Je li sv. Florijan bio konjanik na konju?

Neki umjetnici prikazuju zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana na konju sa kanticom u rukama kako gasi vatru, odnosno izlijeva vodu na kuće zahvaćenih požarom. Stoga se postavlja pitanje: je li sv. Florijan doista jahao na konju poput rimskih vojnika sv. Jurja ili sv. Martina, ili su umjetnici potaknuti tim svecima odlučili slikarskom slobodom prikazati tako i sv. Florijana?

Sv. Florijan, Claudio Osorio ⃰ 

Sv. Florijan bio je vojnik koji je služio u rimskoj vojsci u Lavorijaku gdje je djelovala II. Italska legija (lat. Legio Secunda Italica) koja je osnovana oko 165.g. od strane cara Marka Aurelija (161.-180.g.), sa zadatkom obrane Carstva protiv upada barbara. Nešto kasnije bila je uključena u sastav obrambenih utvrda podignutim na dunavskoj granici Rimskog Carstva- limes kako bi ga branili od provale Kvada i Markomana. Znatan broj ovih jedinica nalazilo se uz granicu, jer su bile naročito pogodne za pograničnu ophodnju, a legiji su kao 'lako pješaštvo' služili ponajprije kao potpora pri vođenju bitke, zajedno sa konjanicima, strijelcima i bacačima kopalja.

II. Italsku legiju nalazimo najprije u Akvileji (sjevero-istočna Italija), zatim u Ločicama na važnom raskršću kod grada Celeia (Celje u Sloveniji) od 170.-172.g., potom u Albingu (Noricum) od 173.-204.g. da bi potom bila trajno stacionirana u nedalekom Lauriacumu (Lorch kod Linza) od 205. do poč. 5.st. boreći se protiv invazije barbara. Iz Florijanove Pasije vidimo da je Florijan «stupio je na most, kojim se običavala prelaziti rijeka» (br. 3) došao «nadomak Lavorijaku», što su točni topografski podaci jer se Rimski vojni logor nalazio na samom ušću rijeke Enns u Dunav.

Legijski su se logori gradili u svrhu stalnog boravka legija, jer Rimljani nisu gradili stalne logore u jeku ratnih zbivanja i dok su na tom terenu bile velike koncentracije trupa. U takvim su se slučajevima vojnici sasvim dobro snalazili i u pokretnim logorima (castra aestiva) koji se iz tog razloga nisu gradili od kvalitetnijeg materijala – kamena ili opeke. Te jedinice su se u određenim logorima zadržavale desetljećima, pa su s vremenom postale u tolikoj mjeri nepokretne da ih je bilo veoma teško prebacivati po potrebi na ugrožena područja Carstva.

Dioklecijan je uviđajući takvu situaciju, proveo reorganizaciju vojske. Povećao je broj legija čime su jedinice postale manje, a time i mobilnije; podijelivši sve vojne snage u dvije grupe: nepokretne jedinice koje su bile stacionirane u pograničnim područjima (limitanei) i pokretne vojne jedinice (comitantes) kao taktičke ili strategijske rezerve koje su bile raspoređene u unutrašnjosti Carstva te su po potrebi prebacivane na krizna područja. Nepokretne jedinice bile su organizirane kao granične trupe, sa zadatkom da brane određeno područje limesa. Tu su vojnici živjeli zajedno sa obitelji nadomak logora: «I opraštajući se sa svojima krene na put» (Florijanova Pasija, br. 2), obrađujući zemlju i radeći svakodnevne poslove, a također baveći se i zanatima potrebnim domaćinstvu, što je imalo svoje prednosti i nedostatke. Iako nisu imali velike manevarske mogućnosti, dobro su poznavali teren na kojem su se nalazili, te je postojala velika zainteresiranost svakog pojedinog vojnika za što bolju obranu granice jer su tako čuvali svoju obitelj i imovinu.

Sv. Martin, El Greco

Pri takvoj stacionarnoj obrani granice konjica je bila slabo zastupljena, odnosno služila je samo kao zaštita bokova, izviđanje, gonjenje neprijatelja i sl. Svo vrijeme do reforme cara Dioklecijana, za čijeg vremena je živio i sv. Florijan, Rimljanima nije bila prioritetan rod vojske. Oni su za razliku od legija boravili u vojničkim utvrdama – kastelima (castella je umanjenica od castra), površine od 0,6 do 6,0 ha, koji su svojim tlocrtom i rasporedom građevine uvelike sličili legijskim logorima, samo znatno manje veličine.

Sv. Florijan, mural Claudija Osorija, 12. srpnja 2016. godine.

Budući da je sv. Florijan službovao u logoru Laurijak, sa sigurnošću možemo reći da nije bio konjanik, iako u samom prikazu monumentalno izgleda na takav način. Tim više, što sv. Florijana nalazimo kasnije u civilnoj službi u uredu Upravitelja provincije, što znači da je po isteku službe u Rimskoj legiji koja je trajala ukupno 24 godine, odnosno nakon isteka službe od 20 godina kao legionar zadržan još četiri godine u službi kao neka vrsta rezervnih jedinica, sub vexillo, u kojima su se nalazile i vatrogasne jedinice koje definitivno nisu poznavale taj rod vojske, odnosno konjanike.

Sv. Juraj Na konju

Kasnije vatrogastvo je konačno u svoju službu uvelo i konje koji su vukli drvena kola sa pumpama i cijevima, stoga možemo reći da iako konj ne spada u Florijanov ikonografski motiv nije sasvim pogrešno prikazati ga i na takav način. Uostalom i kod njegovog suvremenika časnika rimske vojske sv. Jurja (280.-303.g.) ima dosta toga romansiranog u prikazu konjanika sa zmajem ako uzmemo sve ovo u obzir, dok kod sv. Martina (316.-397.) to već nije slučaj, jer je konj postao stalan član rimske vojske, iako već pred zalazom, odnosno samom propašću Zapadnog rimskog carstva.

Vatrogasci Novska

⃰    Claudio Osorio, grafički dizajner, portretni fotograf i slikar.

Sv. Florijan - 'Opći religijski leksikon' Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža

Florijan (lat. Florianus), sv., mučenik (III. st. – Lorch, 304). Rimski vojnik. U doba Dioklecijanovih progona, čuvši za osudu na smrt 40 kršćana uhićenih u Lorchu sam se prijavio namjesniku Akvilinu. Prvo je mučen, potom bačen vezan za mlinski kamen u rijeku Enns. Tijelo mu je pronašla i pokopala matrona Valerija; na njegovu su grobu podigli kapelu. Ime mu je uvedeno u VII. st u Jeronimov martirologij, potom u XVI. st. u službeni rimski (Martyrologium Romanum). Štovanje mu je rašireno u srednjoeuropskim zemljama; drugi je patron Zagrebačke nadbiskupije. Zaštitnik je vatrogasaca, čuvar od požara i suše. Spomendan: 4. V.

Izvor: Opći religijski leksikon, (ur: Adalbert Rebić), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, str. 269.

Dan sv. Florijana

Sveti Florijan

Sveti Florijan živio je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće poslije Isusa Krista. Kao mladić pridružio se rimskoj vojsci gdje je zahvaljujući teškom radu i odlučnosti napredovao do mjesta časnika. Po završetku vojne službe, postavljen je na visoke dužnosti u Noricumu, jednoj od pokrajina Rimskog Carstva (danas dio Austrije). U njegovo vrijeme bjesnio je silan progon rimskih careva Dioklecijana i Maksimijana protiv kršćana. Progoni su bili izrazito žestoki, želeći pod svaku cijenu zatrti slobodu, rast i razvoj kršćanstva u Rimskom Carstvu.

Carevi koji su i sami došli iz redova vojske nisu ispočetka progonili kršćane u vojsci i na dvoru, iako su znali da ih je već postojao pozamašan broj. Naposlijetku, želeći i sami učvrstiti svoju vlast kako ih netko ne bi nasilno smijenio, jer su znali da su i oni tako došli na vlast, proglašavaju se apsolutnim bogovima. Progon protiv kršćana nije bio samo vjerski već i politički, jer ne priznavanjem njih samih kao bogovima, kršćani nisu priznavali ni njihove vladarske zakone, a onda ni njihov cjelokupni državni poredak. Stoga, bojeći se za svoju vlast car Dioklecijan izdaje nalog da se vojnici kršćani, koji nisu htjeli žrtvovati, otpuste iz vojske i iz svjetovnih službi. Kada je došao drugi carev nalog, da se poubijaju svi, koji se ne žele klanjati rimskim bogovima uključujući i njih same, mnogi su se kršćani sakrili pobjegavši u gore i u pećine. Gdjekoje su pogani uhvatili, zatvorili te ih nastojali mukama prisiliti na štovanje njih i njihovih bogova.

Sveti Florijan čim je dočuo, kako se kršćani hvataju i zatvaraju, pošao je odmah u Lauriacum (danas Lorch), kako bi pružio podršku uhvaćenim vojnicima kršćanima koji su bili bačeni u tamnicu. Na putu u Lauriacum sreo je vojnike, koji su po naredbi upravitelja provincije Aquilinusa upravo pošli hvatati kršćane, pa doznavši od njih, za čim idu, reče im: »Braćo i suborci, što druge tražite jer i ja sam kršćanin? Idući javite dakle upravitelju, da sam kršćanin i da sam ovdje«. - Tada ga vojnici uhvate i odvedu pred upravitelja.

Očitujući svoju vjeru, upravitelj Aquilinus ga je nagovarao neka se odrekne kršćanskog Boga i prizna rimske, prijeteći mu teškim kaznama. No, Florijan mu, ne bojeći se, odgovara: »Ja istinsku žrtvu nudim samo Gospodinu svom Isusu Kristu, koji je držao prikladnim dovesti me do ovoga časa«. Uvrijeđeni upravitelj Aquilinus stoga naređuje svojim vojnicima neka ga bičuju dok ne promijeni mišljenje. Sveti Florijan mu, trpeći radosno muke, odgovara: »I kad sam ljudsku vojsku služio, pa ipak tajno Boga svoga štovah, odakle me đavao nije mogao iznova zauzeti. Imaš snagu moga tijela, moju pak dušu ne možeš dotaknuti; sam naime Bog u njoj prevladava«. - Razjaren ovim odgovorom dao je upravitelj Florijana svući i umjesto bičevanja grozno tući oštrim gvožđem. Usred tih muka pokazivao je sveti mučenik veselo lice i podjednako slavio Boga, potičući Aquilinusa da zapali vatru, govoreći mu: »Ako pak želiš znati da se ne bojim tvojih mučenja, zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj«.

Uplašen njegovim riječima i videći da mu je sav trud uzaludan izrekao je osudu, te umjesto da ga spali, upravitelj je naredio da se Florijanu stavi kamen oko vrata i baci u rijeku Enns, koja teče pokraj Lorcha, što je bila tipična kazna kojom su se kažnjavali kršćani onoga vremena. Blaženi je Florijan s veseljem saslušao osudu i radosno pošao na svoje svratište, kao da se ide kupati. Kada su došli na mjesto odakle je trebao biti bačen u rijeku, zamolio je Florijan vojnike, koji su do jučer obavljali sa njime vojnu službu, da mu dopuste da se pomoli Bogu. Dugo se sveti Florijan molio, dok nije došao neki mladić, bijesan i okrutan, zamjerivši vojnicima: »Zašto stojite i ne izvršavate upraviteljevu zapovijed?« I ovo rekavši gurne mučenika s mosta u rijeku. Bilo je to 4. svibnja 304. godine.

Neka pobožna žena Valerija sahranila je tijelo sveca, koje je čudom isplivalo na jedan kamen uz obalu. Na mjestu ukopa sagrađena je kasnije prekrasna crkva, a potom i veliki samostan. Pripovijeda se, da je neki ugljar upao u goruću peć, pa dozvavši u pomoć svetoga Florijana iz nje izišao neozlijeđen. Svetog Florijana slikaju kao vojnika, koji na goruću kuću izlijeva vrč vode, kojemu se vjernici oduvijek obraćaju u zagovoru od požara, a vatrogasci ga štuju kao svojeg zaštitnika.

 

Molitva svetog Florijana

Gospodine, Bože moj, u tebe se uzdam i ne mogu te zanijekati, nego se za tebe borim i tebi prinosim žrtvu hvale.

Neka me zaštiti tvoja desnica, jer blagoslovljeno je ime tvoje na nebu i na zemlji.

Gospodine, daj mi vrlinu podnošenja i prihvati me među svete tvoje borce, koji su prije mene ispovijedali sveto ime tvoje.

Odjeni me, Gospodine u bijelu haljinu svoje vrline i u Duhu Svetom ojačaj me.

I ne dozvoli da budem pogažen od đavla, nego mi budi vođa na putu pravde i u vrlini svojoj, da te hvalim i tebi himan kazujem, jer si blagoslovljen u vjekove.

Amen.

 

(molitvu je sv. Florijan izrekao pred smrt 4. svibnja 304.g.)

Životopis sv. Florijana iz knjige: Piero Lazzarin 'Sveci kroz crkvenu godinu', 2011.g.

Donosimo život sv. Florijana kako ga je sažeto i precizno napisao Piero Lazzarin u svojoj knjizi 'Sveci kroz crkvenu godinu':

4. svibnja

sveti Florijan

mučenik

(†304.)

U pogansko svetište bio je za Dioklecijanova progonstva predveden sv. Florijan, i to pred suca Akvilina. Florijan je bio veteran rimske vojske, a tada u obližnjem gradu Cetium (danas Zeiselmaur) visoki državni činovnik. U poganski je hram doveden da ondje na žrtveniku, koji se i danas može vidjeti, žrtvuje bogovima. Okrivljen je kao kršćanin, jer je u Lauriacumu posjećivao i bodrio na ustrajnost u vjeri tamošnje pozatvarane kršćane. Pozvan je da se i sam odrekne svoga kršćanskoga uvjerenja. Florijan o tome nije htio ni čuti, a kamoli izvršiti otpad od vjere. Stoga je stavljen na muke i nemilo izbijen. Napokon je osuđen na smrt i bačen u rijeku Enns pa je tako slavno završio svoje mučeništvo. Bilo je to 4. svibnja 304. Tijelo mu je kasnije pronađeno, a pokopala ga je neka udovica, po imenu Valerija.

Tu je, na tom mjestu bio nukan da žrtvuje bogovima, tu je to najenergičnije odbio i svoju kršćansku vjeru hrabro ispovjedio. Mučenikovo je tijelo pokopano nedaleko Lauriacuma, današnjega Ennsa, a nad grobom mu nastade slavna opatija St. Florian. Počeci opatije sežu u VIII. stoljeće. Prvo je pripadala benediktincima, a kasnije prešla u ruke augustinaca.

I tako sveti mučenik Florijan, nekadašnji časnik u rimskoj vojsci i visoki državni činovnik, ima dostojan nadgrobni spomenik. Njegovo je štovanje silno rašireno po: Austriji, Bavarskoj, a i po našim krajevima. Narod zaziva njegovu zaštitu protiv požara i poplava, a kao svoga zaštitnika štuju ga i vatrogasci. Njegovi kipovi rese mnoge crkve, a nije rijetkost da se nalaze i na kućama ili po gradskim trgovima.

Ime je latinskog porijekla i dolazi od riječi Florianus,a nadijevano je u čast božanstva cvijeća. Zaštitnik je vatrogasaca.

Izvor: Piero Lazzarin, Sveci kroz crkvenu godinu, Veritas, Zagreb, 2011., str. 221-222.

Život sv. Florijana iz knjige: Dr. Maksimilijan Lach, Život svetaca za svaki dan u svibnju, u Zagrebu 1941.g.

Donosimo život sv. Florijana iz knjižice 'ŽIVOT SVETACA za svaki dan u svibnju' dr. Maksimilijana Lacha, kojeg je izdalo 'Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima' 1941.g. u Zagrebu. To je jedan od najboljih i najtočnijih kratkih životopisa o sv. Florijanu, iako zbog razvoja leksika hrvatskog jezika na prvi pogled zvuči pomalo anakrono. U jezik namjerno nismo dirali a također nismo ispravljali citate sv. Florijana, odnosno popravljali sa suvremenim hrvatskim jezikom, kao ni završni citat iz svetopisamskog Psalma 36, 9b-10 sa današnjim prijevodom iz Biblije »potocima svojih slasti ti ih napajaš. U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo«, kako bi se osjetio duh starine i izričaj toga vremena. Čitajući životopis sv. Florijana možemo samo konstatirati kako je dr. Lach vjerno prenio Florijanov život, kao i citate iz Florijanovih Pasija, čitateljima svojega vremena. Gotovo istovjetno kao i suvremeni prijevod latinskih Pasijâ, čime je pokazao da unatoč razvoju jezika, misao i poruka ostaju isti ukoliko se dostojno prevedu iz izvornih tekstova.

sv. Florijan

Rimski car Dioklecijan odluči pod konac svojega vladanja zatrti kršćansku vjeru. Najprije zapovijedi, da se svi carski službenici i vojnici, koji su kršćani, odpuste iz službe i vojske, a napokon odredi, da se ubiju svi, koji ne bi htjeli žrtvovati bogovima.

U ono vrieme bijaše u taboru rimskoga cara u Laureaku (u sadašnjem Lorchu) mnogo vojnika kršćana među njima i vojvoda Florijan. Kad vojnici kršćani nisu htjeli žrtvovati bogovima, bili su odpušteni iz vojske i iz službe. Kad je došao drugi carev nalog, da se poubijaju svi, koji ne bi htjeli klanjati bogovima, mnogi su kršćani pobjegli u gore i u pećine. Gdjekoje su pogani uhvatili, bacili ih u tamnice i nastojali, da ih glađu, žeđom i drugim mukama prisile na štovanje krivih bogova. U to strašno doba podigao je Bog kršćanskoga junaka Florijana, koji je hrabrio i ostale kršćane na jakost i uztrajnost u vjeri. Florijan nije bio više u Laureaku, kad je stigao carev nalog, ali čim je dočuo, kako se kršćani hvataju i zatvaraju, pošao je odmah onamo, da i sam strada za Krista i ohrabri svoju braću. Na putu u Laureak sretne vojnike, koji su po naredbi carskoga namjesnika Akvilina upravo pošli hvatati kršćane, pa doznavši od njih, za čim idu, reče im: »Šta druge tražite? Evo mene, ja sam kršćanin.« - Onda ga vojnici uhvate i odvedu pred namjesnika Akvilina. Ovaj ga je nagovarao, da žrtvuje bogovima, jer će ga inače morati kazniti. Florijan odrješito reče: »Gospodine Bože moj, u tebe sam se uzdao i tebe se odreći ne mogu, nego za te vojujem i tebi prinosim žrtvu hvale. Tvoja desnica neka me brani, jer je tvoje ime blagosloveno na nebu i na zemlji. Gospodine, daj mi jakost, da trpim, i primi me među svete borce, koji su prije mene izpoviedali sveto ime tvoje.« - Namjestnik Akvilin čuvši ovo, reče: »A što to luduješ, te prezireš carske zapoviedi?« - Florijan odgovori: »Ja sam dosele tajno štovao Boga mojega. Ti imaš vlast nad mojim tielom, ali ne možeš dirati u moju dušu. Kao vojnik pokoravam se tvojoj zapoviedi, ali me ne će nitko moći nagovoriti, da žrtvujem bogovima, jer se ne klanjam tim ništavilima.« - Razjaren ovim odgovorom dao je namjestnik Florijana svući i grozno izbiti i pleći mu oštrim gvožđem razkidati. Usred tih muka pokazivao je sveti mučenik veselo lice i podjednako slavio Boga i izjavljivao, da je kršćanin.

Namjestnik Akvilin videći da mu je sav trud uzalud izreče osudu, neka vojnici Florijana odvedu k potoku Ensu, koji teče kraj Lorcha, i s mosta bace u vodu. Blaženi je Florijan s veseljem saslušao osudu i radostno pošao, kao da se ide kupati. Kad su došli na mjesto, objesili su mu kamen o vrat, ali su mu dopustili, da se pomoli Bogu. Dugo se sveti Florijan molio, dok nije došao neki mladić, biesan i okrutan, te rekao vojnicima: »Što stojite i ne vršite naloga namjestnikova?« I ovo rekavši gurne mučenika s mosta u potok, i u onaj čas mladić osliepi. Bilo je to 4. svibnja godine 304.

Neka pobožna žena Valerija sahranila je tielo svetoga Floriana. Na tom mjestu je poslije sagrađena crkva, a kasnije i veliki samostan. Svetog Florijana slikaju kao vojnika, koji na goruću kuću izlieva vrč vode i katolici ga obćenito štuju kao zaštitnika od požara. Pripovieda se, da je neki ugljar pao u goruću ugljaru, pa dozvavši u pomoć svetoga Florijana iz nje izišao neozlijeđen.

†

Radost, koju je sveti Florijan usred najvećih muka osjećao, radost je u Duhu Svetom. Ta je radost zapravo sladkoća ljubavi Božje i predosjećaj vječnoga blaženstva. Do ljubavi Božje dolazi se borbama i velikom čistoćom srdca. Samo čista duša podpuno razumije rieči psalmiste:

»Iz potoka sladosti tvoje napajaš ih, Gospodine, jer je u tebe izvor života i u svjetlosti tvojoj vidimo svjetlost.« Tom svjetlošću preziremo sviet i znamo, kako je sve varavo i prolazno, štogod je u svietu.

†

Daj nam, svemogući Bože, da se zagovorom svetoga Florijana učvrstimo u ljubavi tvojega imena. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Dr. Maksimilijan Lach, Život svetaca za svaki dan u svibnju, Hrvatsko književno družtvo sv. Jeronima, 1941., Zagreb, str. 265-266.

Sv. Barbara - vatrogasna sestra

Sv. Barbara zaštitnica je radnikâ koji imaju posla s vatrom i vatrenim oružjem: vatrogasaca, artiljeraca, pirotehničara; ljudi koji riskiraju život, uz pogibao od nagle smrti, bez utjehe sakramenata. Njeno je ime uključeno u ograničenu skupinu "svetih pomoćnika" koji se tako nazivaju stoga što vjernici na poseban način zazivaju njihov zagovor.

Preostalih trinaest, skupine su: sveti Akacije, sveti Blaž, sveti Dionizije, sveti Egidije, sveti Erazmo, sveti Eustahije, sveti Juraj, sveta Katarina, sveti Kristofor, sveta Margareta, sveti Pantaleon, sveti Vid u zajedništvu sa svetim Florijanom našim vatrogasnim zaštitnikom.

Iako je sv. Florijan u cijelom svijetu općeprihvaćen svetac kao zaštitnik vatrogasaca, naša vatrogasna braća u Italiji i Francuskoj slave sv. Barbaru kao svoju zaštitnicu.

Sv. Barbara

Priča se kako je, za jednog očevog dugog izbivanja, sveta Barbara uspjela pobjeći iz tamnice u koju ju je otac Dioskur zatočio još kao vrlo mladu djevojku, bolesno ljubomoran na njezinu ljepotu, i tom prilikom se krstila. Hodajući šumom, pronašla je utočište u pastirskoj sjenici, ali su je na prijevaru vratili okrutnom ocu koji ju je, kako bi je kaznio, prokazao kao kršćanku. Vlasti su je potom zatvorile i podvrgle mučenjima što ih je – kako se priča – podnijela s upravo nevjerojatnom mirnoćom.

sv. Barbara i vatrogasica u Italiji

Kada je osuđena na smrt, krvnikom joj je bio sam otac: neizmjerno žestokim udarcem sablje odrubio joj je glavu. No, kada je krvava Barbarina glava pala na tlo, na njega se, s inače mirnoga neba, oborio grom te ga na mjestu spalio. Od toga trenutka, kršćani svetu Barbaru, koja je u 3. stoljeću podnijela mučeničku smrt za obranu vjere i čistoće, zazivaju kao zaštitnicu od grmljavine, oružja i "loše smrti" – nagle smrti, bez Božjeg oprosta. Iako je u Italiji sveta Barbara slavljena kao zaštitnica vatrogasaca (Vigile del Fuoco), u sjevernoj Italiji, osobito u biskupiji Trento koja graniči sa Austrijom i Švicarskom slavi se sv. Florijan kao njihov zaštitnik. Tu je nastala jedna vrlo lijepa molitva, koja se obraća njima, moleći ih oboje za zaštitu.

sv. Florijan i sv. Barbara

Molitva vatrogasaca (Preghiera del Vigile del Fuoco)

Bože koji rasvjetljuješ nebesa i ispunjavaš bezdane,

zapali u našim srcima plamen dužnosti i velikodušnosti,

a kad se oglasi sirena u našem kraju,

počuj otkucaje naših srca, o Gospodine.

Pred vatrom i bijesom vode,

učini da naša obostrana intervencija

bude utjeha i pomoć braći u nevolji.

Učini da naše djelovanje bude neprestano,

jedan srdačan i ponizan dar,

koji može u nama i u svim ljudima

potaknuti osjećaje i

ostvarivanje iskrenog bratstva.

Svjesni rizika koje preuzimamo,

obraćamo se Tebi, o Gospodine,

moleći Tvoju velikodušnu ruku

da nas svugdje podupire.

A vi, slavni mučenici Sveti Florijane

i Sveta Barbaro,

posredujte kod svemogućega Boga

da zaštiti i spasi sve ljude u službi.

Bože iskaži dobrodošlicu u kraljevstvu svojem

onima koji su pali

obavljajući svoju dužnost.

(Federazione dei Corpi Vigili del Fuoco Volontari della Provincia di Trento)

Sv. Florijan