Vatru gasi, brata spasi!

Vatrogasno geslo „Vatru gasi, brata spasi!“, vjerojatno je najbolje i najljepše opisao i obrazložio Stjepan Maraković, osnivač i zapovjednik vatrogasnog društva u Rešetari, u svojoj knjižici „Vatrogasac, drama iz vatrogasnog života u tri čina“ u izdanju 'Knjižare i tiskare M. Bauer' iz Nove Gradiške 1937.g.

On je na slikovit način prikazao bit tog, kako ga on naziva, „uzvišenog gesla“ u kojem se očituje „bratska ljubav i požrtvovnost“. Opisao ga je na paradoksalni način idući do njegove krajnosti spašavanja neprijatelja u nevolji, pokazujući pritom temeljni smisao vatrogastva kroz priču dviju obitelji. U središtu radnje je Franjo Lucić, vatrogasac, po zanimanju stolar, koji je aktivni sudionik u seoskom vatrogasnom društvu, razapet između vatrogasne dužnosti i obiteljske ljubavi: prema djeci koja ga mole i plaču sa sklopljenim rukama da ne ide na intervenciju i ostane s njima, i žene od koje ne nalazi razumijevanje, dapače samo osudu jer ide gasiti kuću njihovog vjerovnika, bogatog trgovca Jakoba Bogatića koji svu njihovu siromašnu imovinu stavlja na javnu dražbu želeći si naplatiti dug posuđenog novca za gradnju njihove skromne kuće. Dolaskom na mjesto požara zatiče zaključane u sobi na katu supružnike Teru i Jakoba Bogatića, koji se nalaze u životnoj opasnosti. Najprije je nedvoumeći se spasio gospođu, koju je prenesao do balkonskih vrata te predao dvojici vatrogasaca, da bi potom gušeći se od dima, došao do Jakoba „koji je već onesviješten“ ležao na podu, te na trenutak zastao nad njime razmišljajući bi li ga spasio ili ne: „Ne mogu ga ostaviti, da živ izgori! Ili, da ga ostavim…. Da se ovdje zaguši! Onda sam spašen i ja i moja žena i djeca!“. Na trenutak se kolebao i već je došao do balkona, kada se trgnuo i izrekao: „Ah… kakove su to misli?!! Ja sam vatrogasac! Poštenje nada sve!“, vratio se i spasio Jakoba. Zatim se, unatoč upozorenju od kolega da se „već ruši krov i tavan“, vratio u smrtnu opasnost kako bi pograbio „ostatke novca i vrijednosnih papira“, svjestan da spašavajući tuđu imovinu gubi svoju, ali ne kalkulirajući, nego „u najvećoj životnoj opasnosti“ krenuo je spašavati sve što se spasiti može. Tu se na slikoviti način paradoksalni događaj sažeo u geslo 'Vatru gasi, brata spasi!' koji sam za sebe objašnjava tu sintagmu. Lako je spasiti prijatelja ili nepoznatog čovjeka koji ti nije učinio ništa nažao, ali imati milost prema neprijatelju koji prema njemu nije imao milosti, i koji je par trenutaka prije požara na molbu svoje žene Tere da mu oprosti dug jer će njegova obitelj završiti na cesti, ljutito izrekao: „Ako bih ja svakomu oprostio, onda bih ja ostao bez kuće“, to je zaista teško ali u tome se očituje bit vatrogasne službe. Jednaka briga i pažnja za sve, pri čemu vatrogasac svojom požrtvovnošću riskira čak i vlastiti život, da se spasi drugi i njegova imovina. U tom apsurdu očituje se središnja poruka koju je Stjepan Maraković izrekao na usta vatrogasca Franje, koji unatoč zadobivenim opekotinama, i nerazumijevanju od žene, samo dva dana prije dražbe koja mu prijeti, nije nimalo dvojio i požalio u donesenoj odluci: „Ja se u mojoj duši ipak osjećam toliko sretan i zadovoljan, da sam svoga vjerovnika ili bolje, da kažem dušmanina spasio i jedan dio njegove imovine“. Upravo u toj sreći da si mogao pomoći nekom u nevolji, na zadivljujući način očituje se značenje vatrogasnog poziva u kojem se „gaji bratska ljubav i požrtvovnost“ za drugoga, iz čega se po sebi nameće i tumačenje tog, kako ga on naziva, „uzvišenog gesla“ gdje vidimo da je brat za vatrogasca svatko tko treba njegovu pomoć.

sv. Florijan