Misnim, odnosno liturgijskim ruhom naziva se gornja odjeća koju odijevaju službenici Crkve na donju odjeću crkvenog ruha u prilikama bogoslužja, podjele sakramenata i blagoslova, procesijama i dr.
misnica za blagdan sv. Florijana |
Za razliku od liturgijskog ruha koje se koristi pri
liturgijskom slavlju, crkveno ruho u širem smislu obuhvaća svako ruho koje
koristi crkveni službenik, bilo u svagdanjem životu, bilo pri vršenju
bogoslužja, dok u užem smislu smatramo ono ruho koje svećenik nosi kad ne vrši
bogoštovlje i kojim se razlikuje od svjetovnjaka. Civilizacijskim razvojem,
promijenio se način odijevanja i oblik svjetovnog odjela, ali Crkva nije
mijenjala izgled liturgijske odjeće, već ga je postepeno usavršavala kako bi
služila bogoštovlju. Liturgijsko ruho sastoji se od više dijelova, od kojih su
najvažniji i najčešće u upotrebi alba, dalmatika, štola, misnica te plašt.
dr Marek Bieniasz, vatrogasni kapelan u Powiecie opatowskim (Poljska) |
bijela štola - uzima se povodom raznih blagoslova (vozila, vatr.doma i sl.) |
Liturgijsko ruho svoje porijeklo vuče od svjetovne
odjeće grčko-rimskog svijeta toga doba. U ranom razdoblju Crkve, sve do 4.
stoljeća liturgijsko ruho bilo je po obliku i ukrasima jednako svjetovnom ruhu,
osim što je bilo izrađeno od kvalitetnijeg materijala i uščuvanije. Nakon 4.
stoljeća svjetovna se odjeća počinje mijenjati, dok crkveno ruho ostaje
jednako. U razdoblju do 9. stoljeća razvijaju se najvažniji dijelovi
liturgijskog ruha, pri čemu dolazi do njegova jasnog odvajanja od svjetovne
odjeće, te do uvođenja posebnog blagoslova ruha namijenjenog liturgiji.
Svetište Matki Bożej Księżnej Sieradzkiej |
Od 9. do 13. stoljeća završen je razvoj ruha – misnica
se isključivo koristi za misna slavlja, formirano je i pontifikalno ruho, a
najznačajnija je pojava biskupske mitre. Od 14. stoljeća do danas promjene
liturgijskog ruha vezane su uz njegovo obredno značenje, te uz izbor materijala
i ukrašavanja. U ovom se razdoblju javlja potreba za što bogatijim materijalima
i ukrasima, te donekle za promjenom oblika zbog veće praktičnosti pri vršenju
obreda. Blagoslivljanje liturgijskog ruha isključivo je pravo biskupa. Nije
poznato kada se ruho počelo blagoslivljati, no prvi zapisi blagoslovnih molitvi
javljaju se krajem 9. stoljeća. Liturgijsko ruho svoj blagoslov gubi kad izgubi
svoj prvotni oblik, te kad postane iznošeno, a time i neprikladno za svetu
službu.
Razna simbolička značenja koja se vežu uz liturgijsko
ruho javljaju se u 9. stoljeću, te ostaju tema rasprava sve do danas. Nekoliko je
različitih tumačenja te simbolike, od toga da ruho predstavlja moralne i svećeničke
vrline onog tko ga nosi do toga da predstavlja samog Krista, Njegove dvije
naravi, Njegov nauk, te Njegovu vezu s Crkvom. U 13. stoljeću vjernički puk sam
pridaje još jedno simboličko značenje, ono Kristove Muke i Smrti gdje svaki dio
ruha predstavlja različite dijelove Kristove odjeće, lanaca, itd. Tako primjerice,
misnica predstavlja Kristov jaram i znak je sveobuhvatne kršćanske ljubavi.
blagoslov vatrogasnog vozila u zlatnoj misnici sa likom sv. Florijana |
Ono što prvo primjećujemo kod liturgijskog ruha je
njegova boja. Crkva određuje da u određenim dijelovima liturgijske godine samo
ruho, kao i sve što urešava oltar mora biti određene boje. Tih liturgijskih
boja je pet: bijela, crvena, zelena, ljubičasta i crna. Rimski kanon
liturgijskih boja usustavljen je s papom Inocentom III. koji kao liturgijske
boje navodi bijelu, crvenu, crnu i zelenu. Konačni raspored boja uvodi papa Pio
V. Do 4. stoljeća bijela boja je bila jedina u upotrebi, dok su ostale boje u
liturgiju ušle nešto kasnije.
U 13. stoljeću svih 5 boja postaje stalno u upotrebi. Ta raznolikost boja u liturgiji dolazi upravo od simboličkih značenja koja im se pripisuju. Tako bijela boja predstavlja svjetlo, nevinost i čistoću, radost i slavu; zelena, boja bilja govori o vječnom životu; ljubičasta, boja nesreće i sjete, a crna je boja tugovanja i smrti. Crvena, pak, je boja krvi i vatre označavajući ljubav i trpljenje simbolizira milosrđe i mučeničku žrtvu.
crvena štola - za blagdan sv. Florijana |
ljubičasta štola - za ispovijed (pokornička) povodom vatrogasnih slavlja |
U liturgiji se još upotrebljava i svečana boja slična zlatnoj koja zamjenjuje bijelu boju. Upotrebljava se u svečanijim prigodama, a ako je iz nekog razloga potrebno može ju se upotrijebiti u zamjenu za bilo koju drugu boju.
I upravo crvena, boja vatre i krvi najbolje opisuje
sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca i zaštitnika od požara, stoga se uzima za
liturgijsko slavlje blagdana sv. Florijana. Sv. Florijan podnio je mučeničku
smrt 304.g. za vrijeme tadašnjih vladara, rimskih careva Dioklecijana i
Maksimijana koji su žestoko progonili kršćane. Oslabljen mučenjem sv.
Florijan poticao je rimske vojnike i upravitelja provincije Aquilinusa da
zapale vatru, govoreći im »Ako pak želiš znati da se ne bojim tvojih mučenja,
zapali oganj i u ime Gospodina moga popet ću se na nj«. Uplašen njegovim
riječima, umjesto da ga spali, Aquilinus naređuje da se Florijanu stavi
kamen oko vrata i baca ga u rijeku Enns. Njegovo tijelo kasnije je
pronašla pobožna žena Valerija, dostojno ga pokopavši.
Crvena boja ne označava samo mučeničku smrt sv.
Florijana i 40 drugova za koje se založio, nego i svih poginulih vatrogasaca
koji su stradali zalažući se za druge u obavljanju svoje časne službe. Također
predstavlja i mučenički život svih živih i umrlih vatrogasaca, koji su tokom
godina službe oboljeli udišući razne otrovne plinove gaseći požare.
sv. Florijan na štoli |
Crkva upotrebljava svaku prigodu, kako bi vjernike
poučila i na dobro ih za život potaknula. Pa tako i kroz liturgijsku odjeću. Kao
što sveto ruho opominje svećenika da pobožno vrši svete čine, da obavlja
Kristovu svećeničku službu, podsjećajući ga na kreposti kojima se treba
odlikovati, tako i nas vatrogasce mora poučiti i potaknuti na kreposno
nasljedovanje primjera sv. Florijana i njegovih drugova, ali i kroz primjer svih
požrtvovnih vatrogasaca koji su odgovorno i časno obavljali tu službu.
sv. Florijan na misnici |
Nema komentara:
Objavi komentar