Bezdan (Бездан, mađ. Bezdán) je staro bačko naselje na
sjeverozapadu Vojvodine, udaljeno nekoliko kilometara od Dunava i mostom
povezano s Batinom u Baranji tako da je to prvo naselje u koje se dolazi kada
se iz Batine (Hrvatska) putuje za Sombor (Srbija).
 |
| Bezdan |
Popularno se naziva
"vodeno naselje" jer je okruženo vodenim tokovima i do njega se može
stići jedino preko mostova; od najvećeg na Dunavu, do malih mostova na kanalima.
To je naselje u ravnici, na 90 metara nadmorske visine. Leži na lijevoj obali
Dunava, u blizini srpsko-mađarske, odnosno srpsko-hrvatske državne granice.
Udaljen je 18 km od Sombora. Uz Sombor i Kljajićevo među najvećima je u
somborskoj općini.
Bezdan se prvi put spominje 1305. godine pod nazivom
Battayan. Godine 1341. naziv je promijenjen u Berčan. U
pisanim dokumentima Bezdan se po prvi put spominje 1579. godine pod današnjim
imenom, kao selo sa 10 obitelji. Naselje je uništeno u XIV. stoljeću pod
najezdom Turaka. U XV. stoljeću spominje se kao malo ribarsko mjesto.
Protjerivanjem Turaka počinje neorganizirano naseljavanje Dunavom. Prvi
stanovnici bili su Poljaci, Česi, Nijemci i pripadnici nekih drugih
slavenskih naroda. Godine 1762. počinje plansko naseljavanje i
građenje naselja. Župa je prema matičnim knjigama osnovana 1743.g., dok je prva
crkva izgrađena 1755.g. Današnja crkva izgrađena je 1846.godine, čiji su
naslovnici Apostoli Šimun i Juda Tadej i od tada se naselje razvija u pravcu
istoka.
 |
| stara fotografija župne crkve i pila Svetog trojstva |
Prema popisu stanovništva iz 2002. godine Bezdan je
multinacionalno naselje sa 5263 stanovnika okupljeno u 25 nacionalnosti, od
kojih većinu čine Mađari (56,68%). Poljodjelstvo je najvažnija privredna grana.
Posebno se ističu pošumljene površine (više od 10% teritorija), što nije
karakteristično za vojvođanska naselja. Do 1918.g. Bezdan je pripadao
Mađarskoj, od 1918.g. Kraljevini SHS, od 1929.g. Kraljevini Jugoslaviji, od
1941.g. Mađarskoj, a od 1944.g. opet Jugoslaviji (FNRJ, SFRJ, SRJ, SCG). Povoljan
geografski položaj, prirodne ljepote i značajni povijesni događaji veoma su
povoljno uticali na privredni, kulturni i turistički razvoj Bezdana.
Početkom XVIII stoljeća, 2 km južnije od današnjeg
Bezdana, doseljenici srpske i hrvatske nacionalnosti osnivaju naselje Štrbac.
Oni su se pretežno bavili uzgojem ovaca. Jedne godine im je od nekog oboljenja
uginuo veliki broj ovaca. Stanovnici su tada dali zavjet, ukoliko se oslobode
ove nesreće, da će podići kapelu. Nesreća je prošla i oni su (između 1710. i
1720.g.) podigli Kapelu Svete trojice (danas na uglu Puste ulice i Somborskog
puta, pored Doma kulture). Ova kapela je najstariji sačuvani rimokatolički
spomenik u Vojvodini koji je podigao narod, te je tokom 300 godina odigrala
aktivnu ulogu u vjerskom životu stanovništva. Iz povijesnih izvora znamo da je
na prostoru između Dunava i Tise, od 1709. do 1713.g, harala kuga. Običaj je
bio da se poslije bolesti podigne neki spomenik u čast Svetog trojstva, pa je vjerojatno
to i prethodilo podizanju zavjetne kapele. Kapelu su podigli pastiri i ribari
iz Štrpca i Bezdanske pustare, uz pomoć Franjevačkog reda iz Sombora.
Graditelji su većinom bili Hrvati i Mađari rimokatoličke vjeroispovijesti, dok
su manji broj činili pravoslavni Srbi. Podaci koji se odnose na vrijeme
izgradnje kapele mogu se naći u crkvenim dokumentima (Visitatio Canonica)
iz 1762.g. Po tom spisu, u selu postoji kapela Svetog trojstva, koju su podigli
vjernici negdje prije 40-50 godina (odnosno između 1710. i 1720.g).
 |
| kapela Svetog trojstva |
Osim izgradnjom crkvi i zavjetnih kapela kojima narod
na poseban način časti svete, u specifičan primjer štovanja ubrajaju se i
zavjetni stupovi tj. Pilovi, čije štovanje se ubraja u zavjetne skulpture.
Zavjetni pilovi, posebice oni posvećeni Djevici Mariji ili Presvetom Trojstvu
bili su jedan od vidova katoličkog obilježavanja prostora koji se kao praksa
posebno raširio tijekom poslijetridentske katoličke obnove, osobito na području
Austro-Ugarske Monarhije. Ipak, izuzev njihove gotovo političke funkcije u
obilježavanju katoličkog prostora, zavjetni pilovi bili su kao i ostali
zavjetni objekti uvijek i izraz pučkog vjerovanja i čašćenja sveca zaštitnika kao
i svojevrsni spomen na nedaću i poteškoće, tijekom kojih su zavjetni pilovi
bili podizani. Uz požare koji su izazivali izuzetne materijalne štete te kao
takvi do 19. stoljeća predstavljali jednu od najvećih opasnosti za život
čovjeka i gradsku zajednicu, jedne od najčešćih, ali ujedno i mnogo
smrtonosnijih nedaća bile su bolesti. U razdoblju srednjeg i ranog novog vijeka
bila je to kuga, koja je obično zahvaćala stanovništvo u uvjetima gladi,
siromaštva i loših higijenskih uvjeta.
 |
| pil Svetog trojstva, prednja strana |
U blizini župne crkve Sv. Šimuna i Jude Tadeja, preko
puta glavne ulice (Žrtava fašizma) kroz naselje, nalazi se upravo jedan takav
pil Svetog trojstva, u čijem se podnožju nalaze kipovi svetačke skupine: sv.
Sebastijan, Majka Božja, sv. Nikola i sv. Florijan, zaštitnik od požara. Pil je
podigla Udruga obrtnika iz Bezdana 1829. godine. Ova godina uklesana je na
masivnom postolju pila.
Ta udruga vodila je brigu o pilu sve do Drugog
svjetskog rata, od kada je počelo njegovo propadanje. 22. studenog 1949.g.
grupa nasilnika pokušala je uništiti svetački spomenik, ali to im je samo
djelomično uspjelo. Narodna vlast je, po žalbi crkvene zajednice, dala
popraviti ogradu oko spomenika. Na spomeniku se dandanas još vide tragovi
divljanja: nedostaju dva kipa anđela, a i ograda je ruinirana. Pil koji je jedan
od najljepših vjerskih spomenika na otvorenom u tom gradu, danas je u jako
lošem stanju; ipak, u Bezdanu se nadaju da će tijekom narednog vremena doći do
njegove obnove.
 |
| svetačka skupina |
 |
| sv. Sebastijan, Majka Božja i sv. Nikola |
Obraćanje svecima kao zaštitnicima u različitim
zdravstvenim poteškoćama i nevoljama, te vjera da sveci mogu izliječiti
bolesne, postoji stoljećima, sve do naših dana. Brojna svetišta, osobito
marijanska, jer se Majka Božja oduvijek slavila kao pomoćnica u nevolji i
„zdravlje bolesnih“, zatim različite kapele, oltari i zavjetne skulpture i slike,
svjedoci su vjere u svetačku moć liječenja te su i danas okupljališta brojnih
vjernika koji im se zavjetuju tražeći pomoć. Uz Mariju, narod se najčešće
obraćao i Svetom Sebastijanu čiji kip se nalazi na pilu, kao zaštitniku od
kužnih bolesti, a također i sv. Nikoli koji osim što je zaštitnik djece i
putnika, slovi i kao zaštitnik od svih bolesti. Toj svetačkoj skupini pridodan
je i protupožarni zaštitnik sv. Florijan kao zagovornik u nevolji.
 |
| sv. Florijan sa stražnje strane pila |
 |
| Sv. Florijan |
Već su apostoli, kao Isusovi nasljednici, liječili
bolesne, a od ranog se kršćanstva na grobovima svetaca okupljaju potrebiti i
događaju se čudotvorna izlječenja. Skupini svetaca, kojoj su se ljudi obraćali
u bolesti, nailazimo trag već u 9. stoljeću. U srednjem vijeku se osobito
štovalo obraćanje svecima prilikom različitih tjelesnih bolesti. Raširena su
hodočašća u svetišta koja su slovila kao čudotvorna, a častio se i grob, moći,
kip ili slika pojedinog sveca. Od doba baroka prikazuju se ti sveci na oltarnim
slikama u brojnim crkvama sjeverne Hrvatske. Obraćanje svecima zaštitnicima,
doživljava svoj uspon u 19. stoljeću, upravo u vremenu od kada pil u Bezdanu i
potječe (1829.g.), zbog pojave do tada nepoznate bolesti u Europi — kolere. U
Bezdanu je također harala kolera, od koje je oboljelo 700-800 ljudi, a umrlo
350. 1831.g. Janoš Volf, farmaceut, otvara prvu ljekarnicu (na mjestu
današnje).
Osim zbog zaraznih bolesti koje su dovodile do masovnih
umiranja, narod se svecima obraćao i prilikom svih drugih oblika bolesti, tjelesnih
patnji i nevolja. Vjera u svece kao lječitelje, i danas je nada i utjeha
svima kojima je zdravlje potrebno, štoviše, ta vjera je ljudima važna
komponenta uz liječenje službene medicine. Obraćanje svecima kao zaštitnicima stoga
nije samo dio prošlosti, to je dio i našeg današnjeg, svakodnevnog života.
 |
| stražnja strana pila |
 |
| zaštitnik vatrogasaca |
Nema komentara:
Objavi komentar