Kapela sv. Florijana ruševnog dvorca Bisag Grada (dvora)

Između mjesta Komina (Zagrebačka županija) i Huma Brezničkog (Varaždinska županija,), u selu Bisag, općina Breznica, nalazi se sasvim zarasla u trnje, zapuštena ruševina Bisag – grada sa dvorskom kapelom, dijelom wasserburgskog jarka, žitnicom i ruševinom štale.

pogled na Kapelu Sv. Florijana

Selo Bisag je danas župno središte, na dobroj je razvojnoj perspektivi, jer kroz selo prolazi novi autoput Zagreb – Varaždin – Budimpešta. Okruženje nikako ne može biti pasivno u modernom smislu jer je demografski impulsivno, a i baštinjeno tlo je obećavajuće po onoj tradicijskoj verziji prirode hraniteljice, to jest „sve što u selu Bisagu u zemlju zabodu iz nje nešto korisno izraste”.

U širem okruženju, od Bosne do Slovenije, imamo veliki broj ruševina ali uglavnom na nepraktičnim i nepristupačnim položajima, koje su mimoišli civilizacijski i moderni tranzitni tokovi. Ali je neuobičajeno da srednjevjekovni kaštel na frenkventnom položaju i to još wasserburg kao što je Bisag – grad, bude deprimirajuća ruševina. 

Bisag Grad ucrtan na vojnoj karti iznad Bisaga,
arhiva: R. Jovičić

Tim gore što lokalitet nije napušten u vrijeme davnih turskih osvajanja i paleža, nego je sve do 1943.g. bio u upotrebi. Osim u daljoj povijesti i u skorije vrijeme su ga obilježile značajne kulturne i povijesne osobe. Bisag – grad je na vrijednom i atraktivnom položaju a ovako je katastrofalno završio!

Bisag Grad 2019.g.

Korov je kao nekakva neman, "direktnim" korijenom iz afričke džungle izbio na ovu stranu i zagušio svaki djelić zidina, tako da se uopće nema pregled pozicije Kaštela. Ispod debelog sloja zelenila nastaje mračno vlažište koje izrazito ubrzava eroziju zidova.

roda na kuli, jedan od zadnjih stanovnika Bisag Grada

Kada zimi opadne lišće korova onda se pojave opstali zidovi. Najbolje je sačuvana prizmatična istaka na zapadnoj strani zidine (kapela Sv. Florijana) između dvije okrugle polu raspadnute ugaone kule.

unutrašnjost Kapele Sv. Florijana

Možemo li zaštititi od daljeg propadanja ostatke Wasserburga Bisag – grada ili možda čak sakupiti snage da ga i obnovimo?

Bilo je nekoliko romantičnih pokušaja da se senzibilizira javnost za ovaj spomenik kulture, češće inicirane sa lokalne razine, ali šanse za uspjeh su bile male jer je odmah bilo vidljivo da se neće moći stvoriti kritičnu masu, najprije na lokalno kulturnoj razini, među titularima vlasništva pa onda niti u institucijama, koje sa sadašnjom komercijalnom sviješću reagiraju samo na projekte koji pokažu lobističku moć, a ostali mogu slobodno da se raspadnu i nestanu.

apsida kapele Sv. Florijana

svod apside

ostaci freski u kapeli

Ravničarske utvrde kvadratičastog tlocrta vuku svoj korijen od prahistorijskog te Rimskog logora, tako da kod nas postoji veći broj wasserburga sa ugaonim kulama i većim ili manjim dvorištem.

Izvorno obrambeni Wasserburg Bifzak ili Bikszad  je u 16. stoljeću prvi puta prepravljan a u 18. st. barokiziran u ulogu obrambeno – stambenog dvorca sa nekoliko ladanjskih ugodnosti. Odnosi se to na povećanje kapele, probijanje velikih prozora na mjestima nišanskih šliceva, balkon i terasa, i nekoliko visinskih nadozida. U 20.- om stoljeću (točnije od 1899.) imamo fotografski zabilježeno nekoliko faza promjena na dvorcu. U 20.-to stoljeće dvorac je ušao kao barokno oblikovan dvorac – utvrda kakav je prethodno trajao blizu dva stoljeća. Taj oblik prilično vjerno vidimo na slici Bisag – grada, Julijane Erdody Drašković iz 1890. godine.

Veduta Bisag-grada. Naslikala Julijana pl. Erdedy – Drašković, 

kraj 19. st. arhiva R. Jovičić

Karakteristični detalji su: Gledan an face, od dominantnog, nad ulaznog tornja, lijeva i desna strana su volumenski asimetrične na barokni način. Lijeva, jugoistočna strana jedina u cijelom dvorcu je bila na dva kata a okrugla kula najveća i po presjeku i po visini, dok je sjeveroistočna strana bila jednokatna a kula gotovo uključena u zidove, a u pokrovu na njoj cilindrični stožac se gotovo gubio krovu.

Uspoređujući sa crtežom prethodne vedute, vidimo da je desno krilo sa sjeverozapadnom kulom u stvari ostalo izvorno a da je toranj nadograđen i podignut najviši objekt kao lijevo krilo i povećana je jugoistočna kula, da bude dominantna.

Pogledom sa suprotne, zapadne strane na kaštel – dvorac, apsida kapele koja je istaknuta van ravni zidine, je prizmatična i nije centralno pozicionirana nego više u lijevo, to jest, sjeverozapadna ugaona kula je bliže a jugozapadna kula dalje od kapele. Sa te desne, strane je vjerojatno pri pretvaranju burga u dvorac učinjena ugodna ladanjska terasa sa trijemom u razini kata.

jedna od dvije opstale kule

unutrašnjost kule

Jugozapad je očito bio ladanjski najatraktivniji jer je i sa južne strane ugaone kule kroz zidinu bio također probijen balkon, sa kojeg se gledalo na jezero, jarak i u daljinu niz tok Lonje, prema jugu.

Nad krovom apside je bio slikovit, elegantan barokni zvonik od drveta, sav obložen daščanom šindrom, uključujući i lijepu baroknu lukovicu na vrhu. Po njegovom položaju, može se zaključiti da se zvonilo potezanjem konopa direktno iz srede kapele, ispred oltara.

Svi radovi na djelomičnom rušenju i novom oblikovanju dvorca između dva svjetska rata, 20.- og stoljeća, nisu bili na tragu vrednovanja kvalitetnog naslijeđa.

Rušenje prednjeg dijela Bisag – grada, 

odmah nakon I. svjetskog rata, arhiva R. Jovičić

Stanje prednjeg, istočnog lica dvorca 1931.g, 

kako je izgledao u vrijeme kada ga je kupio 

književnik Milan Begović do 1943., arhiva R. Jovičić

Vidljivo je stanje dvorca bez pukotina

Povijesni osvrt o Bisag – gradu

Kaštel Bisag – grad, sagradili su plemeniti Bisaški najvjerojatnije sredinom 14. st. Više puta je redizajniran i dograđivan na istim temeljima.

Analiza R. Jovičić , Razgrađivanje Bisaga, arhiva R. Jovičić

Tokom svojeg dugog trajanja, uslijed ženidbenih veza, smjenjivala su se prezimena gospodara. Bili su to plemići raznih loza a najdulje su ga držali plemeniti Patačići. Sadašnja ruševina je ostatak baroknog stanja uobličenog u 18. st. prije nego su ga kupili, grofovi Draškovići.

Utvrda Bisag u 18. st.

Od roda Draškovića, Bisag – gradom je prvi zagospodario Grof Karlo Drašković (1807.-1858.), a u sljedećoj generaciji ga nasljeđuje sin, Grof Josip Drašković. U vremenu gospodarenja Bisag – gradom, rod Draškovića ima izrazito disponiranog predstavnika u Ilirskom pokretu ( Hrvatski narodni preporod), Grofa, Janka Draškovića (1770. -1856.). Naročiti zanos Preporodom i vojnom Bana Josipa Jelačića pokazao je i Grof Juraj Drašković (1804. -1889.). Uz slavne grofove loze Draškovića, banove, biskupe i uglednike javnog života, iz pozicije Bisag – grada kulturu su kvalitetno promicale i dvije žene: Julijana pl. Erdody – Drašković (1847. – 1901.), obrazovana slikarica i Elizabeta pl. Drašković, kronologinja prijelaza 19.-20. st. kao fotografkinja ladanjskog života.

Romantika Grofa Edgara Bourreea de Corberona kao jedinog stanara u Bisag – gradu

Osim uglednih vlasnika, ovaj Kaštel je svojom osobnošću obilježio i gost, „dotepenec” dobrostojeći francuski pustolov Grof Edgar Bouree de Corberon, savjetnik i prijatelj Bana Josipa Jelačića, promotor i poticatelj hrvatske kulture i obrazovanja. Djelovao je iz svojega dvorca Januševca te kasnije kao gost, stanar iz Bisag – grada. U duhu tadašnjeg romantizma, Grof je poželio da ga se, nakon svih putešestvija po svijetu, pokopa u Bisag – gradu, iako ga je smrt zatekla nedaleko od Beča, 1861., ipak mu je tijelo dovezeno i položeno u kriptu Draškovića ispod ove Kapele Sv. Florijana i kao nekakav „ostatak” ostao je do danas jedini u zatrpanoj kripti kapele Bisag – grada.

Mogao bi nam ovaj podatak djelovati egzotično ako ne poznajemo 19. stoljeće, njegovu povijest i plemenitaški romantični fatalizam kao način življenja. Grof Edgar Bouree de Corberon je „George Gordon Byron, Bisag – grada”.

Žitnica izvan obrambenog jarka, znatno bolje je opstala od samog dvorca

U vrijeme francusko – napoleonske vlasti u ovim krajevima (1809. -15.), E. Corberon je imao 3-10 godina pa prema tome turbulentni ratni događaji sa početka 19. st. nisu bili njegovo vrijeme. Ali sredinom 19. st. Hrvati nisu bili sretni sa statusom svoje nacije u oformljivanju, pod Habzburškom Austrijom, a naročito kasnijom Austro – Ugarskom. Intelektualci su već 15-20 godina nakon odlaska Francuza osnovali Ilirski pokret, baziran na nazivu Napoleonovih Ilirskih pokrajina. Elementi francuske i sveslavenske kulture su cijelim tokom 19. st. bili simpatizirani kod Hrvata. Tako su Hrvatski Ilirci pokazali simpatije prema francuskim intelektualcima, romantičarima koje danas doživljavamo pustolovima. Simpatija je bila uzvraćena od Grofa Corberona. Grof se u stvari zove Bourre i nije došao iz neke zabite rupe nego iz Corberona, prekrasnog malog mjesta, daleko od Diona koliko je Januševec ili Bisag daleko od Zagreba.

Bisag – grad kao inspiracija za književnika Milana Begovića

U 20-om stoljeću je došlo do vlasničkoga nereda nad Bisag – gradom, a od 1931. godine, preostalim dijelom nekadašnjeg Kaštela, u derutnom stanju, na kraće vrijeme (oko 10 godina) gospodari poznati književnik Milan Begović.

On se u tih 10 godina obilato materijalno istrošio a sa slabim uspjehom obnove Dvorca. Vremenom je pisao tekstove kojima je priznao da je u ovaj zahvat, avanturu ušao neoprezno, zanesen romantičnom vizurom kao nekakvom zavodljivom kulisom iza koje je bio nepopravivi nered. Razbolio se i preživio moždani udar, nakon čega se početkom II. svjetskog rata vratio živjeti u Zagrebu.

Moglo bi se reći da je Milan Begović ipak kapitalizirao iz života u dvorcu na literarno inspiracijskoj strani, jer su mu djela napisana u Bisag – gradu jače emocionalno zgusnuta, što je sa vremenske distance prepoznato kao literarna erotizacija života, srodno sa suvremenikom, slikarom Milivojem Uzelcem, također sklonom putenom, razuzdanom životu između dva svjetska rata, 20-og stoljeća.

Pogled na Bisag-grad od žitnice sa istoka preko
drvenog mosta; kada je M. Begović 1931.g. 
uselio cijele ove strane dvorca sa nadulaznim
tornjem više nije bilo, arhiva R. Jovičić

Koristeći se ozračjem Dvorca i njegovog zaležanog kulturnog taloga, kao svojevrsnim eliksirom mladosti, Begović naglašenije erotizira svoje literarne teme, uključujući i motive u Operi „Ero sa onoga svijeta”, koju je Jakov Gotovac uglazbio a za koju je Milan Begović napisao tekst (libreto), upravo sjedeći u Bisag-gradu. Već tim, relativno skorim kulturnim događajem na nacionalnoj razini, zaslužuje ovaj lokalitet kvalitetno održavanje i dostojno informiranje.

kula bliže apsidi kapele Sv. Florijana

Fotografije: N. Turkalj, 2019.g.

Tekst: Radivoje Jovičić, viši konzervator-restaurator

Arhiva: R. Jovičić

Izvor: Darko Antolković