Kapela i kip sv. Florijana u kompleksu dvorca Severin na Kupi

Severin na Kupi, naselje u Gorskome kotaru, 38 km zapadno od Karlovca, u blizini grada Vrbovsko kojem administrativno pripada, leži na 246 m nadmorske visine, nad desnom obalom rijeke Kupe, uz 'staru cestu' između Karlovca i Rijeke. I dok obala na suprotnoj strani rijeke pripada susjednoj državi Sloveniji, ovo povijesno naselje bilo je nadaleko poznato autobusno stajalište - tranzitni turizam (cestovno odmorište na Lujzinskoj cesti), dok nije puštena u promet autocesta A6 (Bosiljevo-Rijeka).

dvorac Severin na Kupi

Prema Severinu na Kupi nazvana je Severinska županija, upravna jedinica koju je 14. veljače 1776. godine reskriptom utemeljila carica Marija Terezija na području Gorskog kotara između Kupe i sjevernoga Jadrana, uključujući čak i grad Rijeku, odnosno Riječki gubernij; dok joj je sjedište bilo u Karlovcu. Severinska županija postojala je do 1786.g. kada ju je car Josip II. Habsburški ukinuo 20. ožujka 1786. godine, te njezin goranski dio priključio Zagrebačkoj županiji kao posebni distrikt, dok je priobalni pojas od Rijeke do Novog Vinodolskog postao Ugarskim primorjem.

I dok je car Josip II. potaknuo gradnju ceste Jozefine od Karlovca do Senja u vremenskom periodu od 1770. do 1779.g. s dužinom od 100 kilometara, koja je bila najkraći spoj Karlovca s Jadranom; gradnja najznačajnije Lujzijanske ceste (također Lujzijana i Via Ludovicea) započeta je na riječkoj Fiumari 1803.g., pod vodstvom Hrvata, podmaršala Filipa Vukasovića, koji je osobno i nadzirao izgradnju njezina dijela od Rijeke do Netretića. Nažalost nije doživio njezin završetak jer iste godine pogiba u ratu između Austrije i Francuske. I dok je Jozefina bila suviše zavojita, strma i skupa za održavanje i česta popravljanja, Lujzijana je građena po tada najmodernijim pravilima projektiranja i gradnje. Bez strmih dionica, kružnih zavoja koji su bili gotovo „šestarski“, te prohodnosti koja je bila tijekom cijele godine. Lujzijana je ne samo ubrzala transport iz unutrašnjosti prema sjevernom Jadranu nego i omogućila razvoj područja kroz koja se protezala. Uz samu cestu naseljavali su se kovači, kolari, gostioničari i svi ostali nužni zanatlije koji su putovanje Lujzijanom činili ugodnijim i sigurnijim. Uz cestu su nicala prenoćišta, gostionice, postaje za zamjenu konja…

Ubrajala se među najbolje ceste Austro-Ugarske Monarhije, zadovoljavala je potrebe ondašnje trgovine i rastuće manufakturne i industrijske proizvodnje, pritom potaknuvši razvoj prostora i naseljâ uzduž ceste. Duga je 141 km, građena od 1803. do 1811., a nazvana je po Mariji Lujzi, kćeri cara Franje I. Vodi od Rijeke preko Orehovice, Gornjega Jelenja, Mrzle Vodice, Lokava, Delnica, Skrada, Vrbovskoga, Severina na Kupi, Vukove Gorice, Netretića do Karlovca, s odvojkom od Gornjega Jelenja preko Meje do Bakra. Glavni pobornik gradnje ceste bio je biskup Maksimilijan Vrhovac, a financiralo ju je i njom upravljalo dioničko društvo. Izgrađena je s kolnikom širine 8,2 m, uzdužnim nagibima uglavnom manjima od 4%, te s vrsnim kamenim mostovima i podziđem.

Lujzijana je do mjesta Severin na Kupi dovršena 1808.g. Mjesto je već tada bilo poznato po nekoliko godina ranije obnovljenom Zrinsko-Frankopanskom kaštelu, koji je u to vrijeme postao dvorac s perivojem, i Kapelom sv. Florijana, koji danas izgledaju jako zapušteno i otužno. Dvorac u Severinu na Kupi smješten je na vrlo atraktivnoj lokaciji, na strmoj i većim dijelom šumovitoj padini desne obale rijeke Kupe. Iako trenutno nije turistički valoriziran, ovaj lokalitet bogate prošlosti u prelijepom prirodnom krajobrazu ima sve preduvjete da bude vrednovan kao izletnički i turistički biser Gorskog kotara.

Odmah po ulasku u perivoj dvorca sa desne strane nalazi se kamena figura - sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca, pored malenog zdanja koje je očito bilo stražarev prostor te u ne tako davnoj prošlosti prostorije Vatrogasnog doma Dobrovoljnog vatrogasnog društva koje je iz istih iselilo. Tako je sv. Florijan, zaštitnik kapelice, na neki način postao stražar i čuvar cijelog dvorca.

nekadašnje prostorije Vatrogasnog društva

kip sv. Florijana na ulazu

Vatrogasno društvo Severin na Kupi preselilo se je u prostorije bliže središtu mjesta, sa lijeve strane asfaltirane ceste kada se ide prema dvorcu.

DVD Severin na kupi, osnovan 1951.g.

Prolaskom kroz glavnu kapiju vanjskih zidina ulazi se u predvorje dvorca. Glavni ulaz u sami dvorac zatvaraju teška drvena vrata zaključana velikim lokotom, iznad kojih je ploča koja svjedoči o prošlom vremenu. Danas je to zapušten i devastiran objekt, zaboravljen i prepušten zubu vremena. Jedan od mnogih bisera naše povijesti ostavljen na milost i nemilost vremenu, vandalima i propadanju.

ulaz u dvorac

Najzanimljiviji detalj uz ulaz u dvorac je vidikovac na njegovom sjeveroistočnom dijelu s kamenom šternom (bunar). Odatle se pruža lijep pogled na rijeku Kupu, čiji tok vijuga uz livade i šume, a podno šumovite gorske kose Ravan preskakuje jaz u koritu na kojem se pjeni i buči probijajući se kanjonom. Niz liticu na kojoj se nalazi dvorac uređene su staze za šetnju sve do Kupe.

Lijevo od glavnog ulaza u dvorac nalaze se malena vrtna vrata na unutrašnjem portalu zidina, koja odmah uz istočnu kulu vode k perivoju koji okružuje dvorac, iza kojih izranja prema Istoku okrenuta kapela Svetog Florijana; golih zidova, napuštena i devastirana.

Kapela sv. Florijana

U vrlo je lošem stanju, bez prozora i vrata. Unutrašnjost je prepuna lišća, zidovi oljušteni i natrpani grafitima. Oronula i ogoljena, malena kapela zaštitnika vatrogasaca u dvorištu dvorca izgrađenog na litici samo je kulisa za fotografiranje koja čeka neko drugo vrijeme.

Zidovi su prošarani imenima, godinama posjete i grafitima koji govore o prolasku vremena i putnicima namjernicima koji su ovjekovječili svoja imena. Da u kapelici odavno nije bilo misâ svjedoči i kameni oltar okrenut prema zidu, kojega nije dohvatila koncilska liturgijska reforma II. Vatikanskog sabora (1962.-65.).

1889. godina  na stropu kapelice

Inventar, oltari i slike iz nje davno su izneseni i sve što se moglo pomaknuti više ne postoji. Čak je odnesena i podna ploča sa uklesanim imenima velikaša pokopanih u kapelici, čija je prazna rupa naknadno ispunjena betonom.

U grobnicu ispod kapelice silazi se sa vanjske desne strane stepenicama. U maloj grobnici nalaze se ugrađene traverze na kojima su se čuvali ljesovi sa ovozemnim ostacima žitelja dvorca kako ne bi plivali u nakupljenim oborinskim vodama. Na zidu se može vidjeti ispisana godina 1861.

natpis u grobnici

Kapela Svetoga Florijana, smještena unutar kompleksa dvorca, malih je dimenzija s naglašenim lučnim portalom i vitkim tornjićem. Kao dio kompleksa dvorca Severin na Kupi, zaštićena je kao nepokretno kulturno dobro i u stvarnosti služi samo kao kulisa za snimanje uz obližnji dvorac koji se nalazi u sličnom stanju.

Pokraj kapelice nalaze se ostaci fontane.

Kao i svaki dvorac o kojem brine država, županija ili grad, i ovaj je zatvoren i nedostupan javnosti za razgledanje. Poneki posjetitelj ulazi unutra na vlastitu odgovornost kroz ruševni prozor u prizemlju sa stražnje strane, ne poštujući njegovu privatnost i mjere opasnosti, te kao tat lunja njegovom unutrašnjošću tražeći ostatke davnoga sjaja. Unutrašnjost je oštećena, mjestimice su stropovi propali, a pristup podrumu nije moguć zbog urušavanja ulaza.

Uz dvorac se nalazi perivoj površine 6 ha, unutar čijeg se drveća nalazi i ribnjak, koji je zaštićen te proglašen spomenikom parkovne arhitekture 1966.g.

Povijesni perivoj koji okružuje dvorac građen je u tri razine. Prvi i najviši dio smješten je neposredno uz dvorac. Čine ga omanji drvored božikovine (Ilex aquifolium), koju zimi rese crvene bobice, nekoliko stabala Lawsonovog pačempresa (Chamaecyparis lawsoniana) i stabla divljeg kestena (Aesculus hippocastanum).

S južne strane uz dvorac zasađeni su brijestovi (Ulmus sp.), tise (Taxus baccata) i grmovi šimšira (Buxus sempervirens). Do druge i treće razine perivoja spuštaju se kamene stube. Druga terasa najvredniji je dio perivoja jer je u njemu smještena središnja skupina starih stabala.

Zadivljujući primjerci dendroflore su Lawsonov pačempres (Chamaecyparis lawsoniana), američki borovac (Pinus strobus), američki crveni hrast (Quercus rubra), američka tuja (Thuja occidentalis), i ostalo drveće. To su većinom vrste podrijetlom iz Sjeverne Amerike, što je posebna zanimljivost perivoja.

Od domaćih vrsta starošću se izdvaja stablo lipe (Tilia platyphyllos) čije je deblo pri dnu šuplje. U pukotine kore starih pačempresa (Chamaecyparis), maleni brgljezi često kljunom utiskuju sjemenke drveća kako bi lakše iskljucali njihov jestivi dio. Na starim stablima redovito se čuje brzo kljucanje djetlića, a često se tamo zateknu i srne.

stablo lipe

Ne zna se tko su graditelji starog grada nad Kupom. Posjed Severin spominje se u Modruškom urbaru 1486.g. i po nekim autorima grad je već tada postojao; no prvi spomen dvorca Severin na Kupi datira iz 1558. godine kada je opisan kao „kameni lukovdolski grad“, odnosno kamena obrambena kula sa drvenim kaštelom koji se nalazi na liticama iznad rijeke Kupe.

Snimak Severina na Kupi iz knjige
Radoslava Lopašića „Oko Kupe i Korane“ iz 1895.

Nije poznato kada točno, no kaštel su podigli Frankopani Tržački, koji su bili njegovi prvi vlasnici. U svojoj burnoj povijesti često je mijenjao vlasnike u čemu i treba tražiti razloge njegova današnjeg trenutnog propadanja. Pripadao je Stjepanu IV. Frankopanu Ozaljskom (*? – †1577.), koji je sa sestrom Katarinom (*? – †1561.) vrlo rano ostao bez roditelja. Djed Bernardin Frankopan je malodobnom Stjepanu IV. oporukom odredio za staratelja svojega protivnika kralja Ferdinanda I. Kralj je, kao staratelj Stjepana IV., najbolje posjede dao na upravu Nijemcima, pa se Stjepan kasnije morao žestoko boriti za povrat svojih posjeda. Katarina, sestra Stjepana IV. Frankopana, udala se 1541. za Nikolu IV. Šubića Zrinskog Sigetskog (Zrin, 1508. – Siget, 7. 9. 1566.). U jeku turske opasnosti 1544.g. Stjepan IV. Frankopan je sa svojim šurjakom Nikolom IV. Šubićem Zrinskim sklopio ugovor o zajednici dobara i međusobnom nasljeđivanju. Tako oporukom kneza Stjepana Frankopanskog Ozaljskog iz 1572.g. severinsko vlastelinstvo prelazi u posjed sinova šurjaka Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka i njegove žene Katarine te sinova Jurja, Krste i Nikole. Za osmanskih provala u 16. st. cijeli je severinski kraj bio opustošen.

Sestri i bratu, Katarini i Nikoli IV. Šubiću Zrinskom pripadao je Severin na Kupi do 1580.g., kada je kaštel nagodbom bio prepušten knezu Gašparu I. Frankopanu Tržačkom, a njega nasljeđuje Vuk II. Krsto Frankopan i sinovi. Time se kaštel vratio u prvotni posjed Frankopana kod kojih ostaje sve do sloma Zrinsko-Frankopanske urote 1671. godine kada je bio opljačkan. Nakon urote Zrinskih i Frankapana (1671.) kaštel je najprije preuzela Ugarska, a zatim Gradačka komora. Car Leopold I. Habsburški (1640. – 1705.) darovnicom, od 20. travnja 1682. godine, darovao ga je pukovniku Ivanu Franji Oršiću (1630. – 1686.), koji su tada već bili prisutni na području današnje Karlovačke županije. Dvorac Severin je u svojoj povijesti bio više puta obnavljan, a današnji barokni izgled jednokatne građevine, četverokutnog tlocrta, uglova pojačanih cilindričnim kulama i unutrašnjim dvorištem s arkadnim stupovljem, dobio je 1803.g. prilikom obnove obitelji Oršić koja je dala preurediti nekadašnji frankopanski kaštel u dvorac. Uz obnovu unutrašnjosti dvorca uređen je vrt, park, i zvjerinjak.  

Od 1809. do 1813. Severin na Kupi bio je pod francuskom upravom kao dio Ilirskih pokrajina, kada se i povezao Lujzijanskom cestom s gradovima Karlovcem i Rijekom. Od 1816. do 1822. pripadao je Kraljevini Iliriji, nakon čega je bio vraćen banskoj Hrvatskoj. God. 1823. Karlo Oršić prodao je dvorac karlovačkom plemiću i veletrgovcu Amrozu Vranyczanyju Dobrinoviću, poznatom pripadniku Ilirskog preporoda, koji ga je zajedno s lokalnim vlastelinstvom držao u posjedu do sredine 19. st. Zahvaljujući njemu, ovaj posjed je postao neformalno okupljalište hrvatskih domoljuba, za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda. Nakon oštećenja u II. svjetskom ratu bio je posljednji put obnovljen 1958.–59. od strane Šumarije Vrbovsko.

S odlaskom Vranyczanya, Severin na Kupi nešto kasnije pripada zagrebačkoj poduzetničkoj obitelji Arko Vladimira, u čijem je posjedu dvorac bio u razdoblju između dva svjetska rata, do 1945. godine kada je nacionaliziran. Dva desetljeća nakon obnove dvorac Severin na Kupi služio je kao ugostiteljski objekt, hotel, u čijoj su se središnjoj hali organizirale i svadbe, te sjedište dobrovoljnog mjesnog vatrogasnog društva. Također, je služio i kao administrativna arhiva.

nekadašnja kaljeva peć u hali

Današnji zapušteni izgled dvorca i njegove okolice, većim dijelom je 'krivica' dugogodišnjeg neriješenog vlasništva nad imanjem. Obitelj Arko tražila je povrat dvorca no spor je izgubila, te je dvorac 2012. godine temeljem pravomoćne sudske presude vraćen Gradu Vrbovskom.

Usprkos planovima i nadama lokalnog stanovništva u skoru obnovu, nitko ne zna kako i kada će to biti, stoga dvorac kao takav predstavlja samo još jedan u nizu mogućih projekata koji čekaju svoj novi život.

Sv. Florijan

Kapela sv. Florijana ruševnog dvorca Bisag Grada (dvora)

Između mjesta Komina (Zagrebačka županija) i Huma Brezničkog (Varaždinska županija,), u selu Bisag, općina Breznica, nalazi se sasvim zarasla u trnje, zapuštena ruševina Bisag – grada sa dvorskom kapelom, dijelom wasserburgskog jarka, žitnicom i ruševinom štale.

pogled na Kapelu Sv. Florijana

Selo Bisag je danas župno središte, na dobroj je razvojnoj perspektivi, jer kroz selo prolazi novi autoput Zagreb – Varaždin – Budimpešta. Okruženje nikako ne može biti pasivno u modernom smislu jer je demografski impulsivno, a i baštinjeno tlo je obećavajuće po onoj tradicijskoj verziji prirode hraniteljice, to jest „sve što u selu Bisagu u zemlju zabodu iz nje nešto korisno izraste”.

U širem okruženju, od Bosne do Slovenije, imamo veliki broj ruševina ali uglavnom na nepraktičnim i nepristupačnim položajima, koje su mimoišli civilizacijski i moderni tranzitni tokovi. Ali je neuobičajeno da srednjevjekovni kaštel na frenkventnom položaju i to još wasserburg kao što je Bisag – grad, bude deprimirajuća ruševina. 

Bisag Grad ucrtan na vojnoj karti iznad Bisaga,
arhiva: R. Jovičić

Tim gore što lokalitet nije napušten u vrijeme davnih turskih osvajanja i paleža, nego je sve do 1943.g. bio u upotrebi. Osim u daljoj povijesti i u skorije vrijeme su ga obilježile značajne kulturne i povijesne osobe. Bisag – grad je na vrijednom i atraktivnom položaju a ovako je katastrofalno završio!

Bisag Grad 2019.g.

Korov je kao nekakva neman, "direktnim" korijenom iz afričke džungle izbio na ovu stranu i zagušio svaki djelić zidina, tako da se uopće nema pregled pozicije Kaštela. Ispod debelog sloja zelenila nastaje mračno vlažište koje izrazito ubrzava eroziju zidova.

roda na kuli, jedan od zadnjih stanovnika Bisag Grada

Kada zimi opadne lišće korova onda se pojave opstali zidovi. Najbolje je sačuvana prizmatična istaka na zapadnoj strani zidine (kapela Sv. Florijana) između dvije okrugle polu raspadnute ugaone kule.

unutrašnjost Kapele Sv. Florijana

Možemo li zaštititi od daljeg propadanja ostatke Wasserburga Bisag – grada ili možda čak sakupiti snage da ga i obnovimo?

Bilo je nekoliko romantičnih pokušaja da se senzibilizira javnost za ovaj spomenik kulture, češće inicirane sa lokalne razine, ali šanse za uspjeh su bile male jer je odmah bilo vidljivo da se neće moći stvoriti kritičnu masu, najprije na lokalno kulturnoj razini, među titularima vlasništva pa onda niti u institucijama, koje sa sadašnjom komercijalnom sviješću reagiraju samo na projekte koji pokažu lobističku moć, a ostali mogu slobodno da se raspadnu i nestanu.

apsida kapele Sv. Florijana

svod apside

ostaci freski u kapeli

Ravničarske utvrde kvadratičastog tlocrta vuku svoj korijen od prahistorijskog te Rimskog logora, tako da kod nas postoji veći broj wasserburga sa ugaonim kulama i većim ili manjim dvorištem.

Izvorno obrambeni Wasserburg Bifzak ili Bikszad  je u 16. stoljeću prvi puta prepravljan a u 18. st. barokiziran u ulogu obrambeno – stambenog dvorca sa nekoliko ladanjskih ugodnosti. Odnosi se to na povećanje kapele, probijanje velikih prozora na mjestima nišanskih šliceva, balkon i terasa, i nekoliko visinskih nadozida. U 20.- om stoljeću (točnije od 1899.) imamo fotografski zabilježeno nekoliko faza promjena na dvorcu. U 20.-to stoljeće dvorac je ušao kao barokno oblikovan dvorac – utvrda kakav je prethodno trajao blizu dva stoljeća. Taj oblik prilično vjerno vidimo na slici Bisag – grada, Julijane Erdody Drašković iz 1890. godine.

Veduta Bisag-grada. Naslikala Julijana pl. Erdedy – Drašković, 

kraj 19. st. arhiva R. Jovičić

Karakteristični detalji su: Gledan an face, od dominantnog, nad ulaznog tornja, lijeva i desna strana su volumenski asimetrične na barokni način. Lijeva, jugoistočna strana jedina u cijelom dvorcu je bila na dva kata a okrugla kula najveća i po presjeku i po visini, dok je sjeveroistočna strana bila jednokatna a kula gotovo uključena u zidove, a u pokrovu na njoj cilindrični stožac se gotovo gubio krovu.

Uspoređujući sa crtežom prethodne vedute, vidimo da je desno krilo sa sjeverozapadnom kulom u stvari ostalo izvorno a da je toranj nadograđen i podignut najviši objekt kao lijevo krilo i povećana je jugoistočna kula, da bude dominantna.

Pogledom sa suprotne, zapadne strane na kaštel – dvorac, apsida kapele koja je istaknuta van ravni zidine, je prizmatična i nije centralno pozicionirana nego više u lijevo, to jest, sjeverozapadna ugaona kula je bliže a jugozapadna kula dalje od kapele. Sa te desne, strane je vjerojatno pri pretvaranju burga u dvorac učinjena ugodna ladanjska terasa sa trijemom u razini kata.

jedna od dvije opstale kule

unutrašnjost kule

Jugozapad je očito bio ladanjski najatraktivniji jer je i sa južne strane ugaone kule kroz zidinu bio također probijen balkon, sa kojeg se gledalo na jezero, jarak i u daljinu niz tok Lonje, prema jugu.

Nad krovom apside je bio slikovit, elegantan barokni zvonik od drveta, sav obložen daščanom šindrom, uključujući i lijepu baroknu lukovicu na vrhu. Po njegovom položaju, može se zaključiti da se zvonilo potezanjem konopa direktno iz srede kapele, ispred oltara.

Svi radovi na djelomičnom rušenju i novom oblikovanju dvorca između dva svjetska rata, 20.- og stoljeća, nisu bili na tragu vrednovanja kvalitetnog naslijeđa.

Rušenje prednjeg dijela Bisag – grada, 

odmah nakon I. svjetskog rata, arhiva R. Jovičić

Stanje prednjeg, istočnog lica dvorca 1931.g, 

kako je izgledao u vrijeme kada ga je kupio 

književnik Milan Begović do 1943., arhiva R. Jovičić

Vidljivo je stanje dvorca bez pukotina

Povijesni osvrt o Bisag – gradu

Kaštel Bisag – grad, sagradili su plemeniti Bisaški najvjerojatnije sredinom 14. st. Više puta je redizajniran i dograđivan na istim temeljima.

Analiza R. Jovičić , Razgrađivanje Bisaga, arhiva R. Jovičić

Tokom svojeg dugog trajanja, uslijed ženidbenih veza, smjenjivala su se prezimena gospodara. Bili su to plemići raznih loza a najdulje su ga držali plemeniti Patačići. Sadašnja ruševina je ostatak baroknog stanja uobličenog u 18. st. prije nego su ga kupili, grofovi Draškovići.

Utvrda Bisag u 18. st.

Od roda Draškovića, Bisag – gradom je prvi zagospodario Grof Karlo Drašković (1807.-1858.), a u sljedećoj generaciji ga nasljeđuje sin, Grof Josip Drašković. U vremenu gospodarenja Bisag – gradom, rod Draškovića ima izrazito disponiranog predstavnika u Ilirskom pokretu ( Hrvatski narodni preporod), Grofa, Janka Draškovića (1770. -1856.). Naročiti zanos Preporodom i vojnom Bana Josipa Jelačića pokazao je i Grof Juraj Drašković (1804. -1889.). Uz slavne grofove loze Draškovića, banove, biskupe i uglednike javnog života, iz pozicije Bisag – grada kulturu su kvalitetno promicale i dvije žene: Julijana pl. Erdody – Drašković (1847. – 1901.), obrazovana slikarica i Elizabeta pl. Drašković, kronologinja prijelaza 19.-20. st. kao fotografkinja ladanjskog života.

Romantika Grofa Edgara Bourreea de Corberona kao jedinog stanara u Bisag – gradu

Osim uglednih vlasnika, ovaj Kaštel je svojom osobnošću obilježio i gost, „dotepenec” dobrostojeći francuski pustolov Grof Edgar Bouree de Corberon, savjetnik i prijatelj Bana Josipa Jelačića, promotor i poticatelj hrvatske kulture i obrazovanja. Djelovao je iz svojega dvorca Januševca te kasnije kao gost, stanar iz Bisag – grada. U duhu tadašnjeg romantizma, Grof je poželio da ga se, nakon svih putešestvija po svijetu, pokopa u Bisag – gradu, iako ga je smrt zatekla nedaleko od Beča, 1861., ipak mu je tijelo dovezeno i položeno u kriptu Draškovića ispod ove Kapele Sv. Florijana i kao nekakav „ostatak” ostao je do danas jedini u zatrpanoj kripti kapele Bisag – grada.

Mogao bi nam ovaj podatak djelovati egzotično ako ne poznajemo 19. stoljeće, njegovu povijest i plemenitaški romantični fatalizam kao način življenja. Grof Edgar Bouree de Corberon je „George Gordon Byron, Bisag – grada”.

Žitnica izvan obrambenog jarka, znatno bolje je opstala od samog dvorca

U vrijeme francusko – napoleonske vlasti u ovim krajevima (1809. -15.), E. Corberon je imao 3-10 godina pa prema tome turbulentni ratni događaji sa početka 19. st. nisu bili njegovo vrijeme. Ali sredinom 19. st. Hrvati nisu bili sretni sa statusom svoje nacije u oformljivanju, pod Habzburškom Austrijom, a naročito kasnijom Austro – Ugarskom. Intelektualci su već 15-20 godina nakon odlaska Francuza osnovali Ilirski pokret, baziran na nazivu Napoleonovih Ilirskih pokrajina. Elementi francuske i sveslavenske kulture su cijelim tokom 19. st. bili simpatizirani kod Hrvata. Tako su Hrvatski Ilirci pokazali simpatije prema francuskim intelektualcima, romantičarima koje danas doživljavamo pustolovima. Simpatija je bila uzvraćena od Grofa Corberona. Grof se u stvari zove Bourre i nije došao iz neke zabite rupe nego iz Corberona, prekrasnog malog mjesta, daleko od Diona koliko je Januševec ili Bisag daleko od Zagreba.

Bisag – grad kao inspiracija za književnika Milana Begovića

U 20-om stoljeću je došlo do vlasničkoga nereda nad Bisag – gradom, a od 1931. godine, preostalim dijelom nekadašnjeg Kaštela, u derutnom stanju, na kraće vrijeme (oko 10 godina) gospodari poznati književnik Milan Begović.

On se u tih 10 godina obilato materijalno istrošio a sa slabim uspjehom obnove Dvorca. Vremenom je pisao tekstove kojima je priznao da je u ovaj zahvat, avanturu ušao neoprezno, zanesen romantičnom vizurom kao nekakvom zavodljivom kulisom iza koje je bio nepopravivi nered. Razbolio se i preživio moždani udar, nakon čega se početkom II. svjetskog rata vratio živjeti u Zagrebu.

Moglo bi se reći da je Milan Begović ipak kapitalizirao iz života u dvorcu na literarno inspiracijskoj strani, jer su mu djela napisana u Bisag – gradu jače emocionalno zgusnuta, što je sa vremenske distance prepoznato kao literarna erotizacija života, srodno sa suvremenikom, slikarom Milivojem Uzelcem, također sklonom putenom, razuzdanom životu između dva svjetska rata, 20-og stoljeća.

Pogled na Bisag-grad od žitnice sa istoka preko
drvenog mosta; kada je M. Begović 1931.g. 
uselio cijele ove strane dvorca sa nadulaznim
tornjem više nije bilo, arhiva R. Jovičić

Koristeći se ozračjem Dvorca i njegovog zaležanog kulturnog taloga, kao svojevrsnim eliksirom mladosti, Begović naglašenije erotizira svoje literarne teme, uključujući i motive u Operi „Ero sa onoga svijeta”, koju je Jakov Gotovac uglazbio a za koju je Milan Begović napisao tekst (libreto), upravo sjedeći u Bisag-gradu. Već tim, relativno skorim kulturnim događajem na nacionalnoj razini, zaslužuje ovaj lokalitet kvalitetno održavanje i dostojno informiranje.

kula bliže apsidi kapele Sv. Florijana

Fotografije: N. Turkalj, 2019.g.

Tekst: Radivoje Jovičić, viši konzervator-restaurator

Arhiva: R. Jovičić

Izvor: Darko Antolković