Kapela i kip sv. Florijana u kompleksu dvorca Severin na Kupi

Severin na Kupi, naselje u Gorskome kotaru, 38 km zapadno od Karlovca, u blizini grada Vrbovsko kojem administrativno pripada, leži na 246 m nadmorske visine, nad desnom obalom rijeke Kupe, uz 'staru cestu' između Karlovca i Rijeke. I dok obala na suprotnoj strani rijeke pripada susjednoj državi Sloveniji, ovo povijesno naselje bilo je nadaleko poznato autobusno stajalište - tranzitni turizam (cestovno odmorište na Lujzinskoj cesti), dok nije puštena u promet autocesta A6 (Bosiljevo-Rijeka).

dvorac Severin na Kupi

Prema Severinu na Kupi nazvana je Severinska županija, upravna jedinica koju je 14. veljače 1776. godine reskriptom utemeljila carica Marija Terezija na području Gorskog kotara između Kupe i sjevernoga Jadrana, uključujući čak i grad Rijeku, odnosno Riječki gubernij; dok joj je sjedište bilo u Karlovcu. Severinska županija postojala je do 1786.g. kada ju je car Josip II. Habsburški ukinuo 20. ožujka 1786. godine, te njezin goranski dio priključio Zagrebačkoj županiji kao posebni distrikt, dok je priobalni pojas od Rijeke do Novog Vinodolskog postao Ugarskim primorjem.

I dok je car Josip II. potaknuo gradnju ceste Jozefine od Karlovca do Senja u vremenskom periodu od 1770. do 1779.g. s dužinom od 100 kilometara, koja je bila najkraći spoj Karlovca s Jadranom; gradnja najznačajnije Lujzijanske ceste (također Lujzijana i Via Ludovicea) započeta je na riječkoj Fiumari 1803.g., pod vodstvom Hrvata, podmaršala Filipa Vukasovića, koji je osobno i nadzirao izgradnju njezina dijela od Rijeke do Netretića. Nažalost nije doživio njezin završetak jer iste godine pogiba u ratu između Austrije i Francuske. I dok je Jozefina bila suviše zavojita, strma i skupa za održavanje i česta popravljanja, Lujzijana je građena po tada najmodernijim pravilima projektiranja i gradnje. Bez strmih dionica, kružnih zavoja koji su bili gotovo „šestarski“, te prohodnosti koja je bila tijekom cijele godine. Lujzijana je ne samo ubrzala transport iz unutrašnjosti prema sjevernom Jadranu nego i omogućila razvoj područja kroz koja se protezala. Uz samu cestu naseljavali su se kovači, kolari, gostioničari i svi ostali nužni zanatlije koji su putovanje Lujzijanom činili ugodnijim i sigurnijim. Uz cestu su nicala prenoćišta, gostionice, postaje za zamjenu konja…

Ubrajala se među najbolje ceste Austro-Ugarske Monarhije, zadovoljavala je potrebe ondašnje trgovine i rastuće manufakturne i industrijske proizvodnje, pritom potaknuvši razvoj prostora i naseljâ uzduž ceste. Duga je 141 km, građena od 1803. do 1811., a nazvana je po Mariji Lujzi, kćeri cara Franje I. Vodi od Rijeke preko Orehovice, Gornjega Jelenja, Mrzle Vodice, Lokava, Delnica, Skrada, Vrbovskoga, Severina na Kupi, Vukove Gorice, Netretića do Karlovca, s odvojkom od Gornjega Jelenja preko Meje do Bakra. Glavni pobornik gradnje ceste bio je biskup Maksimilijan Vrhovac, a financiralo ju je i njom upravljalo dioničko društvo. Izgrađena je s kolnikom širine 8,2 m, uzdužnim nagibima uglavnom manjima od 4%, te s vrsnim kamenim mostovima i podziđem.

Lujzijana je do mjesta Severin na Kupi dovršena 1808.g. Mjesto je već tada bilo poznato po nekoliko godina ranije obnovljenom Zrinsko-Frankopanskom kaštelu, koji je u to vrijeme postao dvorac s perivojem, i Kapelom sv. Florijana, koji danas izgledaju jako zapušteno i otužno. Dvorac u Severinu na Kupi smješten je na vrlo atraktivnoj lokaciji, na strmoj i većim dijelom šumovitoj padini desne obale rijeke Kupe. Iako trenutno nije turistički valoriziran, ovaj lokalitet bogate prošlosti u prelijepom prirodnom krajobrazu ima sve preduvjete da bude vrednovan kao izletnički i turistički biser Gorskog kotara.

Odmah po ulasku u perivoj dvorca sa desne strane nalazi se kamena figura - sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca, pored malenog zdanja koje je očito bilo stražarev prostor te u ne tako davnoj prošlosti prostorije Vatrogasnog doma Dobrovoljnog vatrogasnog društva koje je iz istih iselilo. Tako je sv. Florijan, zaštitnik kapelice, na neki način postao stražar i čuvar cijelog dvorca.

nekadašnje prostorije Vatrogasnog društva

kip sv. Florijana na ulazu

Vatrogasno društvo Severin na Kupi preselilo se je u prostorije bliže središtu mjesta, sa lijeve strane asfaltirane ceste kada se ide prema dvorcu.

DVD Severin na kupi, osnovan 1951.g.

Prolaskom kroz glavnu kapiju vanjskih zidina ulazi se u predvorje dvorca. Glavni ulaz u sami dvorac zatvaraju teška drvena vrata zaključana velikim lokotom, iznad kojih je ploča koja svjedoči o prošlom vremenu. Danas je to zapušten i devastiran objekt, zaboravljen i prepušten zubu vremena. Jedan od mnogih bisera naše povijesti ostavljen na milost i nemilost vremenu, vandalima i propadanju.

ulaz u dvorac

Najzanimljiviji detalj uz ulaz u dvorac je vidikovac na njegovom sjeveroistočnom dijelu s kamenom šternom (bunar). Odatle se pruža lijep pogled na rijeku Kupu, čiji tok vijuga uz livade i šume, a podno šumovite gorske kose Ravan preskakuje jaz u koritu na kojem se pjeni i buči probijajući se kanjonom. Niz liticu na kojoj se nalazi dvorac uređene su staze za šetnju sve do Kupe.

Lijevo od glavnog ulaza u dvorac nalaze se malena vrtna vrata na unutrašnjem portalu zidina, koja odmah uz istočnu kulu vode k perivoju koji okružuje dvorac, iza kojih izranja prema Istoku okrenuta kapela Svetog Florijana; golih zidova, napuštena i devastirana.

Kapela sv. Florijana

U vrlo je lošem stanju, bez prozora i vrata. Unutrašnjost je prepuna lišća, zidovi oljušteni i natrpani grafitima. Oronula i ogoljena, malena kapela zaštitnika vatrogasaca u dvorištu dvorca izgrađenog na litici samo je kulisa za fotografiranje koja čeka neko drugo vrijeme.

Zidovi su prošarani imenima, godinama posjete i grafitima koji govore o prolasku vremena i putnicima namjernicima koji su ovjekovječili svoja imena. Da u kapelici odavno nije bilo misâ svjedoči i kameni oltar okrenut prema zidu, kojega nije dohvatila koncilska liturgijska reforma II. Vatikanskog sabora (1962.-65.).

1889. godina  na stropu kapelice

Inventar, oltari i slike iz nje davno su izneseni i sve što se moglo pomaknuti više ne postoji. Čak je odnesena i podna ploča sa uklesanim imenima velikaša pokopanih u kapelici, čija je prazna rupa naknadno ispunjena betonom.

U grobnicu ispod kapelice silazi se sa vanjske desne strane stepenicama. U maloj grobnici nalaze se ugrađene traverze na kojima su se čuvali ljesovi sa ovozemnim ostacima žitelja dvorca kako ne bi plivali u nakupljenim oborinskim vodama. Na zidu se može vidjeti ispisana godina 1861.

natpis u grobnici

Kapela Svetoga Florijana, smještena unutar kompleksa dvorca, malih je dimenzija s naglašenim lučnim portalom i vitkim tornjićem. Kao dio kompleksa dvorca Severin na Kupi, zaštićena je kao nepokretno kulturno dobro i u stvarnosti služi samo kao kulisa za snimanje uz obližnji dvorac koji se nalazi u sličnom stanju.

Pokraj kapelice nalaze se ostaci fontane.

Kao i svaki dvorac o kojem brine država, županija ili grad, i ovaj je zatvoren i nedostupan javnosti za razgledanje. Poneki posjetitelj ulazi unutra na vlastitu odgovornost kroz ruševni prozor u prizemlju sa stražnje strane, ne poštujući njegovu privatnost i mjere opasnosti, te kao tat lunja njegovom unutrašnjošću tražeći ostatke davnoga sjaja. Unutrašnjost je oštećena, mjestimice su stropovi propali, a pristup podrumu nije moguć zbog urušavanja ulaza.

Uz dvorac se nalazi perivoj površine 6 ha, unutar čijeg se drveća nalazi i ribnjak, koji je zaštićen te proglašen spomenikom parkovne arhitekture 1966.g.

Povijesni perivoj koji okružuje dvorac građen je u tri razine. Prvi i najviši dio smješten je neposredno uz dvorac. Čine ga omanji drvored božikovine (Ilex aquifolium), koju zimi rese crvene bobice, nekoliko stabala Lawsonovog pačempresa (Chamaecyparis lawsoniana) i stabla divljeg kestena (Aesculus hippocastanum).

S južne strane uz dvorac zasađeni su brijestovi (Ulmus sp.), tise (Taxus baccata) i grmovi šimšira (Buxus sempervirens). Do druge i treće razine perivoja spuštaju se kamene stube. Druga terasa najvredniji je dio perivoja jer je u njemu smještena središnja skupina starih stabala.

Zadivljujući primjerci dendroflore su Lawsonov pačempres (Chamaecyparis lawsoniana), američki borovac (Pinus strobus), američki crveni hrast (Quercus rubra), američka tuja (Thuja occidentalis), i ostalo drveće. To su većinom vrste podrijetlom iz Sjeverne Amerike, što je posebna zanimljivost perivoja.

Od domaćih vrsta starošću se izdvaja stablo lipe (Tilia platyphyllos) čije je deblo pri dnu šuplje. U pukotine kore starih pačempresa (Chamaecyparis), maleni brgljezi često kljunom utiskuju sjemenke drveća kako bi lakše iskljucali njihov jestivi dio. Na starim stablima redovito se čuje brzo kljucanje djetlića, a često se tamo zateknu i srne.

stablo lipe

Ne zna se tko su graditelji starog grada nad Kupom. Posjed Severin spominje se u Modruškom urbaru 1486.g. i po nekim autorima grad je već tada postojao; no prvi spomen dvorca Severin na Kupi datira iz 1558. godine kada je opisan kao „kameni lukovdolski grad“, odnosno kamena obrambena kula sa drvenim kaštelom koji se nalazi na liticama iznad rijeke Kupe.

Snimak Severina na Kupi iz knjige
Radoslava Lopašića „Oko Kupe i Korane“ iz 1895.

Nije poznato kada točno, no kaštel su podigli Frankopani Tržački, koji su bili njegovi prvi vlasnici. U svojoj burnoj povijesti često je mijenjao vlasnike u čemu i treba tražiti razloge njegova današnjeg trenutnog propadanja. Pripadao je Stjepanu IV. Frankopanu Ozaljskom (*? – †1577.), koji je sa sestrom Katarinom (*? – †1561.) vrlo rano ostao bez roditelja. Djed Bernardin Frankopan je malodobnom Stjepanu IV. oporukom odredio za staratelja svojega protivnika kralja Ferdinanda I. Kralj je, kao staratelj Stjepana IV., najbolje posjede dao na upravu Nijemcima, pa se Stjepan kasnije morao žestoko boriti za povrat svojih posjeda. Katarina, sestra Stjepana IV. Frankopana, udala se 1541. za Nikolu IV. Šubića Zrinskog Sigetskog (Zrin, 1508. – Siget, 7. 9. 1566.). U jeku turske opasnosti 1544.g. Stjepan IV. Frankopan je sa svojim šurjakom Nikolom IV. Šubićem Zrinskim sklopio ugovor o zajednici dobara i međusobnom nasljeđivanju. Tako oporukom kneza Stjepana Frankopanskog Ozaljskog iz 1572.g. severinsko vlastelinstvo prelazi u posjed sinova šurjaka Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka i njegove žene Katarine te sinova Jurja, Krste i Nikole. Za osmanskih provala u 16. st. cijeli je severinski kraj bio opustošen.

Sestri i bratu, Katarini i Nikoli IV. Šubiću Zrinskom pripadao je Severin na Kupi do 1580.g., kada je kaštel nagodbom bio prepušten knezu Gašparu I. Frankopanu Tržačkom, a njega nasljeđuje Vuk II. Krsto Frankopan i sinovi. Time se kaštel vratio u prvotni posjed Frankopana kod kojih ostaje sve do sloma Zrinsko-Frankopanske urote 1671. godine kada je bio opljačkan. Nakon urote Zrinskih i Frankapana (1671.) kaštel je najprije preuzela Ugarska, a zatim Gradačka komora. Car Leopold I. Habsburški (1640. – 1705.) darovnicom, od 20. travnja 1682. godine, darovao ga je pukovniku Ivanu Franji Oršiću (1630. – 1686.), koji su tada već bili prisutni na području današnje Karlovačke županije. Dvorac Severin je u svojoj povijesti bio više puta obnavljan, a današnji barokni izgled jednokatne građevine, četverokutnog tlocrta, uglova pojačanih cilindričnim kulama i unutrašnjim dvorištem s arkadnim stupovljem, dobio je 1803.g. prilikom obnove obitelji Oršić koja je dala preurediti nekadašnji frankopanski kaštel u dvorac. Uz obnovu unutrašnjosti dvorca uređen je vrt, park, i zvjerinjak.  

Od 1809. do 1813. Severin na Kupi bio je pod francuskom upravom kao dio Ilirskih pokrajina, kada se i povezao Lujzijanskom cestom s gradovima Karlovcem i Rijekom. Od 1816. do 1822. pripadao je Kraljevini Iliriji, nakon čega je bio vraćen banskoj Hrvatskoj. God. 1823. Karlo Oršić prodao je dvorac karlovačkom plemiću i veletrgovcu Amrozu Vranyczanyju Dobrinoviću, poznatom pripadniku Ilirskog preporoda, koji ga je zajedno s lokalnim vlastelinstvom držao u posjedu do sredine 19. st. Zahvaljujući njemu, ovaj posjed je postao neformalno okupljalište hrvatskih domoljuba, za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda. Nakon oštećenja u II. svjetskom ratu bio je posljednji put obnovljen 1958.–59. od strane Šumarije Vrbovsko.

S odlaskom Vranyczanya, Severin na Kupi nešto kasnije pripada zagrebačkoj poduzetničkoj obitelji Arko Vladimira, u čijem je posjedu dvorac bio u razdoblju između dva svjetska rata, do 1945. godine kada je nacionaliziran. Dva desetljeća nakon obnove dvorac Severin na Kupi služio je kao ugostiteljski objekt, hotel, u čijoj su se središnjoj hali organizirale i svadbe, te sjedište dobrovoljnog mjesnog vatrogasnog društva. Također, je služio i kao administrativna arhiva.

nekadašnja kaljeva peć u hali

Današnji zapušteni izgled dvorca i njegove okolice, većim dijelom je 'krivica' dugogodišnjeg neriješenog vlasništva nad imanjem. Obitelj Arko tražila je povrat dvorca no spor je izgubila, te je dvorac 2012. godine temeljem pravomoćne sudske presude vraćen Gradu Vrbovskom.

Usprkos planovima i nadama lokalnog stanovništva u skoru obnovu, nitko ne zna kako i kada će to biti, stoga dvorac kao takav predstavlja samo još jedan u nizu mogućih projekata koji čekaju svoj novi život.

Sv. Florijan

Spomenik sv. Florijanu u Subotici (Суботица, Srbija)

Subotica (Град Суботица, mađ. Szabadka) je najsjeverniji grad u Autonomnoj Pokrajini Vojvodina (Srbija), udaljen svega 10 km od mađarske granice. Taj administrativni centar Severnobačkog okruga u pisanim dokumentima prvi put se spominje 7. svibnja 1391. godine, ali je zasigurno ovo mjesto puno starije, o čemu svjedoče brojna arheološka nalazišta po obodu grada, okolici jezera Ludoš i dr. U čestim i velikim seobama u ovaj utvrđeni grad došli su mnogi narodi: Hrvati, Mađari, Nijemci, Slovaci, Židovi, Srbi, Grci… Često su se mijenjali gospodari, ali i ime grada. Od prvog – 'Zabatka' 1391. - promijenjeno je više od 200 naziva, od kojih su najkarakterističnija imena: 'Szent-Maria', 'Maria-Theresiopolis', 'Maria Theresiastadt', 'Szabadka' i 'Subotica'. Izvori na njemačkom bilježe i oblik 'Sawatitz'. U samoj Subotici nađeni su veoma značajni srednjovjekovni nalazi kod franjevačke crkve, a 2003.g. arheolozi su iskopali i temelje rimokatoličke seoske crkve iz 13. stoljeća. Franjevci su općenito bili vrlo značajni za Hrvate u Subotici, ali i za osnivanje i opstojnost samog grada.

Sv. Florijan, dopisnica

Sudbinu ovog mjesta bitno je određivao položaj na putu između Europe i Azije, a povijesno na granici dvije sukobljene sile – Ugarske i Turske. Izgrađena na vjetrometini, na raskrižju putova, ovaj je grad oduvijek bio mjesto burnih povijesnih događaja. Višestoljetne borbe u prošlosti imale su za posljedicu brojna pustošenja kroz palež, ali i brojne druge prirodne nepogode koje su potaknule braću franjevce za zagovornu molitvu sv. Florijanu, što je rezultiralo izradom spomenika 1926.g. sa natpisom na postolju:

SV. FLORIJANE ZAŠTITNIČE NAŠ
OD STRAŠNA OGNJA BRANI NAS!

Spomenik sv. Florijanu podignut je i posvećen na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo (Velika Gospa) 15. kolovoza 1926. godine u parku ispred franjevačke crkve i samostana. Inicijativa je potekla od samih redovnika koji su još od 1925.g. počeli prikupljati dobrotvorne priloge za podizanje ovog zavjetnog spomenika. Zaštitnik od požara sv. Florijan prikazan je kao rimski vojnik koji polijeva vodu na malu kućicu koja gori.

sv. Florijan na staroj lokaciji

Prvo predloženo mjesto za spomenik, bilo je ispred nekadašnje Više trgovačke škole, odnosno Akademije. Neki franjevci su bili protiv te lokacije jer je u istoj zgradi bila šegrtska škola čiji polaznici bi vrlo vjerojatno uništavali skulpturu. Oni su predlagali poziciju niže na tada prostranom Zrinjskom trgu (gdje je danas početak 'mlečne pijace').

Zrinjski trg - nekadašnji izgled današnje pijace,
pri dnu je Trgovačka škola

Ipak, njegovo konačno odredište, kako se tada mislilo, bilo je – u parku ispred Franjevačke crkve Sv. Mihovila.

podizanje spomenika ispred franjevačke crkve

Subotička skulptura sv. Florijana u tradicionalnom prikazu sa odorom rimskog vojnika oblikovana je znalački i vješto je isklesana. Izrađena je prikupljenim milodarima vjernika grada Subotice i uz „veliki novčani doprinos Mihajla Lagllera i supruge mu Katarine Katona“.

Prvotno je bila postavljena na visoki obelisk u skladu sa umjetničkim tokovima vremena. Pet piramidalno postavljenih kamenih blokova vodilo je do podnožja skulpture sa gornjim ukrašenim rubom koji nosi njezinu bazu. Postavljanje spomenika i izradu postolja izveo je kamenorezac Janos Palatinus; dok se samoj skulpturi ne zna autor, ali je na osnovu rada jasno kako je bio školovani umjetnik.

kamenorezac Janos Palatinus

potpis 'Palatinus' pri dnu spomenika

Spomenik je iz nekadašnjeg parka na Trgu cara Jovana Nenada 1975.g. premješten na današnju lokaciju pored zadnjeg dijela apside Bazilike sv. Terezije Avilske, jer se našao na putu budućoj aveniji koja je trebala tuda proći.

Bazilika Sv. Terezije Avilske

spomenik u parku

Smješten je u sjeni bazilike, u hladu, što je isto kao da je u mraku nekog podruma. Time je postao sakriven od očiju javnosti, jer svaki spomenik se postavlja kako bi bio negdje na vidljivom mjestu, na kojem će dominirati. Tom prilikom spomeniku sv. Florijana oduzeta su dva segmenta obeliska i četiri stepenice kako bi se skulptura ambijentalno uklopila. Piramidalno postavljeni blokovi su uklonjeni, čime je prekrasno isklesana skulptura degradirana kako bi bila postavljena u "nivou promatrača".

sramoćenje spomenika sv. Florijana

„Spomenik je iz parka na Trgu cara Jovana Nenada izmješten u neposredno okruženje bazilike sv. Tereze Avilske 1975. godine uz suglasnost crkve (...) Dislokacija zavjetne skulpture (...) pravdana je svojevremeno namjerom da se osmisli prostor ispred tadašnjeg Radničkog sveučilišta, kao prostrani trg za manifestacije“, piše povjesničar umjetnosti Bela Duranci u publikaciji 'Javni spomenici opštine Subotica', čiji je nakladnik 'Međuopćinski zavod za zaštitu kulture Subotica', 2001. godine.

Po tadašnjem važećem „Detaljnom urbanističkom planu centra“ ispred današnjeg kompleksa Otvorenog sveučilišta trebao je prolaziti „Novi bulevar“ s četiri prometne trake i stoga je neshvatljivo i proturječno da se tu planirao jedan „trg za manifestacije“. Osim spomenika sv. Florijana, izmješten je tada i najstariji gradski spomenik Sveto Trojstvo. Izmještanje dva sakralna spomenika koji su bili na pravcu te buduće prometnice pravdano je planiranom avenijom.

Od tada je prošlo dosta vremena i trg se sada zove 'Trg franjevaca'. U međuvremenu je Sv. Trojstvo konačno vraćeno na staro mjesto, kako je to obećao tadašnji prvi čovjek općine. Obećao je i vraćanje sv. Florijana na prvobitnu lokaciju. Ali, tu sad postoji jedna "pravna smicalica" a to je da je po zahtjevima MZZK Subotica na toj jedinoj lokaciji u staroj jezgri grada obvezno prethodno arheološko istraživanje. To praktično znači da onaj tko želi vratiti spomenik, mora cijeli bivši trg prekopati najmanje metar i pol dubine, što predstavlja veliki projekt i znatno povećava izdatke.

Tvrtka "LEHNER" očistila je 2008.g. dugogodišnje naslage pljesni, algi, mahovine, lišajeva i grafita sa spomenika. Naneseni slojevi na spomenik trebaju ga učinkovito štiti od svih vrsta aerozagađenja.

devastacija spomenika (prije čišćenja)

Zaštitnik od požara, kojem se vatrogasci i vjernički puk mole za zagovor, 'skraćen i u zapećku' čeka bolju budućnost.

sv. Florijan, Subotica

Sličica Sv. Florijana br. 83 u albumu MAKI – Sveci Katoličke crkve

Novinsko-izdavačka kuća 'Glas Koncila', s dugogodišnjom tradicijom izdavanja katoličkog tjednika, Malog koncila 'MAK' te brojnih drugih izdanja vjerskog sadržaja i prehrambena industrija 'Kraš', ostvarili su 1997.g. međusobnu suradnju kroz zajednički program za djecu 'MAKI – album svetaca' i 'MAKI – čokolada sa sličicama svetaca'.

Album se sastojao od praznih polja u koja se trebalo zalijepiti 240 različitih sličica svetaca koje su se dobivale uz kupnju čokoladice. Na poleđini svake sličice bio je ispisan kratki stih, po kojem se je prepoznavao svaki svetac, i broj kako bi se mogao smjestiti u album.

poleđina sličice

Uz mjesto za sličicu stajao je u albumu i opširniji tekst o životu sveca. Kada se zalijepila sličica na pojedino mjesto u albumu, njezina poleđina trebala se sačuvati (njih 240) kako bi se zajedno sa albumom poslali na adresu Kraša te sudjelovalo u nagradnoj igri. Kao dokaz da je zaprimljeno sudjelovanje u nagradnoj igri, na kućnu adresu dobivale su se veće slike Isusa i Marije koje su se nalijepile na početak albuma. Time se postajalo sudionikom velikog nagradnog izvlačenja s mnoštvom vrijednih nagrada.

prazno polje u albumu sa opisom sveca

„Nema samo 240 svetaca. Ima ih na tisuće koji su u kalendaru, ali ima ih na milijune koje slavimo na blagdan Svih svetih, 1. studenoga. Mnogi od nas na krštenju dobili su ime po nekom svecu. Zato na dan našeg sveca-imenjaka slavimo i svoj imendan.“

sličice Maki

„Svaki dječak ili djevojčica, mladić ili djevojka žele u svojem životu učiniti velika djela. Većina ih ne zna kako, neki samo čekaju priliku ili traže ideju. U albumu ćeš naći 240 života punih pustolovina, jer sveci su Božji pustolovi, junaci. Vidjet ćeš da mnogi nisu od početka bili sveti. Oni su se promijenili svojom voljom, uz Božju pomoć. Upravo smo to istaknuli u njihovu životopisu. Svako vrijeme ima svoje svece: mučenici u doba progona, naučitelji u doba krivovjerja, kraljevi u doba pokrštavanja naroda, milosrdni sveci u doba općeg siromaštva i gladi, misionari u doba otkrivanja Amerike i drugih novih svjetova itd. I ovo naše vrijeme traži nove svece, možda će to biti netko od tvojih drugova, ili možda ti sam(a)!“ (iz predgovora albuma).

prednja strana albuma

Predstavljanje albuma i čokolada sa sličicama svetaca održano je 10. prosinca 1997.g. u dvorani Dječačkog sjemeništa na Šalati. Program su predstavili mr. Božica Bregant, mr. Tomo Petrić, dr. Zvonimir Grubišić i don Luka Depolo. Priredbi je bio nazočan i varaždinski biskup mons. Marko Culej, a glazbenim programom uveličali su je operna prvakinja Lidija Horvat Dunjko, uz orguljašku pratnju Marija Penzera, zbor “Makovci” iz Čakovca te lutkarska scena “Ivana Brlić Mažuranić” iz Zagreba.

stražnja strana albuma

Na predstavljanju je sudjelovalo više stotina djece koje je animirao don Luka Depolo, dok je priredbu vodio član uredništva “Glasa Koncila” prečasni Mijo Gabrić. Don Luka Depolo istaknuo je kako je taj program za djecu pripreman dvije godine, a poduzet je zbog činjenice da mladom naraštaju nedostaje uzora, velikana u koje bi se mogli ugledati. Tim pothvatom željelo se djeci predočiti kako su “dobri” upravo najveći i vječno slavni i da se svatko, čak ako je i loš, može promijeniti i postati dobar. Don Luka zahvalio se je tom prilikom pokretaču ideje programa za djecu Borisu Matovšeku i Dragi Bašiću, koji je zaslužan za tiskarski dio posla i stalnu potporu koju je davao u stvaranju programa.

„Dobro je imati svojeg sveca zaštitnika, molitvom ga uvijek možete zazvati u pomoć. Sveci su činili čuda i pomagali ljudima i za života i nakon smrti. Upravo na temelju dokazanih čudesa koja je netko učinio nakon smrti, Crkva ga službeno proglašava svecem.“ (iz predgovora albuma).

U albumu pod rednim brojem 83 nalazi se sveti Florijan, zaštitnik vatrogasaca.

sličica sv. Florijana

Treba svakako pohvaliti taj hvalevrijedan projekt, iako se dogodio u tekstu sv. Florijana jedan lapsus, jer nisu „na smrt osudili druga 304 kršćanina“, nego njih 40 («I uhvaćeno ih je brojem četrdeset svetih»), kako je zapisano u Pasiji (Incipit passio sancti Floriani martiris, br. 2). Isto tako u ikonografskom prikazu ne prikazuje se sa guskom nego sa simbolom orla («Tada po višnjem božanskom dopuštenju dođe orao raširenih krila i zaštićivaše ga u obliku križa», Pasija br. 8).

Vatrogasne značke

Iako vatrogasne značke najčešće nemaju veliku materijalnu vrijednost, njihovo je značenje u proučavanju povijesti postojanja vatrogasnih društava veliko. Značke su ono što im samo ime kaže: znakovi, oznake, nešto što izravno upućuje na nešto drugo.

Potrebno je razlikovati simbole od znakova. Dok simboli (grč. syn ballein = spojiti zajedno) predstavljaju stvarnu prisutnost dviju stvarnosti koje se prožimaju u jednoj, poput npr. novčanice od 100 kn koja nije samo komad papira koji upućuje na tu vrijednost, nego stvarno jest sto kuna u svojoj biti te nominalne vrijednosti; dotle znakovi jesu oznake koje upućuju na nešto drugo. Jedna stvarnost upućuje na drugu stvarnost. Poput prometnih znakova koji daju uputu, odnosno obavještavaju sudionika u prometu za pojedinu situaciju na cesti. Npr. prometni znak za opasnost na cesti, nije sam po sebi opasan te ne predstavlja nikakvu opasnost kao takav, nego upućuje vozače da se na nekom dijelu ceste nalazi neka opasnost. Tako i značke daju obavijest o osobi koja ju nosi. U našem slučaju one su tu da označe pripadnost pojedinom vatrogasnom društvu ili organizaciji.

vatrogasne značke

Iako na reveru sakoa značke mogu djelovati kao ukras, njihova namjena nije prvenstveno estetska jer podrijetlo njihovog nošenja nisu broševi, nego ordeni. Funkcija broševa je isključivo ukrasna, dok su ordeni bili i ostali osobna iskaznica, koja govori o tome tko i što je njihov nositelj, opisujući ga.

vatrogasno odlikovanje (Austrija)

I dok se ordeni nose na vatrogasnoj odori te prikazuju posebnost osobe koja ih nosi, dotle se značke, u svojoj jednostavnijoj izvedbi, obično nose na civilnom odijelu ili odjeći, pokazujući time pripadnost ili simpatiju za neko društvo sa kojim se povezujemo i kojega na neki način predstavljamo. Znak postaje poveznica nas i toga društva kojemu želimo pripadati, jer svatko od nas želi negdje ili nečemu pripadati. Makar i na taj sićušni simbolični način kao član ili simpatizer. Našim nošenjem mi postajemo ta stvarnost, na koju nas znak upućuje.

Vatrogasne značke ne samo da su postale poveznica pojedinca i pojedinog vatrogasnog društva, nego su u razmjenama i poklanjanjima postale važna poveznica i među članovima različitih vatrogasnih društava, koja na taj način postaju prijateljska i bratska. Naprosto, svako društvo je u drugoj polovici ‘70-ih i početkom ‘80-ih smatralo nasušnom potrebom imati svoju značku...  I neprestano su ih štancali, osobito za obljetnice i događaje: 10, 20, 30 godina, 50 godina društva, vatrogasni slet…, u najrazličitijim bojama, veličinama i oblicima. I svatko je svakome poklanjao značku svojeg društva.

štanca za vatrogasnu značku

Dobivale su se od pripadajućeg društva kao spomenice, kao nagrada za sudjelovanje na natjecanjima ili jednostavno samo kao poklon društva. Poklanjale su se pokroviteljima vatrogasnih društava, koji su obično bili načelnici općina i gradonačelnici jer “utjecajnima” je svatko htio pokloniti značku svojeg društva. Tako su se značke počele umnažati, izazivajući spontano kod ljudi njihovo sakupljanje. Istodobno, broj značaka davao je status vlasniku jer svatko je htio imati što veći pregled različitih društava koje bi potom poput šarenih plemenitih kovina izložio na vidljivom mjestu u svojemu domu.

značka iz štance

Značke su uvijek bivale odlagane nekamo, na karton, u spužvu ili stiropor, nije ih se bacalo. Još do jučer 'orden' koji su dobivali samo zaslužni, potom po nekom kriteriju odabrani, postao je u kratkom roku reprezentativni znak društva i 'znakići' za sakupljanje među vatrogascima. Iako su se u to vrijeme značke dijelile posvuda, budući je svako poduzeće imalo i više znački za različite SOUR-e i OUR-e, odnosno odjeljenja, čineći pravu poplavu znački, a time i njihovu devalvaciju; vatrogasne značke uspjele su tematski opstati među sakupljačima te još i danas među starijom, a i mlađom populacijom kao sastavni dio vatrogasnih memorabilija, budeći u njima sakupljačku strast koja se razvila iz ljubavi prema vatrogastvu.

Iako se sakupljanje značaka nikada nije razvilo u posebnu disciplinu kao filatelija i numizmatika, upravo zbog njihove prevelike popularizacije i prenapučenosti u albumima; vatrogasne značke uspjele su preživjeti i njihov sjaj nije nipošto iščeznuo među vatrogasnim sakupljačima. I dok se po siteovima značke prodaju uglavnom u “lotu”, praktično na vagu, vatrogasne značke drže iznenađujuću cijenu, te se najčešće prodaju po komadu.

I danas, kao i nekad, sakupljači vatrogasnih memorabilija ponosno pokazuju njihovo svjetlucanje na raznim izložbama, na kojima iako uslijed patine vremena redovito zasvijetli njihov zlatni, srebrni i brončani sjaj metala, pokazujući da se njihove boje tokom minulih godina nisu nimalo istrošile. Možda i upravo zato što nikada i nisu spadale u hobi sakupljanja znački, već u vatrogasne memorabilije, pokazujući time kritizerima kako nije istina da se sakupljanje znački nije nikad razvilo u ozbiljnu disciplinu te steklo priznatu reputaciju jer nije imalo lijepo međunarodno ime antičkog korijena kao filatelija ili numizmatika.

Vatrogasne memorabilije, lat. memorabilia, znači u prijevodu 'znamenitost', odnosno 'ono što vrijedi pamtiti'. Povijest svakako vrijedi upamtiti, i nikako ju ne smijemo sa značkama odbaciti, da ne bi sa prljavom vodom bacili i „dijete“. Ako ne na reverima sakoa onda svakako u albumima gdje i zaslužuju. Interesantno je među značkama vatrogasnih društva zamijetiti i stare značke poznatih tvrtki proizvođača vatrogasnih aparata i opreme, koje i danas postoje, iako više ne rade značke.

Bilo kako bilo, iako je mnoge značke iz vremena komunizma unatoč sjaju prekrila siva mrena i patina vremena, one za nas ostaju izričaj nekog društva, pomoću kojega možemo iščitavati povijest. Pa i po onim nenapravljenim vatrogasnim značkama, koje se u Jugoslaviji nisu nikada iskovale u štanci ili izlile u kalupu, naprosto jer nisu smjele. Tako postoji vatrogasna značka koja je za to vrijeme bila zabranjena, sa likom sveca čiji sjaj nije nikada izblijedio. To je značka sv. Florijana zaštitnika vatrogasaca, koju jedino nije potrebno polirati da bi jače svijetlila.

značka sv. Florijana

DUHOVNA PRIČA: - Tata, ne vidim te!

Kršćanin je često u napasti da odgovori: „Oče, ja te ne vidim…“. Naš hod zemljom je zamračen, no Bog nas vidi i to je najvažnije. Bog nas nikad ne ostavlja, ni na trenutak. On nas drži za ruku i onda kada mi toga nismo svjesni.

Jedna sretna obitelj živjela je u kući na rubu grada. Jedne je noći u kuhinji izbio požar. Dok se vatra rasplamsavala, roditelji i djeca istrčali su iz kuće. Iznenada su u paničnom strahu otkrili da nema najmlađeg člana obitelji, petogodišnjeg dječaka. On se, uplašen vatrom i zbunjen gustim dimom popeo na kat.

Što da rade? Otac i majka su se očajnički gledali, dvije su sestre počele vikati. Vratili su se u kuću zahvaćenu vatrom bilo je nemoguće… Vatrogasci još ne bijahu stigli.

Iznenada, gore u potkrovlju, otvori se prozor. Dječak proviri i stade vikati: „Tata! Tata!“. Otac priđe i poviče: „Skoči!“

Dječak je pred sobom vidio samo vatru i crni gusti dim, a kad je čuo glas odgovorio je: „Tata, ja te ne vidim…“

„Vidim ja tebe, slobodno skoči!“, vikao je otac. Dječak je skočio i začas se, živ i zdrav, našao u snažnom očevu zagrljaju.

Priča ističe pouzdanje koje treba imati naša molitva. Dijete na prozoru kuće koja gori – zar to nije slika kršćanina pred Bogom? Kad se nađe u opasnosti, on može čuti kako mu se Bog obraća: „Pouzdaj se u mene, baci se u moje ruke“. Kršćanin je često u napasti da odgovori: „Oče, ja te ne vidim…“. Naš hod zemljom je zamračen, no Bog nas vidi i to je najvažnije. Bog nas nikad ne ostavlja, ni na trenutak. On nas drži za ruku i onda kada mi toga nismo svjesni.

Bruno Ferrero

Život sv. Florijana iz knjige: Dr. Maksimilijan Lach, Život svetaca za svaki dan u svibnju, u Zagrebu 1941.g.

Donosimo život sv. Florijana iz knjižice 'ŽIVOT SVETACA za svaki dan u svibnju' dr. Maksimilijana Lacha, kojeg je izdalo 'Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima' 1941.g. u Zagrebu. To je jedan od najboljih i najtočnijih kratkih životopisa o sv. Florijanu, iako zbog razvoja leksika hrvatskog jezika na prvi pogled zvuči pomalo anakrono. U jezik namjerno nismo dirali a također nismo ispravljali citate sv. Florijana, odnosno popravljali sa suvremenim hrvatskim jezikom, kao ni završni citat iz svetopisamskog Psalma 36, 9b-10 sa današnjim prijevodom iz Biblije »potocima svojih slasti ti ih napajaš. U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo«, kako bi se osjetio duh starine i izričaj toga vremena. Čitajući životopis sv. Florijana možemo samo konstatirati kako je dr. Lach vjerno prenio Florijanov život, kao i citate iz Florijanovih Pasija, čitateljima svojega vremena. Gotovo istovjetno kao i suvremeni prijevod latinskih Pasijâ, čime je pokazao da unatoč razvoju jezika, misao i poruka ostaju isti ukoliko se dostojno prevedu iz izvornih tekstova.

sv. Florijan

Rimski car Dioklecijan odluči pod konac svojega vladanja zatrti kršćansku vjeru. Najprije zapovijedi, da se svi carski službenici i vojnici, koji su kršćani, odpuste iz službe i vojske, a napokon odredi, da se ubiju svi, koji ne bi htjeli žrtvovati bogovima.

U ono vrieme bijaše u taboru rimskoga cara u Laureaku (u sadašnjem Lorchu) mnogo vojnika kršćana među njima i vojvoda Florijan. Kad vojnici kršćani nisu htjeli žrtvovati bogovima, bili su odpušteni iz vojske i iz službe. Kad je došao drugi carev nalog, da se poubijaju svi, koji ne bi htjeli klanjati bogovima, mnogi su kršćani pobjegli u gore i u pećine. Gdjekoje su pogani uhvatili, bacili ih u tamnice i nastojali, da ih glađu, žeđom i drugim mukama prisile na štovanje krivih bogova. U to strašno doba podigao je Bog kršćanskoga junaka Florijana, koji je hrabrio i ostale kršćane na jakost i uztrajnost u vjeri. Florijan nije bio više u Laureaku, kad je stigao carev nalog, ali čim je dočuo, kako se kršćani hvataju i zatvaraju, pošao je odmah onamo, da i sam strada za Krista i ohrabri svoju braću. Na putu u Laureak sretne vojnike, koji su po naredbi carskoga namjesnika Akvilina upravo pošli hvatati kršćane, pa doznavši od njih, za čim idu, reče im: »Šta druge tražite? Evo mene, ja sam kršćanin.« - Onda ga vojnici uhvate i odvedu pred namjesnika Akvilina. Ovaj ga je nagovarao, da žrtvuje bogovima, jer će ga inače morati kazniti. Florijan odrješito reče: »Gospodine Bože moj, u tebe sam se uzdao i tebe se odreći ne mogu, nego za te vojujem i tebi prinosim žrtvu hvale. Tvoja desnica neka me brani, jer je tvoje ime blagosloveno na nebu i na zemlji. Gospodine, daj mi jakost, da trpim, i primi me među svete borce, koji su prije mene izpoviedali sveto ime tvoje.« - Namjestnik Akvilin čuvši ovo, reče: »A što to luduješ, te prezireš carske zapoviedi?« - Florijan odgovori: »Ja sam dosele tajno štovao Boga mojega. Ti imaš vlast nad mojim tielom, ali ne možeš dirati u moju dušu. Kao vojnik pokoravam se tvojoj zapoviedi, ali me ne će nitko moći nagovoriti, da žrtvujem bogovima, jer se ne klanjam tim ništavilima.« - Razjaren ovim odgovorom dao je namjestnik Florijana svući i grozno izbiti i pleći mu oštrim gvožđem razkidati. Usred tih muka pokazivao je sveti mučenik veselo lice i podjednako slavio Boga i izjavljivao, da je kršćanin.

Namjestnik Akvilin videći da mu je sav trud uzalud izreče osudu, neka vojnici Florijana odvedu k potoku Ensu, koji teče kraj Lorcha, i s mosta bace u vodu. Blaženi je Florijan s veseljem saslušao osudu i radostno pošao, kao da se ide kupati. Kad su došli na mjesto, objesili su mu kamen o vrat, ali su mu dopustili, da se pomoli Bogu. Dugo se sveti Florijan molio, dok nije došao neki mladić, biesan i okrutan, te rekao vojnicima: »Što stojite i ne vršite naloga namjestnikova?« I ovo rekavši gurne mučenika s mosta u potok, i u onaj čas mladić osliepi. Bilo je to 4. svibnja godine 304.

Neka pobožna žena Valerija sahranila je tielo svetoga Floriana. Na tom mjestu je poslije sagrađena crkva, a kasnije i veliki samostan. Svetog Florijana slikaju kao vojnika, koji na goruću kuću izlieva vrč vode i katolici ga obćenito štuju kao zaštitnika od požara. Pripovieda se, da je neki ugljar pao u goruću ugljaru, pa dozvavši u pomoć svetoga Florijana iz nje izišao neozlijeđen.

†

Radost, koju je sveti Florijan usred najvećih muka osjećao, radost je u Duhu Svetom. Ta je radost zapravo sladkoća ljubavi Božje i predosjećaj vječnoga blaženstva. Do ljubavi Božje dolazi se borbama i velikom čistoćom srdca. Samo čista duša podpuno razumije rieči psalmiste:

»Iz potoka sladosti tvoje napajaš ih, Gospodine, jer je u tebe izvor života i u svjetlosti tvojoj vidimo svjetlost.« Tom svjetlošću preziremo sviet i znamo, kako je sve varavo i prolazno, štogod je u svietu.

†

Daj nam, svemogući Bože, da se zagovorom svetoga Florijana učvrstimo u ljubavi tvojega imena. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Dr. Maksimilijan Lach, Život svetaca za svaki dan u svibnju, Hrvatsko književno družtvo sv. Jeronima, 1941., Zagreb, str. 265-266.