Isus i milosrdne vatrogasne samaritanke iz Đakova

Milosrdni Samarijanac naziv je Isusove prispodobe iz Novoga zavjeta. Da bi odgovorio na pitanje tko je moj bližnji, Isus je ispričao prispodobu o milosrdnom Samarijancu. On je znao da Židovi smatraju svojim bližnjima samo pripadnike svojega naroda, dok s prijezirom gledaju na neznabošce nazivajući ih psima, neobrezanima, nečistima, okaljanima. Za svoje bližnje držali su samo druge Židove i pripadnike drugih naroda, ako su živjeli sa Židovima i poštivali ih. Bližnjima nisu smatrali krivovjernike, doušnike i otpadnike, koje su istinski prezirali. Međutim, više od svih ostalih prezirali su Samarijance, pogotovo nakon što su između 6. i 9. g. posl. Kr. prosipali ljudske kosti na hramskom trgu u Jeruzalemu, što su Židovi smatrali užasnim činom.

Članice samaritanskog odjela DVD-a Đakovo, 1930.g.

Dolazeći iz Jeruzalema u Jerihon, Isus je po običaju ušao u sinagogu. Dok je naučavao, neki ga je pismoznanac iskušavao: „Učitelju, što mi je činiti, da život vječni baštinim? Lk 10,25).“ Isus je znao, da pismoznanac već zna odgovor prema Starome zavjetu pa ga zatraži da mu i kaže. Pismoznanac odgovori: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim, i svoga bližnjega kao sebe samoga! (Lk 10,27).“ Isus mu odgovori, da je dobro rekao pa neka tako i čini. Pismoznanac zapita: „A tko je moj bližnji? (Lk 10,29).“

Vatrogasac iz Oklahoma Cityja Chris Fields
drži Baylee Almon 19. travnja 1995.g.

Isus je tada kao odgovor na pitanje pismoznanca ispričao prispodobu. Neki čovjek putovao je od Jeruzalema do Jerihona. Razbojnici su ga opljačkali kraj ceste i ostavili ga polumrtva, što se ponekad događalo i u stvarnosti u to vrijeme. I dok je stradalnik tako ležao, putem je prošao židovski svećenik koji je samo pogledao ranjenika i, budući da se nije htio izlagati tegobama i troškovima u pružanju pomoći, prešao je na drugu stranu. Malo kasnije prolazio je i levit i učinio isto. Njemu se nije sviđala misao da nešto treba poduzeti pa budući da misli kako to nije njegov posao, i on prolazi. Oba ta čovjeka obavljala su posvećen posao, tvrdila su da poznaju Pisma i da ih znaju tumačiti, ali u njima nije bilo nikakvog osjećaja sažaljenja koji bi ih naveo na pružanje pomoći čovjeku na samrti. Gledali su ranjenika, ali bili su sebični, uskogrudni i isključivi, ne osjećajući nikakvo sažaljenje ni prema kome ako nije bio Židov. Nakon toga prolazio je Samarijanac, vjerojatno trgovac. Njega je jako pogodilo, što je našao polumrtvog čovjeka, sažalio se i pomogao mu. Rane mu je povio polivši ih uljem i vinom. Odveo ga je u gostinjac i dao novce gostioničaru, da se pobrine za čovjeka.

vatrogasna služba grada Daltona

Nakon što je izrekao prispodobu Isus pita pismoznanca, koji je od trojice bio bližnji čovjeku koji je stradao od razbojnika. Pismoznanac odgovori: “Onaj koji mu iskaza milosrđe (Lk 10, 37).“ Isus mu kaže neka i on tako čini.

Arizona EMT vatrogasci

I upravo su vatrogasci u Đakovu po uzoru na milosrdnog samarijanca utemeljili 'samaritanke' po uzoru na neke europske države. Predsjednik Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice i predsjednik DVD-a Đakovo Marijan pl. Heržić učlanio je u DVD Đakovo 1930. godine prve žene u hrvatsko vatrogastvo kao bolničarke, sanitetsko osoblje. Te i druge okolnosti bile su povod, možda nužda, da se u programske dokumente II. kongresa Vatrogasnog saveza Jugoslavije, održanog u Ljubljani od 13. – 15. kolovoza 1939. godine, uključe i žene kao sanitetsko osoblje u članstvo DVD-a.

Sveslavenski vatrogasni kongres u Ljubljani 1930.g.

Nešto slično postoji i danas u zemljama engleskog govornog područja, odnosno u Americi i Kanadi, gdje zajedno sa vatrogascima djeluje i medicinsko osoblje EMT (An emergency medical tehnician), budući da vatrogasci prvi stižu na mjesto intervencije. Odnosno, ne mora hitna pomoć čekati vatrogasce da izrežu lim u prometnoj nesreći, već obje službe djeluju istovremeno u vatrogasnoj službi. Hitni medicinski tehničar (EMT), također poznat i kao ambulantni tehničar, je zdravstveni djelatnik koji pruža hitnu medicinsku uslugu. I danas se u Hrvatskoj više nego ikada osjeća potreba za sveobuhvatnost različitih vještina u jednoj osobi za obavljanje vatrogasnog posla, stoga se kroz razne specijalističke obuke izvode različite edukacije; a tako i za bolničara u profesionalnim i dobrovoljnim vatrogasnim društvima.

U vatrogasnom geslu „Vatru gasi, brata spasi!“ koje je za svakog vatrogasca kategorički imperativ svakog djelovanja, zrcali se odgovor na pitanje: „Tko je moj bližnji?“. Poput zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana koji se založio za svoje drugove, vatrogasci pružaju ruku pomoći svakome u nevolji. Stoga jedini odgovor na postavljeno pitanje je: Bližnji je moj brat koji je u nevolji!

Plakat Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Karlovcu s pozivom na 'Florijansku svečanost' iz 1901.g

Početak razvoja vatrogastva na području Karlovačke županije označen je davne 1871. godine kada je osnovano vatrogasno društvo kao šesto takvo društvo u Hrvatskoj, što je ujedno i začetak organiziranog vatrogastva na širem karlovačkom području. Inicijativu za osnivanjem Dobrovoljnog vatrogasnog zbora, što je preteča današnjeg Dobrovoljnog vatrogasnog društva Karlovac (DVD Karlovac), dao je ondašnji karlovački gradonačelnik doktor Ivan Šimunić (1832.−1874.). Vatrogastvo je u povijesti Karlovca imalo veliki značaj i velika je povezanost između razvoja vatrogastva te kulturnog i gospodarskog razvoja grada.

Prva intervencija ondašnjih gasitelja bila je 7. srpnja 1872. godine kada su gasili kuću na Gazi, nakon dvije godine uspješno su ugašena čak četiri gradska požara... i tako redom. U znak sjećanja na zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana i utemeljitelja vatrogasnog društva Ivana Šimunića vatrogasci grada Karlovca organiziraju tradicionalne 'Florijanske svečanosti' a uz njih i Florijansko druženje vatrogasaca, koje su se slavile još davne 1901.g. kako vidimo na plakatu.

Svečanost je započinjala sv. misom u crkvi sv. Barbare koju su na današnjem uglu Preradovićeve i Gundulićeve ulice izgradili karlovački puškari god. 1684. (ili 1690.-91.). jer osim što je sv. Barbara bila zaštitnica topnika, slavi se i kao zaštitnica vatrogasaca u Italiji i Francuskoj. Stoga se u ovoj crkvi uz glavnog zaštitnika sv. Barbaru, mnogo slavilo i sv. Florijana zaštitnika vatrogasaca. Crkva je nažalost 1775.g. izgorjela u požaru, no 1787.g. izgradili su novu crkvicu od drvene građe u stilu barokne rustične arhitekture. Zbog trošnosti i nemogućnosti obnove sagrađena je nova crkva sv. Ćirila i Metoda, te je u nju prenesen inventar ove stare crkve. Po pripovijedanju starijih župljana još se kako tako održala do prvog svjetskog rata, ali nije u njoj bilo bogoslužja, nego je u ratu služila kao magazin za živežne namirnice vojske. Prvih godina nakon I. svjetskoga rata srušena je, a na njezinom je mjestu izgrađena zgrada Prve Hrvatske štedionice, u kojoj se danas nalazi Privredna Banka. U Karlovcu je na prostoru današnjeg vatrogasnog muzeja (nekadašnja streljana i zgrada vojne glazbe) postojala i kapela sv. Florijana. Sagrađena je 1680.g. kao izvršenje zavjeta pošt meštra karlovačkog Nikole Hermana. Srušena je 1790.g., a već od 1788.g. nije se u njoj služila sv. misa. Štovanje sv. Florijana premješteno je u crkvu sv. Barbare, a potom u crkvu sv. Ćirila i Metoda.

I danas karlovački vatrogasci priređuju tradicionalnu svečanost na kojoj se prisjećaju bogate vatrogasne povijesti grada i regije; nakon što posjete grob Ivana Šimunića i cvijećem i zapaljenim svijećama odaju počast osnivaču vatrogastva u Karlovcu i karlovačkoj regiji. Florijanskim svečanostima i druženjima vatrogasaca nazoče sva dobrovoljna vatrogasna društva iz Karlovca i regije, ali i mnoga iz raznih krajeva Hrvatske. Poslijepodne je rezervirano za takozvano 'Florijansko druženje vatrogasaca Karlovačke županije'. Sve počinje okupljanjem vatrogasaca i njihovih vozila ispred Vatrogasnog doma na Gazi te formiranjem ešalona i mimohodom ulicama grada.

U skladu sa nekadašnjim pozivnicama, i današnja okupljanja vatrogasaca nose nekadašnji naziv – 'Florijanske svečanosti' u spomen na zaštitnika vatrogasaca Svetog Florijana, koje su otvorene i za javnost. Jednako kao i nekad održava se svečana skupština sa sličnim programom: čitanje zapisnika sa izvješćem o radu za proteklu godinu društva, financijsko izvješće društva, uručivanje diploma, odlikovanja i zahvalnica, predlaganje i imenovanje članova…

Nekada se redovita godišnja glavna skupština održavala u dvorani gradske vijećnice, dok se danas svečana sjednica održava u 'Zorin-domu', koji je od 1892.g. kada je izgrađen postao kulturno i društveno središte stanovništva Karlovca.

Bogate vatrogasne povijesti Karlovca i regije možemo se prisjetiti i prilikom razgledavanja 'Muzeja karlovačkog vatrogastva' gdje su izložene vatrogasne pumpe, među kojima i najstarija u Hrvatskoj iz 1865., restaurirane ručne, parne i motorne pumpe te vatrogasni ručni alati, uniforme i vatrogasne kacige. Arhivske fotografije i dokumenti prikazuju početak i razvoj vatrogastva na karlovačkom području u 19. i 20. st.

Uz ove aktivnosti, održavaju se i tradicionalni susreti puhaćih vatrogasnih orkestara Hrvatske.

 

Priča o odbačenoj vatrogasnoj kanti

Prije više godina u jednoj borovoj šumi na brdu, nekoliko stotina metara udaljenom od mora, bile su postavljene velike crvene metalne kante sa vodom u slučaju požara. Kako je vrijeme prolazilo jedna kanta počela je pri dnu puštati i gubiti vodu. Budući je bila postavljena uz put, a nije imala vode u sebi, prolaznici su u nju sve više počeli bacati otpatke. Djeca su znala igrajući se ubaciti i šaku pijeska pomiješanog sa borovim iglicama kojeg bi sakupila na obližnjem putu misleći kako sudjeluju u uređenju okoliša i pokoji kamenčić natječući se sa velike udaljenosti tko će pogoditi u nju. I tako je kanta izgubivši svoju prvotnu ulogu postala kanta za smeće. Izgubila je čak i svoju prepoznatljivu crvenu boju, a netko je sa bijelom bojom na hrđavi lim trošne kante napisao 'smeće'. Kako je kanta bila uz bor koji se savio preko puta, izgubila je ubrzo i tu namjenu jer su ljudi sve manje počeli prolaziti tim putem. Bila je prepuštena propadanju, bez ikakve namjene. Nije služila ničemu! Već je bilo u razmatranju i komunalno rješenje o njezinom uklanjanju kako ne bi smetala u šumi, čineći tako još veće smeće. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, uslijed smole koju je bor ispuštao i proljetnih kiša, počela je zadržavati sve više vode u sebi, tako da kada bi neki šetač prolazio šumom, misleći da je kanta za smeće te poželio baciti u nju kakav otpadak sve manje bi to učinio jer je sve više bila ispunjena vodom. I onda uslijed vrućeg ljetnog dana prolomio se snažan glas u šumi: požar, požar.... Ljudi su odmah pohitali na mjesto događaja sa posudama u rukama kako bi pristupili gašenju, još i prije dolaska vatrogasaca. Užurbano se nosila voda iz obližnjih crvenih vatrogasnih kanti kako požar ne bi prešao iz faze razvoja u svoju razbuktalu fazu gutajući sve pred sobom. U jednom trenu svima su se noge odsjekle kada se uslijed žamora začuo tihi jecaj: vode, nema više vode… sve kante su prazne! U nevjerici svima je pogled bio usmjeren prema crvenim kantama i pretraživanju terena kako bi se u gustom raslinju možda uočila još pokoja skrivena kanta. No, osim hrđave stare kante za smeće nije bilo više niti jedne vatrogasne kante. Netko je tada povikao kako treba barem skloniti sav gorivi materijal oko vatre, uključujući i staru kantu za smeće da se vatra preko smeća ne bi još jače razbuktala. I opet je stara kanta izazivala smetnju. Ali, taman kada su pošli prema njoj uočili su kako je stara hrđava kanta bila ispunjena vodom do samoga vrha. Odmah su iz nje počeli užurbano uzimati vodu kako bi požar ugasili do kraja, a kanta kao da se izvijala kako bi gasitelji mogli zahvatiti što je moguće više vode iz nje. Kao da je namjerno sabila smeće pri dnu kako bi posljednji put istisnula iz sebe i posljednju kap vode, radosno služeći svojoj prvobitnoj svrsi. Svi su ostali iznenađeni koliko vode može stati u tu staru škartiranu kantu. Čak i vatrogasci koji su ubrzo došli na mjesto intervencije sa naprtnjačama na leđima. Toga dana mogli su se samo priključiti dogašivanju požara i dežurstvu uz požarište, gledajući sa divljenjem na svoju vatrogasnu kantu. Potiho su se i začuđeno među sobom pitali, kako je uopće mogla njihova kanta završiti zapuštena kao smeće. A kanta, ljeskajući svoje kapljice vode uslijed žarkog sunca na smeđoj patini izgledala je poput neke usnule i tek probuđene kraljice sa blistavom zlatnom haljinom i bisernom ogrlicom, zablistavši preobraženo u svojem punom sjaju, jer je toga dana ponosno služila onome čemu je i bila namijenjena. Bila je napokon ono što je – vatrogasna kanta za vodu.

Misno ruho na blagdan sv. Florijana

Misnim, odnosno liturgijskim ruhom naziva se gornja odjeća koju odijevaju službenici Crkve na donju odjeću crkvenog ruha u prilikama bogoslužja, podjele sakramenata i blagoslova, procesijama i dr.

misnica za blagdan sv. Florijana

Za razliku od liturgijskog ruha koje se koristi pri liturgijskom slavlju, crkveno ruho u širem smislu obuhvaća svako ruho koje koristi crkveni službenik, bilo u svagdanjem životu, bilo pri vršenju bogoslužja, dok u užem smislu smatramo ono ruho koje svećenik nosi kad ne vrši bogoštovlje i kojim se razlikuje od svjetovnjaka. Civilizacijskim razvojem, promijenio se način odijevanja i oblik svjetovnog odjela, ali Crkva nije mijenjala izgled liturgijske odjeće, već ga je postepeno usavršavala kako bi služila bogoštovlju. Liturgijsko ruho sastoji se od više dijelova, od kojih su najvažniji i najčešće u upotrebi alba, dalmatika, štola, misnica te plašt.

dr Marek Bieniasz, vatrogasni kapelan
u Powiecie opatowskim (Poljska)

bijela štola - uzima se povodom 
raznih blagoslova (vozila, vatr.doma i sl.)

Liturgijsko ruho svoje porijeklo vuče od svjetovne odjeće grčko-rimskog svijeta toga doba. U ranom razdoblju Crkve, sve do 4. stoljeća liturgijsko ruho bilo je po obliku i ukrasima jednako svjetovnom ruhu, osim što je bilo izrađeno od kvalitetnijeg materijala i uščuvanije. Nakon 4. stoljeća svjetovna se odjeća počinje mijenjati, dok crkveno ruho ostaje jednako. U razdoblju do 9. stoljeća razvijaju se najvažniji dijelovi liturgijskog ruha, pri čemu dolazi do njegova jasnog odvajanja od svjetovne odjeće, te do uvođenja posebnog blagoslova ruha namijenjenog liturgiji.

Svetište Matki Bożej Księżnej Sieradzkiej
 u Charłupi Małej na blagdan sv. Florijana

Od 9. do 13. stoljeća završen je razvoj ruha – misnica se isključivo koristi za misna slavlja, formirano je i pontifikalno ruho, a najznačajnija je pojava biskupske mitre. Od 14. stoljeća do danas promjene liturgijskog ruha vezane su uz njegovo obredno značenje, te uz izbor materijala i ukrašavanja. U ovom se razdoblju javlja potreba za što bogatijim materijalima i ukrasima, te donekle za promjenom oblika zbog veće praktičnosti pri vršenju obreda. Blagoslivljanje liturgijskog ruha isključivo je pravo biskupa. Nije poznato kada se ruho počelo blagoslivljati, no prvi zapisi blagoslovnih molitvi javljaju se krajem 9. stoljeća. Liturgijsko ruho svoj blagoslov gubi kad izgubi svoj prvotni oblik, te kad postane iznošeno, a time i neprikladno za svetu službu.

Razna simbolička značenja koja se vežu uz liturgijsko ruho javljaju se u 9. stoljeću, te ostaju tema rasprava sve do danas. Nekoliko je različitih tumačenja te simbolike, od toga da ruho predstavlja moralne i svećeničke vrline onog tko ga nosi do toga da predstavlja samog Krista, Njegove dvije naravi, Njegov nauk, te Njegovu vezu s Crkvom. U 13. stoljeću vjernički puk sam pridaje još jedno simboličko značenje, ono Kristove Muke i Smrti gdje svaki dio ruha predstavlja različite dijelove Kristove odjeće, lanaca, itd. Tako primjerice, misnica predstavlja Kristov jaram i znak je sveobuhvatne kršćanske ljubavi.

blagoslov vatrogasnog vozila u zlatnoj misnici
sa likom sv. Florijana

Ono što prvo primjećujemo kod liturgijskog ruha je njegova boja. Crkva određuje da u određenim dijelovima liturgijske godine samo ruho, kao i sve što urešava oltar mora biti određene boje. Tih liturgijskih boja je pet: bijela, crvena, zelena, ljubičasta i crna. Rimski kanon liturgijskih boja usustavljen je s papom Inocentom III. koji kao liturgijske boje navodi bijelu, crvenu, crnu i zelenu. Konačni raspored boja uvodi papa Pio V. Do 4. stoljeća bijela boja je bila jedina u upotrebi, dok su ostale boje u liturgiju ušle nešto kasnije.

U 13. stoljeću svih 5 boja postaje stalno u upotrebi. Ta raznolikost boja u liturgiji dolazi upravo od simboličkih značenja koja im se pripisuju. Tako bijela boja predstavlja svjetlo, nevinost i čistoću, radost i slavu; zelena, boja bilja govori o vječnom životu; ljubičasta, boja nesreće i sjete, a crna je boja tugovanja i smrti. Crvena, pak, je boja krvi i vatre označavajući ljubav i trpljenje simbolizira milosrđe i mučeničku žrtvu.

crvena štola - za blagdan sv. Florijana

ljubičasta štola - za ispovijed (pokornička)
povodom vatrogasnih slavlja

U liturgiji se još upotrebljava i svečana boja slična zlatnoj koja zamjenjuje bijelu boju. Upotrebljava se u svečanijim prigodama, a ako je iz nekog razloga potrebno može ju se upotrijebiti u zamjenu za bilo koju drugu boju.

I upravo crvena, boja vatre i krvi najbolje opisuje sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca i zaštitnika od požara, stoga se uzima za liturgijsko slavlje blagdana sv. Florijana. Sv. Florijan podnio je mučeničku smrt 304.g. za vrijeme tadašnjih vladara, rimskih careva Dioklecijana i Maksimijana koji su žestoko progonili kršćane. Oslabljen mučenjem sv. Florijan poticao je rimske vojnike i upravitelja provincije Aquilinusa da zapale vatru, govoreći im »Ako pak želiš znati da se ne bojim tvojih mučenja, zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj«. Uplašen njegovim riječima, umjesto da ga spali, Aquilinus naređuje da se Florijanu stavi kamen oko vrata i baca ga u rijeku Enns. Njegovo tijelo kasnije je pronašla pobožna žena Valerija, dostojno ga pokopavši.

Crvena boja ne označava samo mučeničku smrt sv. Florijana i 40 drugova za koje se založio, nego i svih poginulih vatrogasaca koji su stradali zalažući se za druge u obavljanju svoje časne službe. Također predstavlja i mučenički život svih živih i umrlih vatrogasaca, koji su tokom godina službe oboljeli udišući razne otrovne plinove gaseći požare.

sv. Florijan na štoli

Crkva upotrebljava svaku prigodu, kako bi vjernike poučila i na dobro ih za život potaknula. Pa tako i kroz liturgijsku odjeću. Kao što sveto ruho opominje svećenika da pobožno vrši svete čine, da obavlja Kristovu svećeničku službu, podsjećajući ga na kreposti kojima se treba odlikovati, tako i nas vatrogasce mora poučiti i potaknuti na kreposno nasljedovanje primjera sv. Florijana i njegovih drugova, ali i kroz primjer svih požrtvovnih vatrogasaca koji su odgovorno i časno obavljali tu službu.

sv. Florijan na misnici

Skriveni sv. Florijan u vremenu komunizma

Na prostoru Hrvatske u razdoblju od 1945. do 1990. g. državni ateizam predstavljao je dio službene politike vladavine Komunističke partije Jugoslavije. Jedna od najtipičnijih značajki Jugoslavije nakon II. svjetskog rata bila je anti-vjerska kampanja. Javno poricanje, pa i suzbijanje religije opravdavalo se činjenicom kako vjerske razlike ističu razlike među jugoslavenskim narodima i narodnostima, te tako potiču nacionalizam i šovinizam potkopavajući bratstvo i jedinstvo. Katolički i pravoslavni kler bio je optuživan za suradnju s "okupatorom i domaćim izdajnicima" u II. svjetskom ratu pa se ispovijedanje vjere smatralo implicitnom podrškom neprijateljski poraženim političkim opcijama. Nastojali su silom iskorijeniti kršćanstvo, osobito katoličanstvo, želeći ukloniti sve kršćanske simbole iz javnog života, zaustaviti Crkvu u podučavanju vjeronauka u školama, istisnuti Crkvu iz dobrotvornog i obrazovnog rada. Neke su crkve bile uništene, a samostani i sjemeništa zatvoreni.

'Stoljeće vatrogastva Velike Gorice'

U takvom anti-vjerskom ozračju našao se i vatrogasni zaštitnik sv. Florijan. Poslijeratno socijalističko vatrogastvo razvija se u okvirima prvog Zakona o vatrogasnim društvima u NR Hrvatskoj od 22. svibnja 1948. godine, koje nije poštivalo Crkvu i njezine vjerske svečanosti. U tom razdoblju zabranjeno je sudjelovanje vatrogasaca u dotadašnjim obilježavanjima crkvenih proslava, npr. vatrogasne straže uz Božji grob u crkvi, obilježavanje zaštitnika Sv. Florijana, procesije za Tijelovo i druge vjerske svečanosti. Umjesto vjerskog sadržaja sve veća aktivnost i naglasak stavljali su se na politička predavanja i društvena okupljanja pod tim vidom. Dan vatrogastva pomaknut je odlukom I. kongresa Saveza DVD NR Hrvatske sa 4. svibnja, odnosno dana mučeničke smrti sv. Florijana, na 2. svibnja, dan kada je 1876.g. osnovana Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica, kako bi se trajno zatrla povezanost vatrogastva sa sv. Florijanom.

vatrogasna kaciga sa sv. Florijanom,
DVD Velika Gorica

Od 1945. godine do 1990. Sveti Florijan nije se više slavio u Hrvatskoj, uklonjen je iz vatrogasnih domova, zabranjivane su i odbačene zastave s njegovim likom i službeno je “nestao” iz vatrogastva. Međutim, ukoliko želimo sv. Florijana maknuti iz vjere i religije ne možemo ga maknuti iz povijesnog konteksta. Ako uklonimo „vjerskog sv. Florijana“ ne možemo ukloniti onog „povijesnog“ Florijana koji je kao legionar rimske vojske sudjelovao u povijesnom progonu za vrijeme cara Dioklecijana 304.g., poručujući svojem mučitelju Aquilinusu: »Ako pak želiš znati da se ne bojim tvojih mučenja, zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj«. Ako želimo odbaciti sv. Florijana morat ćemo odbaciti i cijelu vatrogasnu povijest uključujući stare vatrogasne kacige i zastave sa njegovim likom te stare vatrogasne fotografije članova društva okupljenih sa istima, što je naprosto nemoguće.

vatrogasci Velika Gorica

Primjerice, vatrogasci iz Velike Gorice, izdali su 1976.g. monografiju društva povodom proslave 100-godišnjice Velike Gorice pod pokroviteljstvom g. Mike Špiljaka Predsjednika Saveza sindikata Jugoslavije, na čijoj naslovnici se nalazi povijesna vatrogasna zastava Društva. Budući da povijesna zastava ima na sebi lik sv. Florijana, oni su ga pokušali prekriti i sakriti sa vatrogasnom kacigom i sjekiricom te vatrogasnom plamenicom. Ipak, vještom vatrogasnom oku teško da može promaknuti to, uočavajući njegov plašt i mlinski kamen sa užetom u pozadini.

sv. Florijan prekriven kacigom, sjekiricom i plamenicom

Da se stvarno radi o skrivenom svetom Florijanu vidimo na suvremenoj fotografiji iste povijesne zastave iz 1890. godine.

vatrogasna zastava Velika Gorica

Također povijesnu zastavu velikogoričkog vatrogasnog društva sa likom sv. Florijana možemo prepoznati i na starim fotografijama članova društva.

vatrogasci Velika Gorica

Sto godina poslije, odnosno nakon proglašenja slobodne i samostalne države Hrvatske 1991.g., Sveti Florijan vraća se ponovno u dobrovoljna vatrogasna društva i profesionalne vatrogasne jedinice. Obnavlja se ljubav i štovanje prema vatrogasnom zaštitniku. Prihvaća se opet Dan Svetog Florijana (“Zakon o vatrogastvu, 1993.”). Vatrogasci pronalaze stare vatrogasne zastave s likom Svetog Florijana, koje restauriraju te ponosno opet postavljaju na vatrogasni stijeg, odnosno koplje (motku), sa kojih se ponosno vijori vatrogasni barjak njihovog vatrogasnog zaštitnika.

zastava velikogoričkog vatrogasnog društva,
izložena 2016.g. u Muzeju Turoplja 

sv. Florijan, velikogorička zastava

Po tom starom uzoru doneseno je pravilo i za nove vatrogasne zastave na sjednici Predsjedništva Vatrogasnog Saveza Hrvatske 3. ožujka 1992. i Savjeta za organizacijska, kadrovska i materijalna pitanja 30. ožujka 1992. g. gdje je prihvaćeno slijedeće:

“Po odluci dobrovoljnog vatrogasnog društva vatrogasna zastava s jedne se strane može izrađivati prema ovom opisu:

Crvena tkanina plameno crvene boje, u sredini je lik Svetog Florijana (visine 45 cm) u boji na plavoj pozadini sa zlatnim eliptičnim obrubom”.

 

Zvono sv. Florijana na 'Stepinčevoj' katedrali u Zagrebu

Zagrebačka katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava, najveća je i najmonumentalnija hrvatska sakralna građevina i jedan od najvrjednijih spomenika hrvatske kulturne baštine. Izgrađena je u neogotičkom stilu, te osim vjerskog i povijesnog značenja ima i veliko kulturno i arhitektonsko značenje i jedan je od najpoznatijih simbola grada Zagreba.

Zagrebačka katedrala

Ubrzo nakon osnutka biskupije u Zagrebu (oko 1094. godine) počelo se s gradnjom stolne crkve u prijelaznom romaničko-gotičkom stilu. Trobrodna, troapsidalna katedralna crkva građena je postupno od 13. stoljeća na mjestu Ladislavove katedrale iz 11. st. i Prodanove, a tek 1217. godine bila je završena i posvećena uz prisustvo kralja Andrije II. Uskoro je teško stradala za provale Tatara (1242.), čiju obnovu je započeo biskup Timotej u gotskom stilu; a u 16. st. je utvrđena zidinama i kulama, dok u 17. st. dobiva svoj nekadašnji masivni renesansni toranj. Sklop Ladislavove katedrale s grobljem na redove na prostoru kaptolskog trga i tzv. "predtatarska" katedrala samo su djelomično arheološki istraženi.

Zagrebačka katedrala prije potresa 1880.g.

Osim od požara i navale neprijatelja koji su je više puta oštećivali, teško je stradala u dva velika potresa. Nakon prvog velikog potresa 1880. godine provedena je temeljita obnova katedrale u neogotičkom stilu (1880.-1906.), po nacrtima graditelja F. Schmidta i pod vodstvom Hermanna Bolléa. Tada je dobila svoj prepoznatljivi oblik s dva vitka tornja, visokim krovištem, novim stupovima u svetištu i oltarima koji su zamijenili one barokne iz 18. stoljeća. Ponovno veliko oštećivanje doživjela je u posljednjem potresu 22. ožujka 2020. g. u jutarnjim satima, koji je srušio gornji dio južnog tornja, a sjeverni zarotirao za 15-ak centimetara. Budući je isti bio preopasan, naknadno je skinut mjesec dana kasnije.

Zagrebačka Prvostolnica dugačka je 77, a široka 46 metara. Površina unutrašnjosti iznosi 1617 m2, a može primiti više od 5.000 ljudi. Do posljednjeg potresa imala je (ali opet će imati) dva tornja, odnosno crkvena zvonika - sjeverni toranj visine 104 metra i južni, visine 105 metara. U svakom je zvoniku po jedan sat promjera 320 cm i težine oko 600 kilograma. Stare satove, uništene korozijom, restauratori su zamijenili novima za čiju izradu je utrošeno osam tona bronce i mjedi.

Oba tornja Katedrale, odnosno zvonika, imaju ukupno osam zvona - pet u sjevernom, a tri u južnom zvoniku. Svako zvono ima svoje ime - najstarije zvono nosi ime 'Svetog Stjepana kralja', teži 1300 kg, a izlio ga je 1777. godine u Zagrebu majstor Josip Angerer. Najveće je zvono 'Presvetog Trojstva' iz 1843. godine (teško 6454 kg), a najmanje je zvono 'Svetog Florijana' čiji donji promjer iznosi 56 cm i teži samo 110 kg. 'Sveti Florijan' još je poznat pod imenom malo zvono ili 'Cinkuš'. Zvono 'Sv. Florijana', 'Cinkuš', ili kako ga Kukuljević naziva »Mali zvon« smješten je u zagrebačkoj katedrali u sjevernom zvoniku.

Svako zvono ima svoj akord tj. tonalitet: Presveto Trojstvo [Ais], Sveti Stjepan [H], Mala Gospa [E], Velika Gospa [B], Sveta Tri kralja [Fis], Sveti Kvirin [G], Sveti Mihael [Fis] i Sveti Florijan ili mali cinkuš ima simpatičan, ali još neispitan ton.

zvono Svetog Florijana

Sve do posljednjeg potresa uslijed kojeg je zbog narušene statike Katedrala zatvorena za javnost zvona su zvonila svakog dana. Radnim danom podne je označavalo zvono 'Sveta Tri kralja' (2163 kg), a nedjeljom i blagdanom zvono 'Velika Gospa' (3098 kg). Malo zvono Sveti Florijan oglašavalo se svakoga dana u 8 i 14 sati.

poslije potresa 22. ožujka 2020.g.

Biskup M. Vrhovac, prigodom vizitacije 1792. godine, navodi zvono sv. Martina kojeg nazivaju cinkuš: »Campanulam S. Martini czinkuss vulgo dictam«. Današnji cinkuš salio je 1808. godine Antun Schiffer (1796. – 1820.) i posvećen je sv. Florijanu. Cinkuš je pozivao kanonike i nadarbenike na konventualnu sv. Misu (sa molitvom časoslova) koja je počinjala u 9 sati te na Večernjicu koja se molila u 15 sati, jedan sat prije, tako da su se stigli na vrijeme spremiti. U starija vremena kanonici su dolazili na sastanke ili molitvu na glas »Većeg zvona«, ad sonum maioris campanae.

U 14 sati malo zvono oglašavalo se kao znak zahvale za pobjedu u bitci kod Siska. Dana 22. lipnja 1593. dogodila se u Sisku najslavnija hrvatska pobjeda nad Turcima. To je prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga srednje Europe protiv osmanske vojske. Ova bitka, nakon niza poraza kršćanskih vojski u 15. i 16. stoljeću, označila je prekretnicu u ratovima protiv Turaka. Od 22. lipnja 2010. godine i zvono sisačke Katedrale 'Uzvišenja Svetog Križa' svakim danom u 14 sati zvonjavom podsjeća na ovu slavnu pobjedu kršćanske vojske. U spomen tog slavnog događaja mala zvona sisačke i zagrebačke katedrale zvone svakog dana u 14 sati podsjećajući ljude na “Predziđe kršćanstva”.

prostor unutar zvonika Katedrale

Za vrijeme potresa 1880. godine Cinkuš je zajedno s tadašnjim zvonima ostao visjeti bez zidova i kupole zvonika. Kako je bio napravljen privremeni drveni tornjić, na vrhu tog tornjića napravljena je laterna gdje je bilo smješten, te je 20. kolovoza 1881. godine ponovno zazvonio jutrom u 8 i poslije podne u 14 sati. U novije vrijeme, do potresa kada je prestao zvoniti, mnogima je u gradu služio za vremensku orijentaciju. Prigodom namještanja novih zvona 1986. godine, morao je ponovno malo zašutjeti, jer je privremeno bio smješten na najvišem mjestu, u polju jakih električnih naboja, stoga je privlačio gromove više od gromobrana.

Katedrala za vrijeme gradnje oko 1900.

Da je zvono salio poznati zvonoljevački majstor Antun Schiffer godine 1808., koji je za crkve na području tadašnje Hrvatske, Slavonije i Međimurja izlio 210 zvona, saznajemo u natpisu na njemu: »ME FVDIT ANTONIVM SCHIFFER ZAGRABIAE 1808.« Na sredini plašta zvona nalaze se četiri figuralna lika, od kojih se raspoznaje na osvijetljenoj strani lik žene u dugoj odjeći kako zalijeva cvijeće. Donji obod zvona ukrašen je stiliziranim linijama u dva reda.

gromobrani Katedrale

U jeku I. svjetskog rata započelo je 16. kolovoza 1916. godine skidanje zvona iz zvonika zagrebačke katedrale kako bi se pretalila za ratne svrhe. Zagreb je toga dana morao pola dana tužno slušati razbijanje zvona 'Sv. Ladislava', jer ga drugačije nisu mogli iznijeti iz katedralnog zvonika. Iako su sva zvona kasnije nadomještena, osobito dobrotom zagrebačkog kanonika Milana Balenovića 1985.g., žalosno je to bilo za vidjeti i čuti. Tada su skinuta sljedeća zvona: 1. Zvono 'BDM', težine 1.772 kg, kojeg je 1896. godine iz starog zvona prelio M. Majer. 2. Zvono 'Sv. Ladislava', težine 3.122 kg, kojeg je iz starog zvona prelio H. Degen 1837. godine. Ova zvona razbijena su u tornju i spuštena u komadima. Od zvona 'Sv. Ladislava' uspio se sačuvati njegov reljefni lik i nalazi se u Riznici zagrebačke katedrale. 3. Zvono 'Sv. Kvirina', težine 364 kg, kojeg je 1812. godine salio A. Schifer. 4. Zvono 'Prebendar', saliveno u Beču 1785. godine, težine 336 kg. Također je bio skinut i 'Cinkuš' koji je u zadnji čas ipak spašen. Zvona su bila otpremana željezničkim vagonima 26., 30. i 31. kolovoza 1916. godine. Za zvona zagrebačke katedrale bila je određena odšteta po c. k. vojnom eraru, 23. travnja 1917. godine, te je isti dan uložena u štedionicu Wiener Bank Vereina, br. 3746, ali je propašću Austro-Ugarske polog propao.

zvono sv. Ladislava, izradio Henrik Degen
skinuto 16.08.1916.g.

Tako je malo zvono 'Sv. Florijana' ili 'Cinkuš' iz početka 19. stoljeća, zagovorom njegovog zaštitnika i zaštitnika vatrogasaca sv. Florijana, na svu sreću ipak bilo spašeno te bi moglo kao svjedok ispričati i jedan dio puta tajnika Vatrogasnog društva u Krašiću, sadašnjeg blaženika kardinala Alojzija Stepinca, koji se na njegov zvuk odazivao na molitve i mise kao nadbiskup u zagrebačkoj prvostolnici. U tradiciji kajkavskog kraja „cinkuš“ označava zvono koje prati ljude od njihovog rođenja pa sve do smrti. Cinkuš (mađ. csengo = zvono) označava malo crkveno zvono ili zvonce kojim se pokojnik ispraćao na groblje.

DVD Krašić

stara vatrogasna kola

Da se povijest vatrogastva i naših velikana često poklapa, može se vidjeti iz sljedećega. Kao i većina dobrovoljnih društava i Krašićko društvo osnovano je 1895. godine radi velike potrebitosti. Vjerojatni povod tome bio je katastrofalni požar 1885. godine koji je do temelja uništio selo Penić-Sirak. Osnovano društvo djelovalo je matično na području sela Krašić i Brezarić. Poslije Prvog svjetskog rata Društvo se nije odmah aktiviralo nego tek 1920. godine, kada je obnovljeno opet počelo sa radom sa posve novim članstvom okupljenim od strane predsjednika Društva Karla Andraševića i vojvode Franje Ilijanića, dok tajnikom društva postaje mladi Alojzije Stepinac, budući nadbiskup i kardinal.

bl. Alojzije Stepinac
tajnik vatrogasnog društva

Dana 19. srpnja 1931. godine priredilo je Vatrogasno društvo u Krašiću veliko slavlje u počast svojem bivšem tajniku Viktoru Stepincu, sadašnjem blaženiku, koji je imao sreću da toga dana proslavi svoju prvu svečanu misu u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u kojoj je bio kršten. Pratili su ga zajedno sa svim vjernicima u svečanoj procesiji od roditeljske kuće do župne crkve.

bl. Alojzije Stepinac i vatrogasci

Na dan biskupskog posvećenja dr. Alojzija Stepinca, obnovitelja krašićkog vatrogasnog društva, tajnika i ondašnjeg pokrovitelja vatrogasnog doma kao i mnogih drugih vatrogasnih domova, vatrogasci su se željeli posebno zahvaliti svojem tajniku. Stoga su dana 24. lipnja 1934. u Zagreb poslali, na njegovo posvećenje, svoja tri člana kako bi proslavili ovu veliku svečanost.

Procesija na Tijelovo u Zagrebu,
 Sakrament pronosi nadbiskup Stepinac

I kao biskup, blaženi Alojzije Stepinac nije zaboravio svoje vatrogasce, stoga se rado odazivao na njihove pozive kako bi blagoslovom uzveličao njihova slavlja. Dana 15. srpnja 1934. godine blagoslovio je vatrogasni dom u Draganiću. Blaženi Alojzije Stepinac stigao je iz Jastrebarskog autom u pratnji dr. Lončara. U ime mještana općine Draganić srdačno ga je pozdravio načelnik Tomo Domladovac. Sveta misa slavljena je na prostoru oko današnje zgrade općine Draganić. Uz nadbiskupa koadjutora Alojzija Stepinca propovijed je održao i karlovački gvardijan vlč. Bencetić. Misu je zajedno s Stepincem i Bencetićem služio i mjesni župnik vlč. Prezel.

U crkvenim knjigama također je zapisano kako se u Sesvetama 11. kolovoza 1935. godine okupilo mnoštvo od 10.000 vatrogasaca i građana, koji su od ranog jutra pristizali raznim prijevoznim sredstvima iz bliže i dalje okolice. Svi značajniji crkveni i politički velikodostojnici, bili su nazočni dolasku preuzvišenoga biskupa koadjutora, doktora Alojzija Stepinca, koji je posebno povodom prigodne svečanosti otvorenja i posvećenja dovršenog Društvenog doma u Sesvetama, služio svečanu misu te posvetio novosagrađeni Vatrogasni dom.

svečani doček u Sesvetama

vatrogasci u govoru pozdravljaju nadbiskupa Stepinca

Dana 7. rujna 1939. na putu prema Našicama nadbiskup Stepinac zaustavio se u Podgoraču, gdje je idući dan, na Malu Gospu, blagoslovio novosagrađeni 'Hrvatski dom' sudjelujući u proslavi 35. obljetnice mjesnog Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Tu su nadbiskupa pozdravili župnik preč. Teodor Mađerić i zapovjednik Vatrogasnog društva g. Fabo Lovoković. Na sam dan Male Gospe budnicu je odsvirala vatrogasna glazba. U 10 sati Nadbiskup je u prepunoj crkvi slavio svečanu Svetu Misu, poslije koje je u procesiji došao do 'Hrvatskog doma', koji je pritom blagoslovio. Poslije blagoslova Nadbiskup je mnoštvu vatrogasaca, koji su došli iz petnaest mjesta, te okupljenom narodu održao kratki nagovor u kojemu je istaknuo plemenitu zadaću vatrogasnih društava koja se ustanovljuju s glavnom zapovijedi kršćanstva - ljubavi prema bližnjemu.

Hrvatski vatrogasni dom u Podgoraču,
blagoslovio bl. Alojzije Stepinac

Ljubav njega i vatrogasaca bila je obostrana. On se rado odazivao na njihova slavlja kako bi ih uzveličao, a oni su ga vjerno pratili na procesijama i svetim slavljima. Od značajnijih manifestacija potrebno je spomenuti svečani doček nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca od strane vatrogasaca, s društvenim barjakom, prilikom posvete crkve svetog Alojzija Gonzage i zvona u Popovači 21. kolovoza 1938. godine.

bl. Alojzije Stepinac u Popovači

Znamo da je blaženi Stepinac jednom prilikom posvetio i kip sv. Florijana, vatrogasnog zaštitnika, prilikom blagoslova oltara u župnoj crkvi svetog Jurja u Đurđevcu 8. studenog 1936.g.

oltar u župnoj crkvi sv. Jurja u Đurđrvcu,
sa kipom sv. Florijana

I upravo je sv. Florijan svojim neodređenim tonom ispratio 13. veljače 1960.g. na posljednje počivalište vatrogasnog tajnika, i uveo ga u zajedništvo blaženih i svetih. Tom prilikom nadbiskup-koadjutor Franjo Šeper naredio je da zvone sva zagrebačka crkvena zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Možemo samo zamisliti kako je to malo zvono pokušavalo svojim zvonjenjem među drugim većim zvonima dati što jasniji i glasniji ton, kako bi ispričalo svoju vatrogasnu priču. Pogrebni je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus - Evo kako umire pravednik. Mi bismo dodali: Ecce quomodo moritur siphonarius - Evo kako umire vatrogasac! Danas je tijelo našeg vatrogasnog tajnika blaženog Alojzija Stepinca izloženo za štovanje u sarkofagu od kristala i srebra, u prostoru iza glavnog oltara zagrebačke katedrale, koju neki nazivaju i 'Stepinčevom katedralom', ispod tornjeva i brončanog zvona vatrogasnog zaštitnika sv. Florijana.

Blaženi Alojzije Stepinac, tajniče vatrogasnog društva, moli za nas!

Blaženi Alojzije Stepinac, zagovorniče svih vatrogasaca, moli za nas!