'Pozdrav Bogu – sretno u hodu!' - sv. Florijan i pješačenje

Društvo prijatelja pješačenja i planinarenja 'Wanderfreunde Burgheim' njemačkog grada Burgheim, okruga Neuburg-Schrobenhausen u gornjoj Bavarskoj, dodjeljivalo je od 1973.g. za višegodišnje članstvo u društvu počasne medalje sa likom sv. Florijana. Ljubitelji prirode u Burgheimu okupljaju su se kako bi zajedno pješačili preko livada, polja i šuma uživajući u prirodi i cjelodnevnom druženju.

planinarska medalja sa likom sv. Florijana

Iako društvo danas ne broji mnogo članova, do danas su ostala okupljanja u prirodi, hodočašća, procesija Tijelova, pješačenje bakljama za vazmeno bdijenje, a osobito susret za Međunarodni dan planinara 7. ožujka. Društvo ima svojeg predsjednika i zamjenika, tajnika, blagajnika i Glavni odbor koji na Glavnoj skupštini svojim dugogodišnjim prijateljima pješačenja dodjeljuje godišnjice i planinarske medalje kao zahvalu za njihov doprinos. Obično se na medaljama nalaze likovi svetaca ljubitelja prirode kao sv. Antun padovanski koji je propovijedao životinjama (1974.g.), sv. Hubert zaštitnik lovaca (1976.g.)… u koje se uklopio i zaštitnik vatrogasaca sv. Florijan. Slogan društva 'Wanderfreunde Burgheim', kao i slogan svih društava ljubitelja pješačenja i planinarenja širom Njemačke je: 'Pozdrav Bogu – sretno u hodu!' (Gott zum Gruß – gut zu Fuß).

članovi društva 'Wanderfreunde Burgheim'

grb grada Burgheima

Koja je poveznica sv. Florijana i pješačenja?

U Duljoj verziji Pasije nalazimo podatak kako je sv. Florijan išao pješice: «On pak budući da je stanovao kod grada Cetija (današnjeg Sankt Pöltena, op.prev.), čuvši da se ovo zbiva kod Lavoriaka (današnjeg Lorcha, op.prev.) reče svojima: “Trebam ići u Lavoriak k upravitelju i ondje za Kristovo ime podnijeti razne kazne.” I opraštajući se sa svojima krene na put» (Dulja verzija Pasije, br. 2). Cestovna udaljenost tih dvaju gradova iznosi oko 104 km, što je vrlo slično bilo i u vremenu sv. Florijana, budući da su današnje prometnice većinom izgrađene na rimskim kamenim cestama. To je udaljenost koja se prijeđe za oko sat vremena vožnje autom, dok lokalnim putem iznosi oko 100 km što bi po navigaciji za pješaka bilo oko 21 sat hoda ako uzmemo da je prosječna brzina pješaka između 4-5 km/h ili florijanskim, odnosno vojničkim riječnikom rečeno oko 67 i pol rimskih milja (1 rimska milja = 1479 m) za to mu je trebalo oko dva dana hoda.

rimska cesta od Cetija do Laurijaka kojom je išao sv. Florijan

Pisac rimske vojne doktrine Vegecije Renat u Prvoj knjizi svojeg djela Sažetak vojne doktrine zapisao je da su legionari vojničkim korakom trebali «triput mjesečno» za vježbu «prijeći 20 000 koraka za samo pet ljetnih sati», odnosno 29,6 km što znači da su se kretali otprilike 5 km/h. Dok je punim korakom, koji je brži (6 km/h), trebalo «prevaliti 24 000 koraka za isto toliko sati» (35,52 km) pod punom opremom koja je iznosila oko 40 - 49 kg tereta. Također, i trkom i skokom «da što jačim naletom istrčavaju na neprijatelja» i «preskakuju opkope».

sv. Florijan

Upravo su vojnici bili Rimska građevinska radna snaga koja je u provincijama izgradila kilometre cesta, brojne mostove i vodovode, pa i cijele gradove, što je bilo dio njihove integracijske politike, odnosno romanizacije, a time i rimske civilizacije. Neki reljefi na Trajanovom stupu nastalom poč. 2. st. prikazuju jedinice inženjerije kako grade pontonske mostove preko Dunava i legionare kako podižu logore.

Trajanov stup, mramorni stup u Rimu
podignut 112-113-g. u čast pobjede nad Dačanima

Naime, rimska vojska bila je primarno pješačka pa bi, čim bi osvojili neko područje, gradili ceste ponajprije za njihovo brže kretanje, kao i kretanje državne pošte i uprave. Ali, i zbog bolje trgovačke komunikacije i migracije stanovništva. Time su izgradili veličanstvenu cestovnu mrežu koju su uvijek povezali sa već postojećim cestama koje su vodile prema Rimu, čime su stvorili učinkovitu cestovnu infrastrukturu koja je povezivala i najudaljenije gradove sa središtem države (svi putevi vode u Rim), čije trase se još i danas upotrebljavaju. Uz njih su podizali miljokaze – kamene stupove za označavanje milja, i potrebne putne postaje, o čijem su održavanju vodili posebnu brigu.

Rim prikazan na karti Tabula Peutingeriana
kao središte: 'svi putevi vode u Rim'

Takva strategija se možda najbolje uočava promatrajući njihove karte (Tabula Peutingeriana, 340.g. po. Kr.) u kojima je prikaz prometnica ne samo u prvom planu, nego gotovo jedini njihov sadržaj, iako karta ne prikazuje sve rimske putove, nego samo magistralne. Potrebno je istaknuti da je stvarno postojala rimska cesta kojom je Florijan pješice išao od grada Cetiuma (danas St. Pölten u Donjoj Austriji) do Lauriacuma (Pasija br. 2 i 3), koja je bila dio zapadno-istočne veze, odnosno državno granične ceste koja je povezivala dunavske provincije s Galijom, slijedeći najčešće tok Dunava uz njegovu južnu obalu.

Blaboriciaco = Lauriacum (rimski logor) i Ovilia = Ovilava
(Tabula Peutingeriana)

transkripcija karte Tabula Peutingeriana

Njezine važnije postaje bile su: Castra Regina (Regensburg), Castra Batava (Passau), Lentia (Linz), Lauriacum (Lorch kod Ennsa u Gornjoj Austriji), Adjuvense (Ybbs), Arelape (Pöchlarn), Namara (Melk), Aelium Cetium (St. Pölten), Comagenae (Tulln), Vindobona (Wien), Ala Nova (Schwechat), Karnunt (Petronell). Preko Arabone (Raab) i Akvinka (Budim) cesta je išla dalje u smjeru istoka dalje prema donjem toku Dunava. S tom se cestom spajao čitav niz sjeverno-južnih cestovnih pravaca, koji su na italskome tlu započinjali u cestovnim čvorištima Veroni i Akvileji. Od Akvileje išla je cesta koja je i Ovilave (Wels) u kojem je službovao Upravitelj provincije Obalnog Norika (Noricum Ripense), spajala sa dunavskim limesom.

Vindobona = Beč (Tabula Peutingeriana)