Duhovna priča: Vatrogasac pred vratima raja

Vatrogasac je pokucao na vrata raja. Njegovo lice bilo je uplašeno i staro. Stajao je ispred čovjeka od sudbine u stavu klanjanja.

Sveti Petar ga je upitao: „Što si učinio da bi te primili ovdje?“

„Bio sam vatrogasac, gospodine, kroz mnogo godina“ – reče on.

Biserna vrata širom se otvoriše onog trena kada je sv. Petar dotaknuo zvono. „Uđi i izaberi svoju harfu, sine moj, jer ti si već vidio svoj dio pakla“.

Nepoznati autor

Jutarnja služba iz Poljskog časoslova na blagdan sv. Florijana

Kao na Zajedničkom slavlju jednog mučenika,

Jutarnja

Himan

Kada zasjala nam je zora

I sunce što izlazi na nebu,

Krakow te slavi, Florijane,

Na radostan dan tvojeg svetka.

Mukom si priznao pred svijetom

Krista, kralja svjetlosti,

I otada, s bratskom pomoći

Dolaziš svima koji te traže.

Pogledaj s ljubavlju na grad

Čijim ti si zaštitnikom,

Brani nas od ognja zavisti

I od vrućine neslaganja.

Ulij u srca uzburkana

Lagodne potoke spokoja;

A oni neka gase plamene,

Čuvaj nas pred nezgodama.

Ocu, Sinu i Duhu Svetom,

Neka je hvala navijeke

Čast svetomu Florijanu

Za vjernu brigu njegovu. Amen.

Ant. Pomozi nam, slavni mučeniku, Florijane,* kad svane zora vječnosti: / neka nam Krist, Sunce pravednosti, otvori vrata nebeska. / Aleluja.

Molitva

Svemogući, vječni Bože, † uz posredovanje svetoga Florijana, mučenika, daj nam ugasiti plamenove naših strasti* i brani nas od požara. Po Gospodinu našem.

(Izvor: Red Časoslova iz Jutarnje službe Poljskog časoslova na blagdan sv. Florijana)

Kaljeve peći sa motivom sv. Florijana

Kaljeva ili kalijeva peć je sobna peć na kruta goriva zidana od kaljeva (pećnjaka), to jest opeka različitih oblika, najčešće izrađenih od keramike, te pocakljenih (glazura) s vanjske strane. Kaljeve peći nadaleko su poznate po tome što uz njih „nema zime“. Toplotu u sebi akumuliraju, te su u stanju grijati prostoriju dugi niz sati bez potrebe za ponovnim loženjem. Energetski su efikasne, dugotrajne i predstavljaju izuzetan ukras u bilo kojem interijeru. Čeone ukrasne ploče mogu biti različitih oblika i dimenzija, ukrašene raznolikim reljefnim motivima, a budući je sv. Florijan zaštitnik dimnjačara i zaštitnik od požara, može se nerijetko vidjeti i sv. Florijan kao ukras na njima. Vijek njihovog trajanja zavisi prvenstveno od kvalitete materijala od kojih su građene.

pećnjak kaljeve peći

Budući da se svaki pojedini kalj izrađuje pojedinačno pri čemu se koriste prirodni materijali, moguća su još u proizvodnji odstupanja u boji i veličini, kao i tanke pukotine, jedva primjetne mrlje i lagana ispupčenja na glazuri. Način proizvodnje i pečenja može uzrokovati odstupanja u boji strukturi, dekoru i dimenzijama gotovih kaljeva u odnosu na probne uzorke. Ta odstupanja nisu greške, nego karakteristike keramičkog prirodnog proizvoda. Budući da je svaki kalj pravi unikat kvaliteta materijala direktno utječe i na dugotrajnost proizvoda, što je važno kod njezinog slaganja i preslagivanja jer kao takva kaljeva peć može biti u upotrebi i preko 100 godina.

Dakle, kaljeva peć je velika, zidana (stoga nepomična) peć, koja služi za grijanje ali i akumulaciju i isijavanje topline na duži period, primjerice preko noći. Skuplja je, ali bolja alternativa željeznoj peći. Razvila se iz glinenih peći u drugoj polovici 14. i u 15. stoljeća. Kaljevi ukrašeni visokim reljefima, figurativnim i alegorijskim i prizorima vrijedni su primjerci arhitekture i umjetničkog obrta, stoga takve peći obično zauzimaju najvažnije mjesto u prostoriji.

Kaljeve peći grade se od posebnih keramičkih pločica i visokokvalitetnih šamotnih vatrostalnih opeka (odnosno ploča) koje čine kanale za dim u oblicima koji su prilagođeni različitim uvjetima i zahtjevima. Ima dvoje željeznih vrata. Gornja su veća i služe za ubacivanje drveta. Donja su manja i služe za čišćenje peći i podešavanje dotoka zraka kroz rešetku. Na kanalu koji spaja peć i dimnjak u zidu može biti ugrađen „leptir“, koji se zatvori kada od drvene cjepanice ostane samo žar, čime se osigurava da peć dulje zadržava toplinu. Potrebno je napomenuti da se ne smije zatvarati leptir kada drvo još gori, jer se stvara ugljični monoksid, koji je otrovan!

Značajka je ovih peći da su procesi stvaranja topline i isijavanja topline vremenski pomaknuti. Dnevno se jedanput ili dva puta naloži ložište gorivom, koje će razmjerno u kratkom vremenu izgorjeti. Pri tome će se oslobođena toplina izgaranja nakupiti (akumulirati) u njezinim zidovima. S povišenjem njezine površinske temperature počinje postepeno isijavanje uslijed čega peć predaje toplinu zraku prostorije. Trajanje isijavanja topline ovisi o debljini akumulacijske mase i veličini vanjske površine peći. Zbog velike mase koja sudjeluje pri izmjeni topline nije moguće s ovim pećima brzo ugrijati prostoriju, a niti su podesne za brzu regulaciju isijavanja topline.

Kao gorivo obično se upotrebljava drvo, no ponekad se može ložiti smeđim ugljenom i lignitom. Prijelazom na loženje ugljenom mijenja se i unutrašnja konstrukcija peći. Prostor za izgaranje se povisuje, a radi potpunog izgaranja ugrađuju se posebni kanali za dovod dodatnog (sekundarnog) zraka.

sredstva za potpalu peći

Za izradu prosječne kaljeve peći potrebno je uglavnom oko 100 kaljeva, a jedan kalj može zagrijati 1 kubni metar. Na toj osnovi planira se približna količina kaljeva koja je potrebna za izgradnju peći za određenu stambenu jedinicu.

izložbeni primjerak (Turopoljski muzej)

zaštitnik dimnjačara
i  vatrogasaca

Precizno određivanje veličine peći izvodi se na osnovi proračuna potrebne topline za pojedine prostorije. Isijavanje topline peći uzima se, već prema debljini zidova, pri normalnoj izvedbi od 0,5 do 0,7 kW/m2, a za posebne (specijalne) izvedbe s protokom zraka od 0,9 do 1,8 kW/m2. Stupanj iskoristivosti je pri dobrim izvedbama od 60 do 70%.

primjer horizontalne cirkulacije

Vrući dimni plin koji nastaje sagorijevanjem provodi se kroz šamotne kanale da bi što je više moguće energije upilo i akumuliralo u keramici. Preko šamota toplina polako dospijeva na površinu peći i ravnomjerno se raspoređuje u prostoriji. Udio isijavajuće topline je kod tradicionalne peći iznimno visok koji u prostorijama različitih veličina osigurava ugodnu i dugotrajnu toplinu.

Karakteristike kaljevih peći:
- grije isijavanjem
- ložište je zidano od šamota
- zadržavaju toplinu i do 8 sati nakon prestanka loženja
- pogodne su za grijanje tokom cijele sezone kao primarno grijače tijelo
- snaga ovisi isključivo o veličini same peći (1m2 isijavajuće površine: 0,6-0,8 kW)
600 – 2000 kg/m2
- životni vijek ovisi o periodu loženja
- zdrava toplina, ekonomičnost

Nedostaci su velika masa spremnika i vlastita težina od gotovo 1000 kg kao i dugo vrijeme zagrijavanja. Stoga je kaljeva peć prikladna za one koji će je zapaliti početkom hladnog vremena kako bi se njome neprestano grijali do početka toplih godišnjih doba.

preslagivanje kaljeve peći

Kaljeve peći dijele se na lake, srednje-teške i teške, i mogu se prepoznati po učestalosti loženja. Laka kaljeva peć loži se dva do tri puta na dan, a nakon što ju se zagrije uz jutarnju kavu, možemo biti mirni narednih šest do sedam sati. Srednje-teške kaljeve peći su one koje toplotu isijavaju oko 8 sati bez prestanka, pa ih korisnici lože uglavnom dva puta dnevno. Peći iz teške kategorije najviše štede energiju jer zahtijevaju samo jedno loženje tijekom dana. Isto tako, tip kaljeve peći proporcionalno utječe na intenzitet prvog loženja u sezoni, što znači da ćemo laku peć ugrijati za svega pola sata, srednje-tešku za do sat i pol, a prvo loženje teške peći može trajati i nekoliko sati.

Osnovni tehnički uvjet koji jedna stambena jedinica mora ispoštovati prije ugradnje kaljeve peći je da ima odgovarajući dimnjak određenog presjeka, i to najčešće Ø160. Svaka kaljeva peć zahtjeva servis nakon 10 do 20 godina rada, kada se mijenja šamot u unutrašnjosti ložišta. Uslijed eksploatacije može doći i do popuštanja fuga i pucanja kaljeva, što je obično rezultat netaktičnog loženja, budući da su kaljevi relativno osjetljiv materijal.

Kaljeve peći mogu se graditi na licu mjesta, ali i u radionici. Vrijeme potrebno za izgradnju jedne takve peći je najmanje 2 dana ako se radi od početka. Kada se završi, kaljeva peć se do konačne lokacije prenosi u prstenovima. Naravno, ovo ne važi za sve kaljeve peći, već samo za one do određenih dimenzija.

Manje je poznato da kaljeve peći mogu raditi na struju i plin, ali j­e najzastupljenija varijanta grijanja na kruto gorivo, stoga su i vrata danas radi optičkih razloga često ostakljena. Dodatna poteškoća vezuje se za njihovo održavanje. Naime, većina korisnika električnih kaljevih peći uglavnom želi da se njima grije „kampanjski”, dakle, ne svakodnevno. Međutim, kaljeve peći svoj maksimum pokazuju samo kada se loži kontinuirano svaki dan u periodu tijekom kojeg se peć ne gasi. Iz tog razloga, prvo grijanje u sezoni mora biti najintenzivnije, što podrazumijeva i visoku potrošnju energije.

Inače ukoliko se loži na drva peć isijava „najprirodniju“ toplinu, bolju od centralnog grijanja ili rada na plin. Za grijanje na drva treba pazit na duljinu cjepanica, jer znaju biti preduge, a onda bude muke cijele zime! Stari parket je idealan za potpalu. Mnogi prave drame oko održavanja peći na drva, ali to sve spada u rutinu na koju se čovjek brzo navikne. Uskoro postane normalno čišćenje peći, silaženje s papučama u podrum po nova drva, i posipanje pepela po ledu pred ulazom u kuću. Jedina prava mana je čišćenje peći i dimnjaka pred sezonu, ali i to nije ništa u usporedbi sa doživljajem koju takva peć pruža. Jer ništa ne može zamijeniti osjećaj prirodne toplote.

sv. Florijan

Cehovska zastava Sv. Florijan iz fundusa Muzeja Đakovštine, Đakovo

Početkom Domovinskog rata 1991. godine bile su zajedno s muzejskim predmetima iz slavonskih muzeja u Zagreb dopremljene i deponirane dvije zastave iz Muzeja Đakovštine. Te je zastave zbog znatnih oštećenja tekstila i slika bilo nužno podvrgnuti konzervatorsko / restauratorskim zahvatima. Ovim člankom prezentira se tijek i rezultati restauriranja jedne od tih dviju zastava.

cehovska zastava sv. Florijan,
poslije restauratorskog zahvata

Zastava je dvokraka - u obliku “lastavičjeg repa” i dvostruka. Njene dimenzije su 230x160 cm, inv. br. – 24. Sašivena je od četiri dijela tamnocrvenog svilenog damasta obrubljena pozlaćenim resama. S jedne strane zastavnog lista u medaljonu oblikovanom pozlaćenom bortom prišivena je slika sv. Florijana, dimenzija 77x60 cm.

Sv. Florijan,
stanje nakon zahvata

Zastava je bila pričvršćena na jednostavno zastavno koplje mjedenim čavlićima. Vršak zastavnog koplja nije se sačuvao. Prednja i stražnja strana zastavnog polja bogato su ukrašene srebrovezom i zlatovezom (metalne niti) izvedenim rukom. Na prednjoj strani su vezeni motivi stilizirani ljiljani i križ koji poput vijenca obrubljuju medaljon sa svetačkom slikom. U trokutastim uglovima zastavnog lista ornamentalni je ukras s motivom stiliziranog ljiljana. Na stražnjoj strani zastave vezeni su ornamentalni ukrasi koji imaju sličnosti s motivima Đakovačkog narodnog rukotvorstva. Zastavi pripada zastavna vrpca od istog materijala, ukrašena vezenim natpisom na hrvatskom i njemačkom jeziku. Prema godini izvezenoj na vrpci, zastava potječe iz 1885. godine. Na temelju vezenog natpisa saznajemo da je to bila zastava cehovske zadruge, a Terezija Jakševac kumovala je zastavi prilikom njezine posvete 1885. godine. S jedne strane zastavnog lista prišivena je slika - ulje na platnu ovalna oblika s prikazom sv. Florijana.

grafički prikaz oštećenja na slici

Ta je slika dvostrana, njezina “nevidljiva strana”, koja je aplicirana na zastavu, sadržava ikonografske elemente karakteristične za lik sv. Roka. Zbog toga se pretpostavlja da je zastavna slika nastala ranije i da je nakon što se uništio prvotni zastavni list koji je očigledno bio jednostruk, slika u 19. stoljeću aplicirana na novu dvostruko sašivenu zastavu. Možda se to dogodilo baš 1885. godine kako stoji na njezinoj zastavnoj vrpci. Toj pretpostavki ide u prilog i sadašnji izgled zastave. Na toj dvostrukoj zastavi na reversu ostavljeno je mjesto za ovalnu sliku (prazan medaljon). Na zastavnoj slici (ulje na platnu) prikazan je svetac i mučenik Florijan (lat. Florianus) kao vojnik, s kacigom i perjanicom na glavi. U njegovoj desnoj ruci je vjedro, iz kojeg istječe voda koja gasi požar na kući. Kuća je u ravnini njegove desne noge. U lijevoj uzdignutoj ruci, drži koplje sa zastavom. S druge strane platna kako je ranije spomenuto nalazi se slika sv. Roka. U dogovoru s vlasnicima - Muzejom Đakovštine nije podvrgnuta konzervatorsko / restauratorskim zahvatima, ali su njezini slojevi konsolidirani zahvaljujući zahvatima na slici koja prikazuje sv. Florijana. Gore opisana zastava svojom ikonografijom, a nadasve vezenim ukrasima svjedoči o obrtničkoj tradiciji – Đakova i njegovih stanovnika tijekom 19. stoljeća.

Jelena Borošak Marijanović

Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

KONZERVATORSKO/RESTAURATORSKI ZAHVATI NA ZASTAVI.

Stanje prije zahvata. Analizom oštećenja svilenog tkanja ustanovljena je velika krhkost svilenih niti oštećenih vlagom, prljavštinom i lošim uvjetima korištenja i pohrane predmeta. Svila je prekrivena vidljivim slojem prašine i krutih čestica prljavštine, a vezivnost materijala je jako slaba. Na donjoj polovici zastave, koja se račva na dva velika trokuta, nalazimo najveća oštećenja. Tu je tkanina razderana i visi u trakama, vidljivi su veliki otvori i zjevovi. Na desnom kraku nedostaje vrh trokuta, dužine 30 cm. U prošlosti su ta oštećenja popravljana podstavljanjem neodgovarajuće tkanine i strojnim prošivanjem, tako da se na tim mjestima originalna tkanina dodatno uništila. Zbog nepravilnog, fizikalnog istezanja po površini su nastali veliki, trajni nabori. Navedena oštećenja prisutna su u istom postotku na obje strane zastave. Zlatovez je sačuvan skoro u cijelosti, niti su potamnile od oksidacije tijekom dugotrajnog izlaganja vlazi i prljavštini.

stanje tekstila u tijeku zahvata, detalj

Izvedeni zahvati. Zastava je skinuta s drvenog jarbola, i odvojene su prednja i stražnja strana, skinuta je slika i obrubna borta. Sve faze rastavljanja su detaljno foto dokumentirane, uz popratne skice i objašnjenja, koja će nakon završetka radova pomoći u pravilnom sastavljanju svih dijelova. Izvršena su osnovna testiranja stupnja oštećenja, fizikalna i kemijska: testiranje stupnja oštećenja svilene pređe i zlatoveza, ispitivanje postojanosti boje, koja su bila zadovoljavajuća, tako da se svilena tkanina mogla očistiti pranjem, ali mehaničke karakteristike svile su pokazale potrebu za dodatnim učvršćenjem, podlaganjem novog materijala.

stanje cehovske zastave sv. Florijana prije zahvata

Prvo se pristupilo kontroliranom mikrousisavanju površinske nečistoće, a zatim je svilena tkanina pažljivo oprana u vodenoj kupelji uz dodatak 0,05 % neutralnog deterdženta, i uz stalno provjeravanje pH vode kao i stanja samog predmeta. Sušila se na ravnoj staklenoj podlozi radi lakšeg ravnanja prepleta osnove i potke, kao i postizanja efekta izglačanosti. Nakon pranja svila je zasjala i dobila na elastičnosti, a crveni ton postao intenzivniji. Kao podložna tkanina odabran je fini, pamučni batist koji je obojen u odgovarajući ton crvenog, premetaliziranog pigmenta. Tkanina je izvedeno ispod originalne svile, i to na obje strane zastave. Prošivanje je izvedeno tankim svilenim filamentima obojenim u istom tonu, u pravilnom rasteru i počelo se od gornjeg dijela zastave prema dolje, u smjeru osnove. Na isti način su očišćene i svilene lente. Pozlaćene rese i borte su čišćene mehaničkim postupkom, a zatim se pristupilo pranju u otopini koja je dosta uspješno uklonila tragove korozije i zatamnjenja. Prilikom sastavljanja svih dijelova, poštivani su originalni načini prošivanja, vrste bodova i po mogućnosti iste rupice gdje su prolazili stari šavovi.

grafički prikaz oštećenja na tekstilu

Cijeli postupak restauratorsko / konzervatorskog zahvata je popraćen detaljnom foto i grafičkom dokumentacijom.

Antonina Srša

Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb

KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKI ZAHVATI NA SLICI

Stanje prije zahvata. Nosilac slike je jednostruko platno, pamučnog skupljenog vlakna, finije strukture. Broj niti je 13 na cm2. Nema poruba, a slikani sloj je postojeći do samog ruba nosioca. Nema spojeva. Zbog višekratnog motanja zastave i neadekvatnog načina pohrane, a time i slike, platno-nosilac je oslabjelo, no nigdje nisu locirana oštećenja (poderotine, rezovi, perforacije i sl.). Slika je ušivena u tekstilni dio zastave, pa su na tim mjestima vidljivi tragovi igle. Platno je neravno, mjestimično s izbočenjima, naborano, naročito uz same rubove. Osnova je tutkalno-kredna, tanka, nanesena u jednom sloju, i u relativno je dobrom stanju. Nanesena je do ruba platna slike. Na mjestima gdje je dolazilo do lomova osnove radi već spomenutog višekratnog motanja zastave, došlo je do otpucavanja pa je locirano da je nedostaje cca 20 posto. Nedostatak u sloju osnove rasprostranjen je jednakomjerno po cijeloj površini slike. Sloj osnove dobro je vezan uz nosioca i uz sloj boje. Slikani sloj je sloj uljene boje, isušen je i tanko nanošen kistom, samo mjestimično srednje debljine. Sloj boje je srednje topljivosti. Oštećenja u sloju boje vezana su uz mjesta oštećenja u sloju osnove, te su jednakomjerno rasprostranjena po površini slike. Nedostaje cca 25 posto slikanog sloja. Uljeni namaz, iako prilično isušen dobro je vezan uz osnovu. Nije lociran potpis autora. Boja je potamnjela zbog naslaga prašine prljavštine. Nema vidljivih krakelira. Zaštita je najvjerojatnije bio damar lak, nanesen u tankom sloju, a sada je bez sjaja, i isušen. Više nije moguće odrediti refleks površine slike. Na slici je nečistoća jednakomjerno raspoređena, kao i sitne mrlje; smolaste nečisti, i najvjerojatnije, ostaci starog laka. Predmet je prevučen slojem prašine i prljavštine. Nema tragova eventualnih prethodnih zahvata niti u jednom od slojeva predmeta.

Stanje slike sv. Florijana prije zahvata

Izvedeni zahvati. Zbog osjetljivosti nosioca, a time i svih ostalih slojeva slike, sliku je trebalo prvo podlijepiti, odnosno konsolidirati je u svim postojećim navedenim slojevima. Kao konsolidant korišten je Pleksisol P 55040 u white spiritu (1:5). Tim postupkom, platno je istovremeno izravnano, uklonjeni su nabori, izbočine i neravnine u mjeri koliko je bilo moguće da se ne ošteti predmet. Zatim je sa slike uklonjen sloj prljavštine i prašine, mjestimice acetonom u white spiritu (1:3) i vulpeksom u white spiritu, a po potrebi je izvršeno i mehaničko čišćenje. Nakon toga izvršena je rekonstrukcija (kitanje) u sloju osnove jednokomponentnim kitom za drvo “Drvosan”, pa potom u sloju boje (retuš), i to u dva sloja; osnovni ton akvarelom “Schminke”, te završni ton s uljenom lazurom “Schminke”. Slika je zaštićena slojem damar-laka. Postupak je u cijelosti reverzibilan.

Tamara Ukrainčik

Akademija likovnih umjetnosti/

Odsjek za konzerviranje-restauriranje umjetnina, Zagreb

Izvor: Informatica museologica, Vol. 33 No. 3-4, 2002., str.138-140.

Zvono 'Sv. Florijana', popularno zvano 'Matilda', na Gradskoj kući u Novom Sadu (Нови Сад, Srbija)

Novi Sad je grad na lijevoj obali Dunava u južnoj Bačkoj (Нови Сад, mađ. Újvidék), koji čini upravno središte Vojvodine, Srbija. Leži u sjevernom podnožju Fruške gore, na podunavskom putu gdje je rijeka Dunav najuža i najpogodnija za prijelaz, i na spoju Malog bačkog kanala s Dunavom.

Trg slobode, Novi Sad

Novi Sad se prvi put spominje u pisanim dokumentima 1640. godine, kao naselje oko mostobrana na bačkoj strani Dunava, preko puta znamenite Petrovaradinske tvrđave, pod nazivom 'Racka varoš' odnosno 'Ratzenstadt' (od mađarskog imena za južne Slavene Rasi ili Raci prema staroj srpskoj srednjovjekovnoj državi i gradu Ras). Službeno je u katastar uveden kao naselje 1694. godine. Nastao je kao pomoćno naselje Petrovaradinskom Šancu gdje su bili smješteni vojska, graničari i trgovci. Tijekom 18. st. naselje se razvilo u važno trgovačko i gospodarsko središte Srijema i Bačke. Do 1746. nalazio se pod upravom Vojne krajine, u kojoj je bio dio Njemačko-banatske pukovnije. Godine 1748. bogati građani 'Racke varoši' odlaze u Beč, kako bi za 80.000 rajnskih forinti kupili od carice Marije Terezije status slobodnog kraljevskog grada. Zbog pomoći koju je tamošnje stanovništvo pružilo kraljici Mariji Tereziji tijekom Rata za austrijsku baštinu (1740. – 48.), ona ga je tim povodom 1. veljače 1748. (što je od 1996. i službeni Dan Grada) s uredbom proglasila slobodnim kraljevskim gradom (Neoplanta, Neusatz, Újvidék) s vlastitom upravom (magistratom).

Novi Sad, 1900.g.

Grad je stekavši svoju samoupravu dobio ime Novi Sad, ali nije imao zgradu uprave. Gradske vlasti nekoliko puta su mijenjale svoje sjedište, pri čemu je bilo sporno na kojem mjestu će biti izgrađena gradska kuća.

Gradska kuća, nekadašnji Magistrat, davne 1895.g.

Odbor za izgradnju Gradske kuće (Magistrata) bio je oformljen 1869. godine kako bi raspisao natječaj za projekt na kojem su mogli sudjelovati svi graditelji Habsburške monarhije. Kupljen je plac na kojem se nalazila kuća obitelji Stefanović, ali građani su burno reagirali na odluku o rušenju te kuće. Građani potpisuju peticiju, te traže da se kuća sačuva, međutim, Gradska uprava uspela je sprovesti svoju zamisao o njezinom rušenju za gradnju upravne zgrade. Na natječaj je bilo prijavljeno trideset dva rada. Iako su radovi Budimpeštanskih arhitekata bili najzapaženiji, odbor za izgradnju nije se odlučio niti za jedan prispjeli rad. Svi primljeni radovi bili su izloženi u velikoj dvorani starog magistrata u mjesecu svibnju iste godine. S obzirom da Odbor za izgradnju nije odabrao niti jedan izvođački projekt, odlučili su pozvati prvu trojicu arhitekata. Zatim je odlučeno da njih trojica, zajedno sa arhitektonskom komisijom, koju je izabrao grad, naprave novi projekt.

neorenesansna palača Georga Molnara

Jozef Cocek, poznati graditelj u Novom Sadu, koji je ostavio veliki trag u graditeljskoj baštini grada, radi 1890. godine projekt u neobaroknom stilu. Međutim, komisija je žestoko kritizirala fasadu, smatrajući ju previše kitnjastom i zato 'baumeister' Georg Molnar, drugi istaknuti graditelj iz tog perioda, dobiva zadatak da tu fasadu izvede u nešto smirenijem duhu. On daje rješenje za izgradnju Magistrata (Rathaus, Varoshaz) u stilu neorenesanse sa upečatljivim jonskim i korintskim stupovima. Budući da komisija nije više bila u mogućnosti ponovo organizirati izradu planova zajedno sa učesnicima natječaja, odlučuje da se ipak kao najbolji, izabere Molnarov projekt. Njemu je bila dana mogućnost da se na osnovu svih radova, njegov plan malo izmjeni i dodatno popravi i prilagodi. Konačno, komisija u jesen 1885. godine odlučuje kompletan posao od izrade projekta do izgradnje, povjeriti Georgu Molnaru za tadašnjih 300 Forinti.

Georg Molnar (Budimpešta, 1829. - Novi Sad, 1899.)

Gradnja na atraktivnom mjestu Trga Slobode započela je 1893. godine, dok je Prva sjednica u novoizgrađenoj Gradskoj kući, koja je jedna od najupečatljivijih građevina Novog Sada, održana već 1895. godine.

Trg slobode 1905.g.

Monumentalna neorenesansna palača s tornjem, predstavlja jedno od najljepših zdanja u gradu. Na sva četiri ugla palače nalaze se kupole. Na fasadi se ističu 16 alegorijskih figura grčkih boginja. Skulpture je izradio novosadski kipar Julije Anika. Kiparska plastika inspirirana antičkom mitologijom predstavlja različite ljudske djelatnosti, uvijek u skladu sa visokim moralnim vrijednostima. Danas je Gradska kuća sjedište gradonačelnika Novoga Sada i pripadajućih službi.

Najvrjednija prostorija u Gradskoj kući je svečana dvorana na prvom katu, koju je slikar Pavle Ružička na simboličan način ukrasio medaljonima u kojima su predstavljeni simboli poljoprivrednog, zanatskog i trgovačkog staleža. U toj dvorani je 3. siječnja 1895. održana prva sjednica skupštine, a u njoj su se organizirali i čuveni novosadski balovi. U toj dvorani koja može ugostiti i do 250 posjetitelja se, zahvaljujući dobroj suradnji s gradskom vlašću, često održavaju i koncerti klasične glazbe. Dvorana ima dobru akustiku, a vrlo je pogodna za programe „intimnije“ prirode (različiti vokalni, instrumentalni i vokalno-instrumentalni ansambli, manjih, komornih formacija).

Na vrhu Gradske kuće izgrađen je prekrasan visoki toranj s balkonom koji je služio vatrogascima za nadgledanje grada te alarmiranju o požarima. Za tu svrhu izgrađeno je 1907. godine i zvono sa likom Svetog Florijana, zaštitnikom grada. Zvono za uzbunu Sv. Florijan, kojeg su Novosađani zvali „Matilda“ po donatorici tog vatrogasnog zvona (pretopljeno u ratno vrijeme) godinama je brojem udara zvona oglašavalo mjesto požara u gradu.

Gradska kuća

Nekada je zvono za uzbunu moglo zvoniti u tri slučaja. Na balkonu tornja, pored zvona, dva stražara naizmjenično su motrili grad danju i noću. Kad bi primijetili požar oni su kratkim signalima obavještavali vatrogasce i građane u kojem dijelu grada gori vatra. Broj udaraca u zvono (signala) je točno označavao u kojoj je četvrti požar, tako da su vatrogasci sa Trifkovićevog trga, (gdje se u 19. stoljeću nalazila vatrogasna četa) mogli odmah uputiti na točno mjesto.

Centar sa užim djelom bio je prvi kvart, prostor između Železničke i Futoške ulice drugi, od Futoške do Kisačke treći, a dio od Kisačke prema Almaškom kraju četvrti, dok su salaši sa Klisom i Čenejom bili peti kvart.

Osim toga, ako je dan, stavljala bi se na toranj Gradske kuće crvena zastava u pravcu gdje je izbio požar, dok bi noću na motki visio zapaljen fenjer za istu svrhu.

Zvono je također služilo da svakog dana, ujutro u 5 sati označi početak rada tržnice, a svakog dana u 12 časova označavalo je zatvaranje, i podne. Također je javljalo o smrti gradskih činovnika ili vatrogasaca koji su svoju dužnost obavljali dobrovoljno, sve dok nije osnovana profesionalna vatrogasna postrojba. U tim prilikama zvono je davalo duge signale.

Za vreme predratne Jugoslavije ovo zvono nije bilo u upotrebi, a u toku okupacije (1941. – 1944.) zvonilo je za uzbunu, kada su Novi Sad nadlijetali saveznički avioni i bombardirali ga.

zvono 'Sv. Florijana'

Tada je zvono Svetog Florijana posljednji put zazvonilo, ali je sjećanje na njega i danas živo.

današnji zvonik

Životopis sv. Florijana iz knjige: Piero Lazzarin 'Sveci kroz crkvenu godinu', 2011.g.

Donosimo život sv. Florijana kako ga je sažeto i precizno napisao Piero Lazzarin u svojoj knjizi 'Sveci kroz crkvenu godinu':

4. svibnja

sveti Florijan

mučenik

(†304.)

U pogansko svetište bio je za Dioklecijanova progonstva predveden sv. Florijan, i to pred suca Akvilina. Florijan je bio veteran rimske vojske, a tada u obližnjem gradu Cetium (danas Zeiselmaur) visoki državni činovnik. U poganski je hram doveden da ondje na žrtveniku, koji se i danas može vidjeti, žrtvuje bogovima. Okrivljen je kao kršćanin, jer je u Lauriacumu posjećivao i bodrio na ustrajnost u vjeri tamošnje pozatvarane kršćane. Pozvan je da se i sam odrekne svoga kršćanskoga uvjerenja. Florijan o tome nije htio ni čuti, a kamoli izvršiti otpad od vjere. Stoga je stavljen na muke i nemilo izbijen. Napokon je osuđen na smrt i bačen u rijeku Enns pa je tako slavno završio svoje mučeništvo. Bilo je to 4. svibnja 304. Tijelo mu je kasnije pronađeno, a pokopala ga je neka udovica, po imenu Valerija.

Tu je, na tom mjestu bio nukan da žrtvuje bogovima, tu je to najenergičnije odbio i svoju kršćansku vjeru hrabro ispovjedio. Mučenikovo je tijelo pokopano nedaleko Lauriacuma, današnjega Ennsa, a nad grobom mu nastade slavna opatija St. Florian. Počeci opatije sežu u VIII. stoljeće. Prvo je pripadala benediktincima, a kasnije prešla u ruke augustinaca.

I tako sveti mučenik Florijan, nekadašnji časnik u rimskoj vojsci i visoki državni činovnik, ima dostojan nadgrobni spomenik. Njegovo je štovanje silno rašireno po: Austriji, Bavarskoj, a i po našim krajevima. Narod zaziva njegovu zaštitu protiv požara i poplava, a kao svoga zaštitnika štuju ga i vatrogasci. Njegovi kipovi rese mnoge crkve, a nije rijetkost da se nalaze i na kućama ili po gradskim trgovima.

Ime je latinskog porijekla i dolazi od riječi Florianus,a nadijevano je u čast božanstva cvijeća. Zaštitnik je vatrogasaca.

Izvor: Piero Lazzarin, Sveci kroz crkvenu godinu, Veritas, Zagreb, 2011., str. 221-222.

Kip sv. Florijana iz 1771.g. - Osijek Donji grad

Iako je Osijek (njemački Essegg, madžarski Eszék) tek četvrti grad po veličini u Hrvatskoj, može se pohvaliti sa razvijenom sviješću za borbu protiv požara od najstarijih vremena. Na području današnjega Donjega grada u III. st. pr. Kr. bilo je utemeljeno ilirsko-keltsko naselje, koje su početkom I. st. osvojili Rimljani i ondje osnovali naselje utvrđeno i opasano zidinama, nazvano Mursa. U II. st. naselje je dobilo status kolonije (Colonia Aelia Mursa), a zatim je neko vrijeme bilo sjedište namjesnika Donje Panonije. Potkraj III. i u IV. st. bilo je važna utvrda na granici rimske države i sjedište zapovjednika dunavske flote. Budući da su sve rimske tvorevine uvijek težile prema ujednačenosti, gotovo je sigurno da su i u legionarskom logoru Murse djelovali organizirani vatrozaštitari po uzoru na grad Rim, čije se iskustvo primjenjivalo diljem rimske države. Iako je sa propašću Rimskog carstva propalo i organizirano vatrogastvo, koje se kao takvo pojavljuje tek u 19. st., jedan rimski vojnik ipak je preživio i ponosno stoji od 1771.g. ispred Vatrogasnog društva Donji grad u svojoj ulici, pokazujući kako je u Osijeku uvijek bila razvijena svijest za obranu od požara.

Sv. Florijan

U prvom statutu grada Osijeka sa kraja 17. stoljeća nalazimo odredbe o prevenciji od požara, kao i pisane protupožarne propise i zaštite od požara.

Osijek i njegov most u 17. stoljeću

Kako je u 18. i 19. st. vatrogastvo u gradu Osijeku bilo u rukama oblasti, odnosno 'gradske komune', kao što je to bilo u čitavoj Hrvatskoj, nije onda bilo ni govora o nekim sustavnim jedinstvenim zakonima, već su županije i pojedini gradovi sami izdavali svoje 'pravilnike' kako se općinstvo ima čuvati od požara. Tako je Austrijska monarhija, kao dobro uređena pravna država, uredila i izdala Uredbu protiv požara još daleke 1788. g koja je vrijedila i u istočnoj Hrvatskoj. Uredba je bila u skladu sa ostalim prosvjetiteljskim smjernicama cara Josipa II. te je tako naše područje zahvaćeno vatrogastvom ranije nego neka druga područja.

natpis na latinskom:
"Sv. Florijan moli za nas"

U prvom požarnom pravilniku grada Osijeka iz 1839. g. 'Feuerlöschordnung für die königl. Freistadt Essek' kojeg je izdala 'gradska komuna' govori se o sprečavanju požara dakle o preventivi. Stavlja se pozornost na način gradnje kuće, razne opasne okolnosti i razna paljenja, naglašava se brzo otkrivanje i javljanje o mjestu požara, efikasno gašenje od pripremljenih sprava do njihove uporabe. Tim pravilnikom htjelo se točno odrediti dužnosti građana za slučaj požara, kako će se očuvati od požara i kako imaju priteći u pomoć. Sam pravilnik ima 31 stranicu i pravno je ogledalo organizirane gradske protupožarne službe bez profesionalnih osoba.

Propisnik o gašenju vatre iz 1839.g.
za slobodni kraljevski grad Osijek

Odredbe ovog propisnika mogle su zaista biti učinkovite da je bila neka organizacija, odnosno da se je građanstvo iz vlastite pobude ili uviđavnosti htjelo koristiti tim propisnikom. Staleške razlike, raštrkanost grada, vojna uprava, opći nehaj za napretkom bili su uzroci, da je taj pravilnik ostao samo na papiru, a u praksi se nije vršio. Glavni uzrok biti će ipak, jer 'gradska komuna' nije tako reći raspolagala sa nikakvim spravama. Sprave za gašenje bile su tako jednostavne i oskudne, a uz to smještene po svim dijelovima grada, da je trebalo uvijek dosta vremena kako bi se to sve organiziralo, budući se Osijek sastojao od Gornjega grada, Donjega grada i Tvrđe, 1786. odlukom Josipa II. ujedinjenih u jedinstveni grad, te Novoga grada i Retfale (priključene 1947.).

"Doprinosima građana obnovilo
Dobrovoljno vatrogasno društvo Osijek Donji grad  1936"

U takvim prilikama našao se je ipak jedan čovjek, kojemu je dobrobit građanstva ležala na srcu, a to je I. F. Wawerka, koji je svojim pisanjem u 'Lokalblattu' pozivao građanstvo na osnivanje 'Građanskog vatrogasnog društva' po uzoru na vatrogasno društvo u Augsburgu. Prvi takav pokušaj bio je 1865.g. kada se osnovalo 'Gombalačko društvo' (gimnastičko), koje je imalo zadaću pored vježbanja i drugog plemenitog odgoja mladeži, svoje članove vježbati za vatrogasnu službu. U jednom članku 'Lokalblatta' od 4. 7. 1866.g. Wawerka oštro kritizira rad 'grad. komune' te među ostalim ističe kao neophodnu potrebu i prvu dužnost gradske uprave, nabavu vatrogasnih rekvizita i ustrojstvo „dobro organiziranog dobrovoljnog ili dapače plaćenog vatrogastva“.

"Obnovila Županija Osječko baranjska 1996.g.'"

Prolazile su godine, požari su bili učestali, nered u organizaciji je i dalje vladao, dok nije došla i 1872. godina kada se je nekolicina uglednijih građana sastala 30. lipnja na dogovor radi osnutka Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Osijeku. Dana 20. listopada 1872.g. održala se prva glavna skupština na kojoj je bilo prisutno preko 150 djelatnih članova vatrogasaca na kojoj su ranije donesena pravila bila upotpunjena, a društvo se prozvalo 'Freiwilliger Turn – und Feuerwehrverein in Esseg', čime je udaren temelj današnjem vatrogastvu u Gornjem gradu.

DVD Osijek Donji grad

Građani Donjeg i Novog grada bili su u tom društvu brojno zastupljeni, te su marljivo pohađali vježbe, koje su se održavale u Gornjem gradu u vojnom skladištu sijena kraj Pukovnijskog vrta. Taj zajednički rad trajao je neprestano od god. 1872. do početka 1875. Iz praktičnih razloga bilo je to novoosnovano društvo razdijeljeno u dva kotara, odnosno u I. II. Kotar. Zapovjednik I. kotara bio je Josip Uhl, a zapovjednik II. Kotara Franjo Schmidt ml. Iz Donjeg grada.

Budući su se vatrogasne vježbe održavale u Gornjem gradu članovi iz Donjeg i Novog grada morali su ići pješice te se kasno noću vraćati svojim kućama. Ako je tko izostao sa vježbi, koje su bile česte, morao je platiti globu od 10 novčića. To je mnogima bilo naporno a i dozlogrdilo im je, te su počeli izostajati.

današnji penjački toranj

Sprave i oprema koja je bila na raspolaganju u Donjem gradu, bila je veoma oskudna i manjkava, jer su sve bolje sprave bile smještene u Gornjem gradu. Kada bi izbio požar u Donjem ili Novom gradu bili su donjogradski vatrogasci sami na požarištu gdje nisu mogli puno učiniti. Dok su gornjogradski vatrogasci na fijakerima stigli i svoje sprave lošim putevima dopremili u Donji grad, bilo bi prekasno. Ovaj zajednički rad u jednom društvu bio je veoma nepraktičan, te prava svrha nije mogla polučiti učinka radi udaljenosti Gornjega od Donjeg grada.

Stoga se skupina uglednih građana Donjeg i Novog grada okupila se 28.02.1875. g. u stanu zapovjednika II. kotara Franje Schmita ml. Kako bi raspravili taj problem. Odlučili su kako se mora energično poraditi na osnivanju samostalnog vatrogasnog društva u Donjem gradu, jer je to u interesu tog dijela grada.

Cvjetkova ulica 12

U dvorištu zgrade iza kipa sv. Florijana podignutog davne 1771.g. smjestio se Vatrogasni dom sa penjačkim tornjem za vježbanje, koji je zamijenio penjački zid (Steigerwand) napravljen od dasaka na kojem su vježbali penjači. Hodne vježbe i vježbe sa štrcaljkom tzv. 'Beerovom štrcaljkom', održavale su se na vojnom vježbalištu, na mjestu današnjeg parka pred bolnicom.

Vatrogasni dom nalazi se u Cvjekovoj ulici 12, odnosno u Florijanovoj ulici (Flos, flores, f. = cvijet) kako ga „po domaćem“ tu od milja zovu sv. Cvjetko. Spomenik je nekoliko puta bio obnavljan, za čiju su obnovu svesrdno pomagali građani grada koji jako štuju svojeg sveca. Stoga nije nikakvo čudo da su i ulicu prozvali po njemu, a i vatrogasni dom smjestili u njegovoj blizini.

spomen-karta za prikupljanje priloga za kip sv. Florijana

„Već kod osnutka društva uzet je kao društveni zaštitnik (patron) Sv. Florijan. Redovito svake godine na 4. svibnja proslavio se je taj dan dolično. U predvečerje toga dana priredila bi se uvijek bakljada do kipa Sv. Florijana na raskršću ulica Cvjetkove ulice i Široke ulice. Putem bi se povorka zaustavila pred stanom nadzapovjednika, te bi njemu najprije iskazala počast. Na sam dan Sv. Cvjetka prisustvovalo bi društvo korporativno sa glazbom sv. misi u Dolnjogradskoj župnoj crkvi a po tom bi se pošlo na trg ili spremište, gdje bi se obavilo odlikovanje dugogodišnjih članova, i to za 10, 15, 20 i 25 godina službovanja. Poslije tog službenog dijela svečanosti slijedila bi društvena veselica, u kojoj gostioni. Bratska društva iz Novog i Gornjeg grada, kao i iz Retfale bila su često puta kao gosti pozvani. Ove su se proslave prema financijalnim prilikama držale sad skromnije, sad sa većim sjajem.“ (Spomenica o pedesetgodišnjem obstanku dobrov. vatrogasnog društva u Osijeku Donjem gradu 1875 – 1925., str. 151-152).

vatrogasci ispred kipa

Potporu o osamostaljenju donjogradskom vatrogasnom društvu dalo je i gradsko poglavarstvo, koje je pozvalo društva kako u Gornjem tako i u Donjem gradu da svako posebno podnese svoje molbe za potporu te je time vatrogasno društvo Donji grad prvi put zvanično stupilo u javnost.

Društvenom pisaru povjereno je da sastavi nova društvena pravila, sastavljeni nacrt pravila usvojila je prva glavna skupština održana 01.08.1875. g., a 05.10.1875. zapovjednik II. kotara podnio je poglavarstvu opširnu predstavku i obrazloženje o potrebi osnutka vatrogasnog društva i naveo razloge zbog kojih su se donjograđani odvojili od gornjograđana. S predstavkom je podnio i društvena pravila na odobrenje. Gradsko poglavarstvo odmah je predstavku i pravila proslijedilo Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu s toplom preporukom i izvješćem. Mjesec dana kasnije stigla su potvrđena pravila. Rješenjem Kraljevske zemaljske vlade od 02.11. 1875. g. pod brojem 20. 942, nastalo je dobrovoljno vatrogasno društvo Osijek – Donji grad.

Sv, Florijan
Osijek Donji grad