodovode, pa i cijele gradove, što je bilo dio njihove integracijske politike, odnosno romanizacije, a time i rimske civilizacije. Neki reljefi na Trajanovom stupu nastalom poč. 2. st. prikazuju jedinice inženjerije kako grade pontonske mostove preko Dunava i legionare kako podižu logore. Naime, rimska vojska bila je primarno pješačka pa bi, čim bi osvojili neko područje, gradili ceste ponajprije za njihovo brže kretanje, kao i kretanje državne pošte i uprave. Ali, i zbog bolje trgovačke komunikacije i migracije stanovništva. Time su izgradili veličanstvenu cestovnu mrežu koju su uvijek povezali sa već postojećim cestama koje su vodile prema Rimu, čime su stvorili učinkovitu cestovnu infrastrukturu koja je povezivala i najudaljenije gradove sa središtem države (svi putevi vode u Rim), čije trase se još i danas upotrebljavaju.

Trajanov stup

Dužina službe varirala je zavisno od jedinice, za legionare je u doba principata iznosila najprije 16 godina, zatim 20 godina, nakon čega je legionar zadržan još četiri godine kao veteran u pomoćnim jedinicama. Obično su bili raspoređeni upravo u vatrogasnim jedinicama, jer je prijetila stalno opasnost od požara, koje su bile za to vrijeme izrazito razvijene. Početne požare gasili su vunenim pokrivačima namočenim u ocat čime se priječio pristup zraka gorivoj tvari (ugušivanje), a za veće su imali propisanu dvocilindarsku stapnu crpku, pomoću koje su na vatru izbacivali vodu čime se gorućem materijalu snižavala temperatura (ohlađivanje), koja je ujedno bila i obvezna protupožarna oprema patricijskih domova. Bili su opremljeni ljestvama, vjedrima, pokrivačima otpornima na vatru, crpkama koje su se mogle spojiti na javne fontane, od kojih je svaki od njih imao svoje zaduženje, npr. rukovatelj crpkom, vodonoša, rukovatelj pokrivačima za gašenje, osvjetljivač garišta i dr. Najreprezentativnije dostignuće u pneumatici predstavljao je sifon ili savijena 'U' cijev pomoću koje se pretakalo tekućinu iz posude u posudu pomoću atmosferskog tlaka. Najbolji primjer bila je svakako pumpa pod pritiskom koja je opskrbljivala grad Pergamon od poč. 2. st. pr. Kr. i nastavljala se upotrebljavati još najmanje četiri stoljeća. Ta tehnologija uspješno je prenesena i u rimski svijet, gdje su ti obrnuti sifoni sagrađeni u dolinama, uvijek kada je dolina bila tako duboka da se nisu mogli graditi svodovi za akvadukte. Tehnologija sifona bila je ugrađena i u izum vatrogasne štrcaljke (stapne pumpe) koja se pripisuje Ktesibiju starogrčkom izumitelju i matematičaru (Ctesibius) iz Aleksandrije (oko 250.g. pr. Kr.), koji je izumio prve štrcaljke ili pumpe za gašenje i navodnjavanje. One su stvarale mlaz vode, odnosno dizale vodu za dobavu iz fontana ili bunara, a sastojale su se od: cilindara, klipova, ventila i cijevi. Arheološki nalazi pokazuju rasprostranjenost takvih pumpi u Rimskom Carstvu koje su prvotno bile od bronce, da bi se kroz vrijeme uveli i dugi materijali, npr. olovo. One su se inicijalno koristile za navodnjavanje vrtova, nakon čega je ta pumpa evoluirala po učinkovitosti i složenosti kako bi se mogli nositi sa vatrogasnim izazovima poput aparata za gašenje požara.

Dakle, posao vatrogasca kao što vidimo bio je oduvijek opasan i težak. Razlika je jedino u tome što se današnji vatrogasci susreću samo sa novim izazovima. A što se tiče opreme, nje nikad nije dovoljno! Jer dosta toga strada pri intervencijama, dosta toga je staro pa se zamjenjuje novom, a dosta toga je jednostavno zastarjelo pa se zamjenjuje novim materijalima i tehnologijama, kao primjerice čelična boca za disanje sa kompozitnim materijalima kako bi vatrogascima barem malo olakšali ionako jako težak i iscrpljujuć fizički posao.

Misno slavlje na dan Svetog Florijana - Vlastiti Misal Zagrebačke nadbiskupije

SVETI FLORIJAN, mučenik

4. svibnja

Spomendan

Bio je visoki časnik u vojsci i upravitelj ureda carskog namjesnika provincije Norik Akvilina. Prigodom pokušaja da oslobodi četrdeset uhvaćenih kršćana, bio je i sam uhvaćen i s kamenom oko vrata bačen u rijeku Enns (gornja Austrija), god 304. Postao je jedan od najomiljenijih svetaca ne samo južnih Germana, već i u našim sjevernim krajevima. Vjernici ga časte kao zaštitnika protiv vatrene i vodene stihije. Narodna umjetnost ga prikazuje u liku časnika koji gasi goruću kuću.

 

Ulazna pjesma

Svjetlost vječna sjat će svetima Tvojim, Gospodine, za vječna vremena, aleluja.

Usp. 4 Ezr 2, 35

 

Zborna

Bože, sveti Florijan je nasljedovao muku Gospodnju; zato si ga odlikovao mučeničkom pobjedom i prosvijetlio svoju Crkvu. Daj da i mi idemo njegovim stopama, te stignemo u vječnu radost. Po Gospodinu.

 

1. ČITANJE: - 2 Mak 6, 18.21.24-31

Radosno sve to podnosim u strahopoštovanju prema njemu.

Čitanje Druge knjige o Makabejcima

U one dane: Eleazara, jednog od prvaka među pismoznancima, čovjeka već poodmakle dobi ali otmjene vanjštine, nagovarali su, silom mu otvarajući usta, da jede svinjetinu. Oni koji su predsjedavali tome bezbožnom obrednom obroku, kako su odavna poznavali tog čovjeka, uzeše ga nasamo nagovarati da sa sobom donese mesa koje smije uživati i koje je sam pripravio. Neka se samo pretvara da po kraljevoj zapovijedi jede od žrtvenog mesa. On bez oklijevanja izjavi: »Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar sa devedeset godina prešao na tuđinske običaje. Zbog mog pretvaranja da spasim ono malo prolaznog života, mogli bi i sami zastraniti, a ja bih tako na svoju starost navukao ljagu i sramotu. Jer, sve kad bih sada i umakao ljudskoj kazni, ni živ ni mrtav neću izbjeći rukama Svemogućega. A sada, junački se odričući života, pokazat ću se dostojnim svoje starosti i mladićima ostaviti plemenit primjer kako se za časne i svete zakone valja spremno i velikodušno izložiti smrti.« Nakon tih riječi odmah pristupi mučilištu. Oni koji su ga vodili, promijeniše dotadašnju naklonost u mržnju: njegove riječi činile im se ludošću. Kad je već pod udarcima umirao, uzdahnu i reče: »Gospodin, koji posjeduje sveto znanje, dobro zna da sam se mogao izbaviti smrti, ali da na svom tijelu podnosim teške muke bičevanja jer u duši radosno sve to podnosim u strahopoštovanju prema njemu.« I tako je on preminuo i svojom smrću ostavio ne samo mladeži nego i većini naroda, primjer hrabrosti i spomenik kreposti.

Riječ je Gospodnja.

 

PSALAM: 34 (33), 2-3.4-5.6-7.8-9

Gospodin me izbavi od straha svakoga.

 

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,

njegova će mi hvala biti svagda na ustima!

Nek se Gospodinom moja duša hvali:

nek čuju ponizni i nek se raduju!

-----------

Veličajte sa mnom Gospodina,

uzvisujmo ime njegovo zajedno!

Tražio sam Gospodina, i on me usliša,

izbavi me od straha svakoga.

-----------

U njega gledajte i razveselite se,

da se ne postide lica vaša.

Eto, jadnik vapi, i Gospodin ga čuje,

izbavlja ga od svih tjeskoba.

-----------

Anđeo Gospodnji tabor podiže

oko njegovih štovalaca da ih spasi.

Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin:

blago čovjeku koji se njemu utječe!

 

2. ČITANJE: 2 Kor 4, 7-15

Umiranje Isusovo u tijelu pronosimo

Čitanje druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo! Imamo blago u glinenim sudovima, da izvanredna ona sila bude očito Božja, a ne od nas. U svemu potisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni - uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo, da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa, da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. Tako smrt djeluje u nama, život u vama. A budući da imamo isti duh vjere, kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo, pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa, i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. A sve je to za vas: da milost - umnožena - zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu.

Riječ je Gospodnja.

 

ALELUJA: Jak 1, 12

Aleluja!

Blago čovjeku koji trpi kušnju, jer će, prokušan, primiti vijenac života.

 

EVANĐELJE: Iv 12, 24-26

Ako pšenično zrno umre, donosi obilat rod.

† Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme:

Reče Isus svojim učenicima:

»Zaista, zaista, kažem vam:

ako pšenično zrno, pavši na zemlju,

ne umre,

ostaje samo;

ako li umre,

donosi obilat rod.

Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.

A tko mrzi svoj život na ovome svijetu,

sačuvat će ga za život vječni.

Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.

I gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga.

Ako mi tko hoće služiti mi, počastit će ga moj Otac.«

 

Riječ je Gospodnja.

 

 

Darovna

Gospodine, o spomendanu blaženog mučenika Florijana prinosimo Ti ovu žrtvu pomirenja i hvale. Po njoj nas privedi oproštenju i trajnom zahvaljivanju. Po Kristu.

 

Predslovlje mučenika

Mučeništvo – znak i primjer

 

R. Gospodin s vama.

O. I s duhom tvojim.

R. Gore srca.

O. Imamo kod Gospodina.

R. Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu.

O. Dostojno je i pravedno.

 

Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno, da vazda i svagdje zahvaljujemo tebi, Gospodine, sveti Oče, svemogući vječni Bože.

Po primjeru Isusa Krista sveti je mučenik Florijan ispovijedio tvoje ime i krv svoju prolio. Mučenička krv očituje čudesnu tvoju snagu, kojom podupireš ljudsku nemoć i slabe ljude krijepiš da svjedoče za tebe, po Kristu našem Gospodinu.

I stoga s nebeskim te silama ovdje na zemlji trajno slavimo i bez prestanka veličanstvu tvome kličemo:

 

Svet, svet, svet gospodin Bog Sabaot. Puna su nebesa i zemlja tvoje slave. Hosana u visini. Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana u visini.

 

s notama:

Pričesna pjesma

Ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod, aleluja!

Iv 12, 24-25

 

Popričesna

Gospodine, u radosti današnjeg dana primili smo nebeske darove. Ovom gozbom navješćujemo smrt Tvoga Sina, da sa svetim mučenicima zavrijedimo slavu njegova uskrsnuća.

Po Kristu.

Izvor: Vlastiti Misal Zagrebačke nadbiskupije, Nadbiskupski duhovni stol, 1997., Zagreb.

 

 

 

Je li sv. Florijan bio čovjek ili anđeo?

Na 'Članskoj prijemnici' za upis u vatrogasno društvo iz 30-tih godina 20-tog stoljeća za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nalazimo zanimljiv prikaz zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana sa anđeoskim krilima. Tu se postavlja interesantno pitanje: Je li sv. Florijan bio čovjek ili anđeo; odnosno ako je bio čovjek kao stvarna povijesna osoba, je li u trenutku smrti postao anđeo? Je li istinita izreka koja se kaže za neko dijete kada umre da je sada anđeo na nebu? Drugim riječima, može li čovjek promijeniti narav iz ljudske u anđeosku u trenutku smrti?

Svi znamo da je zaštitnik policije sv. arkanđeo Mihael koji je predvodnik nebeskih anđeoskih četa. Za sv. Mihaela znamo da je od početka Božjeg stvaranja imao anđeosku narav, i kao takav se razlikuje od čovjeka koji ima ljudsku narav. Anđeoska narav, naime, uzvišenija je i savršenija od ljudske i između svih stvorenja anđeli zauzimaju najodličnije mjesto u svemiru. Anđeli su savršena stvorenja Božja, obdareni razumom i slobodnom voljom, posve jednostavne naravi, besmrtni, nepromjenljivi, i ljudskim očima nevidljivi, te kao takvi odražavaju sliku svoga Stvoritelja. Ne podliježu fizičkim ograničenjima niti zakonima propadljivosti. Sam Isus govori o sličnosti sa anđelima kada opisuje budući život onih će se naći u Kraljevstvu Božjem...

Krist je središte anđeoskog svijeta. Anđeli su Njegovi: «Kad Sin čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime» (Mt 25, 31). Njegovi su jer su stvoreni po njemu i za Njega: «U njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno» (Kol 1, 16). Još su više Njegovi jer ih on čini glasnicima svoga spasenjskog nauma: «Svi ti, nisu li služnički duhovi, što se šalju služiti za one koji imaju baštiniti spasenje?» (Heb 1, 14). Oni zaštićuju Isusovo djetinjstvo, služe mu u pustinji, krijepe ga u smrtnoj borbi, kad bi ga bili mogli spasiti iz neprijateljske ruke kao nekad Izrael. Anđeli su i blagovjesnici (Lk 2, 10): navješćuju radosnu vijest o Utjelovljenju i o Uskrsnuću Kristovu. Oni će na Kristovu povratku, koji navješćuju, biti prisutni u službi Njegova suda.

Najdivniji pozdrav od anđela upućen čovjeku i najdivniji odgovor čovjeka anđelu dogodio se zahvaljujući jednoj divnoj ženi - Mariji. Zato je i okrunjena od strane presvetog Trojstva za kraljicu neba i zemlje, odnosno i anđela i čovjeka.

U čemu se sastoji njihova različitost od ljudi? Sv. Toma i tomisti uče da je svaki anđeo za sebe anđeoska vrsta tako da u jednoj vrsti ne može postojati nego samo jedan individuum ili toliko je vrsti koliko je anđela. Filozofija naučava da je svaki anđeo uslijed svoje duhovne, nematerijalne naravi i posebna vrsta. Dakle, nema dva slična anđela, niti dva ista. Anđeli jednog reda veoma se razlikuju od anđela drugog reda. Svaki anđeo je posebno različit od drugoga, kao što se jedna vrsta razlikuje od druge. Svaki anđeo identificira se sa vlastitom biti, dok kod čovjeka nije tako. Nitko od ljudi ne može reći: JA = ljudska narav, dok anđeo može (anđeo = anđeoska narav) jer budući je jedan jedini on u potpunosti iscrpljuje bogatstvo svoje biti. Ako na ljudsku bit spada pjevanje to ne znači da svi znaju pjevati kao Placido Domingo ili svirati violinu kao Vivaldi. Nitko u svojoj osobi ne iscrpljuje bogatstvo svih talenata koje čovjek od početka stvaranja svijeta ima, za razliku od anđela i njegove biti.

Svaki pojedini anđeo stvoren je od Boga savršen u svojoj naravi, nisu spojeni rodbinskim svezama, niti stoje u jednakom odnosu jedan prema drugome, kao što čovjek stoji prema čovjeku. Po svojoj naravi svi su anđeli jednaki među sobom samo utoliko ukoliko su duhovi, te imaju razum i volju, u čemu se sastoji njihova bitnost, inače je svaki ne samo različit nego i razlučen jedan od drugoga. Ali ne po broju, nego po vrsti. Ipak svi skupa sačinjavaju jedan jedinstveni duhovni (anđeoski) svijet. Anđeli ne žele slavu za sebe, potpuno su samozatajni i ostaju skriveni, jer sva slava pripada Bogu kojemu oni služe.

Sv. Toma Akvinski je vjerovao da postoje viši i niži anđeli, te da viši anđeli prosvjetljuju anđele nižih redova. Budući da su viši anđeli bliže Bogu oni primaju i veće znanje koje onda prenose nižim anđelima.

Bog je pri stvaranju ustanovio između anđela tzv. anđeosku hijerarhiju. Nauk da postoje razni redovi ili korovi anđela smatra se teološki sigurnim jer se oslanja na Sveto Pismo i crkvenu tradiciju. Nauk pak, da je anđeoskih redova devet i da se dijele u tri hijerarhije, smatra se vjerojatnim.

Kako su po časti raspoređeni anđeoski korovi? Neki od svetih pisaca su pisali o podjeli anđela na korove, međutim prihvaćen je raspored koji je sastavio Pseudo-Dionizije Areopagit (kraj 5. st.) prema kojem se anđeli dijele u devet korova uređenih u tri različite razine po tri kora:

U prvoj hijerarhiji, odnosno najvišoj razini, su oni koji bivaju prosvijetljeni i neposredno slani od Boga, a okružuju Božje prijestolje - serafini, kerubini, prijestolja.

U drugoj, odnosno srednjoj razini, su oni koji bivaju prosvijetljeni i dobivaju naloge neposredno od prve hijerarhije, a sami šalju niže od sebe - gospodstva, sile, vlasti.

U trećoj hijerarhiji, odnosno najnižoj razini, su oni koji bivaju prosvijetljeni i slani od druge hijerarhije. Oni se osobito bave službom oko ljudi - poglavarstva, arkanđeli, anđeli.

Dakle, dok se više razine usredotočuju na štovanje Boga, niže obavljaju službe brige za čovjeka. Iako ovakav raspored ne znači da smo proniknuli u anđeoski svijet, gore navedene nazive anđeoskih korova nalazimo u Svetom Pismu. Anđeli imaju i osobna imena koja dobivaju prema službi koju obavljaju. Tako Rafael znači 'Božji lijek' (Tob 3, 17; 12, 15), Gabriel – 'Junak Božji' (Dn 8, 16; 9, 21), Mihael – 'Tko je kao Bog' (Dn 10, 13. 21; 12, 1). Mihael je najmoćniji Božji anđeo, on je vođa anđeoske vojske, molitelj i pratilac.

Za razliku od sv. Mihaela o kojemu nemamo dostatne podatke, jer on nadilazi ovu našu zemaljsku stvarnost, u Duljoj verziji Pasije o mučeništvu sv. Florijana nalazimo u br. 2 na povijesne podatke o njegovoj osobi: «u one dane kad je bila došla zapovijed svetogrdnih vođa kod Obalnog Norika (Noricum Ripense) dok je administrirao upravitelj Akvilin, tada je upravitelj dolazeći u utvrdu lavoriačku počeo žestoko ispitivati kršćane. I uhvaćeno ih je brojem četrdeset svetih, koji su vrlo dugo boreći se i mnogim kaznama razapinjani poslani u zatvor. Njihovu ispovijest blaženi Florijan bivši predstojnik ureda slijedi s radošću. On pak budući da je stanovao kod grada Cetija (današnjeg Sankt Pöltena), čuvši da se ovo zbiva kod Lavoriaka (današnjeg Lorcha) reče svojima: “Trebam ići u Lavoriak k upravitelju i ondje za Kristovo ime podnijeti razne kazne”».

Iz navedenoga vidimo da je sv. Florijan bio čovjek a ne anđeo, stoga znamo da nije imao krila. A budući da smrću čovjek ne prestaje biti čovjek, ili kako je to izrekao sv. Ignacije Antiohijski: «Tek kada umrem biti ću čovjek!», jer smrt spada na sastavni dio života, odnosno ljudske naravi, znamo da nije mogao ni nakon smrti dobiti krila jer to ne spada na ljudsku narav. Ne može se narav mijenjati! Možda samo ponekad, kada anđeoska narav zrači iz čovjeka iz njegovih djela, riječi i misli... Stoga je vjerojatno u ovom prikazu na 'Članskoj prijemnici' sv. Florijan dobio krila po utjecaju na nebeskog vojnika arkanđela sv. Mihaela.

Dragi Bog je u svojoj Ljubavi učinio mogućim da svatko može vršiti anđeosku službu u malom - pomagati bratu čovjeku. U tome se sastoji i vatrogasni poziv: 'Vatru gasi, brata spasi!' u kojem vršimo anđeosku službu ovdje na zemlji.

Molitva za vatrogasne kolege po zagovoru sv. Florijana

Dragi Bože, po zagovoru našeg zaštitnika Svetog Florijana, smiluj se dušama naših kolega koji su podnijeli najveću žrtvu ispunjavajući svoj poziv, i svima onima koji su otišli prije nas nakon mnogo godina vjernog izvršavanja svojih odgovornosti koje sada počivaju na nama.

Udijeli nam Milost da se svaki dan kroz našu službu pripremimo za Tvoj pravedni Sud. U Tvoje ruke Bože, predajem duh svoj i kamo god me pozoveš, spreman sam poći.

Milostivi Oče svih ljudi, ako je volja Tvoja, spasi me od svih tjelesnih povreda, no prije svega, pomozi mi da budem odan i vjeran, pun poštovanja i častan, poslušan i hrabar. Osnažen tim vrlinama, neću se bojati, jer tada ću pripadati Tebi i nikada se od Tebe odvojiti neću.

Amen.

Kardinal Richard Cushing, nadbiskup Bostona (1895. - 1970.)

Blaženi Alojzije Stepinac aktivni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac je u vremenu prije odlaska u Rim na studij u jesen 1924.g. bio aktivni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Krašiću, u kojem je revno obavljao poslove tajnika od svojeg izabranja 1920. g. Osim Alojzija i njegova braća Matija i Juraj bili su dobrovoljni vatrogasci istog Vatrogasnog društva, koje je matično djelovalo na području sela Krašić i Brezarić. Društvo koje je bilo osnovano 1895.g., tri godine prije Alojzijevog rođenja, prekinulo je sa radom tijekom Prvog svjetskog rata jer se i Hrvatska našla u ratnom sukobu budući je pripadala Austo-Ugarskoj Monarhiji. Poslije rata Društvo se nije odmah aktiviralo nego tek 1920. godine, kada je obnovljeno opet počelo djelovati sa posve novim članstvom okupljenim od strane vlasnika mjesne ljekarne Karla Andraševića u vidu predsjednika Društva, vojvode Franje Ilijanića i tajnika blaženog Alojzija Stepinca. U kasnijim godinama predsjednikom Dobrovoljnog vatrogasnog društva postat će njegov brat Matija Stepinac naslijedivši Karla Andraševića u toj funkciji, dok će drugi brat Juraj obnašati dužnost vatrogasnog zapovjednika.

Prvi svjetski rat prekinuo je i Alojzijevo školovanje za svećenika u Nadbiskupskom sjemeništu gdje je pohađao 7. i 8. razred. Iako su mnogi u početku vjerovali da će rat trajati samo nekoliko mjeseci, on se ipak protegnuo od 1914. do 1918.g. zbog promjenjive ratne sreće, novostvorenih događaja u zemlji i okolnosti u međunarodnom životu koji su ugrozili opstanak Austro-Ugarske Monarhije, na čijoj je strani i Alojzije ratovao. U austrijskoj vojsci nastala je potreba za novim časnicima, stoga je donesena odluka da se u rat pozovu i učenici srednjih škola koji su navršili 18 godina. Tim je mladićima bilo dopušteno da u skraćenom roku završe osmi razred i podvrgnu se ispitu zrelosti prije negoli pođu na ratište. Tako je Alojzije maturirao u skraćenom školskom roku 28. lipnja 1916., nakon čega je mobiliziran u austrougarsku vojsku. Dana 29. lipnja stupio je u vojnu službu u Karlovcu, te poslan u srpnju u Rijeku na šestomjesečnu časničku obuku, poslije čega je bio poslan na talijansko ratište. Najprije je bio kadet, zatim zastavnik, i potom poručnik; ističući se spretnošću, razumijevanjem i dobrohotnošću prema ostalim vojnicima.

Alojzijeva uspomena iz rata

Po povratku kući otac ga je nagovarao da krene na sveučilište. Stoga je u jesen 1919. g. otputovao u Zagreb kako bi obišao razne fakultete, te se napokon i upisao na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, koji je napustio na kraju prvog semestra ne pristupivši ispitima, kako bi se vratio pomagati ocu te posvetio poljoprivredi u rodnom selu. Kao sin ugledna i imućna seljaka, kao svršeni gimnazijalac s maturom, te kao bivši časnik austro-ugarske vojske, a napose zbog svog neporočnog vladanja i života, uživao je Alojzije veliki ugled među seljacima, posebno među svojim vršnjacima. Posve se posvetio poljoprivrednim poslovima nastojeći svojim radom poboljšati i unaprijediti očevo gospodarstvo. Kako je godine 1923. umro Alojzijev brat Marko, koji je radio na očevu posjedu u Kamenarevu, otac je dodijelio Alojziju taj veliki posjed omogućivši mu da se skrasi i zasnuje obitelj. Iste godine pred Božić Alojzije je ponudio ruku Mariji Horvat, kćeri svoga učitelja Josipa Horvata u osnovnoj školi, kako bi osnovao obitelj u iskonskom kršćanskom duhu. Kako se ona s roditeljima preselila u Zagreb, ponuda je bila pismena, zbog čega se među njima razvilo dopisivanje, u kojima saznajemo, budući da je sačuvano 12 njezinih i 6 njegovih pisama, sa koliko se revnosti Alojzije posvetio poljoprivredi ali i vatrogasnom društvu.

iz drugog pisma Mariji Horvat

Pisma nam pokazuju da ne smijemo Alojzija promatrati samo iz perspektive njegovog svećeničkog poziva i djelovanja kao nadbiskupa i kardinala, tumačeći događaje retroaktivno. Iz pozicije budućeg sveca možemo, jer svetac se očituje u svim fazama života i područjima djelovanja. Prema tome, trebamo ga u tom životnom periodu promatrati iz pozicije seljaka i dobrovoljnog vatrogasca. Tako u jednom trenutku u svome pismu 28. siječnja 1924.g. kada grijući se u gostionici Alojzije piše Mariji o ljepoti prirode koja se ne smije promatrati samo kada je lijepo, nego i po zimi kada se je vozeći nakon šest sati napornog rada smrznuo na kolima. Tada je pišući o prirodi počeo spontano pisati i o samoodricanju i vježbanju u samozataji te naposlijetku sam začuđeno uskliknuo: „Bože kuda sam zalutao?“, znajući da ne samo da je odlutao sa svog terena, nego da nije pogođen ni prostor ni vrijeme za takve teme. Mi bismo iz današnjeg kuta gledanja rekli da nije zalutao, ali on je u tom vremenu bio običan poljoprivrednik koji je Božju nazočnost razabirao kroz ljepotu prirode i životne teškoće koje težak rad na seoskom gospodarstvu donosi. Stoga ga u tome životnom periodu moramo gledati kao seljaka i dobrovoljnog vatrogasca, a ne očima svećenika i kardinala.

blaženi Alojzije Stepinac

U pismu od 9. ožujka 1924.g. koje Marija piše Alojziju nailazimo na vatrogasni trag:

„…Lojzek, zašto nisi pozvao starog učitelja na vatrogasnu zabavu? Njemu bi se lijepo vidjelo, a moji dečki vele da bi i oni išli. Osobito je Vlado imao volje za to. Možda se varam, možda si i zaboravio, odnosno nisi na to mislio. Tako mi se čini dugo što ne dobivam odgovor na tvoje pismo! Ne fali mi baš odgovor, nego tvoje pismo! Počeo si biti zločest…

Jesi li Ti zadovoljan sa zabavom? Matko veli da je vrlo dobro uspjela, nisi mi htio ništa o tome spomenuti…“.

Iako mu se Marija obraća na osobnoj razini, iz pisma je vidljivo da mu predbacuje kao tajniku vatrogasnog društva. Nije pozvao njezinog oca, koji je bio nekadašnji ugledni učitelj u selu, a uglednici su se uvijek pozivali. Također ga pita je li On zadovoljan sa zabavom. Iako znamo da je Alojzije bio po naravi šutljiv i povučen te se nije znao zabavljati, ovdje ga Marija ne pita o njegovom dojmu zabave, nego o uspjehu same zabave u svojstvu organizatora, kako se može iščitati iz rečenice koja slijedi: „Matko veli da je vrlo dobro uspjela“ (zlatar i pisac Janko Matko).

Marija mu govori da bi se njezini dečki, odnosno braća, rado odazvali pozivu na vatrogasnu zabavu, a osobito brat Vlado tvorac 'Horvatovih stuba', koji je očito oduvijek pokazivao radoznalost prema tehničkim stvarima i interes prema društvenim okupljanjima. U 'trećem pismu' saznajemo od Marije odnos njezine obitelji prema Alojziju: „Nešto ću ti reći. Ti si poput kakvog čarobnjaka očarao sve moje. Ne znaš koga više. Mama je gotovo već zaljubljena u Tebe, tatu da i ne spominjem. Dečki totalno simpatiziraju s budućim šogorom, samo se još Anđela ne može sprijateljiti s time“.

Vlado, brat Marije Horvat

Ne znamo zašto ih nije pozvao, jer Alojzije je volio njezinu braću o čemu i sam svjedoči u pismu poslije zaruka: „A ja sam uživao kod stola razmišljajući kako moj stari učo životari otkada smo se rastali. Pa moj Ivo, Vlado, Franjo, stari školski drug! Kolike su uspomene prohujale mojom glavom! Jedva sam čekao da malo odahnem od svagdanjih briga“. Marijin brat Vladimir Horvat (1891. – 1962.) bio je slično kao i Alojzije vojnik u Prvome svjetskom ratu gdje se napatio po europskim vrletima i gudurama, ali i osjetio istinsku ljepotu planinskih lanaca Karpata, Visokih Tatri, Dolomita i Julijskih Alpa. Po povratku u Zagreb, iscrpljen vojničkim životom i bolestima, pomislio je da bi njegovu zdravlju najbolje moglo pomoći planinarenje. Postao je speleolog i planinar, a u poslu - novinar, urednik, fotograf (s mnogim nagradama za snimke prirode). Najradije se šetao njemu najmilijom planinom Medvednicom, tik povrh Zagreba.

U periodu od 1946. - 1953. godine ručno je izgradio 500 kamenih stuba na tada nepristupačnom dijelu Medvednice. Horvatove stube su bez sumnje najljepši izletnički objekt na Medvednici izrađen ljudskom rukom. Vlado je također uredio za posjet špilju Medvednicu, otkrio još jednu novu pećinu i nekoliko ponora, a na obali potočića u gustoj šumskoj hladovini, ispod 500 stuba, uredio lijepo izletište s terasama, klupama za izletnike i jednom nadstrešnicom za slučaj nevremena te ga nazvao Srnec.

početak Horvatovih stuba

Iz pisama znamo da se blaženi Alojzije intimno družio i sa predsjednikom vatrogasnog društva Karlom Andraševićem, razgovarajući s njim o vjerskim pitanjima, ali i o svojoj budućoj ženidbi. Znamo da je jednom zgodom predsjednik Andrašević pružio Alojziju knjižicu sa tiskanim programom tzv. 'Žutog pokreta' kako bi je prelistao. Knjižica je sadržavala potpise 250 svećenika, između ostalih i njegovog župnika, koji su zahtijevali da se katoličkim svećenicima omogući ženidba, uz primjedbu. „Ti si klerikalac, pa zirni malo unutra, da saznaš kakvi su tvoji mili popovi!“, koja Alojziju nije bila po volji ali pritom nije zamjerio svome predsjedniku. I Marija je znala u kakvim je odnosima Alojzije bio sa Karlom, stoga 17. veljače 1924. g. piše svome Lojzeku iz Rakovpotoka gdje je kod rodbine provodila zimski odmor: „ Hoćeš li mi reći kakva je kritika onoga dragušnog jadnika Andraševića glede Tvoga izbora žene? Reci mi, zanima me, znam da mi on dobro želi. Zaslužio je bolju sreću nego što je ima“, aludirajući na njegovu skorašnju rastavu. Alojzije joj odgovora pitanjem: „A otkuda Ti, prpošno čeljade, znadeš da sam razgovarao s Andraševićem o našoj ženidbi?“. Nakon toga nastavlja: „Jer me moliš, kazat ću Ti njegovo mišljenje. Čestitao mi je na izboru. Kako vidim, za njegovu tragediju saznala si prije nego ja ovdje. Ali takve tragedije danas su na žalost već obična stvar. Vidiš li potrebu vjere? Da se poštivala šesta zapovijed, toga ne bi bilo.“

DVD Krašić

Ljubav mladog vatrogasnog tajnika i njegove zaručnice Marije kratko je trajala. Dana 28. ožujka 1924. Marija mu piše posljednje pismo. Njezin inače lijepi rukopis u tom pismu pokazuje uzbuđenost i nemir koji i ona priznaje. Priopćuje mu da odustaje od zaruka, jer ga drži „previše poštenim i plemenitim“, a sebe smatra nedoraslom za njegova visoka načela, na što joj on odgovara 2. travnja: „Kad sam primio Tvoje pismo srušene su jednim časom sve moje lijepe osnove. Iznevjerio me dapače jednu cijelu noć moj inače tvrdi san. U mom srcu bjesnila je borba, ali već u jutro pobijedila je volja. Moj život teče mirno i veselo dalje“.

Alojzije s kolegama, u Rimu 26. listopada 1930.

Alojzije je po prekidu veze otputovao u jesen 1924.g. na studij u Rim, postavši sa 36 godina nadbiskup-koadjutor s pravom nasljedstva, tri godine nakon povratka sa studija. Dana 24. lipnja 1934. na posvećenje novog Hrvatskoga metropolite i Nadbiskupa koadjutora dr. Alojzija Stepinca, obnovitelja vatrogasnog društva, tajnika i pokrovitelja Vatrogasnoga doma u Krašiću, vatrogasci su sa svoja tri člana došli u Zagreb svome dragom tajniku: predsjednik Petar Stepinac, zapovjednik Franjo Jagatić i vodnik Stjepan Šimecki kako bi uzveličali proslavu. Poslije smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937.g. Alojzije Stepinac preuzeo je upravu zagrebačke nadbiskupije. Dvije godine poslije toga Marija je poginula u prometnoj nesreći kada se prevrnuo autobus na putu u Krapinske Toplice. Bilo je više ranjenih, no samo ona mrtva. Nikada se nije udavala. Na vijest o Marijinoj smrti koju mu je prenio Janko Matko, Alojzije je problijedio i odmah kleknuo na pod moleći se za njezinu dušu.

grob obitelji Horvat

Zahvaljujući toj neostvarenoj ljubavi pretočenoj u pismima koje je Marija sačuvala, dobili smo dragocjenu crticu iz života našeg vatrogasnog brata blaženog Alojzija Stepinca nekadašnjeg tajnika vatrogasnog društva u Krašiću.

Blaženi Alojzije, tajniče vatrogasnog društva, moli za nas!