Požar dimnjaka

Dimnjaci su okomiti kanali od negorivog materijala koji odvode plinove od ložišta izvan objekta u atmosferu. Prethodnikom dimnjaka možemo smatrati otvor na najvišem djelu čovjekova prebivališta, koji je služio za odvod dima i čađe, zbog čega su prostorije i oprema za loženje i kuhanje bile crne. Zbog toga je glavna prostorija rimskih kuća i dobila ime Atrium, što znači tamna i čađava prostorija.

Otvori u krovu imali su zadatak da omoguće strujanje dima naviše, koje se temelji na razlici u težini toplih plinova i hladnog vanjskog zraka, kao i na razlici tlaka koji je prisutan i vanjskog atmosferskog tlaka, čime se dim i drugi plinoviti produkti gorenja odvode u atmosferu, i na taj način osigurava se kisik u ložištu za što potpunije gorenje.

Budući da je čađa po svojem kemijskom sastavu čisti ugljik, ne treba ni govoriti kakvu su požarnu opasnost predstavljali takvi otvori u krovu na vrhu zabatnog zida, kada je vatra zbog nakupine čađe zahvaćala krov, a onda i cijelu kuću. Također veliku požarnu opasnost predstavljala su i otvorena ložišta unutar te prostorije. Danas se otvoreni kamin u kući odabire jedino u funkciji šarma (kao i atmosfere koju čini), dok je nekad on imao isključivo ulogu kako za grijanje tako i za pripremanje hrane.

Jednostavna rupa u krovu služila je za evakuaciju dimova, dok danas imamo sasvim razrađene sustave koji omogućuju sakupljanje topline, sadržavajući otvore za onemogućavanje vraćanja dimova i druge prednosti, a da i ne govorimo o modernim pećima na kruto, tekuće i plinovito gorivo, ili na električnu energiju.

U starini su kamini u imućnijim kućama imali otvor za stavljanje drva sa stražnje strane (iz druge prostorije) kojeg je zatvarala ploča od lijevanog željeza, od kraja 15. stoljeća ukrašene uglavnom reljefima, npr. grbovi plemića, prizorima iz Biblije, a često i motivom sv. Florijana zaštitnikom od požara i zaštitnikom dimnjačara, dok je sa prednje strane u centralnoj prostoriji bila kamin peć. S jedne strane te metalne ploče štitile su zdanje od vatre, a s druge strane odbijale su toplinu vatre prema naprijed, tj. prema kaminu. Uz to, željezo je čuvalo toplinu, i držalo je dugo kamin toplim, čak i nakon gašenja vatre.

Kamin u Niedaltdorfu, Njemačka

Renesansna kamin peć u gradskoj vijećnici,
(1572.g.) Rapperswil, Švicarska

Sv. Florijan, kamin ploča

U današnje vrijeme takve ukrasne ploče sa reljefima smatraju se antikvitetima te su popularni predmeti kolekcionara, ali ih se ne preporučuje više koristiti u izvornoj funkciji, budući je unutarnja strana reljefa trajno oštećena od vatre.

Obično su bile kvadratnog oblika, ponekad su imale polukružni ili kovrčavi gornji kraj, ali se ne smiju miješati sa starinskim ugradbenim željeznim pećnicama koje su na ploči imale obodni utor za bočne panele.

primjer metalne pećnice od pet ploča

Sv. Florijan, ugradbena metalna pećnica

Također ne smijemo ih miješati sa pločama za grijane ormariće u zidu, gdje su se u posebnoj komori grijala jela ili kvasac za tijesto. Takve lijevane ploče bile su ugrađene u otvor u vatrozidu između otvorenog ognjišta u kuhinji i susjednog dnevnog boravka sa kaminom, radi zračenja topline

Sv. Florijan, ploča grijanog ormarića

 Reljefna strana ploče često je bila nadograđena ormarom sa prorezima, tako da je topli zrak mogao ući u sobu. Te ploče za grijane komore u svojem korištenju bile su ograničene na usko geografsko područje. Proizvodile su se samo u željezarama u istočnoj Belgiji, Loreni, Luksemburgu, Eifelu, Hunsrücku i današnjem Saarlandu.

Slično kao i nekad, u današnje vrijeme, priključak za odvodnju dima od ložišta, odnosno kamina ili peći izvodi se šamotnim ili željeznim cijevima na dimnjak, koji treba biti izgrađen kao samostalni građevinski element sa svojim temeljem; izveden uz zid, a ne kao sastavni dio zida. Materijali od kojih se grade dimnjaci trebaju biti negorivi, nepropusni za plinove, otporni na kemijsko djelovanje plinova, glatkih stijenki, čvrst i dobar toplinski izolator (da plinove zaštiti od gubitka topline). Solidna izvedba dimnjaka jamči da se toplina neće prenijeti na okolni gorivi materijal. Zidovi se uslijed topline mogu lako zagrijati, pri čemu se javljaju unutarnja naprezanja i deformacije koja su vidljiva u obliku većih pukotina po cijeloj površini dimnjaka.

Funkcioniranje dimnjaka temelji se na razlici u specifičnoj težini plinova (plinovi koji nastaju gorenjem na temperaturi od 200° C te su 20% lakši od zraka na temperaturi od 20° C). Lakši plinovi se dižu u vis.

Smetnje u funkcioniranju dimnjaka nastaju zbog:

- nepovoljne razlike u temperaturi - ljeti,

- nepovoljne struje vjetrova,

- loše toplinske izolacije dimnjaka,

- nedostatne visine dimnjaka,

- nedostatnog presjeka dimnjaka,

- nepravilnog održavanja i čišćenja,

- hrapave unutarnje stijenke dimnjaka.

Čađa koja se postepeno taloži na unutarnjim površinama dimnjačkog kanala, može se od iskri ili plamena iz ložišta lako zapaliti. Čađa sagorijeva postepeno, tako da se vatra u dimnjaku postepeno penje naviše, pri čemu se intenzitet izgaranja sve više povećava. Obzirom da čađa predstavlja čisti neizgorjeli ugljik, prilikom sagorijevanja čađe oslobađaju se velike količine topline, tako da temperatura u dimnjaku, pri gorenju čađe, može dostići i do l000° C. Ovako visoka temperatura gorenja čađe djeluje i na zidove dimnjaka.

Pokazatelji da je došlo do požara dimnjaka:

- karakterističan zvuk koji dolazi iz dimnjaka (glasno huktanje)

- jako zagrijani zidovi kojima je obzidan dimovodni kanal

- let iskri iz grla dimnjaka

- karakterističan miris paleži

Pri gorenju čađe u dimnjaku postoji opasnost prijenosa požara iz dimnjaka na konstrukcije ili zapaljivi materijal i opremu kuće, a osobito ako na dimnjaku postoje pukotine kroz koje plamen može zahvatiti zapaljivi materijal. Kod prolaza dimnjaka uz drvenu stijenu ili kod prolaza drvene grede uz dimnjak, unutarnja ploha dimovodnog kanala treba biti udaljena minimalno 20 cm od drva, a prostor zapunjen negorivim materijalom. Također postoji opasnost zapaljenja dijelova konstrukcija, zapaljivog materijala i opreme kuće bez neposrednog širenja požara, već uslijed djelovanja topline kroz zagrijane zidove, usijana vratašca od dimnjaka ili užarene metalne poklopce na otvorima za dimovodne cijevi.

Vatru u dimnjaku teško je ugasiti, jer se ona nalazi na površinama na koje je teško djelovati nekim sredstvom za gašenje. Zato se najčešće primjenjuje metoda ugušivanja, zatvaranjem svih otvora mokrim krpama. Pri tome treba biti strpljiv, jer gašenje na ovaj način iziskuje dulji vremenski period.

Osnovni zadatak pri tome nije gašenje, nego sprečavanje širenja požara na neposrednu okolinu.

Pri tome razlikujemo dva najtipičnija slučaja:

-          Ako je kuća izgrađena od tvrdog materijala, dimnjaci solidno izvedeni, a u blizini otvora dimnjaka se ne nalaze zapaljivi predmeti i ne prijeti opasnost od iskara, nije potrebno provoditi intervenciju u pogledu gašenja požara čađi u dimnjaku. Potrebno je samo kontrolirati gorenje i sačekati da čađa izgori, te prije napuštanja objekta načiniti detaljan pregled konstrukcije i prostorija. Naročito treba pripaziti na mjesta prolaza dimovodnih kanala kraj gorivog materijala (drva), pogotovo na mjestima prolaska kanala kroz krovnu konstrukciju ako je ona izgrađena od drva.

-          Ako je u pitanju kuća s drvenim tavanicama, drvenom krovnom konstrukcijom sa zapaljivim pokrovom, te u slučaju kada iskre neposredno ugrožavaju okolinu, potrebno je poduzeti mjere aktivnog gašenja. Osnovni je zadatak spriječiti širenje požara na neposrednu okolinu. U tu svrhu potrebno je postaviti dežurstvo vatrogasaca koji moraju paziti na let iskara, te u svim katovima, gdje se nalaze otvori u dimnjaku, zatvoriti vratašca i paziti da se u blizini ne zapali gorivi materijal.

Potpuno gašenje je teško postići. Nakon ugušivanja vatre zapaljenu čađu treba čeličnom četkom i kuglom skinuti s unutarnjih površina dimovodnog kanala, te kroz dimovodna vratašca u podrumu, očistiti. Za tu svrhu koristi se komplet dimnjačarskog alata.

Ako je gorenje u dimnjaku tako jako da prijeti opasnost od širenja požara, onda je potrebno započeti gašenje sa ručnim aparatima za gašenje prahom, tako da se prah ubacuje na mjesto najnižeg otvora dimnjaka, usmjerujući mlaz prema gore.

Strogo je zabranjeno upotrebljavati vodu za gašenje dimnjaka jer ne samo da bi izazvala opekotine na koži, nego bi došlo do pucanja i urušavanja dimnjaka (1 litra vode stvori 1700 litara pare).

Kada se ustanovi da nema opasnosti od nastajanja novog požara vatrogasci trebaju sve prostore zahvaćene požarom očistiti, odstraniti nagorjele dijelove, ako je izneseno pokućstvo vratiti ga natrag.

Pošto se vatrogasci uvjere da nema mogućnosti za širenje požara (zidovi i stropovi nisu zagrijani) odlazi se s intervencije, uz obavezno dežurstvo samih ukućana kojima se nalaže da što prije pozovu dimnjačara kako bi se temeljito očistio dimnjak.