Zvono sv. Florijana na 'Stepinčevoj' katedrali u Zagrebu

Zagrebačka katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava, najveća je i najmonumentalnija hrvatska sakralna građevina i jedan od najvrjednijih spomenika hrvatske kulturne baštine. Izgrađena je u neogotičkom stilu, te osim vjerskog i povijesnog značenja ima i veliko kulturno i arhitektonsko značenje i jedan je od najpoznatijih simbola grada Zagreba.

Zagrebačka katedrala

Ubrzo nakon osnutka biskupije u Zagrebu (oko 1094. godine) počelo se s gradnjom stolne crkve u prijelaznom romaničko-gotičkom stilu. Trobrodna, troapsidalna katedralna crkva građena je postupno od 13. stoljeća na mjestu Ladislavove katedrale iz 11. st. i Prodanove, a tek 1217. godine bila je završena i posvećena uz prisustvo kralja Andrije II. Uskoro je teško stradala za provale Tatara (1242.), čiju obnovu je započeo biskup Timotej u gotskom stilu; a u 16. st. je utvrđena zidinama i kulama, dok u 17. st. dobiva svoj nekadašnji masivni renesansni toranj. Sklop Ladislavove katedrale s grobljem na redove na prostoru kaptolskog trga i tzv. "predtatarska" katedrala samo su djelomično arheološki istraženi.

Zagrebačka katedrala prije potresa 1880.g.

Osim od požara i navale neprijatelja koji su je više puta oštećivali, teško je stradala u dva velika potresa. Nakon prvog velikog potresa 1880. godine provedena je temeljita obnova katedrale u neogotičkom stilu (1880.-1906.), po nacrtima graditelja F. Schmidta i pod vodstvom Hermanna Bolléa. Tada je dobila svoj prepoznatljivi oblik s dva vitka tornja, visokim krovištem, novim stupovima u svetištu i oltarima koji su zamijenili one barokne iz 18. stoljeća. Ponovno veliko oštećivanje doživjela je u posljednjem potresu 22. ožujka 2020. g. u jutarnjim satima, koji je srušio gornji dio južnog tornja, a sjeverni zarotirao za 15-ak centimetara. Budući je isti bio preopasan, naknadno je skinut mjesec dana kasnije.

Zagrebačka Prvostolnica dugačka je 77, a široka 46 metara. Površina unutrašnjosti iznosi 1617 m2, a može primiti više od 5.000 ljudi. Do posljednjeg potresa imala je (ali opet će imati) dva tornja, odnosno crkvena zvonika - sjeverni toranj visine 104 metra i južni, visine 105 metara. U svakom je zvoniku po jedan sat promjera 320 cm i težine oko 600 kilograma. Stare satove, uništene korozijom, restauratori su zamijenili novima za čiju izradu je utrošeno osam tona bronce i mjedi.

Oba tornja Katedrale, odnosno zvonika, imaju ukupno osam zvona - pet u sjevernom, a tri u južnom zvoniku. Svako zvono ima svoje ime - najstarije zvono nosi ime 'Svetog Stjepana kralja', teži 1300 kg, a izlio ga je 1777. godine u Zagrebu majstor Josip Angerer. Najveće je zvono 'Presvetog Trojstva' iz 1843. godine (teško 6454 kg), a najmanje je zvono 'Svetog Florijana' čiji donji promjer iznosi 56 cm i teži samo 110 kg. 'Sveti Florijan' još je poznat pod imenom malo zvono ili 'Cinkuš'. Zvono 'Sv. Florijana', 'Cinkuš', ili kako ga Kukuljević naziva »Mali zvon« smješten je u zagrebačkoj katedrali u sjevernom zvoniku.

Svako zvono ima svoj akord tj. tonalitet: Presveto Trojstvo [Ais], Sveti Stjepan [H], Mala Gospa [E], Velika Gospa [B], Sveta Tri kralja [Fis], Sveti Kvirin [G], Sveti Mihael [Fis] i Sveti Florijan ili mali cinkuš ima simpatičan, ali još neispitan ton.

zvono Svetog Florijana

Sve do posljednjeg potresa uslijed kojeg je zbog narušene statike Katedrala zatvorena za javnost zvona su zvonila svakog dana. Radnim danom podne je označavalo zvono 'Sveta Tri kralja' (2163 kg), a nedjeljom i blagdanom zvono 'Velika Gospa' (3098 kg). Malo zvono Sveti Florijan oglašavalo se svakoga dana u 8 i 14 sati.

poslije potresa 22. ožujka 2020.g.

Biskup M. Vrhovac, prigodom vizitacije 1792. godine, navodi zvono sv. Martina kojeg nazivaju cinkuš: »Campanulam S. Martini czinkuss vulgo dictam«. Današnji cinkuš salio je 1808. godine Antun Schiffer (1796. – 1820.) i posvećen je sv. Florijanu. Cinkuš je pozivao kanonike i nadarbenike na konventualnu sv. Misu (sa molitvom časoslova) koja je počinjala u 9 sati te na Večernjicu koja se molila u 15 sati, jedan sat prije, tako da su se stigli na vrijeme spremiti. U starija vremena kanonici su dolazili na sastanke ili molitvu na glas »Većeg zvona«, ad sonum maioris campanae.

U 14 sati malo zvono oglašavalo se kao znak zahvale za pobjedu u bitci kod Siska. Dana 22. lipnja 1593. dogodila se u Sisku najslavnija hrvatska pobjeda nad Turcima. To je prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga srednje Europe protiv osmanske vojske. Ova bitka, nakon niza poraza kršćanskih vojski u 15. i 16. stoljeću, označila je prekretnicu u ratovima protiv Turaka. Od 22. lipnja 2010. godine i zvono sisačke Katedrale 'Uzvišenja Svetog Križa' svakim danom u 14 sati zvonjavom podsjeća na ovu slavnu pobjedu kršćanske vojske. U spomen tog slavnog događaja mala zvona sisačke i zagrebačke katedrale zvone svakog dana u 14 sati podsjećajući ljude na “Predziđe kršćanstva”.

prostor unutar zvonika Katedrale

Za vrijeme potresa 1880. godine Cinkuš je zajedno s tadašnjim zvonima ostao visjeti bez zidova i kupole zvonika. Kako je bio napravljen privremeni drveni tornjić, na vrhu tog tornjića napravljena je laterna gdje je bilo smješten, te je 20. kolovoza 1881. godine ponovno zazvonio jutrom u 8 i poslije podne u 14 sati. U novije vrijeme, do potresa kada je prestao zvoniti, mnogima je u gradu služio za vremensku orijentaciju. Prigodom namještanja novih zvona 1986. godine, morao je ponovno malo zašutjeti, jer je privremeno bio smješten na najvišem mjestu, u polju jakih električnih naboja, stoga je privlačio gromove više od gromobrana.

Katedrala za vrijeme gradnje oko 1900.

Da je zvono salio poznati zvonoljevački majstor Antun Schiffer godine 1808., koji je za crkve na području tadašnje Hrvatske, Slavonije i Međimurja izlio 210 zvona, saznajemo u natpisu na njemu: »ME FVDIT ANTONIVM SCHIFFER ZAGRABIAE 1808.« Na sredini plašta zvona nalaze se četiri figuralna lika, od kojih se raspoznaje na osvijetljenoj strani lik žene u dugoj odjeći kako zalijeva cvijeće. Donji obod zvona ukrašen je stiliziranim linijama u dva reda.

gromobrani Katedrale

U jeku I. svjetskog rata započelo je 16. kolovoza 1916. godine skidanje zvona iz zvonika zagrebačke katedrale kako bi se pretalila za ratne svrhe. Zagreb je toga dana morao pola dana tužno slušati razbijanje zvona 'Sv. Ladislava', jer ga drugačije nisu mogli iznijeti iz katedralnog zvonika. Iako su sva zvona kasnije nadomještena, osobito dobrotom zagrebačkog kanonika Milana Balenovića 1985.g., žalosno je to bilo za vidjeti i čuti. Tada su skinuta sljedeća zvona: 1. Zvono 'BDM', težine 1.772 kg, kojeg je 1896. godine iz starog zvona prelio M. Majer. 2. Zvono 'Sv. Ladislava', težine 3.122 kg, kojeg je iz starog zvona prelio H. Degen 1837. godine. Ova zvona razbijena su u tornju i spuštena u komadima. Od zvona 'Sv. Ladislava' uspio se sačuvati njegov reljefni lik i nalazi se u Riznici zagrebačke katedrale. 3. Zvono 'Sv. Kvirina', težine 364 kg, kojeg je 1812. godine salio A. Schifer. 4. Zvono 'Prebendar', saliveno u Beču 1785. godine, težine 336 kg. Također je bio skinut i 'Cinkuš' koji je u zadnji čas ipak spašen. Zvona su bila otpremana željezničkim vagonima 26., 30. i 31. kolovoza 1916. godine. Za zvona zagrebačke katedrale bila je određena odšteta po c. k. vojnom eraru, 23. travnja 1917. godine, te je isti dan uložena u štedionicu Wiener Bank Vereina, br. 3746, ali je propašću Austro-Ugarske polog propao.

zvono sv. Ladislava, izradio Henrik Degen
skinuto 16.08.1916.g.

Tako je malo zvono 'Sv. Florijana' ili 'Cinkuš' iz početka 19. stoljeća, zagovorom njegovog zaštitnika i zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana, na svu sreću ipak bilo spašeno te bi moglo kao svjedok ispričati i jedan dio puta tajnika Vatrogasnog društva u Krašiću, sadašnjeg blaženika kardinala Alojzija Stepinca, koji se na njegov zvuk odazivao na molitve i mise kao nadbiskup u zagrebačkoj prvostolnici. U tradiciji kajkavskog kraja „cinkuš“ označava zvono koje prati ljude od njihovog rođenja pa sve do smrti. Cinkuš (mađ. csengo = zvono) označava malo crkveno zvono ili zvonce kojim se pokojnik ispraćao na groblje.

DVD Krašić

stara vatrogasna kola

Da se povijest vatrogastva i naših velikana često poklapa, može se vidjeti iz sljedećega. Kao i većina dobrovoljnih društava i Krašićko društvo osnovano je 1895. godine radi velike potrebitosti. Vjerojatni povod tome bio je katastrofalni požar 1885. godine koji je do temelja uništio selo Penić-Sirak. Osnovano društvo djelovalo je matično na području sela Krašić i Brezarić. Poslije Prvog svjetskog rata Društvo se nije odmah aktiviralo nego tek 1920. godine, kada je obnovljeno opet počelo sa radom sa posve novim članstvom okupljenim od strane predsjednika Društva Karla Andraševića i vojvode Franje Ilijanića, dok tajnikom društva postaje mladi Alojzije Stepinac, budući nadbiskup i kardinal.

bl. Alojzije Stepinac
tajnik vatrogasnog društva

Dana 19. srpnja 1931. godine priredilo je Vatrogasno društvo u Krašiću veliko slavlje u počast svojem bivšem tajniku Viktoru Stepincu, sadašnjem blaženiku, koji je imao sreću da toga dana proslavi svoju prvu svečanu misu u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u kojoj je bio kršten. Pratili su ga zajedno sa svim vjernicima u svečanoj procesiji od roditeljske kuće do župne crkve.

bl. Alojzije Stepinac i vatrogasci

Na dan biskupskog posvećenja dr. Alojzija Stepinca, obnovitelja krašićkog vatrogasnog društva, tajnika i ondašnjeg pokrovitelja vatrogasnog doma kao i mnogih drugih vatrogasnih domova, vatrogasci su se željeli posebno zahvaliti svojem tajniku. Stoga su dana 24. lipnja 1934. u Zagreb poslali, na njegovo posvećenje, svoja tri člana kako bi proslavili ovu veliku svečanost.

Procesija na Tijelovo u Zagrebu,
 Sakrament pronosi nadbiskup Stepinac

I kao biskup, blaženi Alojzije Stepinac nije zaboravio svoje vatrogasce, stoga se rado odazivao na njihove pozive kako bi blagoslovom uzveličao njihova slavlja. Dana 15. srpnja 1934. godine blagoslovio je vatrogasni dom u Draganiću. Blaženi Alojzije Stepinac stigao je iz Jastrebarskog autom u pratnji dr. Lončara. U ime mještana općine Draganić srdačno ga je pozdravio načelnik Tomo Domladovac. Sveta misa slavljena je na prostoru oko današnje zgrade općine Draganić. Uz nadbiskupa koadjutora Alojzija Stepinca propovijed je održao i karlovački gvardijan vlč. Bencetić. Misu je zajedno s Stepincem i Bencetićem služio i mjesni župnik vlč. Prezel.

U crkvenim knjigama također je zapisano kako se u Sesvetama 11. kolovoza 1935. godine okupilo mnoštvo od 10.000 vatrogasaca i građana, koji su od ranog jutra pristizali raznim prijevoznim sredstvima iz bliže i dalje okolice. Svi značajniji crkveni i politički velikodostojnici, bili su nazočni dolasku preuzvišenoga biskupa koadjutora, doktora Alojzija Stepinca, koji je posebno povodom prigodne svečanosti otvorenja i posvećenja dovršenog Društvenog doma u Sesvetama, služio svečanu misu te posvetio novosagrađeni Vatrogasni dom.

svečani doček u Sesvetama

vatrogasci u govoru pozdravljaju nadbiskupa Stepinca

Dana 7. rujna 1939. na putu prema Našicama nadbiskup Stepinac zaustavio se u Podgoraču, gdje je idući dan, na Malu Gospu, blagoslovio novosagrađeni 'Hrvatski dom' sudjelujući u proslavi 35. obljetnice mjesnog Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Tu su nadbiskupa pozdravili župnik preč. Teodor Mađerić i zapovjednik Vatrogasnog društva g. Fabo Lovoković. Na sam dan Male Gospe budnicu je odsvirala vatrogasna glazba. U 10 sati Nadbiskup je u prepunoj crkvi slavio svečanu Svetu Misu, poslije koje je u procesiji došao do 'Hrvatskog doma', koji je pritom blagoslovio. Poslije blagoslova Nadbiskup je mnoštvu vatrogasaca, koji su došli iz petnaest mjesta, te okupljenom narodu održao kratki nagovor u kojemu je istaknuo plemenitu zadaću vatrogasnih društava koja se ustanovljuju s glavnom zapovijedi kršćanstva - ljubavi prema bližnjemu.

Hrvatski vatrogasni dom u Podgoraču,
blagoslovio bl. Alojzije Stepinac

Ljubav njega i vatrogasaca bila je obostrana. On se rado odazivao na njihova slavlja kako bi ih uzveličao, a oni su ga vjerno pratili na procesijama i svetim slavljima. Od značajnijih manifestacija potrebno je spomenuti svečani doček nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca od strane vatrogasaca, s društvenim barjakom, prilikom posvete crkve svetog Alojzija Gonzage i zvona u Popovači 21. kolovoza 1938. godine.

bl. Alojzije Stepinac u Popovači

Znamo da je blaženi Stepinac jednom prilikom posvetio i kip sv. Florijana, vatrogasnog zaštitnika, prilikom blagoslova oltara u župnoj crkvi svetog Jurja u Đurđevcu 8. studenog 1936.g.

oltar u župnoj crkvi sv. Jurja u Đurđrvcu,
sa kipom sv. Florijana

I upravo je sv. Florijan svojim neodređenim tonom ispratio 13. veljače 1960.g. na posljednje počivalište vatrogasnog tajnika, i uveo ga u zajedništvo blaženih i svetih. Tom prilikom nadbiskup-koadjutor Franjo Šeper naredio je da zvone sva zagrebačka crkvena zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Možemo samo zamisliti kako je to malo zvono pokušavalo svojim zvonjenjem među drugim većim zvonima dati što jasniji i glasniji ton, kako bi ispričalo svoju vatrogasnu priču. Pogrebni je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus - Evo kako umire pravednik. Mi bismo dodali: Ecce quomodo moritur siphonarius - Evo kako umire vatrogasac! Danas je tijelo našeg vatrogasnog tajnika blaženog Alojzija Stepinca izloženo za štovanje u sarkofagu od kristala i srebra, u prostoru iza glavnog oltara zagrebačke katedrale, koju neki nazivaju i 'Stepinčevom katedralom', ispod tornjeva i brončanog zvona vatrogasnog zaštitnika sv. Florijana.

Blaženi Alojzije Stepinac, tajniče vatrogasnog društva, moli za nas!

Blaženi Alojzije Stepinac, zagovorniče svih vatrogasaca, moli za nas!